novinarstvo s potpisom
Volga Švorinić
Volim zen priče. Jednu posebno. Ona priča o učitelju, koji je zajedno s drugima stajao na vrhu planine i meditirao. Potom se nakratko poželio osamiti, krenuo u šetnju i naišao na rijeku, koja se strmoglavo rušila u podnožje. Znao je, pad nitko nije preživio. [Read more…]
Ivana Šojat
Vrvimo poslovicama koje poslovično volimo ponavljati kao da su racionalna objašnjenja iracionalnih pojava. [Read more…]
Duga je povijest kršćanstva te poznaje mnoge promjene i putanje. Iako nam se može činiti da se tradicija, nepromijenjena i pouzdana, sukcesivno prenosi s koljena na koljeno, tomu nije posve tako. Barem ne u naglascima koje unutar tradicije pridajemo različitim vidovima i razinama kršćanskog života, pa onda, dakako, i odnosa prema Isusu Kristu, izvoru i središtu kršćanstva. [Read more…]
Živimo u vremenu kada su se velike priče, o povijesti, smislu, životu, pa i ona o Bogu, sve redom još dok su nastajale, smjesta bivale dekonstruirane, a ipak, grčevito se želimo držati o posljednje slamke njihovih krhotina. Štoviše, zabadamo te krhotine jedni drugima u leđa. [Read more…]
Kršćanin sam, ali mi nije svejedno što se radi ”u ime Isusa“, jer otkako sam završio studij teologije (ako je uopće moguće takav studij dovršiti) razbijam glavu jednim fundamentalnim pitanjem: tko je bio Isus? [Read more…]
Shvaćajući prvoga čovjeka kao inicijatora i propagatora zla, kršćanska je teologija oblikovala shemu po kojoj ljudi, Adamovi potomci, nasljeđuju grijeh te dijele solidarnost u grijehu. Shemu je uveo Pavao uspoređujući Krista, savršena čovjeka, drugog Adama, inicijatora spasenja s prvim čovjekom, prvim Adamom, inicijatorom ‘‘pada“: ‘‘Zbog toga, kao što po jednom Čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt…“ (Rim 5,12). No, ‘‘kao što su neposluhom jednoga čovjeka mnogi postali grešnici, tako će i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici“ (Rim 5,19).
Adamov pad cijepa povijest po pola – dvije sheme se suprotstavljaju kao izokrenute slike: jedna savršenoga ljudskog bića prije pada i druga ljudskoga bića s kraja vremena. Iz ovakve parabolske jezgre Augustin – koji je odgovoran za klasičnu razradu teološkoga koncepta Prvoga grijeha i za njegovo uvođenje u dogmatsko eklezijalno ‘‘spremište“ – izvodi svoju teološku spekulaciju u kojoj se Adam shvaća kao povijesni lik, predak ljudskoga roda, po kojemu da svi mi griješimo.
Augustin, time što Prvoga čovjeka shvaća kao konkretnoga pojedinca, zapravo, minimalizira ulogu prvoga čovjeka. Prvi čovjek je u Pavla tip koji nadilazi figuru Adama – on ga suprotstavlja Kristu kao njegov antitip: ‘‘Adam je slika onoga koji je imao doći“ (Rim 5,14). Doduše, grijeh prolazi kroz jednoga čovjeka, ali on nije prvi agent. Grijeh je nadindividualan i objedinjuje ljude od prvoga čovjeka pa sve do nas – on je ono što konstituira svakog grešnika.
Grijeh je razlika između ”ja hoću” i ”ja mogu”. Pavao opisuje to iskustvo naglašujući aspekt nemoći, ropstva, pasivnosti te priznajući da je svakodnevno njime varan: ‘‘Ne radim što bih htio, već ono što mrzim.“ (…) ‘‘Ako li pak činim što ne bih htio (…), onda to ne činim više ja, nego grijeh koji prebiva u meni“ (Rim 7,15.17). Zlo je ono protiv čega se borimo i nemamo drugog odnosa prema njemu osim te borbe.
Zlo je nešto što ne bi smjelo biti, ali za što ne možemo reći zašto jest. Cijela Biblija je, i nakon svih opisa zločina, prolijevanja krvi, zapravo, neprestano svjedočanstvo pobjede dobra ‘‘unatoč svemu“ zlu. Biblijska struktura i struktura vjere u tom su slične: onaj tko može reći da vjeruje unatoč svem zlu, taj u Bogu pronalazi sve odgovore bez obzira što ne nalazi i objašnjenje na pitanje ”zašto’‘. ‘‘Unatoč tomu što“ odmjenjuje ‘‘zato što“.
