Tekst/kolumna teologinje Anne Marie Gruenfelder, objavljen na portalu autograf.hr pod naslovom Zašto ipak zagovaram vjeronauk u školama?, mogao bi začuditi ljude koji prate njezin rad jer vrvi pokušajima argumentacije vrlo sumnjive kvalitete kojima se pokušava obraniti neobranjivo, te mi ne preostaje drugo nego da se iz svoje sekularističke vizure pozabavim nekima od spornih tvrdnji i loše argumentiranih teza iznesenih u njemu.

Аnna Maria Gruenfelder tako tvrdi:

”Školski vjeronauk je, odnosno trebao bi biti, predmet koji zbog neprovjerljivosti temelja teološke misli i pomanjkanja iskustvene potvrde spoznaja prisiljava – prvo: na kreativno razmišljanje, a drugo: na disciplinirano izlaganje misaone metode.”

Prvo, teologinja Gruenfelder bi se trebala odlučiti govori li o tome što ”školski vjeronauk” jest ili o tome što on treba biti. Opasno je i neodgovorno zamagljivati i zanemarivati tu krucijalnu razliku između dviju ovdje vrlo nezgrapno spojenih tvrdnji. Ako govorimo o konfesionalnom vjeronauku, čiji je oblik zacementiran Ugovorom Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture, moramo katoličkom vjeronauku prići kao činjenici sa zadanim osobinama koje ne možemo tek tako mijenjati, a ako netko priželjkuje drugačiji vjeronauk i vjeruje da je tako nešto moguće, onda bi ta osoba trebala osmisliti i predložiti način na koji ćemo postojeće stanje zamijeniti alternativom.

U protivnom pohvala u postojećim uvjetima nemogućem boljem vjeronauku umjesto kritike realno postojećeg samo pridonosi učvršćivanju statusa quo, odnosno izbjegavanju kritike i rada na promjeni realnog podmetanjem njegovog nepostojećeg idealnog para. Narav konfesionalnog vjeronauka praktički je nemoguće mijenjati u postojećim konstelacijama moći i postojećem zakonodavnom okviru (Vatikanski ugovori), zbog čega i imamo vjeronauk kakav imamo.

Teologinja Gruenfelder bi se trebala odlučiti govori li o tome što ”školski vjeronauk” jest ili o tome što on treba biti. Opasno je i neodgovorno zamagljivati i zanemarivati tu krucijalnu razliku između dviju ovdje vrlo nezgrapno spojenih tvrdnji

Drugo, tvrdnja da usvajanje nauka koji karakterizira ”manjak iskustvene potvrde” prisiljava ”na kreativno razmišljanje i disciplinirano izlaganje misaone metode” naprosto nije utemeljena, a i sama posljednja sintagma ostaje prilično neodređena – tvrdnja bi svakako dobila na težini da je Gruenfelder objasnila o kojoj se točno ”misaonoj metodi” radi te u čemu se sastoji kvaliteta i vjerodostojnost upotrijebljene metode.

Uz to, sama praksa vrlo često pokazuje da se vjeronauk poučava u svom krajnje ideologiziranom obliku, pri čemu se učenike tjera da neprovjerene i sporne (često itekako političke) tvrdnje prihvaćaju kao činjenice bez propitivanja ili mogućnosti odbacivanja takvih tvrdnja uslijed njihove neutemeljenosti. Zar kreativnost ne može bolje pobuditi kvalitetno odrađena nastava predmeta poput likovnog i glazbenog odgoja, čija je satnica smanjena upravo radi uvođenja konfesionanog (prvenstveno katoličkog) vjeronauka u osnovne škole?

Gruenfelder nadalje iznosi niz problematičnih tvrdnji o odnosu znanosti, filozofije i vjeronauka:

”Učenici moraju naučiti kako prirodnoznanstvene metode primjenjivati na sadržaje koji ne omogućavaju iskustvenu provjeru, prepoznati domet takva razmišljanja i njegove granice.”

Ovo pak budi prilične nedoumice – kako vjeronauk (ili bilo koji drugi predmet) može ikoga naučiti primjeni prirodnoznanstvene metode na predmet za čije propitivanje naprosto ne postoji izgrađena valjana prirodnoznanstvena metoda?

