novinarstvo s potpisom
Ivica Grčar
Unatoč svim pritiscima političkih i osobito sudskih vlasti Vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu tajnim glasanjem odlučilo je u srijedu, 21. studenog 2018. godine, većinom glasova da će posebno povjerenstvo ocijeniti i utvrditi je li prof. dr. sc. Ante Čović, protivno posebnom Pravilniku i propisima o znanstvenoobrazovnim djelatnostima, [Read more…]
Ivica Grčar
Tema prošlotjedne kolumne bila je nevjerodostojnost tzv. vlasničkih knjiga, odnosno prikaz pravno nesigurnih uknjižbi vlasništva otetih nekretnina u svim državnim tvorevinama na prostoru današnje Hrvatske nakon formalnog ukidanja kmetstva. [Read more…]
Primjere potpunog urušavanja svih društvenih vrijednosti, baš svakog pojedinačnog kriterija i standarda do posljednjeg, susrećemo upravo svakodnevno, ali malo koji je oslikao posvemašnju hrvatsku građansku, političku i svaku drugu bijedu kao već sad glasovita “afera Barbika”, najimbecilniji do sad zabilježeni pokušaj diskreditiranja jednog predsjedničkog kandidata imbecilnim pokušajem diskreditiranja drugog.
Posve, jasno, svejedno o diskretiranju kojega kandidata diskretiranjem kojega u cijeloj maloumnoj priči zapravo bila riječ.
Nekad, ne tako davno, bila je popularna mantra o obavještajnom kadru kojega je hrvatska državotvorna politika iz podruma zloglasne Udbe preuzela neoštećenog, kao vrhunske profesionalce koji organiziraju atentate, konstruiraju afere, prate, prisluškuju i likvidiraju neprijatelje sistema bez obzira koji im sistem plaća dnevnice, i bez kojih bi jedan tako ozbiljan projekt kao što je stvaranje posve nove države bio neostvariv.
Jedan takav vrhunski obavještajni profesionalac u to je herojsko vrijeme, najzad, bio i prvi ministar policije, drugi bogami i sam premijer, drugi čovjek nove države, a ni onaj Prvi nije bio daleko. Osim, naravno, ako netko ozbiljan ima teoriju po kojemu je Prvi Predsjednik u ono doba mogao biti šef kadrovske službe u Jugoslavenskoj narodnoj armiji bez ikakve veze s Kontraobavještajnom službom.
To su, jebiga, bile ozbiljne službe, i nije svatko u Udbi ili KOS-u mogao biti niti kafanski doušnik, a kamoli špijun, terenski agent ili plaćeni ubojica.
Dvadeset pet godina prošlo je otkako su tako u restoranima na periferijama Zagreba, Beograda, Toronta i Frankfurta sklopljeni ugovori s profesionalcima jugoslavenskih službi, koji će sve otada do penzije predano i odgovorno raditi za iste ljude koje su do tada pratili, prisluškivali ih, pakirali im i bogami dosta revno ubijali.
Mnogo je to godina, i lijep dio toga obavještajnog podzemlja danas je u dubljoj ili plićoj starosti, zasluženoj penziji ili invalidskim kolicima, a još ljepši dio iz obavještajnog je završio u dubljem ili plićem, a svakako vrlo, hm, fizičkom podzemlju, odakle i danas prati sve što se događa gore: vrte mrtvi Udbini veterani u nevjerici lubanjama i u grobovima se okreću kakvi sve kreteni rade taj ozbiljan i odgovoran posao. Eh, da je tako nešto netko pokušao u njihovo vrijeme!
– “Prikazati Barbiku kao poslušnicu Zapada, naročito Amerike…” – čitao bi Šef prijedlog Akcijskog plana, vlastitim očima ne vjerujući što upravo čita – „…te iskoristiti loš rejting Amerikanaca kod građana pravoslavne i muslimanske vjeroispovijesti, ali i dijela katolika, pristaša teorija zavjere i sl.”?
– “I slično“ – samouvjereno bi mu objasnio mladi agent kodnog imena Kreten. – “I sl.” je skraćenica za “i slično”.
– Ti me zajebavaš? Skrivena kamera, jelda? – skinuo bi Šef naočale, pa se stao osvrtati po sobici. Znali su se, naime, u Službi igrati s tim stvarima, otkako su došle one američke male špijunske kamere često bi jedni drugima u dokolici namještali takve sitne podvale i zajebancije.
