Za zagrebačku mjesnu Crkvu su KGK i Plenković – komunjare

Posvećeno akademiku dr. Petru Strčiću, velikom povjesničaru hrvatskog antifašizma. R.I.P.

Pomoćni zagrebački biskup Ivan Šaško služio je u subotu, 22. lipnja, misu kod Jazovke, na Žumbreku. (Radi to Crkva namjerno, svake godine – služi zadušnicu ustaškim žrtvama i neće se nikako pojaviti u šumi Brezovica, kod Siska, na Dan antifašističke borbe, čime pokazuje čiji su borci ”njeni”. Partizani nisu). I reče Šaško (u ime svih biskupa zagrebačke crkvene pokrajine) da su Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković – komunjare.

Pročitajte: ”Kada je Hrvatska izborila slobodu, očekivalo se da će se žrtvama dati dužno poštovanje, ali ni nakon trideset godina ništa se bitno nije promijenilo, ni ovdje ni na drugim komunističkim stratištima; niti jedna hrvatska vlast do sada ono što su komunisti odredili za jezovito i ponižavajuće ‘odlagalište’ nije preobrazila u doličan spomen i pokopala žrtve. Nad time se lako čuje podrugljiv glas nalogodavaca, počinitelja i njihovih sljednika: Uzalud vam pokušaji. I dalje vladamo mi…”.

Hrvatska po svojoj veličini, po broju stanovnika i prostoru čini 25 posto bivše Jugoslavije, a po broju partizanskih jedinica i boraca, dužini vremena djelovanja u narodnooslobodilačkom ratu činila je 34 posto narodnooslobodilačke vojske, po čemu je držala prvo mjesto u Jugoslaviji. Od tog broja Hrvati su činili 65 posto

Šaško, naravno, ni jednom nije osudio zločine ustaša.

Hajde, mislim, sve bi to bilo podnošljivo, to šamaranje vremešnih partizana, i HDZ-ovske vlasti i nas, preostalih antifašista, samo da nema te grozne šutnje Crkve o zločinima ustaša, a koji su se dogodili pred očima ”hrabrog i neustrašivog Stepinca”. Samo da nema tog crkvenog vikanja: ”Partizani, predajte se!”. Šuti Crkva, naravno, i o zločinima Hrvata počinjenim i u Domovinskom ratu.

Ne razumiju ni Šaško ni njegov šef Bozanić, a kamoli jedan Košić, što je antifašizam.

U povodu svega ovoga strašnog evo nekoliko misli o tome zašto je antifašizam civilizacijska, a ne komunistička ideja.

Demokracija je postojala i prije antifašizma. Pa ako se danas smatra samorazumljivim da sve suvremene demokratske države i njihove zajednice poput Europske unije antifašizam smatraju svojom neizostavnom vrednotom, onda to nije zato što demokracije ne bi mogle preživjeti bez antifašizma.

To je stoga što je antifašizam postao civilizacijski doseg bez kojega je nakon totalitarnih kataklizmi u 20. stoljeću nemoguće zamisliti iole ljudski oblikovanu političku zajednicu.

Moramo se ovoga podsjetiti zbog onih koji nerazumnom lakoćom bagateliziraju antifašizam s obzirom na to da populisti, demagozi i neodesničari/neoustaše i dalje prijete demokraciji oživljavajući duhove prošlosti.

Čini se da je ljudsko pamćenje krhko, a sklonost ponavljanja pogrešaka iz prošlosti jedna od najtrajnijih ljudskih slabosti. Zato stalno treba podsjećati na ono što je bilo i na ono što može biti – ako se ne odupremo.

Podsjetimo se nekih važnih činjenica. U Drugom svjetskom ratu je Hrvatska vezivala 15-20 neprijateljskih divizija nanoseći im znatne gubitke. S puškom u ruci ili kao neposredni pomagači narodnooslobodilačke vojske Hrvatske sudjelovalo je 471.800 građana, od čega u narodnooslobodilačkoj vojsci Hrvatske 230.000 boraca ili 11,23 posto ukupnog stanovništva Hrvatske, dok joj je ogromna većina građana Hrvatske pružala materijalnu i moralnu pomoć.

Ogromno učešće hrvatskog naroda u narodnooslobodilačkoj borbi i gubici koje je u toj borbi pretrpjela svrstava je u sam vrh sudionika antifašističke koalicije.

