novinarstvo s potpisom
Marko Vučetić
Mnogi hrvatski političari, osobito oni koji se zalažu za demokršćanske i konzervativne vrijednosti, politiku shvaćaju kao platformu deintimiziranja vlastitog emocionalnog i obiteljskog života. [Read more…]
papa Franjo
Foto: Vatican News
S molitvenoga susreta u organizaciji Zajednice sv. Egidija u bazilici Sv. Marije u rimskoj četvrti Aracoeli pod geslom “Nitko se ne spašava sam” religijski poglavari uputili su u utorak 20. listopada apel za mir u svijetu, prenosi Vatican News. [Read more…]
Ivan Markešić
Zastupnici teorije sekularizacije i modernizacije bili su uvjereni kako će ponajviše tehnološki razvoj društva dovesti ne samo do gubitka značenja religije u društvu nego čak i do njezina nestanka.
Svjedoci smo, međutim, da se krajem 20. i početkom 21. stoljeća događa ”povratak religije” u društvo i nastanak novih religijskih pokreta. Bez religija i religijskog gotovo ništa nije moguće učiniti.
Religije, religijske zajednice i njihovi čelnici nastoje imati što više utjecaja u suvremenome društvu. I to čine na veoma različite načine: preko udruga civilnoga društva, humanitarnih organizacija ili, pak, kroz djelovanje političkih stranaka utemeljenih na religijskim načelima. Sve je više primjera politizacije religije, ali i religizacije politike.
Tako i ”naše” balkanske religijske zajednice (Katolička crkva, Srpska pravoslavna crkva i Islamska zajednica) svakim danom zauzimaju sve više društvenoga prostora. Žele sudjelovati u donošenju veoma važnih odluka po društvo.
U stanju su mobilizirati svoje vjernike i na vlast dovesti onu političku opciju preko koje će ostvarivati utjecaje na najvažnije društvene, političke, svjetonazorske, zdravstvene, obrazovno-odgojne prilike.
Zahvaljujući nesposobnim, strašljivim i time u svoju političku opciju nesigurnim političkim liderima, religijske zajednice sve više oblikuju društveni, ali i politički život zemalja ”brdovitoga Balkana”. One su si zapravo uzele pravo biti nositeljice ispravne nacionalne politike među svojim vjernicima, ali i u društvima u kojima djeluju.
Tako ni sama inicijativa pomirbe Hrvatske i Srbije koju su, osim predstavnika vladajućih političkih elita, pozdravili predstavnici Katoličke crkve u Hrvatskoj i Srpske pravoslavne crkve u Srbiji, nije izazvala oduševljenje u svim religijskim zajednicama u regiji, odnosno na prostorima bivše države.
Svoje negodovanje zbog inicijative o hrvatsko-srpskoj pomirbi na način kako su je zamislili u Hrvatskoj i Srbiji nisu izrazili politički predstavnici vladajućih bošnjačkih stranaka u Bosni i Hercegovini nego, što je jako zanimljivo i neshvatljivo, reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović.
Svojim osvrtom na inicijativu srpsko-hrvatskog pomirenja, objavljenim 11. kolovoza 2020. na stranicama Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini reis Kavazović preuzeo je ni manje ni više nego ulogu svebošnjačkog nacionalnog lidera.
Zašto takav osvrt nisu uradili predstavnici Stranke demokratske akcije Bakira Izetbegovića koja pretendira biti zastupnica svebošnjačkih nacionalnih interesa, nije poznato.
Uradio je to glavni čovjek balkanskih muslimana. On, naime, otkako je na poziciji reisu-l-uleme Islamske zajednice u BiH znao je i do sada veoma često ”uskočiti” u prazni politički prostor kako bi donekle ispunio onu zadaću koju su trebale ispunjavati političke stranke koje zastupaju interese bosanskohercegovačkih Bošnjaka. A one to nisu učinile.
O čemu se, naime, radi?