Da je netko, eto, tako nešto pokušao u ono slavno vrijeme analogne telefonije, mikrofilmova, šapirografa i eksplozivnih kemijskih olovaka, da je netko dakle tada došao s idejom da “iskoristi loš rejting Amerikanaca kod građana pravoslavne i muslimanske vjeroispovijestiu, ali i dijela katolika”, već bi ga niži, općinski šef Udbe sažaljivo pogledao preko naočala, blago ga potapšao po ramenima i očinski obzirno priopćio mu da taj posao nije za njega.
Vjerojatno bi mu Služba pronašla i kakav primjeren posao, kotlovničara u područnoj školi ili pomoćnog radnika u pilani: ne bi, naime, ta stvar bila čak ni toliko glupa da bi predstavljala opasnost za službu, ama niti toliko da se šef naljuti tko sve danas radi za Udbu, pa da ga u nastupu bijesa po kazni ubaci u hrvatsku emigraciju i tamo ostavi da se jebe s ustašama i sl.
Danas, međutim, “slučaj Barbika” je ozbiljna politička afera, oko papira ambiciozno nazvanog “akcijski plan” svađaju se predsjednik države i opozicijski lideri, novine javljaju o slučaju preko cijelih naslovnica, a javnost mrtva-ozbiljna pokušava dokučiti je li to SDP preko Josipovića pokušava diskreditirati Kolindu i HDZ, ili HDZ preko Kolinde Josipovića i SDP, je li to HDZ podmetnuo Josipoviću kao SDP-ov tobožnji HDZ-ov plan, ili SDP Kolindi kao HDZ-ov tobožnji SDP-ov pokušaj da podmetne tobože HDZ-ov plan kao SDP-ov.
Od ideje da bi netko sasvim ozbiljan sastavio tako imbecilan plan nije, međutim, poraznija samo ideja da bi ga netko, s ciljem da kompromitira žrtvu, namjerno sastavio tako imbecilnog – ozbiljno računajući na efekt kod “pristaše teorija zavjere i sl.” – već rezultat koji je namjerno imbecilno sastavljen plan na kraju i postigao.
Činjenica koja se tako u makar rudimentarno ozbiljnoj državi i elementarno ozbiljnom novinarstvu ne bi niti spominjala – da je na portalu Narod.hr odgovornost za “akcijski plan Barbika” preuzeo nekakav Centar za suočavanje Jugoslavena s prošlošću – ispada tako vrlo precizna mjera ovoga, hm, “slučaja”, bolno plitke hrvatske politike i cijele smiješne hrvatske države, Barbie-republike otprilike točno po mjeri maloumnih portala koji u strukturi DNK otkrivaju Božje poruke na aramejskom i sl.: države u kojoj svatko – ali baš svatko – može biti premijer, ministar, general, nadbiskup, urednik, selektor reprezentacije, lijevi bek, intendant kazališta, rektor sveučilišta ili obavještajac.
Nekad, naime – u vrijeme Udbe i KOS-a – hrvatski su državotvorci u ilegali bili oprezni i podozrivi, jer u njihovom je okruženju, jebiga, “svatko mogao biti udbaš”. Taj crv sumnje u jabuci razdora, pričalo se, bio je zapravo najveći uspjeh jugoslavenskih tajnih službi.
Kad su, međutim, jednom shvatili tu ključnu tajnu Udbe, to dakle da “svatko može biti udbaš”, hrvatske je obavještajce – što da vam kažem – baš krenulo.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Osnovno pitanje koje se postavlja na srpskoj političkoj sceni jeste: mogu li isti oni koji su svojevremeno zemlju doveli na rub propasti sada biti njeni spasioci? Samo dva meseca posle izbora za koje se govorilo da će doneti stabilnost državi nižu se afere, jedna za drugom, sve neprijatne po vlast koja je verovala da će mirno vladati jer je demokratska opozicija do nogu poražena.
Počelo je sa još uvek nedovoljno i do kraja razrešenim stanjem u srpskoj policiji.
Ministar pravde Nikola Selaković dramatično upozorava: “Srbija je država u kojoj je pre jedanaest godina ubijen predsednik vlade. To je činjenica od koje svako od nas treba da se naježi. Jedanaest godina kasnije neko je pokušao da ucenjuje predsednika vlade“.
Čitava priča je dosta komplikovana i konfuzna.Tuča na jednom savskom splavu u tri i petnaest ujutro izrodila se u ”krupnu političku aferu” koja je, kako se zvanično tvrdi, pokazala ”opasne veze pojedinih visokih funkcionera MUP-a sa organizovanim kriminalom”.
