Andrej Šimić
Došli su po Mir. Ljudi su u čudu i nevjerici gledali oko sebe, jedni druge pitali kao da se njih ne tiče – pa tko, tko je došao po Mir? Tko je toliko drzak i bezobziran? Tko bi se uopće usudio doći i odvesti Mir? Kome Mir može biti nepoželjan? Tko je taj Nečovjek?
Vlast je došla po Mir, vlasnici rata su došli.
Optužili su Mir da je konspirator, urotnik i prijetnja, da ruši svjetski poredak, da hoće vlastiti poredak i da ne prizna nijedan drugi, da truje i staro i mlado neviđenim altruizmom, idejama bratstva i jedinstva, suosjećanja i solidarnosti, da širi lažna učenja kako je iznad nacije ljudskost, da je protiv svega i svakoga tko nije za njega, i da hoće zavladati planetom!
Odbija se pokoriti i radi prema vlastitoj volji. Diže revoluciju! Revoluciju kojom želi zaustaviti svijet, odvratiti ga od svakoga puta koji nije mirotvoran, od svakoga koraka koji ne korača stazom Mira! Neće ni da čuje za bilo što protivno Miru! Želi okončati i završiti sa svime što udaljava od Mira!
Zahtijeva da nepovratno prestane biti sve što je suprotno Miru! Ne pristaje na kompromis! Pored svega toga još i ljude nagovara da mu se pridruže, da se udruže u Miru i za Mir. Želi stvoriti nekakav Svijet Mira!
Zbunilo je to svakog čovjeka na kugli zemaljskoj. Ljudi su počeli sumnjati, zapravo, već su znali.
Sve za što je Mir optužen, sve to šta mu se stavlja na teret, sve je to što i svaki čovjek želi, za sebe i za drugoga. Nema ništa ružno u tome, u takvome svijetu ljudi žele živjeti i u takvome svijetu svaki čovjek želi da i drugi žive. Ničeg naopakog, ničeg neljudskog u tim optužbama nije bilo. Ljudi su bili svjesni da se od ovakvih optužbi nijedan čovjek ne treba braniti. A kamoli Mir! Upravo suprotno! Jer to bi značilo ne htjeti dobro ni drugima, ni sebi, ni svojoj djeci, ni zajedničkoj budućnosti.
Nestalo je svake sumnje, ako je kriv Mir, krivi smo i svi mi!
Za Mir se od pamtivijeka znalo da je čovjekov najpouzdaniji i najvjerniji drug, prijatelj do groba, i da ga nikada, ama baš nikada, nije napustio, nijednom mu leđa nije okrenuo, bezbroj se puta žrtvovao, pa se evo i sada izlaže svjestan da ga vlasnici rata žele ubiti, ali ipak u sebi nadajući se da je ovo zadnji put, da će čovjek progledati.
Nikada nije tražio da se ide u rat i gine za njega. Svaki put kada bi zavladao odrekao bi se vlasti u korist čovjeka iako znajući da vlasnici rata vrebaju i najmanju priliku da ugrabe vlast.
Bilo je neshvatljivo – pa šta je to Mir loše uradio! Zato se i hoće čuti šta Mir ima za reći.
U vlasnike rata i njihove dobre namjere ljudi su izgubili povjerenje, ako ga je ikad i bilo, jer optužnica je bila besmislena. Neprihvatljiva!
Vlasnici rata odgovorili su nemilosrdno i okrutno kako samo Nečovjek može!
Tko spomene Mir jednom, mi vlasnici rata spomenut ćemo najmanje sto puta rat, oružje, naoružavanje, smrt! Obznanili su da je svaki čovjek sumnjiv, svatko tko ubuduće izgovori ime ili riječ Mir odgovarat će životom! Onemogućit će se svaki trud, svaka namjera prema Miru, svako mirno nastojanje! Ugušit ćemo Mir svim sredstvima! Oduzet će mu se sva prava! Svaka misao o Miru bit će izbrisana! Silom!
Vlasnici rata drugačije niti ne znaju. A mogli bi. Bježe od Mira k’o vrag od tamjana. Neće da ga spominju. Od kada je počeo ovaj bratoubilački rat Mir je riječ koja se na svijetu najmanje puta izgovorila. Svjedoci smo, vlasnici rata odbijaju svaku ideju o Miru i neće da sudjeluju u razgovorima o Miru, čak se sastaju kako bi gotovo pa ozakonili nemogućnost Mira unatoč tome što im je Mir ponuđen. Ne može čovjek a da se ne pita: kako netko može odbiti i ne htjeti ponuđeni Mir dok ljudi ginu?