Shvatimo li racionalan simbol Prvoga grijeha na njegovoj simboličkoj, ne faktičkoj razini doslovnoga prenošenja s generacije na generaciju, onda se pojam obraćenja (voljnoga okretanja oda zla) ne mora shvaćati tek na površnoj moralističkoj razini, nego na dubokoj razini regeneracije. Ako je i koncept Prvoga grijeha stvoren na pomalo apsurdan način, koncept volje, zahvaljujući antitipu regeneracije, tj. novoga rođenja, novoga stvorenja slobodna od grijeha biva obremenjen aktivnom moći oslobođenja.
Pavao je nastojao razraditi egzistencijalističku interpretaciju temeljnih kristoloških koncepata – križa i uskrsnuća – govoreći o smrti ‘‘starog čovjeka“ i ponovnom rođenju ‘‘novog“. ‘‘Drugo rođenje“ eshatološki je događaj u egzistencijalističkim terminima i ne može biti izraženo logikom identiteta. ‘‘Novo stvorenje“ prekid je sa starim identitetom – ono je nešto sasvim drugo.
Pavlova paralela između Adama, prvog čovjeka, i Krista, novog čovjeka daje retorički okvir za novu logiku nade koja se probija kroz logiku grijeha. Logika prekršaja i kazne logika je ekvivalencije (‘‘ulog grijeha je smrt“), a apsurdna logika nade logika je neomeđena obilja izražena izrazom ‘‘koliko više“ i suprotstavljena logici ponavljanja. Nada znači da je ”preobilje” značenja suprotstavljeno obilju ne-smisla, neuspjeha i razaranja. Izazov smrti protuteža je elanu života, perspektivi rasta kakva je prisutna u Pavlovu izrazu ‘‘koliko više“.
Ova logika ‘‘viška“ logika je mudrosti. Izražava se u ekonomiji obilja što ga valja dešifrirati u svakodnevnu životu, u radu i dokolici, u politici i općoj povijesti. Biti slobodan znači osjećati i znati da pripadamo ovoj ekonomiji. ‘‘Unatoč tomu što“ je samo naličje, sjenovita strana radosnoga ‘‘koliko više“ po kojem se sloboda osjeća, zna, hoće udružiti s težnjom cjelokupnoga stvorenja za otkupljenjem.
Temeljno naše ljudsko zvanje jest da postanemo ljudi, da uzrastemo – kako veli Pavao – do punine rasta mjere Kristove (usp. Ef 4,13), pri čemu je Krist paradigma ostvarena čovjeka, čovjeka koji je potpuno (od)živio svoje ljudsko zvanje. Čovjek izložen Kristu postaje svojim vlastitim prorokom i svjedokom.
Postoji temeljna srodnost između Pavlove ‘‘logike opravdanja“ i Isusove ‘‘logike obilja“. Obična logika je u parabolama razrušena, a pojavljuje se ‘‘Božja logika“ koja više nije logika identiteta nego ‘‘viška“, tj. ‘‘logika obilja“ – konceptualna protuteža elementu nenadanosti u paraboli.
U Pavla ona je izražena spomenutim riječima ‘‘koliko više“ (sintagma u hrvatski prevedena različito): ‘‘Ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu“; ‘‘Ako grijehom jednog smrt zakraljeva, mnogo će više oni koji primaju izobilje milosti i dara pravednosti kraljevati u životu“ (Rim 5,15.17) sažetima u paradoksu: ‘‘Gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost” (Rim 5,20).
Pavao, dakle, umjesto da ponudi nekakvu definiciju obilja milosti darovana u Isusu, ponavlja sintagmu ‘‘koliko više“. Ovaj put ne poput Isusa u paraboli ili izreci, nego u kerigmatskom diskursu. Dijalektika ljudske sudbine prikazana je u terminima gubitka i opravdanja, neprijateljstva i pomirenja s Bogom, zakona i milosti, smrti i života. Na strani logike ekvivalencije: grijeh, zakon i smrt; na strani logike obilja: opravdanje, milost i život.
