Čovjek i smrt (2)

Mitropolit Porfirije u radu donosi različite koncepcije i shvaćanja o smrti koja proistječu iz antičke filozofije kao i suvremene znanosti i psihologije, međutim naglasak stavlja na kršćansko učenje i poimanje smrti. U tome smislu on razmatra dvije vrste smrti: biološku i duhovnu (ontološku) smrt

Smrt je velika.

Rainer Maria Rilke

 

(…) U poglavlju o teološkome pristupu smrti nalazi se deset radova. Među njima, kao prvo, nalazi se članak pod naslovom ČOVJEK I SMRT autora prof. dr. sc. fra Ante Vučkovića, redovitoga profesora na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu.

Mitropolit Porfirije u radu donosi različite koncepcije i shvaćanja o smrti koja proistječu iz antičke filozofije kao i suvremene znanosti i psihologije, međutim naglasak stavlja na kršćansko učenje i poimanje smrti. U tome smislu on razmatra dvije vrste smrti: biološku i duhovnu (ontološku) smrt

U tome radu fra Ante Vučković, iznosi jednu kršćansku (katoličku) filozofsko-teološku perspektivu govora o smrti, ukazujući pri tome kako na ljudsku smrtnost, koja čovjeka pogađa puno dublje od događaja smrti koji se pojavljuje u određenom trenutku, tako i na pomake u suvremenome zapadnom svijetu u odnosu na smrt: strah od patnje i osamljenosti, isticanje i značaj kvalitete života i sentimentalnosti kao argumenata za eutanaziju te različite načine bježanja od susreta sa smrću.

Za profesora fra Antu Vučkovića važne su u tome kontekstu dvije smrti, one koje su obilježile zapadno mišljenje: Sokratova i Isusova smrt, zatim pomiješanost grčkih i kršćanskih predodžaba te Heideggerovo i Levinasovo mišljenje o ljudskoj autentičnosti i odgovornosti za drugoga pred smrću. U tome smislu smrt u mnogim slučajevima na sažet i snažan način ukazuje na srž življenoga života, pri čemu fra Ante za primjer uzima smrt Majke Terezije.

Potrebno je reći da je tema ovoga rada bila i tema plenarnog izlaganja koje je fra Ante održao u Galeriji Klovićevi dvori u srijedu navečer, 14. rujna 2016. godine. Njime je zapravo skup i započeo.

Kršćanski (katolički) pristup smrti nudi nam i katolički teolog, isusovac, prof. dr. sc. Mijo Nikić, profesor na Filozofskome fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu, u svome članku pod naslovom SMRT NIJE DEFINITIVAN KRAJ (Psihološko-duhovni pristup).

Za njega je smrt sudbina svakoga čovjeka ”ranjena grijehom” i najveća suprotnost čovjekovoj temeljnoj želji da bude sretan i vječno živi. Naime, kad se smrt preko težih bolesti, neočekivanih nesreća i starosti približava čovjeku, čovjek se, navodi prof. Nikić, psihološki uznemiri, najprije u to ne želi vjerovati, zatim se ljuti, postaje tjeskoban, a nerijetko i regredira na primitivnije stadije svoga razvoja i aktivira neprimjerene psihološke obrambene mehanizme kao što su: agresivnost, negacija stvarnosti, povlačenje u samoću, osjećaj nemoći, rezignacija, regresija, očaj, pa i samoubojstvo.

Međutim, kada shvati da je svemu došao kraj, čovjek, navodi dalje autor, ulazi u fazu pogađanja i pregovaranja s bolešću da bi na kraju prihvatio ono neizbježno. U tome smislu autor naznačuje da umirućoj osobi treba pružiti integralnu pomoć: medicinsku, psihološku, društvenu i duhovnu te, kao katolički svećenik i teolog, zaključuje da ljudskoj naravi više odgovara teistički stav, tj. uvjerenje kako život ima smisla, jer smrt nema zadnju riječ u ljudskome životu i da je, kako on kaže, u svjetlu Božje istine i njegove objave čovjek stvoren za život vječni, a smrt je u tome kontekstu samo prolaz u život koji nema kraja.