Svoj osvrt na već iskazanu inicijativu srpsko-hrvatskog pomirenja ef. Kavazović čini uime bošnjačkog naroda, a ne uime bosanskohercegovačkih muslimana. Iako je osvrt ”debelo” političke naravi, reis kao vjernik musliman započinje ga riječima: ”U ime Boga, Milostivog, Samilosnog! Zatim iz Svete knjige (Kur’ana, op. I. M.) koju slijedimo, kao narod koji je predan Bogu”, dalje navodi: ”O, ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo, na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali”.
A sve to ef. Kavazović spominje da bi kazao da su svi ljudi braća i sestre te da Bog ne voli one koji stvaraju nered na zemlji pa stoga upućuje molitvu Svevišnjem ”da uputi ljudski rod i pomogne nam da uspostavimo red među ljudima kako bi se upoznali i pomagali, a ne jedni drugima zlo činili, što iz ljudskog neznanja, što iz ljudske pakosti”.
Govoreći potom uime svih balkanskih žitelja, ef. Kavazović navodi, kao prvo, da smo svi mi koji stoljećima, od pamtivijeka, živimo na prostoru Balkana pripadnici različitih naroda koji se ”izgleda nismo dovoljno upoznali“, drugo, da je 60% stanovnika Bosne i Hercegovine preživjelo posljednje ledeno doba i, treće, da su ti stanovnici, bez obzira na narodnosnu pripadnost, odlučni da i dalje žive u Bosni i Hercegovini, uz napomenu da su ovdje ”ljudi živjeli, a onda su se i drugi doseljavali, i stanovništvo se miješalo. Sve su to historijski procesi koji su nas oblikovali”.
Ef. Kavazović potom kazuje ono što ćemo čuti i od drugih koji polažu pravo na Bosnu: ”Ovaj narod je uvijek bio vezan za svoju rodnu grudu i tražio je uvažavanje od raznih imperija koje su privremeno boravile na ovim prostorima”, da bi potom poučio mnoge kako se odnositi prema vlastitoj prošlosti koja postaje ne samo hrvatska i srpska nego i bošnjačka.
”U srednjem vijeku Bosna je imala svoje banove i kraljeve koji su uspješno vladali stotinama godina. I ne samo Bosnom! Svi znamo za naše pretke, Kulina bana, kralja Tvrtka, Tomaševića i druge. Kasnije, pod osmanskom vlašću Bosna je s Huseinom kapetanom Gradaščevićem dizala glas i borila se za svoje mjesto pod suncem. Dok je buktio Drugi svjetski rat, žitelji Bosne i Hercegovine, bez obzira na vjeru i narodnu pripadnost, bili su dio antifašističkog pokreta koji je uspostavio tadašnju Jugoslaviju, i Bosnu i Hercegovinu kao ravnopravnu republiku.”
Unatoč svim tim navodima o časnoj i lijepoj prošlosti i etničkom i političkom podrijetlu, ef. Kavazović navodi da se veoma često događalo da se stanovnici Bosne nisu uvijek zajednički borili protiv vanjskih neprijatelja, nego, nažalost, veoma često su se ”okretali jedni protiv drugih”.
I potom slijedi ono što će kod njega biti podloga sumnje u dobre posljedice inicijative hrvatsko-srpskog pomirenja:
”Još uvijek su friške rane posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu kada su susjedne zemlje (Srbija i Hrvatska, op. I. M.) pokrenule vojne i političke mašinerije kako bi podijelile našu domovinu. Rat je počeo kao sukob između Srbije i u početku Slovenije, a kasnije Hrvatske, i on se iz Hrvatske prenio na Bosnu i Hercegovinu koja je platila najveću cijenu, naročito njen najbrojniji narod, Bošnjaci. Obje države (Hrvatska i Srbija, op. I. M.) su tokom četiri godine agresije, nerijetko zajedničkim naporima, pokušavale podijeliti Bosnu i Hercegovinu i pripojiti njene ”etnički očišćene” teritorije vlastitim nacionalnim državama.”