Zapravo je riječ o istoj stvari, izrečenoj drukčijim jezikom, kao u Isusovoj Besjedi na gori, gdje Isusu logiku obilja sažimlje u sintagmi ‘‘više od toga“:
Isus nam kroz niz predloženih, otvorenih, ekstremnih odgovora u ekstremnim situacijama ne otkriva neko određeno pravilo, nego nešto poput uzorka u suprotnosti s očekivanim. Što treba dati: desni obraz? Ne, više od toga! Donju haljinu? Ne, više od toga! Milju hoda? Ne, više od toga! Onoliko koliko mogu dati? Ne, više od toga! Više od toga, dati više – to je poruka svih pojedinačnih, ekstremnih situacija! Dati više poruka je i Isusovih parabola i izreka (zrno pšenice daje stostruki rod, zrno gorušičin postaje stablom na kojem se gnijezde ptice itd.) kroz koje probija logika obilja.
Svaki od Isusovih naputaka zahtijeva upravo suprotno od onog što nam nalaže naša prirodna reakcija u određenoj situaciji. Svrha gomilanja ekstremnih slučajeva i nemogućih zahtjeva – kakvi namjerno uspostavljaju krajnji napet odnos s onim kako čovjek obično misli i živi – jest da izazovu na jednako ekstremni odaziv.
Nije posrijedi poziv na doslovno oponašanje danih primjera, nego upućivanje na određen uzorak ponašanja u izravnom sukobu ne samo s pojedinačnim situacijama, nego s cijelim sustavom ljudskog ponašanja. Zahtjev kakav nije u skladu s logikom uobičajene etike stavlja u pitanju ovu logiku, što nas sprječava da se ponašamo po kauzalnom redu te da situacije kategoriziramo pravno, moralno, društveno ili politički. Isus ne podučava posredstvom pravila, nego posredstvom iznimaka.
U Evanđeljima Isus govori i propagira Radosnu vijest. U Pavla on je onaj tko ludošću križa raskida s moralnom ekvivalencijom grijeha i smrti: ‘‘koliko više, sada opravdani njegovom krvlju, bivamo po njemu spašeni od gnjeva“. Borba bremenitih Pavlovih riječi: osuda-opravdanje, zakon-milost, smrt-život, izražena je u dvije figure: s jedne strane prvi čovjek (‘‘ako su grijehom jednoga“), s druge strane istinski čovjek (‘‘koliko više se na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu“). Pavao dodaje još štogod novoga, što bi se moglo sažeti: u Isusu ‘‘koliko više“ Boga!
Dakako, pitat ćemo: kako nam je moguće živjeti po ovoj logici? Gdje naći znakove ove ‘‘nove ekonomije“? Na osobnom planu, u domeni kaznenog zakona, u tržišnoj ekonomiji, u međunarodnim odnosima – u svim ovim područjima, kada bismo prirodno posegli za logikom ekvivalencije, moguće je pitati se: na čijoj je strani Isus? Na strani osvete ili praštanja? Na strani izvršenja pravde ili rehabilitacije okrivljenoga? Na strani tržišne razmjene ili siromašnih?
Na strani opravdanih težnji za autonomijom ili na strani ljudske slobode od nasilja? Isus se, zapravo, ni ne dovodi u položaj da bi se zauzimao i za jednu stranu, nego naprosto daje – više. Formula nije tek retorička figura, nego način da se naglasi intenzitet kakav zahtjev svetosti gura do zahtjeva ludosti. Bog širi ljudsko srce da ga sve više puni sobom. Naš život je, zapravo, porođajna muka kojom se rađamo kao ‘‘nova stvorenja’‘ do ‘‘punine rasta Kristova“.
Eto, dogodilo se i meni. To da sam nastupila na prestižnoj priredbi TEDx, u dvorani hotela ‘‘Slon“, u Ljubljani. Neka se zna za taj povijesni datum: 3. travnja 2014. godine.
Nije ovo povijesni događaj zbog toga što je TEDx prestižna priredba, već zbog onoga što ću vam povjeriti u nastavku. Prvo o onome što, možda, još ne znate – što je TEDx. Iz SAD se raširio po mnogim državama, pa i u Hrvatsku (iako je zamro u Zagrebu, u drugim je gradovima još živ).