Upravo na tom temelju Banditerova međunarodna komisija je listopada 1991. godine proglasila da su republičke AVNOJ-evske granice republika državne međunarodne granice novonastalih država dotadašnje Jugoslavije, koje su siječnja 1992. godine i međunarodno priznate. Poražene snage te činjenice mogu ignorirati i omalovažavati, ali ih ne mogu iz povijesti izbrisati

Hrvatska po svojoj veličini, po broju stanovnika i prostoru čini 25 posto bivše Jugoslavije, a po broju partizanskih jedinica i boraca, dužini vremena djelovanja u narodnooslobodilačkom ratu činila je 34 posto narodnooslobodilačke vojske, po čemu je držala prvo mjesto u Jugoslaviji.

Od tog broja Hrvati su činili 65 posto.

Hrvatska je u tom ratu, prema demografskim podacima objavljenim 1964. godine, imala 194.749 poginulih, od toga 65.300 boraca s puškom u ruci. U Hrvatskoj je tokom narodnooslobodilačkog rata 1941.-1945. godine djelovalo ukupno 75 stalnih, pokretnih, javnih i tajnih partizanskih bolnica. U tim bolnicama pružena je liječnička pomoć za više od 300.000 ranjenika i bolesnika.

Sve to govori da je antifašistički narodnooslobodilački ustanak Hrvatske bio sveopći narodni pokret, temeljen na istinskim i autentičnim društvenim, kulturnim i moralnim vrijednostima, da je upravo zbog toga uspješno ustrajavao pune četiri godine i da je stalno i nezaustavljivo rastao.

Hrvatska je svojom borbom protiv nacifašističkog njemačko-talijanskog okupatora i njegovih pomagača – domaćih kvislinga, ustaša, u četverogodišnjem ratu od 1941. do 1945. dala velik i nezaobilazan doprinos općoj pobjedi savezničke antifašističke koalicije.

Tom su borbom partizani pobijedili naci-fašističkog okupatora i njegove sluge, oslobodili zemlju, pripojili matici zemlji otetu Istru, Rijeku, Zadar, otoke, Međimurje i Baranju, oprali ljagu koju je hrvatskom narodu nanio kvislinški Pavelićev ustaški režim, svrstali Hrvatsku na pobjedničku stranu antifašističke koalicije, srušili monarhistički nenarodni režim i stvorili federalnu ZAVNOH-ovsku Hrvatsku državu u okviru savezne federativne AVNOJ-evske Jugoslavije, što je u danim uvjetima bilo jedino realno i optimalno rješenje.

Stvaranjem takve zajedničke države federativno-konfederativnog političkog uređenja, uz pravo svakog naroda, odnosno federalne jedinice – republike – na samoopredjeljenje do odcjepljenja, što je u kasnijoj fazi potvrđeno Ustavom (1974.), osigurano je njihovo temeljno pravo da se njeni narodi plebiscitom odluče izići iz zajedničke države.

Upravo na tom temelju Banditerova međunarodna komisija je listopada 1991. godine proglasila da su republičke AVNOJ-evske granice republika državne međunarodne granice novonastalih država dotadašnje Jugoslavije, koje su siječnja 1992. godine (ali od strane Islanda i drugih i prije toga) i međunarodno priznate. Poražene snage te činjenice mogu ignorirati i omalovažavati, ali ih ne mogu iz povijesti izbrisati.

O antifašističkoj borbi pravo je svakog da misli kako želi, ovisno o tome gdje ga je tada u času iskušenja dovela njegova savjest i njegovo uvjerenje.

Poraženi sada žele suditi pobjednicima i zaboravljaju da su bili vojska fašističke kvislinške tvorevine. Ta manjina ekstremnih privrženika promašenih opredjeljenja i prohujalih vremena umjesto da antifašističku povijest hrvatskog naroda, koji se tako masovno opredijelio za antifašističku borbu i podnio velike žrtve i dao veliki i nezaobilazni doprinos općoj pobjedi nad fašizmom, koriste u rušenju mita o tzv. genocidnosti Hrvata i umjesto da veličaju NOB koja nas je dovela na pobjedničku stranu smještaju nas na njihovu, gubitničku stranu

Ali ne i da nameće svoje mišljenje drugima i pri tome zanemaruje zločine genocida naci-fašističkog okupatora, pri čemu su, nažalost, po okrutnosti provođenja zločini kvislinškog Pavelićevog režima bili suroviji od njihovih naci-fašističkih gospodara.