(…) Svojim radom pod naslovom IZ SMRTI U ŽIVOT – ŽIVOT U CRKVI KAO JEDINI NAČIN NADILAŽENJA STRAHA OD BIOLOŠKE SMRTI pravoslavni filozof i teolog, zagrebačko-ljubljanski mitropolit dr. sc. Porfirije Perić s Pravoslavnoga bogoslovskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, Srbija, želi ukazati na to da je prema kršćanskome pravoslavnom shvaćanju čovjek biće zajednice i da je stvoren za život, a ne za smrt, jer smrt, sukladno biblijskom i patrističkom učenju, nije čovjekova konačna odrednica, nego je to vječni život u Carstvu Božjemu. Taj život se, navodi on, ostvaruje već ovdje u svijetu – hic et nunc, u Crkvi kao bogoljudskom organizmu i samo u njoj čovjek može na pravi način shvatiti smisao svoga postojanja.

Mitropolit Porfirije u radu donosi različite koncepcije i shvaćanja o smrti koja proistječu iz antičke filozofije kao i suvremene znanosti i psihologije, međutim naglasak stavlja na kršćansko učenje i poimanje smrti. U tome smislu on razmatra dvije vrste smrti: biološku i duhovnu (ontološku) smrt.

Za razliku od čovjekova biološkog opstanka koji je uvjetovan nužnostima i zakonitostima ovoga svijeta, s kojim je povezana i biološka smrt, život u pravome smislu, koji nadilazi biološke zakone prirode, postiže se isključivo u zajednici s Bogom. Tu zajednicu – κοινωνία – čovjek ostvaruje par excellence u Crkvi, jer, pozivajući se na evanđelje, mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije zaključuje da mimo crkvene zajednice čovjek u pravom smislu za Boga i ne postoji (Mt 25, 12).

Za profesora fra Antu Vučkovića važne su u tome kontekstu dvije smrti, one koje su obilježile zapadno mišljenje: Sokratova i Isusova smrt, zatim pomiješanost grčkih i kršćanskih predodžaba te Heideggerovo i Levinasovo mišljenje o ljudskoj autentičnosti i odgovornosti za drugoga pred smrću

Glavni rabin Židovske vjerske zajednice Bet Israel u Hrvatskoj i predstojnik Katedre za judaistiku na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu doc. dr. sc. Kotel DaDon u tekstu pod naslovom SMRT I DUŠA – BIOETIKA U ŽIDOVSTVU. Odnos judaizma prema tijelu i prema duši u starozavjetnim spisima Biblije, u židovskome pravu i u rabinskoj literaturi analizira sa stajališta židovske teologije status smrti i duše u židovstvu te odnos judaizma prema nekim ključnim temama u bioetici kao što su: eutanazija, pobačaj, samoubojstvo, obdukcija, donacija organa i kremacija.

U svrhu toga dr. DaDon daje ponajprije objašnjenje ”o razvoju i stanju bioetike u židovstvu”, potom u središnjemu dijelu rada analizira gore navedene bioetičke teme u starozavjetnim spisima Biblije, u židovskome pravu i rabinskoj literaturi od talmudskih vremena do danas. No, ono što je posebno zanimljivo i važno je da autor donosi i vlastita iskustva rabina u Hrvatskoj.

Kao što sam navodi, u tekstu raščlanjuje navedena pitanja temeljem niza izvora iz rabinske literature, od talmudskih vremena preko srednjega vijeka sve do suvremenih rabina, literature koja je sada prvi put prevedena na hrvatski jezik, uz napomenu da je rabin ovdje donesene tekstove sam preveo s hebrejskog i aramejskog.

Posebno zanimljiv rad o islamskome pogledu na smrt pod naslovom TEMATIZIRANJA SMRTI U KOMENTARIMA KURʼĀNA daje nam prof. dr. sc. Enes Karić, profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. U njemu nam pokazuje da su se klasične škole tumačenja Kurʼāna (tradicionalna, mistična, pravna, filozofska, ezoterična, književna…) brižljivo bavile među drugim velikim temama i temom smrti. Tradicionalni komentari, prema njegovu mišljenju, tumače smrt egzegezama ”povratka” Izvoru, Bogu, pa je tu na ”putu povratka” pitanje groba ili smrtnog boravišta od sržne važnosti.