Primjena metode koja ne odgovara predmetu proučavanja ozbiljna je metodološka pogreška i teologinja Gruenfelder bi to trebala znati. Ili je možda mislila na prirodoznanstveno proučavanje nekih teoloških tvrdnji koje impliciraju određene tvrdnje o fizičkoj stvarnosti, pri čemu bi se prirodnoznanstvena metodologija mogla eventualno upotrijebiti radi osporavanja i odbacivanja? Teološke tvrdnje koja je u suprotnosti s prirodnoznanstvenim činjenicama? Čisto sumnjam da je Gruenfelder htjela reći da se tako nešto radi ili da bi se trebalo raditi na satovima vjeronauka.

Nadalje, Anna Maria Gruenfelder tvrdi:

”Vjeronauk ima svoje mjesto u kozmosu znanosti ako i kad pomaže spoznaji da iskustveni svijet nije cijela stvarnost, nego tek dio nje. S istim argumentom branim i mjesto teološke znanosti na sekularnim sveučilištima.”

”Slikovito rečeno, djeca će naučiti da pored realnih predmeta postoji još jedna stvarnost, da krov ima rupu kroz koju mogu progurati glavu i ugledati nove obzore.”

Tvrdnja da usvajanje nauka koji karakterizira ”manjak iskustvene potvrde” prisiljava ”na kreativno razmišljanje i disciplinirano izlaganje misaone metode” naprosto nije utemeljena, a i sama posljednja sintagma ostaje prilično neodređena – tvrdnja bi svakako dobila na težini da je Gruenfelder objasnila o kojoj se točno ”misaonoj metodi” radi te u čemu se sastoji kvaliteta i vjerodostojnost upotrijebljene metode

”Zornije nego realne znanosti teološka misao pokazuje kako nema znanja bez preduvjeta koji više nisu predmet dokazivanja. Nema znanosti bez nedokazivih temelja, a pitanje ‘Zašto ima nešto, a ne ništa’ (M. Heidegger) upućuje na temelj, ispod i iza kojega nema više metode kojima možemo dokazati istinitost odgovora.”

Problemima odnosa iskustva i zbilje, mišljenja i znanja, odnosno temeljnih postavki na kojima znanje počiva na teorijski i metodološki utemeljen način bave se filozofske discipline gnoseologija i epistemologija i ja bih svesrdno podržala uvođenje takvih sadržaja u programe osnovnih i srednjih škola.

Međutim, nije jasno zašto bismo u javnom obrazovanju kod obrade navedenih tema prednost davali konfesionalnom vjeronauku, odnosno jednom religijskom nauku direktno povezanom sa zemaljskim interesima onih koji taj nauk kontroliraju (prema spomenutom Ugovoru Svete Stolice i RH katolička hijerarhija samostalno oblikuje program školskog vjeronauka i odlučuje o njegovom provođenju) ispred puno ideološki neutralnije i teorijski utemeljenije filozofije?

Zamjena filozofije katekizmom u javnim obrazovnim institucijama grubo je podmetanje usporedivo s onim gdje se u našoj, već debelo klerikaliziranoj državi, na javnom natječaju za docenta etike na javnom sveučilištu (Stomatološkom fakultetu u Zagrebu) traži teolog, a ne etičar, kako bi prema važećem Pravilniku o znanstvenim i umjetničkim područjima, poljima i granama trebalo biti.

Sekularna država upravo mora zaštiti znanstveno utemeljen i ideološki daleko nepristraniji karakter proučavanja ovih pitanja u vlastitim javnim obrazovnim i znanstvenim institucijama u okviru filozofije.

Evidentno je klerikalno teološko posezanje za ovim područjima čija je glavna namjera jačanje crkvenog utjecaja i moći, odnosno guranje crkvene ideologije u javne znanstvene i obrazovne institucije RH na račun sekularne znanosti, uključujući i filozofiju, što za posljedicu ima sustavnu diskriminaciju i jačanje klerikalnog utjecaja i privilegija na račun svih ostalih građana, osobito skupina koje Katolička crkva tradicionalno diskriminira.

