Alen Kristić
Preporod Europe nemoguće je zamisliti bez uvažavanja zahtjeva Simone Weil, filozofkinje i mistikinje židovskog podrijetla, rođene 1909. u Parizu.
Od nove civilizacije, pisat će, poglavito nas dijeli lažno poimanje veličine, degradacija osjećaja pravednosti, idolopoklonički odnos prema novcu i odsutnost autentičnog religijskog nadahnuća.
Naše zajednice ne zadovoljavaju najvažniju duševnu potrebu, onu za ukorijenjenošću, jer one pojedincu u sadašnjosti ne posreduju riznice prošlosti i predosjećaje budućnosti. A iskorijenjenost pojedinaca ogleda se u robovskoj obamrlosti ili osvajačkom iskorjenjivanju drugih.
Umjesto da služe kao hrana dušama, iskorijenjene zajednice jedu duše, uskraćujući im temeljne potrebe: red, slobodu, poslušnost, odgovornost, jednakost, čast, kaznu, slobodu mišljenja, istinu…
Prvi korak k ukorijenjenosti je vraćanje primata pojmu obveze jer prethodi pojmu prava. Predmet obveze vazda je ljudsko biće: ”Čovjek ima obvezu prema svakome ljudskom biću zbog same činjenice da je riječ o ljudskom biću.”
Strast za istinom
S 14 godina Weil je zapala u duboku krizu zbog bolne pomisli da neće ući u transcendentno kraljevstvo istine. Poslije mjeseci zamračenja, darovana joj je sigurnost da svako ljudsko biće prodire u to kraljevstvo čim započne željeti istinu i usmjeravati svoju pozornost na njezino dosezanje. Od toga će časa strastvena želja za istinom postati njezinim životnim programom.
Za nju je željeti istinu značilo željeti izravni kontakt sa zbiljom – sa životom izrabljivanih i prezrenih – jer svijet valja voljeti kakav jest, ne izmišljajući.
Početak zla gubitak je dodira sa zbiljom, prevlast ugodnih sanjarija, a pouzdan znak zbiljnosti zbilje njezina okrutnost i hrapavost. Zato se, strastveno zaokupljena socijalnom pravdom, uvijek stavljala na stranu potlačenih kao pravda koja uvijek bježi iz pobjedničkog tabora.
Diplomiravši 1931. filozofiju u Parizu, nekoliko godina predaje po provincijskim srednjim školama. Socijalno-politički angažiranu u sindikalnim pokretima nepravedno sumnjiče za komunizam. Smatrajući da je pitanje o Bogu nerazrješivo pa ga ne treba ni postavljati, prakticira ”očišćujući ateizam”, askezu mišljenja koja ruši lažne slike Boga.
Solidarnost
Unatoč bolesti, na godinu dana (1934/1935) postaje tvornička radnica u pariškim predgrađima; istražuje uzroke i mogućnosti okončanja tlačenja radnika. Daleko od svijeta apstrakcija, mijenja se njezin pogled na život.
Radnički život zbiljsko je ropstvo. Radnik postaje stvar bez ljudskog dostojanstva. Vrhunac poniženja nije gubitak osjećaja za posjedovanje prava već nesposobnost da se misli i pati; to je cijena pukog životarenja u neljudskim uvjetima.
Neobuzdano tlačenje ne izaziva pobunu već pokornost. Ljudskom biću je nepodnošljiva pomisao na apsolutnu prisilu – da je igračka u nečijim rukama – pa sebe uvjerava, ako nema drugog izlaza, da svojevoljno čini ono na što je prisiljen; pokornost se preobražava u odanost, obožavanje tlačitelja.
No revolucija je opijum za narod. Iluzija revolucije je vjerovanje da će žrtve sile, kao nedužne s obzirom na počinjeno nasilje, ako im damo u ruke silu, njom rukovati pravedno. Zlo s drška mača prenosi se, međutim, na njegov vršak. Žrtve, uzdignute na vrh i opijene promjenom, čine isto ili više zla.
Radnike, zaključuje Weil, ne treba osloboditi rada nego rad tlačenja, humanizirati radnički svijet, radnicima vratiti svjetlost vječnosti.
O čistoći piše kao o prevladavanju pet kušnji: lijenosti (bijeg od zbiljskog života), nutarnjeg života (osjećaji bez učinkovitog djelovanja), vladanja, pokornosti (gubitak osobne neovisnost) i izopačenosti (zlom se opirati zlu).
Milost susreta
Weil nije računala na mogućnost zbiljskog kontakta između ljudskog bića i Boga. No strast za živom istinom i sućut za ljude pogođene bijedom pružile su joj ulaz u kraljevstvo dobrote, istine i svjetla.
