Zemljišne knjige nisu vjerodostojne (2)

Tema prošlotjedne kolumne bila je nevjerodostojnost tzv. vlasničkih knjiga, odnosno prikaz pravno nesigurnih uknjižbi vlasništva otetih nekretnina u svim državnim tvorevinama na prostoru današnje Hrvatske nakon formalnog ukidanja kmetstva.

U ovotjednoj kolumni objavljujemo načine na koje hrvatsko sudstvo, ”ruku pod ruku” s Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu, legalizira pravno dvojbene uknjižbe novih vlasničkih prava na otetim nekretninama i kako se izigrava proklamirana denacionalizacija.

Većina zahtjeva za povrat oduzete imovine izigrana je u Hrvatskoj na sličan način.

Najčešće u upravnim postupcima zakonitim nasljednicima oduzete imovine nije priznato svojstvo stranke u postupcima tzv. pretvorbi društvenih poduzeća. U tim famoznim ”pretvorbenim postupcima” vlasništvo na nekretninama bi u netransparentnim okolnostima stekli ”novi vlasnici”, povrat imovine zakonitim nasljednicima nacionalizirane imovine je bio odbijan, s time da su nasljednici nacionalizirane imovine bili upućivani u parnične postupke radi naknade za oduzetu imovinu.

Sporna imovina je tako u postupcima tih tzv. pretvorbi ”dobila nove vlasnike”, a nasljednicima oduzete imovine se trebala isplatiti mizerna naknada, naravno, na teret poreznih obveznika.

Nekretnine upisane kao ”narodna imovina” još u NDH, te ”općenarodna imovina” i ”društveno vlasništvo” iz razdoblja nevlasničkog socijalističkog sustava netransparentno je upisivana u zemljišne knjige na ”nove vlasnike”, u pravilu na temelju upravnih rješenja Odjela za imovinu Ministarstva pravosuđa i županijskih ureda ili na osnovu raznih dvojbenih pretvorbenih upravnih rješenja, primjerice, Agencije za pretvorbu društvenih poduzeća ili Hrvatskog fonda za privatizaciju

Na taj su način izigrani nasljednici nacionalizirane imovine i prevareni hrvatski obveznici poreza.

Izigrani zakoniti nasljednici nacionalizirane imovine pokretali su i vodili godinama sudske sporove na domaćim sudovima, da bi napokon ”iscrpili sva domaća pravna sredstva” i obratili se zahtjevima (tužbama) Europskom sudu za ljudska prava.

A na Europskom sudu su zahtjeve zakonitih nasljednika nacionalizirane imovine u pravilu službenici iz domaćeg pravosuđa bez suđenja, u pretpostupcima, proglašavali nedopuštenima.

Osim nacionalizirane imovine na meti ”kradljivaca nekretnina” bile su osobito nekretnine upisane kao ”narodna imovina” još u NDH, te ”općenarodna imovina” i ”društveno vlasništvo” iz razdoblja nevlasničkog socijalističkog sustava.

Takva imovina je netransparentno upisivana u zemljišne knjige na ”nove vlasnike” u pravilu na temelju upravnih rješenja Odjela za imovinu Ministarstva pravosuđa i županijskih ureda ili na osnovu raznih dvojbenih pretvorbenih upravnih rješenja (primjerice, Agencije za pretvorbu društvenih poduzeća ili Hrvatskog fonda za privatizaciju).

Pravno je vrlo dvojbeno kako to državna uprava određuje privatno vlasništvo; osnovano se sumnja na korupciju, pa je stoga i upitno je li u tim postupcima vlasništvo stečeno zakonito, ”pravno valjanim poslom”.

Najveća manipulacija s ”narodnom, općenarodnom ili društvenom imovinom” obavljena je dvojbenim ”transakcijama” posredstvom nekretninskog portfelja Hypo banke u Hrvatskoj. Ta Hypo banka ”kći” je za samo godinu dana djelovanja u Hrvatskoj stekla nekretnine čija je vrijednost premašila kapital banke ”majke” u Austriji.