Kako ukratko kaže službeno predstavljanje: TED je neprofitna organizacija posvećena širenju ideja. Godišnja TED konferencija ugošćuje vodeće svjetske mislitelje i aktere koji svoje ideje prikazuju u obliku govora dugih od 3 do 18 minuta. Kasnije su ti govori, besplatno, dostupni na internetskoj stranici www.TED.com. U duhu ideja vrijednih širenja nastao je TEDx, pri čemu ono ‘‘x’‘ znači neovisan, lokalni događaj.
To što sam nastupila za mene je važno jer sam bila uvjerena da neću nastupiti. Naime, na prvom mi je susretu voditelj rekao da su najslabiji oni – ponekada sami odustanu ili nakon vježbi ne bivaju izabrani među govornike – koji su navikli improvizirati ili govoriti prema nadahnuću. Kao da je slikao moj portret! Dakle, što uopće radim među njima, onima koji su spremni na učenje, redovite odlaske na vježbe, doći na generalku i tek onda nastupiti? Po primitku poziva sam mislila da ću doći na pozornicu, izreći ono što mi nametne nadahnuće, riječi koje mi naiđu i točka.
Te točke nije bilo. I to zbog toga što su prije toga održani prednastupni govori, vježbe… Na jednoj sam bila. Nakon što sam imala oštar razgovor sama sa sobom, ‘‘Hej, ti,’‘ rekla sam si, ‘‘svima tumačiš kako je tvoj životni moto ‘Učim, dakle jesam!’, a sada, kada to treba ostvariti, ti ćeš pokleknuti?“ Prigovore neću nabrajati. Reći ću samo rezultat: stisnula sam zube jer je nadvladalo moje unutrašnje, učenju sklono JA. Takve okolnosti još nisam doživjela, još nisam prisustvovala američkom načinu promocije ideja i još nisam nastupila u takvom formatu. Da jednom i to iskusim bio je odličan argument.
Prije prve sam vježbe nekoliko noćnih sati namijenila dubokoj koncentraciji na temu učenja, odnosno mog učitelja, jer je ovaj TEDx kao polazište imao Park Tivoli. Pred očima sam si zacrtala govor, ponovila ga i nakon toga mirno zaspala. Na prvoj sam vježbi upravo ja bila najosupnutija. Govor sam, od početka do kraja, izrekla bez zamuckivanja. Tako da više nisam trebala ići na vježbe. Otišla sam još na generalku i nakon toga nastupila. Moja je priča bila posljednja na redu.
Malen događaj, ali za mene velika pobjeda. Improvizatorica, koja se oslanja na nadahnuće i koja ne podnosi nikakve vježbe i ponavljanja. Pa to je i bio razlogom prekida moje nadobudne kazališne karijere, he, he… U filmovima sam uvijek molila režisere da sa mnom vježbaju samo korake, da mi kažu gdje stoji kamera i da od mene ne zahtijevaju višekratno ponavljanje prizora, jer ću se nakon toga sigurno slomiti. Dok sam predavala, rado sam vrludala amo-tamo, navodila jednu, drugu i treću knjigu i nikada nisam znala kamo će me to predavanje odvesti…
Ne mogu točno ponoviti ono što sam izrekla u dvorani hotela ‘‘Slon“. Usprkos tome rekonstruiram govor, jer sam progovorila o najvažnijim životnim lekcijama. I ne samo mojim, osobnim. Svi smo, prije ili kasnije, učenici najveće učiteljice – SMRTI.
Od kada znam za sebe moje je geslo: ‘‘Učim, dakle jesam“. I zbog toga stalno učim! Kada pomislim koliko li sam samo škola završila, koliko tečajeva, seminara, kolikim sam radionicama prisustvovala…
Osmogodišnja, gimnazija, diploma iz matematike i fizike na pedagoškoj akademiji, diploma iz novinarstva, magisterij, doktorat. Sve skupa oko 30 godina neprekidnog formalnog studiranja. A uz to još brdo kojekakvih tečajeva: za vođu izviđača, dobrovoljnu bolničarku, tečaj za švelju i krojačicu, vozački škola, tečaj stranog jezika… A da o raznim konferencijama, seminarima i radionicama i ne govorim. Još jedno desetljeće dopunske izobrazbe…
U kojoj sam, od svih tih škola, najviše naučila? Koji me je učitelj, odnosno učiteljica, najviše naučio/la?
Najviše mi je pružila škola ŽIVOTA. I najviše me naučila moja učiteljica SMRT. Smrt mi je otvorila oči, smrt mi je otvorila SRCE.