U Portugalu je 1935. dok promatra seljačku procesiju i sluša stare pjesme prožete tugom, osvaja izvjesnost da je kršćanstvo prvenstveno religija robova; robovi ne mogu ništa drugo nego joj pripadati, a i ona među njima; Krist živi među siromašnima.
U asiškoj crkvi sv. Marije od Anđela, mjestu Franjina obraćenja, 1937. godine, nešto ju je jače od nje same prisililo da se prvi put u životu baci na koljena; čas duhovnog prosvjetljenja i nutarnjeg obraćenja na kršćanstvo: u Raspetom prepoznaje Boga.
U benediktinskoj opatiji Solesmes, u Velikom tjednu 1938. godine, dok sluša gregorijanske napjeve, doživljava prvo mistično iskustvo susreta s Kristom.
Potom bolni rastanak i povratak u svijet; ”politička mistika”.
Praznina
Činom odricanja pri stvaranju Bog je iz ljubavi pristao da više ne bude sve, kako bismo mi bili nešto; mi iz ljubavi činom rastvaranja moramo pristati da budemo ništa, kako bi Bog ponovno postao sve, i to uništavajući svoje ja bez čega je svaka žrtva samo naljepnica na nekom nadomjestku našega ja, spoznavat će Weil.
Prihvaćanje praznine koja nastaje uništavanjem ja (ili preko gubitka voljene osobe, smisla…), je nadnaravno; raskid s prividom da jesmo (Adam) i pristanak uz istinu da nismo (Krist); Svi su grijesi pokušaj ispunjanja nutarnjih praznina (zabavom, slavom, religioznim iskustvima…) jer se bojimo da bi se u njih mogao ušuljati Bog. Milost ulazi samo onamo gdje ima praznine da je primi.
Praznini treba dopustiti da se preobrazi u glad za Bogom, a krhkost života u glad za izvorom života. Zato je praznina punina, siromaštvo duha. Ne pristati postojati izvan Boga, iako Bog tu mogućnost dopušta.
Idolatrija
Praznina u čovjeku je neizdrživa. Neutaživa žeđ za apsolutnim, urođena sposobnost obožavanja, neiskorjenjiva potreba za predanjem, tjera ga na izbor između idolatrije i Boga.
Poniznost je u čovjeku, ali smo ponizni pred lažnim bogovima, zapaža Weil.
U svijetu nužnosti nema ničeg apsolutnog čime bi čovjek mogao popuniti nutarnju prazninu. Sve zemaljsko je pregrada, ali i prolaz do Boga, sredstvo nalik mostu (metaxu), koji valja prijeći, a ne na njemu graditi nebodere.
Bit zemaljskog je posredništvo. Čovjeku su potrebna relativna zemaljska dobra – ognjište, zavičaj, tradicija… – ali ne kao nadomjestak već stepenica do Boga. Voljeti Boga preko zemaljskih stvari.
Ali to uviđa samo onaj tko Boga ljubi nadnaravnom ljubavlju. Ostali od zemaljskih stvari čine nadomjestak za Boga, materijal za zatrpavanje nutarnje praznine, predmet obožavanja. Pravoga Boga obožava onaj tko uvjetne stvari voli samo uvjetno.
Velika zvijer
Predmet svakojakih idolatrija poglavito je zajednica, na neki način transcendentna ljudskom biću. Zadaća društva je umanjenje zla, ali ljudi društvo, područje relativnosti, brkaju s apsolutnim dobrom.
Društvenost zaodijeva relativnost u boju apsolutnog. Društvo koje polaže pravo na božansko, društvena zvijer kao lažni Bog, opasnije je zbog nadomjestka dobra u sebi nego zbog zla koje ga blati.
U tom prerušenom đavlu, naljepnici božanskog na društvenom, vlada opojna mješavina koja posreduje slobodu koja sve dopušta. Bezuvjetno pokoravanje velikoj zvijeri sličnoj dobru društvena je vrlina. Osobno traganje za istinom i dobrom zamire pred mišljenjem i djelovanjem u skladu s predrasudama i reakcijama gomile.
Autentičan duhovni život, spoznaja srži nadnaravnog, jedina je prepreka obožavanju društvene zvijeri, totalitarističkoj idolatrijskoj struji svih boja, uvjerena je Weil. Samo se odnos opire društvenosti, taj monopol samotničkog duha, pojedinca.
Domoljublje
Spasenju domovine dugujemo uvjetnu vjernost, ističe Weil. Kroz do sada prakticirano domoljublje do nas je doprlo nepokršteno rimsko domoljublje kao idolatrija samih sebe, jer je kršćanstvom, nakon što je postalo državnom religijom Rimskog Carstva, ovladala volja za moć.
U području nacionalne sebičnosti i oholosti obzir prema drugima, priznanje vlastite krivnje i ograničenje želja predstavlja zločin, čak svetogrđe; oholost je dužnost, a poniznost izdaja. Ljubav koja izvire iz osjećaja nacionalne veličine nije legitimna za kršćanina jer nema boju kršćanske poniznosti, slobodne kristovske usmjerenosti prema dolje.