Ima li od ove izravnije optužbe o umiješanosti ne samo Srbije, što se stalno želi navesti, nego i Republike Hrvatske u agresiju na Bosnu i Hercegovinu i u njezinu podjelu na nacionalnoj osnovi?
Sve što se kasnije događalo – posebno zločin genocida u Srebrenici i u drugim dijelovima BiH koji su počinili ”vojska i policija Republike Srpske uz pomoć vojnih jedinica iz Srbije”, bilo je, navodi Kavazović, posljedica tih dviju agresija – hrvatske i srbijanske – čiji su rezultati, prema njegovim riječima, bili katastrofalni: ”Preko stotinu hiljada mrtvih, stotinama hiljada raseljenih, desetinama hiljada ranjenih, kao i hiljadama silovanih.”
Nakon toga ef. Kavazović izlazi s tvrdnjom da je taj pohod skupo koštao sve pa i one – Hrvatsku i Srbiju – koji su pokrenuli agresiju na Bosnu i Hercegovinu.
Nakon opisa stanja stvari s Bosnom i Hercegovinom, Bošnjacima kao najvećim žrtvama posljednjega rata, te Hrvatskom i Srbijom kao izvršiteljima agresije i podjele Bosne i Hercegovine, ef. Kavazović ističe da se danas, dvadeset i pet godina nakon potpisivanja Daytonskoga sporazuma ”čuju glasovi pomirenja koji dolaze iz Beograda i Zagreba”.
On tu inicijativu o pomirenju pozdravlja, posebno stoga što dolazi iz dviju ne samo najvećih zemalja bivše države nego i iz dviju zemalja koje su ”i najodgovornije za sve što se dešavalo devedesetih, naročito u Bosni i Hercegovini”.
Međutim, smatra ef. Kavazović, to nije dovoljno za stvaranje mira na Balkanu. Da bi se to ipak dogodilo potrebno je imati dva osnovna temelja učinkovitih pomirenja: PRAVDA I ISTINA. Bez tih dviju komponenti trajnoga primirja, svaka inicijativa, pa zasigurno i ova koja dolazi iz Zagreba i Beograda, sasvim jasno poručuje ef. Kavazović, ”znači pusto spletkarenje koje donosi nove probleme”.
Kavazović smatra da se o trajnome primirju može govoriti tek onda ako se zlo koje se dogodilo na prostoru bivše države, a bilo ga je jako puno, identificira i nazove pravim imenom.
Sluteći da iza inicijative hrvatsko-srpskog pomirenja stoje neke zle namjere da se to pomirenje događa na štetu Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, ef. Kavazović sasvim jasno upozorava: ”Historija nas uči da, kad god su se dvije strane dogovarale na račun treće, sve je kretalo naopako za svaku stranu, i za dvije koje se dogovaraju, i za treću koja se nije uzimala u obzir.”
Što to znači u našim prilikama?
Iako je za stanje mira na ovome prostoru od presudne važnosti odnos Hrvatske i Srbije, ipak, smatra ef. Kavazović, ”bilo koji pokušaj dogovora bez Bosne i Hercegovine ili bilo koji pokušaj mirenja na račun Bosne i Hercegovine, vodi u nove probleme. To nikad do sada nije prošlo drugačije, a uvjeren sam da neće proći ni u budućnosti. Smatram da bi u ove procese obavezno trebali biti uključeni predstavnici Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. Narod kojem pripadam je miroljubiv i to je pokazao bezbroj puta do sada.”
A kada je o Bošnjacima riječ, ef. Kavazović ističe da su Bošnjaci uvijek spremni biti dio prosperitetnih inicijativa zasnovanih na istini i pravdi, i nikako drugačije.
Svi koji se dogovaraju i mire trebaju znati, navodi ef. Kavazović, da s velikom pažnjom pratimo takve inicijative te nastavlja s golemom dozom prkosa: ”Uvjeravamo svoje komšije, a poučeni dogovorima i događajima iz bliže i dalje prošlosti, da bilo kakav dogovor, koji je na štetu Bosne i Hercegovine ne može proći. Posebno ne na račun onih koji su spremni i umrijeti za svoju domovinu, kao i mnogo puta do sada.”