Nakon izbijanja afere Hypo u Njemačkoj i Austriji dvojbeni nekretninski portfelj te banke je na brzinu prodan prvo njemačkoj BLB banci, a potom Amerikancima vjerojatno radi zametanja tragova.

Upravo u vrijeme pisanja ove kolumne iz Suda u Strasbourgu dostavljeno mi je pisamce koje je potpisao izvjesni Z. Mataga, sudski savjetnik u tom u javnosti tranzicijskih zemalja kompromitiranom međunarodnom sudu.

S obzirom na to da se podnositeljima zahtjeva iz Suda u Strasbourgu ne dostavljaju pisane i obrazložene odluke o nedopuštenosti koje je potpisao sudac pojedinac, nego samo obavijesti koje potpisuju predstavnici domaćeg pravosuđa, bilo je osnovano pretpostaviti da suci pojedinci zapravo i ne rješavaju sve, ili barem ne većinu zaprimljenih zahtjeva iz Hrvatske i ostalih tranzicijskih zemalja

Ukratko, obavještava me Z. Mataga da je ”Europski sud za ljudska prava po sucu pojedincu E. Steiner uz pomoć izvjestitelja odlučio 24. rujna 2015. proglasiti nedopuštenim moj zahtjev (tužbu) sukladno člancima 34. i 35. Konvencije”.

Da ne zamaram čitatelje kompliciranim analizama, dovoljno je postaviti pitanje: zašto nije dostavljena odluka ”suca pojedinca E. Steiner”, nego je umjesto odluke dostavljeno samo pisamce Z. Matage!?

S obzirom na to da se podnositeljima zahtjeva iz Suda u Strasbourgu ne dostavljaju pisane i obrazložene odluke o nedopuštenosti potpisane od sutkinje Steiner, nego samo obavijesti koje potpisuju Elica Grdinić ili Zvonimir Mataga, bilo je osnovano pretpostaviti da sutkinja Elizabet Steiner zapravo i ne rješava sve ili barem ne većinu zaprimljenih zahtjeva.

Desetak tisuća zahtjeva (tužbi) pristiglih samo iz Hrvatske sutkinja E. Steiner, uz redovni posao, realno i ne može stići pregledati i obrazložiti razloge nedopuštenosti.

A Elicu Grdinić, Zvonimira Matagu i ostale ”hrvatske sudske savjetnike” u odjel Suda u Strasbourgu predložile su hrvatske vlasti.

Postavlja se stoga pitanje smisla podnošenja tužbi Europskom sudu protiv odluka domaćeg pravosuđa ako o tim tužbama u pretpostupku umjesto međunarodnog suda odlučuju sudski savjetnici i ostalo administrativno osoblje, lojalno domaćim sudskim vlastima, odnosno osoblje domaćeg pravosuđa na bolje plaćenom ”privremenom radu” u Strasbourgu?

Novinarskim istraživanjem pronašli smo i sutkinju hrvatskog sudstva koja je bila primorana zaštitu svojih prava od nasilja sudske uprave i političkog pritiska tražiti (uzalud) na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu.

I zahtjev (tužba) te sutkinje proglašen je nedopuštenim bez pisane i obrazložene odluke.

Ta sutkinja je, međutim, zatražila uvid u svoj spis na Europskom sudu u Strasbourgu i pribavila materijalne dokaze o tome da pisane i obrazložene odluke o nedopuštenosti njezina zahtjeva uopće nema u spisu.

Postavlja se pitanje smisla podnošenja tužbi Europskom sudu protiv odluka domaćeg pravosuđa ako o tim tužbama u pretpostupku umjesto međunarodnog suda odlučuju sudski savjetnici i ostalo administrativno osoblje, lojalno domaćim sudskim vlastima, odnosno osoblje domaćeg pravosuđa na ”privremenom radu” u Strasbourgu

Naknadno smo kao novinari sugerirali još jednom podnositelju zahtjeva (tužbe) da traži uvid u svoj spis na Sudu u Strasbourgu.

I pokazalo se da ni u spisu tog podnositelja uopće nema odluke suca pojedinca o proglašenju zahtjeva nedopuštenim.