Bilo je to 23. travnja 1990. godine kada mi je dragi prijatelj telefonirao iz bolnice Golnik i rekao da brzo dođem jer je dobio dijagnozu. Rak, rekao je. Kako kaže liječnik, još kakvih šest mjeseci života.
Tih njegovih šest mjeseci života bili su moj najvažniji fakultet. S njim sam bila do njegovog prolaza kroz vrata, kroz koja pri rođenju uđemo, a kad umremo, izađemo. Ili obrnuto, ta vrata su jedna te ista, i za rođenje i za smrt. Vrata života, OVDJE i SADA, i vrata u život prije i poslije toga.
Nikada neću zaboraviti dan u kojem sam naučila prve i najvažnije lekcije. On je, slabašan, s metastazama u kostima, ležao na onkološkoj klinici. Bio je tako sramežljiv da je htio nuždu obavljati u zahodu, u bolničkom hodniku, iako je do tamo jedva dolazio, a povratak u bolničku postelju bio mu je još teži. Jednog je dana na zahodu ostao cijelu vječnost. Živčano sam hodala po hodniku, gore, dolje, i razmišljala: ‘‘Ako padne, razletjet će se, ta od metastaza ima tako krhke kosti. Da uđem u zahod i pomognem mu, prije no što postane prekasno? Da pozovem pomoć?“
Otišla sam njegovoj sobnoj liječnici, doktorici Metki Klevišar, baš onoj liječnici koja je osnovala slovensko društvo hospicija, čija sam članica i ja. Plačući sam joj rekla da je voljeni mi čovjek još uvijek u zahodu te da me strah da se možda povrijedio i da, možda, upravo umire… Zapitala sam ju da li da otvorim vrata i pomognem mu. Odgovorila mi je: ‘‘Nikako, ne ulazite u prostor koji nije namijenjen vašim očima“. Bila sam potresena: ‘‘Ali što ako padne, što ako umre?“ Klevišarica mi je odgovorila: ‘‘Ako padne, sačuvat će svoje ljudsko dostojanstvo. Ako vi provalite u zahod, tada će to dostojanstvo izgubiti.“
Od tada znam što je ljudski integritet, što je naše dostojanstvo. Ne ulazi onamo kamo nisi pozvan. Ne savjetuj ako te nitko ne pita za savjet. Ne guraj se, već poštuj drugoga u njegovoj cjelovitosti i jedinstvenosti. Čovjek ima svoju odgovornost, svoju volju, ima svoj vlastiti put i svoju priču u koju mi, bez poziva, nemamo pravo posezati.
Danas znam ono što kaže sufijska mudrost: ČOVJEK JE SAMO ONO ŠTO NE MOŽE IZGUBITI U BRODOLOMU.
Moja me učiteljica smrt naučila najvažnijim stvarima u životu. Nakon obavljene lekcije iz dostojanstva na redu je bio školski sat iz OPRAŠTANJA. Naime, osjećala sam da prijatelja nešto tišti, pa sam ga nježno zapitala možda nekome još nije oprostio. ‘‘Sve sam svima oprostio, ali ne znam je li netko meni oprostio.“ Nadodao je kako se prijatelj iz djetinjstva, s kojim je dijelio sve dane na sportskim terenima, jednoga dana jednostavno povukao. Nešto mu je zamjerio, a on ne zna što. Ne zna zbog čega ga je počeo izbjegavati. Prije smrti bi ga tako rado ponovo vidio i o tome zapitao…
Požurila sam kući, otvorila telefonski imenik i potražila njegovog prijatelja iz djetinjstva. No ljudi s prezimenom, kakvo je imao njegov prijatelj, bilo je više od jedne stranice. Zatvorila sam oči i i molila Svemir, Boga, sve uzvišene sile da mi se prst zaustavi tamo gdje će biti pomoć. Sjećam se i danas da se zaustavio na imenu Marija. Žena? Ali, on je muškarac!