U to vreme se na splavu zatekao i sedamnaestogodišnji sin premijera Aleksandra Vučića koga su ”diskretno” štitili pripadnici vojne jedinice Kobra. Izvesni policijski funkcioner obavestio je premijera Vučića da je njegov sin pretukao jednog od gostiju. No, ubrzo je sa zvaničnog mesta saopšteno kako je pregledom snimaka sa kamera ustanovljeno da premijerov sin nije učestvovao u tuči i da ova dezinformacija predstavljala montiranu aferu sa ciljem da se ucenjuje predsednik srpske vlade.
Ipak, i posle razotkrivanja navodne zavere ostaje pitanje kako je moguće da se u jednom, blago rečeno, sumnjivom lokalu u ranim jutarnjim časovima zatekne premijerov sin pod zaštitom obezbeđenja koje plaćaju svi građani Srbije. Za sada ni na jedno od ovih pitanja nisu dati očekivani i precizni odgovori.
Do nekih smena u policiji je ovih dana ipak došlo. Ali sudeći po funkcijama smenjenih generala, to nije ono što se očekivalo. Smenjeni su načelnik Uprave saobraćajne policije i načelnik Jedinice za zaštitu učesnika u krivičnom postupku. Kakve su veze smenjenih policajaca sa proteklim događajima još nije objašnjeno.
No, ako je neko verovao da je to kraj aferama koje potresaju sam politički vrh Srbije, veoma se prevario. Prava oluja, ili bolje reći cunami, sručio se sa sasvim neočekivane strane: iz područja visokog obrazovanja i falsifikovanja univerzitetskih diploma. Ova afera se nikako ne smiruje, već svakim danom dobija novi zamah. Započeta je na društvenim mrežama, tačnije na poznatom sajtu Peščanik. Trojica mladih profesora koji su zapaženi doktoranti u inostranstvu pružili su dokaze srpskoj javnosti da je doktorat ministra policije Nebojše Stefanovića ostvaren na privatnom univerzitetu Megatrend u Beogradu običan plagijat.
Reakcije vlade bile su žestoke, pokušaj osporavanja doktorata nazvan je pokušajem obaranja čitave vlade i svojevrsnim pokušajem državnog udara, a oglasio se i premijer izjavom da nikada nije čuo ništa gluplje od ove optužbe za plagijat. Sajt Peščanika bio je blokiran, a nije dostupan ni do dana današanjeg uprkos saopštenju policije da ispituje slučaj ove blokade. Prvi rezultati istrage pokazali su kako je blokada započeta sa adrese već spomenutog Megatrenda, što se sada negira.
Afera započeta optužbama o plagijatu počela je da se širi. Ko uvodi cenzuru i autocenzuru na društvenim mrežama? Zašto se pokušava na sve načine zaustaviti opravdan interes javnosti za ispitivanje tačnosti navoda o plagijatu? Ono što je predstavljalo pukotinu u odnosima vlasti i javnosti odjednom je počelo da se širi i pretvara u pravu provaliju, otkrivajući naličje sprege vlasti i kriminala, nepoštovanja procedura i kontrole i u tako osetljivim oblastima javnog i društvenog života kao što su prosveta i obrazovanje.
Svi se još sećaju neubedljivih odgovora predsednika države Tomislava Nikolića na optužbe da je njegov diplomski rad pisao neko drugi a ne on, jer nije pred kamerama mogao da se seti naslova svoga rada, a o sadržaju da i ne govorimo. No, to je zataškano, ali se, po pravilu, prikrivanje istine, vraća sa višestrukim posledicama.
Još se vodi polemika oko stvarnog ili navodnog plagijata Ministra policije, a već se pojavljuju dokazi kako je i sam vlasnik privatnog univerziteta Megatrend takođe došao do diplome pod sumnjivim okolnostima na nepoznatom univerzitetu u Londonu. Njegov doktorski rad nije moguće pronaći ni u jednoj od biblioteka londonskih univerziteta, a navodni mentor na koga se Jovanović poziva, prof. Stephen Wood, negira da je bio mentor i da je teza odbranjena na LSE.
Ovo nije sve što se obrazovanja tiče. U nedavnoj prošlosti otkriveno je da su i na nekim državnim univerzitetima prodavane i kupovane diplome. Razotkrivene su čitave mreže profesora koji su primali mito. Ti fakulteti rade i dalje, kao i kriminalizovani profesori na njima.
Teško je bilo šta ozbiljno započeti u zemlji gde su neke od važnih institucija do te mere razorene i gde se rešenje problema najčešće nalazi u prikrivanju problema. Ako postoje nečasni ljudi u mreži obrazovanja, ako se ne može verovati policiji, univerzitetima, sudovima, gde onaj ”mali” čovek sa ulice treba da traži pravdu, koju vlast da poštuje?