Poraženi sada žele suditi pobjednicima i zaboravljaju da su bili vojska fašističke kvislinške tvorevine. Ta manjina ekstremnih privrženika promašenih opredjeljenja i prohujalih vremena umjesto da antifašističku povijest hrvatskog naroda, koji se tako masovno opredijelio za antifašističku borbu i podnio velike žrtve i dao veliki i nezaobilazni doprinos općoj pobjedi nad fašizmom, koriste u rušenju mita o tzv. genocidnosti Hrvata i umjesto da veličaju NOB koja nas je dovela na pobjedničku stranu, smještaju nas na njihovu, gubitničku stranu.

Time, u što se svojim dokumentima uključila i HBK (npr. Izjavom Vijeća Iustitia et pax u povodu 20. godine pada Berlinskog zida), na najgrublji način nanose nesagledivu štetu ugledu Hrvatske u demokratskom svijetu i to kada je Hrvatska činila napore da se do kraja uključi u europske integracije.

Svjedoci smo da se, otkako je utemeljena Republika Hrvatska, vrši revizija fašizma i antifašizma s tendencijom njihovog izjednačavanja kao dviju suprotstavljenih ideologija. Fašizam jest ideologija i to radikalnog zla. Antifašizam naprotiv nije ideologija.

Antifašizam je univerzalno i civilizacijsko opredjeljenje protiv fašizma kao zla u svjetskim razmjerima.

Relativizirati odnos prema fašizmu i antifašizmu znači faktički ustrajavati na fašizmu, rehabilitirati ga i prakticirati, čemu smo svjedoci. Protagonisti rehabilitacije ustaštva imputiraju nam zločin, žrtve Bleiburga i tzv. Križnog puta, pri čemu zaboravljaju na žrtve u Jasenovcu, Jadovnu i drugim ustaškim stratištima. Njihov zločin bio je utemeljen u karakteru ideologije i programu njegovog provođenja.

Zločini s partizanske strane, kakvih je dakako bilo, predstavljali su slučajeve koje ne opravdavamo, već naprotiv osuđujemo, ali oni kao takvi ne mogu umanjiti ni karakter, ni ciljeve, a ni ostvarenja slavne NOB-e, kao što ni pojedinačni zločini u Domovinskom ratu 1991.-1995. ne mogu umanjiti njegov pravedan i oslobodilački karakter.

Fašizam je vojno poražen 1945. i njemu je presuda izrečena. Ali nažalost korijeni fašističke ideologije nisu uklonjeni. Neofašističke snage, iako malobrojne i društveno marginalne, pokušavaju se na vrlo drzak i ksenofobičan način nametnuti na društveno-političkoj sceni i ne treba ih podcjenjivati. Sve dok postoji opasnost od oživljavanja tog ideološkog zla treba mu se organizirano suprotstaviti.

Na početku smo 21. stoljeća i vrijeme je okretanja budućnosti, ostvarenju trajnog mira, demokracije i socijalne pravde, tolerancije i razumijevanja među ljudima, a u cilju općeg razvoja i izgradnje bogatijeg i pravednijeg društva.

Fašizam je zlo, a zlo proizvodi zločin i zločin je uvijek i jedino samo zločin ma tko ga izvršio. Tako se danas sve više otkrivaju i zločini koje su činili i oni koji su se borili protiv fašizma. Takve zločine, kao uostalom i svaki zločin, treba istražiti, dokumentirati, procesuirati i sankcionirati individualnog krivca ako je to ikako moguće. Ne postoji kolektivna odgovornost i kolektivna krivica

Mnogim našim sugrađanima, posebno mladima, nije jasno što je to fašizam. Fašizam je, kad se sve ogoli, vrlo jednostavno rečeno ideologija koja je za cilj imala ustoličenje jedne klase nadljudi kojima su svi drugi ljudi trebali biti podložne sluge ili im je bilo namijenjeno da budu izbrisani s karte svijeta.

Njemu je imanentna primjena sile prema svim svojim neistomišljenicima. Fašizam i nacizam su i antiintelektualni pokreti. Dovoljno je da se samo sjetimo Kristalne noći i lomače knjiga koje su tamo gorjele. S time u vezi se neoustaša Dražen Keleminec novim crnim maršem po zagrebačkim ulicama samo nadovezuje na Hitlerove naciste.