Okrenula sam broj, ispričala se što, najvjerojatnije, zovem pogrešan broj, ali da bih željela razgovarati s tim i tim… Marija je odgovorila: ‘‘Imate sreću, to je moj brat.“ ‘‘Gdje živi?“, zapitah ju. Odgovorila je: ‘‘U Skopju“. Joj, u Skopju, promucah u suzama, a ovdje, u Ljubljani, na Onkološkoj klinici, umire njegov prijatelj koji bi ga prije smrti želio još jednom zagrliti. Hitno je, stvarno je hitno. Na to će ona: ‘‘Ponovno imate sreću. Sutra će doći u Ljubljanu.“ ‘‘Molim vas, molim vas“, preklinjala sam ju, ‘‘neka u pola tri bude ispred zgrade D.“
Kada čovjek otvori srce i stvarno misli na sreću nekog drugog, kada pri tome nekome želi pomoći u onome što taj želi najviše na svijetu, kada si stvarno, stvarno pomoćnik nekom drugom, tada je Svemir na tvojoj strani. To već dugo znam. U to sam uvjerena od onog dana kada je Marija rekla da će njen brat sutra sigurno doći pred Onkološku kliniku.
Sljedećeg je dana u dogovoreno vrijeme tamo bio čovjek, više ne mladić, sportskog tijela i toplih smeđih očiju. Primila sam ga za ruku i ukratko mu ispričala o čemu se radi, te ga odvela u sobu umirućeg prijatelja. Bez riječi su se zagrlili i počeli ridati, a zatim i glasno plakati. Izašla sam posve tiho i za sobom zatvorila vrata. Otišla sam na dvorište i vratila se za kakvih deset minuta. A njih su se dvojica i dalje grlili i plakali…
Tako me smrt podučila o važnosti praštanja. Koliko je važno biti ZAHVALAN. Zahvalan za život, zahvalan za disanje! Zahvalan za svaki trenutak na tom lijepom božjem svijetu, pa i kad boli, iako je teško, ali JESAM i već će nekako ići! Naučila me koliko je važno imati POVJERENJE i NADATI se. Kako je vrlo važno biti VJERAN. Vjeran samome sebi i vjeran ljudima koji su u tvojoj blizini. PRIJATELJSTVO je najdragocjenije bogatstvo vrijedno čuvanja, njegovanja, koje treba zalijevati. A svemu me tome naučila SMRT…
Nakon šest je mjeseci prijatelj smršavio do kostiju, počeo neravnomjerno disati, gubiti svijest… znala sam da će uskoro otići kroz ona sudbonosna vrata… otišla sam k njegovoj supruzi, doma, njoj koja ga je voljela najviše na svijetu i koju je on volio najviše na svijetu…
Rekoh joj: ‘‘Osjećam da će tvoj ljubljeni uskoro otići. Predlažem ti da ga ja prestanem posjećivati, a ti te dane, do njegova kraja, iskoristi da s njime budeš sama. Ti i on. Reci mu da sam oboljela, da imam vrućicu, da ne mogu doći, da…“ Na to je ona tiho odgovorila: ‘‘Kad bi se radilo o meni, tada bih to najradije učinila. Ali ne radi se o meni, radi se o NJEMU. Tako se raduje tvojim posjetima. Zato dolazi i dalje, kao sve prošle mjesece, dolazi do kraja…“
Srce mi je zastalo na tren, tresla sam se od zimice, kao da se u mojoj duši dogodio potres. Do posljednje sam stanice, do posljednjeg tjelesnog vlakna shvatila što je to ISTINSKA LJUBAV.
Istinska ljubav nikada ne brine samo za sebe, ne misli samo na nas, ne vrti se oko ja, moje… istinska ljubav stavlja JA pod navodnike. Jer sva je okrenuta k TI. Svakom svojom gestom govori: ‘‘Ljubljena, ljubljeni, tu sam ZA TEBE. Ne JA, već TI, ti si središte mog svijeta, cvijetnjak mog srca. TI si mi sve, a mene za mene nema. Sva sam u ljubavi za tebe i ja sam TI.“
Koliki su ljudi u stanju stvarno ljubiti? Znadem li i ja tako ljubiti, znaš li ti tako ljubiti? Učiteljica SMRT se osmjehuje jer zna da pred njenim vratima nema blefiranja. Ili si u ljubavi ili nisi, ljubiš ili ne ljubiš.
Zapravo, najveće pitanje koje postavlja SMRT je sljedeće. Ne: Jesi li bio ljubljen ili bila ljubljena, već: JESI LI ti sam LJUBAV?
Ako je odgovor DA, tada je istina ono što piše u knjigama: ‘‘Ljubav je moćnija od smrti!“
(Sa slovenskog preveo: Dubravko Poletti Kopešić).
