Kristijan Grđan
Posljednjih tjedana u Zagrebu je među građanima opet nastala podjela. Po uzoru koji je već poznat, kao, primjerice, odnos pobornika i protivnika cijepljenja, sada se javio i sukob na relaciji pobornika i protivnika uvođenja plavih vrećica za razvrstavanje i odvoz otpada.
Dok su jedni sa zadovoljstvom i entuzijazmom dočekali promjene u načinu gospodarenja otpadom u Zagrebu, drugi su krenuli u široku javnu raspravu i bitku s gradskim vlastima i sugrađanima, najavljujući posvemašnji otpor promjenama.
Tu su za one neposlušne predviđene i kazne, nekad po ključu individualne, a nekad i kolektivne odgovornosti što traži da jedni građani upiru prstom na druge ukazujući tko je i kako prekršio pravila.
Otvaranje vrećica s ciljem ispitivanja što je u njima bačeno i tko je bacio pogrešan otpad da bi ga se moglo sankcionirati već je najavio i sam gradonačelnik Tomislav Tomašević, a i sami sugrađani mogli bi posegnuti za raznim metodama provjeravanja drugih susjeda o tome što tko radi sa svojim, originalnim ili krivotvorenim plavim vrećicama.
U navedenoj javnoj raspravi, vrlo često i od same gradske vlasti, navode se primjeri iz drugih zemalja, primjerice, Švicarska ili Njemačka.
S obzirom na to da živim u Njemačkoj, onda iz prve ruke mogu reći kako izgleda gospodarenje plastičnim otpadom koji se baca u žutim vrećicama i ostavlja za odvoz na javnim površinama izvan kontejnera. Raspored odvoza plastične ambalaže je svaka tri tjedna, barem u gradu Stuttgartu.
Otpad se mora razvrstavati i to smo svi naučili. Nije to niti teško, ali preduvjet je ipak da se mora za taj postupak i odlaganje u stanu imati i predviđeni prostor. Tko ima višesoban stan, podrum ili garažu, neće imati nikakvih problema.
Za 8,5 milijuna njemačkih građana koji žive u izrazito malim stanovima[1] to i nije lak zadatak. Ponekad će se netko snaći tako da odnese svoje žute vreće u drugi dio grada u vrijeme kada se od tamo odvozi taj otpad, a drugi će morati pod okriljem noći podmetnuti svoje vreće u kontejner u nečijem tuđem dvorištu pod rizikom da netko s prozora zaurla ”Polizei, Polizei!”.
Susjedsko špijuniranje u Njemačkoj funkcionira iznimno dobro. Ne samo da se kopa po žutim vrećama, nego nema tog smeća, neovisno o mirisu, boji ili konzistenciji, koje će odvratiti revnog susjeda od toga da iskopa nešto o identitetu prekršitelja i da razotkrije njegovu sramotu pred pukom i vlastima.
Racionalizacija redukcijom stvaranja otpada, na način da ga sami ne proizvodimo, u našoj stvarnosti ne vrijedi jer smo potpuno ovisni o načinu na koji nas trgovci obavezuju da kupujemo plastiku. Zatrpani smo plastičnim otpadom jer se gotovo više ništa, naročito u trgovini prehranom, ne može kupiti da nije zapakirano u neki oblik plastične ambalaže.
Statistike kažu da u Njemačkoj na jednog stanovnika dolazi 39,1 kilograma plastike za pakiranje, pa je s obzirom na broj od više od 83 milijuna stanovnika, to godišnja ukupna količina od 3,2 milijuna tona plastike.
I to samo one koju smo skupili kupovanjem različitih stvari za kratkotrajnu upotrebu. Proizvodnja plastične ambalaže za prodaju jednog krastavca, osam dekagrama salame, nekoliko šnita kruha ili drugog proizvoda koji će se konzumirati u manje od jednog dana postala je masovna pojava.
Trgovcima je jeftinije prodati jedan kilogram salame u 125 manjih plastičnih pakiranja, nego imati zaposlenog radnika koji će usluživati kupce u mesnici. Prema nekim istraživanjima, 67 % proizvoda u supermarketima je zapakirano u plastiku, s time da se ti postoci razlikuju među pojedinima.
Savjestan kupac, koji želi najviše moguće doprinijeti zaštiti okoliša, birat će dućane u kojima se manje proizvoda pakira u plastiku, uz uvjet da ima novaca, jer takvi supermarketi u pravilu imaju i više cijene[2].
Hoće li koristiti manje plastike u svojem poslovanju, supermarketima je na dobru volju. Oni nisu čak niti obavezni odvajati otpad, pa se tako sva zapakirana hrana koja propadne baca zajedno s plastičnom ambalažom.
Iako su se zadnjih godina pojavile inicijative da se i trgovine obavežu na odvajanje otpada, ta je ideja dočekana s velikim nezadovoljstvom trgovačkih lanaca, koji naime imaju logističke i prostorne probleme jer naprosto nemaju kuda s tolikim otpadom[3].
Važno da njihovi kupci moraju u svojim domovima razdvajati i držati otpad do odvoza, pa tako i onih gotovo 10 % stanovnika Njemačke koji žive u izrazito malim stanovima.
I onda kada je sva odgovornost usmjerena na nas, poslušno slijedimo pravila, ne bunimo se i ne prijetimo građanskim neposluhom jer, makar sustav bio i nepravedan, nadamo se da smo barem mi kao krajnji korisnici, spasili prirodu od zagađenja. To je moralna vrijednost pojedinca koja je nagrađena uvjerenjem da će otpad biti recikliran.