Nekoliko škola koje se bave tumačenjem Kurʼāna, među njima mistične škole koje smrt tumače kao ”radost sjedinjenja s Bogom”, zatim one koje, kako on kaže, domišljaju pravne posljedice smrti: nepovredivost mrtvoga tijela, grobnoga mjesta, nasljeđivanja imovine otišlog/umrlog čovjeka, legitimnosti sjećanja na njega, itd., potom škole čija filozofska tumačenja iskazuju ovozemaljsku konačnost čovjekovu, zatim ezoterične koje polaze od unutarnjega smisla čovjekova postanka, ili njegova ”rajskoga početka”. Jer, ističe prof. Karić, koji god se čovjek rodio, umrijet će; a i koji se nije rodio, rodit će se, pa će umrijeti. Izgon iz Raja, smatra on, jest izgon na Zemlju, a zemlja je smrtnim sjemenom posijana pa, slijedom toga, iz takvoga smrtnog sjemena iznova raste život.

Drugi je islamski teolog Mersad Kreštić iz Medžlisa Islamske zajednice u Hrvatskoj u Zagrebu. On nam u svome radu ČOVJEK I SMRT U TEMELJNIM ISLAMSKIM VRELIMA prikazuje ajete (kuranske rečenice) koje govore o smrti i prolaznosti života na ovome svijetu (dunjaluku) te proživljenosti na budućemu svijetu (ahiretu).

Uz to, Kreštić u radu navodi primjere iz života Muhammeda a.s. (neka je na njega Božji mir) kao i njegove riječi o smrti, te uz Poslanikove poglede na život i smrt navodi također mišljenja velikih islamskih mislilaca i filozofa na ovu temu, nastojeći dati odgovore na pitanja zašto se ljudi boje smrti i što smrt sa sobom nosi.

Kršćanski (pentekostni) pogled na smrt pod naslovom BIBLIJSKI PSALTIR KAO ARS MORIENDI donosi nam dr. sc. Danijel Berković s Biblijskog instituta u Zagrebu. On smatra da se smrt u biblijskome Psaltiru proteže kao sveprisutan motiv i da gotovo nije moguće okrenuti ni jednu stranicu Psaltira a da ne naiđemo na biblijskog psalmista koji se suočava s neposrednom prijetnjom smrti (npr. ”o glavi mi rade”, Ps 56).

Nekoliko škola koje se bave tumačenjem Kurʼāna, među njima mistične škole koje smrt tumače kao ”radost sjedinjenja s Bogom”, zatim one koje, kako kaže Enes Karić, domišljaju pravne posljedice smrti: nepovredivost mrtvoga tijela, grobnoga mjesta, nasljeđivanja imovine otišlog/umrlog čovjeka, legitimnosti sjećanja na njega, itd., potom škole čija filozofska tumačenja iskazuju ovozemaljsku konačnost čovjekovu, zatim ezoterične koje polaze od unutarnjega smisla čovjekova postanka, ili njegova ”rajskoga početka”

Takva je situacija, navodi dr. Berković, čak i u psalmima koji odišu pouzdanjem i nadom. Dakle, smatra on, jedva ćemo naići na koji psalam u kojem se na ovaj ili onaj način ne nalaze motivi smrti. Štoviše i učestalo! Jer, psalmista obuzima užas, trepet i groza u suočenju sa smrti. Obuzimaju ga ”samrtni strah”, a zbog toga i ”srce mu se grči u grudima” (Ps 55:5).

Kršćanski (adventistički) pogled na smrt pod naslovom I SMRTI VIŠE NEĆE BITI: KRISTOLOŠKI I ESHATOLOŠKI TEMELJI ADVENTISTIČKOGA RAZUMIJEVANJA SMRTI I UMIRANJA predočuje nam Darko Pirija, viši predavač s Adventističkoga teološkog visokog učilišta u Maruševcu kraj Varaždina. Tim tekstom on nam želi reći da se adventističko poimanje smrti i umiranja oslanja na biblijski nauk o stvaranju i grijehu te na nauk o Kristu i posljednjim događajima te da to poimanje smrti, za razliku od tradicionalnoga kršćanskog antropološkog dualizma i suvremenih tanatologija, zagovara antropološki monizam ili holizam, shvaćanje da čovjek, duša živa ili živo biće, prilikom prve smrti prestaje postojati jer se tijelo pretvara u prah zemaljski, a dah životni se vraća Bogu.