Kršćaninu je, po uzoru na Krista, primjerena sućut prema domovini. To je osjećaj bolne nježnosti za nešto lijepo, lomno i prolazno. Domovinu treba voljeti kao nešto zemaljsko.
Za razliku od nacionalne veličine, po naravi isključive, sućut je univerzalna, ali i sposobna razlikovati dobro i zlo. Očiju otvorenih i za dobro i za zlo, i u jednome i u drugome nalazi razlog za ljubav.
Zapažajući nepravde, laži i zločine u prošlosti i sadašnjosti domovine, bez prikrivanja i prešućivanja, sućut ne postaje manja nego bolnija; za nju je i zločin razlog približavanja da bi se podijelio sram.
Naše nacionalne mržnje podržavaju tlapnju da se bez posvemašnje preobrazbe poimanja i značenja veličine iz veličine mogu isključiti zločinci poput Hitlera. Od njegova primjera dječaci žedni veličine budućih stoljeća mogu se odvratiti samo pod uvjetom posvemašnje preobrazbe veličine koju svatko mora, unatoč društvenom pritisku, započeti u sebi.
Crkveni totalitarizam
Iako kršćanka po uvjerenju, Weil se ne krsti jer je Katolička Crkva popustila kušnji totalitarnog, osvajačko-istrebljivačkog kršćanstva.
Crkva je kao društvo uvjetna ovosvjetska pojava – u njoj je po mišljenju Weil bezuvjetna samo euharistija – pa je i bezuvjetna ljubav prema Crkvi idolatrija.
Moć idolizirane Crkve totalitarnija je čak od moći Carstva: Crkvi ne priznajem pravo da ograničava operacije inteligencije i prosvjetljenja ljubavi u području mišljenja. Priznajem joj zadaću da kao upraviteljica sakramenata i čuvarica svetih tekstova donosi sud o nekim bitnim točkama, ali samo kao upute za vjernike.
Kad se Crkva prometne u lažnog Boga kojemu se služi, ništa se ne doima kao zlo – inkvizicija, križarske vojne, ograničenje slobode pojedinca… – osim propusta u služenju, koje, ogoljujući ga, uklanja zgražanje nad zlom.
Idoliziranu Crkvu odaje poklik svake zvijeri društvene idolatrije: Anatema sit!
Kad Krist nije prokleo samarijsko selo, unaprijed je osudio Crkvu izobličenu u društvenu zvijer, srozavanje vjere na čisto društveno, njezinu bešćutnu okrutnost spram heretika: ”Ostajem na strani svih stvari koje nisu mogle ući u Crkvu, koje Crkva, ta univerzalna kuća pripadanja, nije prihvatila na osnovi tih dviju malih riječi: anatema sit.”
Puko izgovaranje ispravnih vjerskih formula vjere gora je zabluda od hereze koja je za neku dušu korak na putu do istine; osuditi herezu, a ne proklinjati heretika…
Savršena duhovna čistoća kršćanstva, piše Weil, rađa u kršćana zemaljsku glad, ono što je Krist svojima izričito zabranio, traženje vlasti i moći u ime vjere, čemu se udovoljavalo mišlju o parusiji, Carstvom, etatiziranom Crkvom, naposljetku Nacijom.
Nadnaravno nema dodira sa silom, a prijateljstvo s Bogom na zemlji ne daje moć. Volja za moć u kršćanstvo je prodrla preko židovskih tradicija u kojima je Bog nacionalni fetiš i starorimskog razumijevanju Boga kao suverenog gospodara robova.
Kršćanstvo može prožeti sve, a da ne bude totalitarno, ako mu jedino nadahnuće budu milosrđe i sućut za sve. Tada bi bilo u stanju i u drugim religijama prepoznati nadnaravnu istinu poput Weil.
Weilovoj viziji kršćanstva Katolička Crkva se okrenula tek na II. vatikanskom koncilu, pa i njezinoj viziji katoliciteta kao svijesti kršćana o vezanosti s cjelokupnim stvorenjem.
A kome služimo mi: Raspetome ili društvenoj moći i veličini Crkve?
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Potraga za novim obličjem Crkve i Dorothy Day
- Dorothee Sölle: Vjera i politika
- Nije se mirila s nepravdom u svijetu: Elizabeta Skobtsova
- Mistika otpora Thomasa Mertona
- Bokeljski mirotvorac don Branko Sbutega
- Marija u islamu: poziv na zajedničko zalaganje oko dobra
- Isus u islamskoj mistici: simbol života i uskrsnuća
- Franjo i Sultan: Ikona abrahamske duhovnosti (4)
- Franjo i Sultan: Ikona abrahamske duhovnosti (3)
- Žene u zaboravu muškaraca