No nije svaka plastika koju smo kupili pogodna za reciklažu. Statistike pokazuju da se od sveukupnog plastičnog otpada koji smo odvojili po žutim vrećama, reciklira do 55 %[4]. Ostala polovica se melje i pali, a paljenje plastike za nusprodukt ima otpuštanje ugljičnog dioksida u atmosferu.
Osim spaljivanja, na raspolaganju je i izvoz. Njemačka je 2021. godine izvezla oko 766.000 tona plastičnog otpada u vrijednosti od 271 milijun eura[5] i to najviše opet onoga iz čuvenih žutih vreća[6], a izvozi se u zemlje istočne Azije ili u Tursku, čiji građani osim u siromaštvu, grcaju i u našem smeću.
Čak i unatoč zakonskoj kvoti koliko se plastičnog otpada mora reciklirati, ogromna količina plastike koja ostaje za daljnje zbrinjavanje donosi prihode svakome tko sudjeluje u tom biznisu. Na tome zarađuje i država putem poreznog sustava svaki put kada se ta plastika proda i preproda pa ne čudi da je sve više plastike u opticaju i da za to ne postoje ograničenja.
Iz navedenog proizlazi da se zelena politika u vezi s gospodarenjem otpadom u Njemačkoj primarno temelji na zaštiti kapitalističkih interesa i prebacivanju odgovornosti za zaštitu prirode i okoliša izravno na građane.
U tome su građani tek samo za oko pola uspješni, za drugu polovicu služe interesnim skupinama u industriji trgovine otpadom kao besplatna radna snaga za odvajanje. Takva zelena politika stavlja nerazmjerni teret na siromašnije građane, bilo u vlastitoj zemlji bilo u onoj u koju se izvozi otpad.
Veliki supermarket ne mora imati prostorne uvjete za zbrinjavanje otpada, neka si građani zarade novce za veće stanove s prostranim šupama i garažama gdje će držati smeće. Neka si isto tako zarade još više novaca da mogu kupovati samo skuplju hranu u trgovinama gdje se ne koristi toliko plastike ili još bolje, neka kupuju samo na tržnicama gdje su cijene još veće.
A oni iz siromašnih zemalja, koji kroz prozor imaju pogled na planine europske plastike, mogu uvijek emigrirati kao radna snaga u neke ”sređene zemlje”.
Nije u pitanju samo moralna odgovornost građana za zaštitu prirode i njihovoj disciplini da razdvajaju otpad te u tome nadziru jedni druge. Radi se i o moralnoj i političkoj odgovornosti pa se tako zelena politika mora odrediti prema socijalnoj pravdi.
Ako i nadalje kapitalizam bude imao prednost u kreiranju i provedbi zelene politike, sustav i s njime disciplinirani građani će biti samo poluga u golemoj industriji proizvodnje, prodaje i preprodaje otpada, gdje zaštita prirode i sprječavanje klimatskih promjena imaju tek polovičan uspjeh.
Zeleno-lijeva koalicija u Zagrebu je tek na začetku razvoja svoje politike i bit će potrebno dosta vremena da se vidi kakvim temeljnim vrijednostima se vodi. U konkretnoj javnoj raspravi na uvođenje novog modela, a s ciljem i da razjasni svoje političko usmjerenje, Zeleno-lijeva koalicija prije svega mora odgovoriti i na pitanja poput ovoga koje je i građanin Danijel Pribanić postavio na stranicama Zagrebačkog holdinga: ”Što se događa nakon odvoza miješanog komunalnog otpada spremljenog u plavim vrećicama? Razvrstava li se on nekako, spaljuje li se ili se odlaže na deponij kao što je to bio slučaj ranije?”.
O odgovoru na ta pitanja ovisit će kolika je razina moralne političke odgovornosti gradske vlasti.
________________________
[1] https://www.sueddeutsche.de/wirtschaft/wohnen-8-5-millionen-menschen-leben-in-zu-kleinen-wohnungen-dpa.urn-newsml-dpa-com-20090101-211104-99-864682 uvid na 8.10.2022.
[2] https://www.infranken.de/deutschland/plastikflut-bei-aldi-lidl-rewe-edeka-co-welcher-supermarkt-ist-der-groesste-plastiksuender-art-4227615, uvid na 8.10.2022.
[3] https://www.rnd.de/wirtschaft/mullbranche-fordert-supermarkte-sollten-abfall-vorsortieren-XC6PPHJU2ZHLTSF4HG77V2ZL6E.html uvid na 8.10.2022.
[4] https://deutsche-recycling.de/ uvid na 8.10.2022.
[5] https://www.nabu.de/umwelt-und-ressourcen/abfall-und-recycling/26205.html#:~:text=Deutschland%20exportiert%20j%C3%A4hrlich%20etwa%20720.000,von%20circa%20271%20Millionen%20Euro uvid na 8.10.2022.
[6] https://de.statista.com/infografik/27585/exporte-von-kunstoffabfaellen-2021-pro-kopf/
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Ženomrzačko smo društvo jer se nasilje nad ženama ne osuđuje
- ”Fali ti jedan papir” za presađivanje organa
- Građanska smrt za osobe s invaliditetom u Hrvatskoj
- ”Vili, daj ostavku!” Da, zašto ministar ne da ostavku?
- ”Ne lamačite jezičinama” nije standard liječničke komunikacije
- Politička taktika transfobije za povratak u neolitik
- Radnici Čistoće: Prekarni rad nije društvena vrijednost
- Lažno jamstvo pravne sigurnosti (Slučaj DR Kongo)
- Hrvatska, država kojoj su ljudska prava projektna aktivnost
- Sanader nije kriv. Marija koja je isprosila 1,5 kunu je?