Uz to, autor je mišljenja da je smrt prije svega duhovna, psihološka i socijalna kategorija te da je stoga biblijski odgovor na fenomen smrti i umiranja naviještanje Kristove smrti i uskrsnuća kao početak novoga stvaranja i jamstvo konačne pobjede nad smrću te dara novoga života u Božjoj obnovljenoj stvarnosti. U konačnici, smatra prof. Pirija, Kristov drugi dolazak označit će početak punine novog života u Božjemu novom poretku u kojemu smrti više neće biti.

Kršćanski (katolički) pogled na smrt daje nam i doc. dr. sc. Zoran Turza s Hrvatskoga katoličkog sveučilišta u Zagrebu u članku pod naslovom POVRATAK SMRTI U REDOVITO. TEOLOGIJA SMRTI KARLA RAHNERA. Autor polazi od teze kako je u suvremenoj zapadnoeuropskoj kulturi smrt istisnuta iz redovitog i uobičajenog pristupa životu i potisnuta u nešto što je slučajno i što ne pripada svakodnevnome životu.

U svome govoru o povratku, odnosno o vraćanju smrti u redovito, normalno stanje svakodnevnoga života Turza se oslanja na teologiju smrti velikoga katoličkog teologa Karla Rahnera.

No kako se Rahner – koji smrt tumači ”kao aktivan i slobodan ljudski čin prema kojemu je usmjerena cjelokupna egzistencija”, u svojim radovima veoma često poziva na filozofska djela velikoga njemačkog mislioca Martina Heideggera, autor izlaže i Heideggerovo tumačenje smrti kao najvlastitije, neodnošajne i nenadmašive mogućnosti koja se može prihvatiti istrčavanjem u samu mogućnost smrti.

Time, smatra Turza, Rahner smrti vraća ljudsko lice i postavlja temelje za kritiku kako unutarcrkvenog, tako i vancrkvenog, odnosno, sekularnog pristupa fenomenu smrti, a onda i samom životu (…).

Ni skup ”Čovjek i smrt” ni izložba ”Put u vječnost” nisu nikako neki nostalgični pogledi u prošlost, u neko davno prošlo vrijeme, niti neki novi oblici lamentiranja nad proživljenim životom drugih, ali i nad vlastitim, nego su zapravo – svaki na svoj način – istinski pogled u budućnost

***

Teme obrađivane na znanstveno-stručnome skupu Čovjek i smrt potvrđuju svojevrstan ovoživotni i svakodnevni ”paradoks“. Naime, iako naziv skupa govori izravno o čovjeku i njegovoj smrti, on je – kao i izložba Put u vječnost (organizirana u Zagrebu, u Galeriji Klovićevi dvori, od kraja kolovoza do početka studenoga 2016.) –održan u svrhu slavljenja života, u svrhu proslave rođenja/rođendana i dugovječnosti institucije koja je u svojih proživljenih 85 godina pomagala i uspjela pomoći mnogima, a ponajprije svojim članovima, da nakon proživljene posljednje dionice svoga života mogu biti dostojanstveno pokopani.

O veličini te proslave već sam na sličan način pisao u tekstu ”O smrti o rođendanu – U povodu 85. obljetnice utemeljenja Udruge za solidarnu posmrtnu pripomoć ”Posmrtna pripomoć”, Gajeva 29, Zagreb”, objavljenom u  Katalogu ove izložbe (Put u vječnost, Zagreb, Galerija Klovićevi dvori i Posmrtna pripomoć Zagreb, str. 124-134).

U tome smislu ni skup ”Čovjek i smrt” ni izložba ”Put u vječnost” nisu nikako neki nostalgični pogledi u prošlost, u neko davno prošlo vrijeme, niti neki novi oblici lamentiranja nad proživljenim životom drugih, ali i nad vlastitim, nego su zapravo – svaki na svoj način – istinski pogled u budućnost.

(Kraj feljtona).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Čovjek i smrt (1)
• Fra Lukin Sveti Franjo Asiški
• Kako smijehom kazati istinu?
• Našemu dragom ”daidži” fra Luki Markešiću
• Istina u tzv. Gospi Sinjskoj – Gospi Ramskoj
• Msgr. Óscar Romero vive!
• Smijem se, dakle postojim
• Nove i stare grešne strukture
• Papa će uznemiriti BiH
• Fra Luka i njegova Bosna (4)

» Svi tekstovi ovog autora