Relevantna promjena koncepta bi bila zamjena vjeronauka religijskom kulturom koja bi bila religijski nepristrana i čiji bi program i nastava podlijegali u potpunosti svjetovnim institucijama RH. Konfesionalni vjeronauk pod kontrolom crkvene hijerarhije to naprosto ne može biti

Anna Maria Gruenfelder poteže i pitanje uloge vjeronauka u uspostavljanju odnosa prema drugima i drugačijima:

”Važan dio vjeronauka je funkcija mosta prema ljudima, svjetonazorima, drugim vjeroispovijestima, prema inovjercima kao i prema nevjernicima.”

Zar predmet religijske kulture, u okviru kojeg bi se učenici upoznavali s razvojem religije i različitim religijama (ali i s drugačijim životnim filozofijama), ne bi puno bolje pridonio upoznavanju različitosti od konfesionalnog vjeronauka na kojem se djecu uči da je jedna religija istinita, a svi drugi svjetonazori više ili manje pogrešni?

”Religija nije, naime, samo znanje, nego i ritual, zajedništvo, za život s presudnim događajima ljudskog života i ophođenje s njima.”

Da, religija nije ni samo to – religija je često prožeta i ideologijom, natopljena je borbom za ovozemaljsku moć, nije lišena od diskriminacijskih ideja i praksi i o tome treba poučiti djecu umjesto da im se kroz čitavo obrazovanje servira jedna uljepšana pristrana i sasvim nekritička slika jedne religije.

” ‘Vjeronauk u crkve!’ zahtijevaju protivnici školskog vjeronauka. Nisam sigurna da su domislili sve posljedice te rigoroznosti. Trebali bi biti svjesni da se društvo i škola u tom slučaju odriču svojega prava na kontrolu sadržaja vjeronauka.”

Ne znam kako teologinja Gruenfelder nije upoznata s činjenicom da se Republika Hrvatska, potpisavši sa Svetom Stolicom Ugovor o suradnji na području obrazovanja i kulture, odrekla kontrole sadržaja i provedbe nastave vjeronauka koja je stavljena pod kontrolu crkvene hijerarhije i kanonskog prava.

Kao posljedicu imamo vjeroučitelje koji su ujedno i razrednici, ravnatelji škola, a kojima posao ovisi o mandatu koji izdaje dijecezanski biskup, čime Crkva preuzima dobar dio kontrole javnih škola. Na tom tragu je i pokušaj ugovora o zajedničkim studijima Filozofskog fakulteta i Katoličkog bogoslovnog fakulteta, čime bi se dalje povećao ionako velik utjecaj crkvene hijerarhije na javno obrazovanje u RH.

Dakle, ne radi se o državnoj kontroli religijskog obrazovanja, nego o uvođenju crkvene kontrole u nastavni proces u javnim školama, što predstavlja najgrublji oblik kršenja sekularnosti u javnim institucijama RH koje bi trebale u potpunosti čuvati svoj sekularni karakter kako bi u njima i pred njima svi građani naše države bili jednaki, odnosno kako bi služile njima, a ne npr. hijerhiji religijske institucije koja je zahvaljujući Vatikanskim ugovorima po mnogo čemu izvan i iznad hrvatskih civilnih zakona.

Gruenfelder ignorira realne uvjete u kojima se vjeronauk u hrvatskim javnim školama provodi kao i ponašanje Crkve koje ne ulijeva nadu da bi se postojeći oblik vjeronauka mogao promijeniti

”Nedostatak aktualnog vjeronauka – forsiranje nacionalnog identiteta – ne bi trebao biti argument za potiskivanje vjeronauka u crkvene prostorije. Naprotiv, nedostacima se može doskočiti promjenom koncepta: Bogu je bitna osoba, pojedinac; poštivanje njega urodit će uzajamnim poštivanjem”, tvrdi Gruenfelder nadalje ignorirajući realne uvjete u kojima se vjeronauk u hrvatskim javnim školama provodi kao i ponašanje Crkve koje ne ulijeva nadu da bi se postojeći oblik vjeronauka mogao promijeniti.

Relevantna promjena koncepta bi bila zamjena vjeronauka religijskom kulturom koja bi bila religijski nepristrana i čiji bi program i nastava podlijegali u potpunosti svjetovnim institucijama RH. Konfesionalni vjeronauk pod kontrolom crkvene hijerarhije to naprosto ne može biti.

Autorica je docentica Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i članica upravnog odbora Protagore, Udruge za zaštitu prava ireligioznih osoba i promicanje ireligioznog poimanja svijeta.