Nažalost, vrtimo se u krugu. I očevidni primeri kriminala, nepoštovanja zakona i korupcije, nisu dovoljni da se krene u temeljite promene. A iz samog vrha vlasti stižu nedvosmislene poruke da se tobožnja politička stabilnost mora čuvati po svaku cenu, pa i po cenu zataškavanja afera u prosveti i obrazovanju.
Neshvatljivo je poimanje morala i pristojnosti u našim strankama, pogotovo kad je riječ o njihovoj kadrovskoj politici.
Usred cijelog lanca afera oko Željka Sabe, dojučerašnjeg vukovarskog gradonačelnika, protiv koga Cvitanovo i Bajićevo Državno odvjetništvo podiže raznovrsne optužnice takvom brzinom da se u toj materiji teško i snaći, Zoran Milanović nalazi za potrebno naglasiti baš to kako mu ”u ovom trenutku” vjeruje.
Obzirnost prema Sabi traži od svih komentatora, promatrača i javnosti i SDP-ov predsjednik Sabora Josip Leko apelirajući da se u tom slučaju poštuje princip presumpcije nevinosti iliti pravilo da je svatko nevin dok mu se na sudu eventualno ne dokaže da je kriv.
Osokoljen tako ljubaznim riječima iz vrha stranke, sam Sabo, kao ordinarni politički slijepac, najavljuje da će se na vukovarskim prijevremenim izborima opet kandidirati za gradonačelnika premda sada već ima tri optužnice za razna kaznena djela pa mu je jučer u Saboru trebalo ponovno skidati imunitet. A u tome mu srdačno povlađuje i predsjednik SDP-a u gradu Goran Bošnjak. Stvarno, što je tim ljudima?
Znaju se i te kako na sve strane zgražati nad bijednim plagijatom diplomskog rada koji je podmetnuo Milijan Brkić KaraVaso i nad drskim obranaškim stavom predsjednika HDZ-a Karamarka prema toj aferi koja teško kompromitira njegovog glavnog suradnika. I s pravom se zgražaju.
Ali istodobno je vrlo zanimljivo kako uopće ne vide nikakvu analogiju između Karamarkovog nedopustivog ponašanja kada štiti i opravdava Brkića i svoga vlastitog nedopustivog ponašanja u slučaju Sabo.
Ili misle da nitko drugi neće zapaziti kako su meki, osjećajni i puni razumijevanja kad se treba zauzeti za svoga, a strogi i pravovjerni kad se ukaže prilika da se navali na tuđega.
Pritom naravno da postoji mogućnost da Sabo uopće nije kriv, iako je u takav rasplet, slobodno se može reći, vrlo teško vjerovati.
No, hajde da ipak zamislimo čak i to da mu je sve podmetnuto. Da mu, na primjer, sapuna dasku političko podzemlje preko iskonstruiranog slučaja Budimir i da mu se istovremeno osvećuju i bivši stranački kolege jer im nije dao ovo ili ono ocrnjujući ga da je prljavo pronevjerio novac za ljetovanje vukovarske djece. OK.
Ali uvijek prisutna teoretska mogućnost takvoga ishoda ništa ne mijenja na stvari kad je riječ o tome kako bi odgovorna stranka bila dužna postupati u ovakvim slučajevima dok oni traju i dok epiloga još nema na vidiku.
Presumpcija nevinosti ne znači da se itko službeno smije ponašati kao da nikakav problem uopće ne postoji.
Tako je, čovjek kome još nije izrečena pravomoćna optužujuća presuda formalno je nevin, ali njegova je čast, a time i vjerodostojnost, ipak pod velikim upitnikom, i ljudska i politička. Takvu osobu, prema tome, treba skloniti ustranu dok se ne vidi kako stoje stvari. Zato se, svuda gdje se zna red, osobe izložene neugodnim sudskim procesima suspendira na određeni rok kako bi se svi oni s kojima ih se poistovjećuje distancirali od postupaka o kojima govore optužnice.
Sabo, dakle, sigurno ne može i ne smije opet biti SDP-ov kandidat za gradonačelnika Vukovara osim ako bi sve optužnice prije tih izbora bile odbačene, a za to vjerojatno nema vremena. Jednako tako, nema razloga da mu se daje javna podrška. Čudno da to ne razumiju čelnici SDP-a koji svakome drugome vole soliti pamet.
(Prenosimo s portala Novoga lista)