Jedan od načina odupiranja je i podsjećanje na baštinu antifašizma. Činimo to i ovim člankom. Uvjeren sam kako bi bez duha i crpljenja životnih sokova antifašizam teško porazio brutalnost fašizma.

Fašizam je zlo, a zlo proizvodi zločin i zločin je uvijek i jedino samo zločin ma tko ga izvršio. Tako se danas sve više otkrivaju i zločini koje su činili i oni koji su se borili protiv fašizma. Takve zločine, kao uostalom i svaki zločin, treba istražiti, dokumentirati, procesuirati i sankcionirati individualnog krivca ako je to ikako moguće. Ne postoji kolektivna odgovornost i kolektivna krivica.

Jan Paul Sartre u svome djelu ”Zatočenici iz Altone” kroz usta glavnog junaka progovara i kaže: ”Uzeo sam stoljeće na svoja pleća i rekao, ja ću biti odgovoran za njega”.

To je ustvari poruka i nama antifašistima.

Narod lijepo kaže: ”Svako vrijeme nosi svoje breme”. Danas živimo u svijetu globalizacije i na sceni je ekonomski liberalizam koji mete sve pred sobom i čak postavlja pitanje daljnjeg održivog razvoja svijeta uopće.

Politička situacija u svijetu jako nalikuje onoj iz doba kada se rodio fašizam. I kao što zaraza i bolest izbijaju tamo gdje im je za to najpogodnija podloga, zbog recimo velikih vrućina i velike nehigijene, tako i fašizam može ponovo niknuti tamo gdje mu se stvore uvjeti.

Protiv bolesti se borimo između ostalog i osnovnim pravilima higijene, a protiv fašizma se treba boriti održavanjem mentalne higijene.

Upravo zato je danas potrebno pisati i objavljivati sve činjenice o fašizmu i djelovati na zasadama antifašizma.

Mlade ljude treba educirati jer su oni željni znanja i dovoljno su pametni i inteligentni da sami procijene što je dobro, a što ne. Bolje je da se danas borimo perom nego sutra puškom. Tragedija bi bila ponovo ići u školu koju su naši preci već davno prije apsolvirali.

Jedan od načina odupiranja je i podsjećanje na baštinu antifašizma. Činim to i ovim člankom. Uvjeren sam kako bi bez duha i crpljenja životnih sokova antifašizam teško porazio brutalnost fašizma

Volio bih iskazati i zahvalnost predsjednicima Stjepanu Mesiću i Ivi Josipoviću, koji su za trajanje njihovih mandata svjedočili o antifašizmu. Hvala im za sve što su napravili u obrani našega antifašizma jer ih se optužuje da drže patetične govore. A optužuje se i sve nas da nikada nismo rekli riječ sućuti nad jazovkama, golim otocima, bleiburzima, hudim jamama, teznima, gradiškama ili lepoglavama.

To nije istina!!!

Ako iskreno želimo da antifašizam ne ostane bez baštinika, opet moramo ponoviti kako nismo sudionici ni crnog ni crvenog zločina i kako na isti način osuđujemo i jedan i drugi zločinački potpis.

I da to činimo bez oklijevanja. Decidirano. Mi smo, kao antifašisti, protivnici svakog zločinačkog ubijanja. Mi smo mirotvorci. I nećemo se dati zajebavati.

Izvući ćemo na kraju ove priče Hrvatsku na antifašističku međunarodnu scenu. Ona ne smije i neće ostati u ustaškoj kaljuži.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Neću o Đuri Hraniću već o dobrom čovjeku, don Luki Vincetiću
• Tko je čovjek, Jorge Mario Bergoglio, koji obnavlja Crkvu?
• Izašao sam iz bolnice, pogledao emisiju Peti dan, i požalio!
• Matu Uzinića čitam ovako: kršćanstvo mora biti oslobodilačko
• Velike greške i zloća u pisanju o Bozanićevom nasljedniku
• Stepinac, katolički kler i njihov odnos prema NDH (2)
• Nekoliko opaski o novinarstvu kakav prakticiram
• Majko naša koji si Bog, pazi na sina u zambijskom zatvoru
• Matijanićeva smrt: trebamo neovisnu istragu i bolje novinare
• Braćo pederi, sestre lezbe: Bog vas voli! I ja isto

» Svi tekstovi ovog autora