Vlasnici rata to rade.
Vrijeme je da im se otkaže poslušnost. Jer za vlasnike rata uvijek netko drugi ratuje. Nikad oni! A oni pokreću sve ratove. Od toga žive tako kako žive.
Onako silovito, bezobrazno, nasilnički su provalili i razbili vrata domaćinu. Ali Mir nisu mogli odvesti. Mira nije bilo kod kuće. Shvatio je Mir šta mu se sprema. Nije se odselio niti utekao, krenuo je na put oko svijeta. Znao je da mora obići što više ljudi, od vrata do vrata, od čovjeka do čovjeka. Jer, oduzeli su mu riječ, izopćili iz svakog postojećeg i mogućeg javnog govora, ne daju da ga se čuje.
Zato Mir putuje, nudi se, govori, priča s ljudima, nada se da će ga što više ljudi čuti i pružiti mu ruku. A ruka Mira vječito je tu, ispružena, samo je treba primiti, čvrsto, najčvršće. Kao i uvijek, nebrojeno puta do sada, ništa i nitko ga nije mogao obeshrabriti. I previše je puta Mir na svoje oči vidio svaku opačinu vlasnika rata, Nečovjeka.
Sada već neko vrijeme, iz svih krajeva svijeta počele su dopirati glasine, svuda naokolo šapće se da je Mir viđen, da su ga sreli i čuli, čak neki svjedoče kako su pričali s njim, da su ga gledali kako nadahnuto govori i da samo vlasnici rata i Nečovjek ne žele to o čemu Mir priča.
A mi želimo biti čovjek, nipošto nečovjek! Tako govore svjedoci. Nego, strah je ljude širiti tu radosnu vijest, ali to ih ipak ne sprječava. Svjesni su da se radi o njihovim i glavama njihove djece. I ne samo to, radi se i o njihovoj budućnosti! Znaju da im životi ovise o Miru.
Ako budu govorili o Miru boje se da će vlasnici rata doći po njih kao što su i po Mir došli, a ako ne prestanu širiti radosne vijesti o Miru onda sigurno više neće biti ni njih, ni njihove djece, ni njihove budućnosti. Zato se vijest o Miru prenosi od usta do usta, ispod glasa, ali opet tako da dopre i da se čuje.
Oni koji su ga vidjeli i s njim razgovarali pitali su ga zašto se krije, jer sve o čemu priča i za što je optužen… Prekida ih!
Da sam pripadnost nikome ne bih pripadao ne zato što ne pripadam nego zato što vlasnici rata ne žele da ikome pripadam. Nema me nigdje! I iz sjećanja su me protjerali! Zabranili su mi govoriti, djelovati, misliti – na neodređeno! Zar niste primijetili? Zar ste me zaboravili?
Mir je pozvao ljude: neka svatko od vas, pogotovo vi koji kruh zarađujete pisanjem i govorom na bilo koji način, neumorno i neprestano govorite i pišete gdje god i kad god stignete, gdje god možete i ne možete, gdje smijete i ne smijete, gdje vam daju, ne daju i gdje vam zabranjuju – za govornicom, na mreži, na ekranu, radiju, u novinama, časopisu, knjigama i pismima, u svakom proglasu i razglasu, u svakoj poruci pišite i pronosite glas i ime Mira, jer u zajedništvu koje se okrupnjava, raste i širi ljudi se hrabre, bivaju svjesni da nisu prepušteni i napušteni, tako strah nestaje, uzmiče i prestaje, a odvažnost postaje, neodoljivo noseći sve pred sobom u Mir.
Lijepa priča o Miru slomi srce i najvećem ratniku.
Kasno je već bilo, ljudi umorni. Pozvali su Mir da prespava, da se odmori prije nego nastavi put. Zahvalio im se na gostoprimstvu. Dovoljno se okrijepio razgovorom.
Mir ionako nikad ne spava. Bdije nad ljudima.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Sve veći dio običnog svijeta suosjeća s Palestinom
- Sloboda u ružnome svijetu
- Kad ”Oluja” prođe, a život postane sjećanje
- Hoće li se ministar Ivan Malenica pomiriti s pravdom?
- Naša tuga – pristali smo na ružni svijet
- Ministar pravosuđa Malenica jači od pravde!
- Ako neće Ivan Malenica mogao bi Andrej Plenković
- Šta ministar Ivan Malenica radi u Kninu?
- Ustaški logor Jasenovac – kameno mjesto, kameni ljudi
- U ratnim okolnostima šutnja je poput metka