Mi ljudski, vremenom ograničeni prolaznici životom ili ne vjerujemo ili pak često zaboravljamo da smo stvoreni od vječnosti za vječnost. Uronjeni u svom vremenu uglavnom smo premalo svjesni svoje prolaznosti kao i svoje usmjerenosti prema vječnosti. O prolaznosti i vremenitosti vlastita života te o vječnosti ćemo eventualno razmišljati tek u anticipaciji neizbježne smrti i to ponajčešće na površno-naivan i teološko iskrivljen način poimanja zagrobnog života.
Ključno je pitanje, međutim, kako vječnost živjeti u sadašnjosti? Kako u naš svijet i naše vrijeme unijeti te u njima iskustveno primijeniti viziju i vrednote Božjeg vječnog kraljevstva? Kako živjeti smisleno i odgovorno u vremenu, svjetlu i snazi trajnog i neprolaznog?
Pitanjem što je vrijeme i u čemu je smisao povijesti bavile su se sve religije, a ono je mučilo i mnoge velike mislioce svijeta. Po nekima se povijest vrti u krugu te nema ”ničega novoga pod Suncem”, dok su za druge stalno napredovanje i novi civilizacijski usponi konstanta ljudske egzistencije.
Ključno je pitanje, međutim, kako vječnost živjeti u sadašnjosti? Kako u naš svijet i naše vrijeme unijeti te u njima iskustveno primijeniti viziju i vrednote Božjeg vječnog kraljevstva? Kako živjeti smisleno i odgovorno u vremenu, svjetlu i snazi trajnog i neprolaznog?
Stari su Grci o tome ozbiljno razmišljali jer ih je s jedne strane zabrinjavala vremenita prolaznost života, a s druge, važnije strane, zanimalo ih je, kao što i danas zanima sve misaone ljude, kako darovano vrijeme smisleno koristiti u izgradnji povijesne stvarnosti i oblikovanju budućeg svijeta.
Uglavnom se slažu da Svemir i povijest svoj izvor duguju Vječnome. Parmenid tvrdi da se vrijeme pojavljuje u opreci s nepromjenjivošću i vječnošću bitka. Za Platona je vrijeme ”pokretna slika vječnosti”, a sadašnji trenutak se pojavljuje kao beskonačno nastavljanje trenutaka. Po Aristotelu vrijeme je pak ”mjera gibanja u odnosu na prije i poslije”, a sve promjene (unutar vremena) registrira svijest koja je pamćenje gibanja.
Sveti Augustin pitanju vremena pristupa kao ontološkom problemu. Za njega je svijest o vremenu otkrivanje nutarnje dimenzije trajnosti ljudskog bivovanja. Za Tomu Akvinskog svijet nije vječno postojao, nego je njegov postanak ni iz čega prouzrokovao Bog svojom stvaralačkom svemoći u određenome trenutku, s kojim je otpočelo postojati i samo vrijeme.
Za Kanta je vrijeme transcendentalni uvjet osjetilne spoznaje i temeljni uvjet za svijet iskustva, pa time i prostor etičkog djelovanja, dok Heidegger u vremenitoj prirodi vidi za čovjeka mogućnost da ispuni svoju ontološku zadaću u zadobivanju autentičnosti.
I za E. Levinasa je vrijeme etički utemeljeno, a događaji etičkoga trenutka razbijaju vremenitost onoga ”ja” koje nema fragmentarno iskustvo vremena. Po u nas premalo poznatom Levinasu novi smisao vremena se otkriva i nastaje otkrićem Drugog i drugosti, te se odvija u odgovornosti (uzajamnog) služenja.
U svetopisamskoj (pri)povijesti vrijeme otpočinje Božjim stvaranjem svijeta i čovjeka. Na samom početku stoji Adam, ali se od Abrahamova poziva (Postanak 12) nadalje vrijeme na poseban upisuje u zbilju povijesti spasenja (historiae salutis) koja je objaviteljsko-otkupiteljski otvorena prema budućnosti u kojoj je Bog vječan jer je gospodar svakoga vremena.
Kod Kristovih učenika nema mjesta ravnodušnosti, a još manje fatalizmu. Nema odustajanja od izgradnje boljeg i pravednijeg svijeta unutar naše (do)življene povijesti. Iskustvo i prakticiranje ljubavi ima svoje izvorište u vječnosti, jer ”Bog je ljubav”. Promicanje pravednosti i izgradnja mira je pretakanje vrednota vječnosti u vrijeme obilježeno nepravdama i nasiljem
U Novome zavjetu silazak vječnosti u vrijeme Ivan Bogoslov opisuje kao inkarnaciju u kojoj vječna i stvaralačka Rijec (logos) postaje tijelom/čovjekom (Ivan 1).U kompletnome kristološkome događaju se vidi kvalitativno izdvajanje vremena u ispunjenju Božjih obećanja kada je došla ”punina vremena” (Galačanima 4). Kristovim utjelovljenjem, smrću i uskrsnućem započinje nova era ili vrijeme spasenja.
U toj zgusnutoj kristološki utemeljenoj povijesti spasenja je Uskrs pobjedonosno finale one kozmičke drame koja je otpočela u Betlehemu ulaskom vječnosti na igralište naše povijesne prolaznosti. Na neponovljiv način se jednom zauvijek dogodilo nešto što označava početak trajnoga, jer je Bog srušio granice vremena i vječnosti te predvodnički ušao u za nas do tada neosvojive prostore s onu stranu smrti.