Apsurdno, ali tom su podnositelju zahtjeva na Sudu u Strasbourgu službenici, nazočni na uvidu, potpisali izjavu da se spis sastoji iz dva dijela, jednog javnog, koji kao stranka u postupku može vidjeti, te drugog tajnog dijela, koji kao stranka ne može vidjeti!?

U obraćanju novinarima sve većeg broja čitatelja uočeno je da administrativno osoblje iz domaćeg pravosuđa ”na privremenom radu” u Europskom sudu za ljudska prava ne proglašava nedopuštenima zahtjeve s malim iznosima naknada štete ili na drugi način manje za Hrvatsku nepovoljne zahtjeve. Ali se, u pravilu, u pretpostupku bez suđenja nedopuštenima proglašavaju za Hrvatsku ”nezgodni” i osjetljivi zahtjevi ili zahtjevi s većim iznosima traženih naknada štete.

Svi ti dokazi o kršenju prava pristupa ovom Međunarodnom sudu objavljeni su u publikaciji o raspravi na Okruglom stolu ”Kritika prakse Europskog suda u Strasbourgu”.

Kada se radi o Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, valja ukazati na činjenicu da je taj Sud osnovan u vrijeme tzv. hladnog rata.

Pojednostavljeno, nakon pada berlinskog zida mogli su se pokretati postupci zbog kršenja ljudskih prava samo u ”vlastitom dvorištu”, pa Europskom sudu za ljudska prava više nisu osiguravana financijska sredstva dostatna za rješavanje naraslog broja predmeta iz tzv. tranzicijskih zemalja, dojučerašnjih članica Istočnog bloka.

A pravna zbrka sa zemljišnim knjigama u tranzicijskim zemljama, slično kao i u Hrvatskoj, potrajat će sve dok se ne završi proces redistribucije vlasništva nekretnina atraktivnih ”globalnim veleposjednicima”.

Nakon što završi proces razvlašćivanja nacionalnih vlasnika trebat će osigurati stečena vlasništva globalnih korporacija i brzo će početi besprijekorno funkcionirati i zemljišne knjige i zaštita prava vlasništva. Sada kad ”imamo Hrvatsku”, treba se samo ”strpjeti da zaživi vladavina prava”, kako su nam savjetovali neki raniji predsjednici Republike Hrvatske

Taj proces će završiti uvođenjem poreza na imovinu koji osiromašeno stanovništva tranzicijskih i manje razvijenih zemalja neće moći plaćati.

Da podsjetimo, zarade od iskorištavanja nacionalnih resursa tranzicijskih i manje razvijenih zemalja već se uglavnom isplaćuju kao dividende globalnih korporacija i ne investiraju se više u nacionalni gospodarski razvoj, školstvo, kulturu, zdravstvenu, mirovinsku i socijalnu zaštitu. Još samo da se i zarade od gospodarskog iskorištavanja nekretnina u tranzicijskim zemljama preusmjere u dividende globalnih korporacija.

Nakon što završi proces razvlašćivanja nacionalnih vlasnika trebat će osigurati stečena vlasništva globalnih korporacija i brzo će početi besprijekorno funkcionirati i zemljišne knjige i zaštita prava vlasništva.

Sada kad ”imamo Hrvatsku”, treba se samo ”strpjeti dok zaživi vladavina prava”, kako su nam savjetovali (dobronamjerno?) neki raniji predsjednici Republike Hrvatske.

***

Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.

Pišite na [email protected] ili nazovite broj 098 484 355

***

Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici odgovara isključivo autor.

Još tekstova ovog autora:

• Hrvatsko sudstvo kompromitirano i na filmu
• Država protiv ”atipičnog rada” dostavljača Wolta
• Vrhovni sud namjerno odaslao lažnu obavijest
• Dužnosnička piraterija u znanosti
• Pravosudna lakrdija
• Korporacijska nečovječnost prema platežno odgovornoj osobi
• Posljednji je čas da se zaustavi insolvencijsko uhljebništvo
• Mućke oko izbora sudaca nižih sudova prije lokalnih izbora
• Plenković i Obuljen Koržinek kao ”vlasnici informacija”
• Psihotortura za disidente iz javne uprave i pravosuđa

» Svi tekstovi ovog autora