Dolazak Isusa Krista kao središnji spasenjski događaj i vrhunac objave se višekratno opisuje i ilustrira i kao ulazak vječnog Kraljevstva Božjeg (vladavine Božje) u ljudsku povijest prolaznih kraljevstava ovoga svijeta. Tu je važno imati na umu značenje vremensko-teološke semantike ”već i još ne” koja izražava nastup vječne budućnosti koja istovremeno ostaje budućnost, a koja djeluje retroaktivno na stvarnost koja može anticipirati svoju budućnost.
Pojednostavljeno rečeno: misija nasljedovatelja Isusa Krista je da već u sadašnjosti ostvaruju viziju i vrednote vječnoga Kraljevstva Božjeg koje je on suvereno donio, a čiju realizaciju on suradnički s nama omogućuje. U tom planu i programu Božjeg pomirenja s otuđenim čovječanstvom mi smo istovremeno ovlašteni navjestitelji i aktivni agenti pomirenja kao i ambasadori (2. Korinćanima 6) Božjeg vječnog kraljevstva među prolaznim kraljevstvima ovoga svijeta.
Kršćani dakle već zive budućnost ostvarujući vječnost u svom vremenu.
Zato je Evanđelje Isusa Krista ”dobra”, odnosno ”radosna vijest” za svaki naraštaj jer nam otkriva i nudi Boga spasonosne ljubavi upravo za naše vrijeme.
Evanđelje dakle nipošto nije nešto zastarjelo, prošlo i potrošeno, nego je u najvećoj mjeri suvremeno i relevantno. Njegova poruka i transformativna moć zrače u sve prostore osobnog i skupnog života, nadahnjuju kreativno razmišljanje kao i odvažno postupanje i kulturalno stvaralaštvo te posvemašnje preobrazbeno djelovanje.
Kako živjeti viziju budućnosti udruštvu sveprisutne korupcije i u demokraciji u kojoj političari pred svake izbore slatkorječivom demagogijom varaju građane neostvarivim obećanjima, a predimenzionirana i nekompetentna državna i lokalna birokracija guši kreativnost i onemogućuje inicijativnost bez koje nema poduzetnosti?
Zato kod Kristovih učenika nema mjesta ravnodušnosti, a još manje fatalizmu. Nema odustajanja od izgradnje boljeg i pravednijeg svijeta unutar naše (do)življene povijesti. Iskustvo i prakticiranje ljubavi ima svoje izvorište u vječnosti, jer ”Bog je ljubav”. Promicanje pravednosti i izgradnja mira je pretakanje vrednota vječnosti u vrijeme obilježeno nepravdama i nasiljem.
U društvu koje se guši u sebeljublju živjeti u svjetlu vječnosti znači živjeti ljubav u prakticiranju sebedarja. U svijetu u kojem demagogija, diskriminacija i prisila još uvijek ponizuju čovjeka vrednote vječnosti Božjeg nauma za čovječanstvo ostvarujemo afirmacijom slobode i dostojanstva svake osobe bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku, socijalnu i inu različitost.
Kako živjeti viziju budućnosti udruštvu sveprisutne korupcije i u demokraciji u kojoj političari pred svake izbore slatkorječivom demagogijom varaju građane neostvarivim obećanjima, a predimenzionirana i nekompetentna državna i lokalna birokracija guši kreativnost i onemogućuje inicijativnost bez koje nema poduzetnosti?
Kako u vrijeme u kojem ljudi sa sve većim nepovjerenjem gledaju u budućnost probuditi ljudske nade i angažirati neotkrivene potencijale?
Nemirenjem sa statusom quo te nužnim razvijanjem samostalnog kritičkog razmišljanja koje prati proročka hrabrost za istinu i smiono suprotstavljanje svemu što je lažno, pokvareno i nepravedno.
Prosvjed je uvijek ispravniji od licemjerstva! Ako želimo boljitak, treba nam odvažnost umjesto straha, sveta neustrašivost da angažirano uđemo u sve prostore u kojima iskustvo i misao vjere trebaju biti prisutni, djelotvorni i smjerodavni. To je nerazdvojivi dio misije umanjivanja straha a povećavanja nade u svijetu nesigurnosti i beznađa
Prosvjed je uvijek ispravniji od licemjerstva! Ako želimo boljitak, treba nam odvažnost umjesto straha, sveta neustrašivost da angažirano uđemo u sve prostore u kojima iskustvo i misao vjere trebaju biti prisutni, djelotvorni i smjerodavni. To je nerazdvojivi dio misije umanjivanja straha a povećavanja nade u svijetu nesigurnosti i beznađa.
Kristovi vjernici nisu zatvoreni u neki geto niti žive u zrakopraznom prostoru. Oni u strahu od sadašnjosti ne bježe u prošlost, a nisu ni slijepi zanesenjaci neba koji u ovoj ”dolini suza” pasivno očekuju Božju buduću intervenciju.
Vjernička zajednica je kristovski utemeljena, nepovratno orijentirana prema vječnim kategorijama, te je stoga prepoznatljiva po tome što u svom vremenu i prostoru radosno živi i autentično zastupa trajne vrednote Božjeg dobrohotnog nauma za čovjeka i njegov svijet.
Još tekstova ovog autora:
- Dostojevski nam je potreban i danas da pronađemo sami sebe
- Marko Marulić, prvi hrvatski pisac bestselera
- Michael Bourdeaux – glas istine u vrijeme Hladnog rata
- Odlazi Angela Merkel, kancelarka slobodnog svijeta
- Hrvati ne znaju tko im je prvi preveo Novi zavjet. Sramota!
- Kršćani spadaju među najugroženije manjine u Afganistanu
- Za mnoge kršćane Velika Gospa je problematičan blagdan
- Antivakserski pokret ide protiv Boga i protiv čovjeka
- Protiv demagogije, korupcije, lopovluka i nepravde
- Američki Dan neovisnosti kao Festival slobode
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.