Da ovo ne bi bio pucanj u prazno nekoga tamo nadobudnog bosanskog hodže, ef. Kavazović svojim komšijama Hrvatima i Srbima poručuje kako je Bosna i Hercegovina tijekom posljednje agresije na njezin teritorij digla cijeli svijet na noge i da danas ”ne postoji niti jedan pedalj na planeti gdje ne žive naši ljudi, da Bošnjaka ima u svim zemljama svijeta”, uz napomenu da Bošnjaci uživaju ”duboko razumijevanje u Sjedinjenim Američkim Državama i Evropskoj uniji, koji su svjesni da se remećenjem mira u našoj zemlji dovodi u opasnost mir na Balkanu pa i šire.”
Na kraju svoga osvrta ef. Kavazović gotovo ultimativno poručuje: ”Zato još jednom pozivam sve one koji idu u smjeru pomirenja, što pozdravljamo, da računaju da bilo koji razgovori o zdravim odnosima na Balkanu, ne mogu proći bez Bosne i Hercegovine i onih bez kojih se u Bosni ništa riješiti ne može. Također, uvjeravamo sve lidere koji i dalje pokazuju aspiracije prema našoj domovini, na šta smo posebno osjetljivi poučeni iskustvom, da smo vrlo odlučni živjeti i opstati na ovom prostoru.”
Jasno da jasnije ne može biti!
No koliko sam pratio vijesti iz zemalja kojima je upućen ovaj apel i ovaj prijedlog i prijekor, nema uopće nikakvih službenih reakcija ni iz političkih ni iz crkvenih krugova.
Je li ovaj Kavazovićev iskorak najava nekih novih zbivanja oko Bosne i Hercegovine i Bošnjaka uokviren u oblandu pomirenja Hrvatske i Srbije za koje ne znamo?
Ili je ovo inicijativa za stvaranje mira na račun Bosne i Hercegovine i pokušaj njezine konačne podjele između Hrvatske i Srbije ostavljajući Bošnjacima Tuđmanovu ”Zemljicu Bosnu” stiješnjenu između tih dviju država i na respiratoru da konačno izdahne i nestane?
Vrijeme će pokazati koliko u tim slutnjama ima istine?
Zasigurno, smireni, staloženi i međunacionalnoj pomirbi naklonjeni reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović ne bi tek tako i iz puke želje za političkim publicitetom izišao s tako jasnim i preciznim opisom prijetećeg stanja prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima.
Možda je bio prisiljen to učiniti u vrijeme kada su bošnjački politički lideri međusobno razjedinjeni i posvađani i okupirani prevladavanjem problema izazvanih trenutnom pandemijom. A sve kako politički predstavnici u Bosni i Hercegovini, kao i sami Bošnjaci, ne bi bili uskraćeni za informacije koje im je bilo potrebno saopćiti.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog spriječenosti autora).
Kršćaninom se ne postaje krštenjem – niti etničkom pripadnošću, obiteljskim naslijeđem ili nekritičkim prihvaćanjem tradicije – nego obraćenjem (po) Isusu Kristu, to jest novim rođenjem. Ja dakle nisam kršćanin nego kristijan, jer pripadam Isusu Kristu, a ne kršćanskoj religiji. [Read more…]
Ana i Otto Raffai
U tjednu koji je obično posvećen ekumenskom jedinstvu kršćana čitamo tekst koji je prije više od pola stoljeća, friško po završetku Drugog vatikanskog koncila, u Glasu koncila napisao prof. Šagi Bunić. [Read more…]
Papa Franjo
Poruka pape Franje za 53. svjetski dan mira (1. siječnja 2020.)
1.Mir – put nade posut preprekama i kušnjama
Mir je veliko i dragocjeno dobro, predmet naše nade, kojem teži ljudska obitelj. Nadati se miru je ljudski stav koji u sebi ima egzistencijalnu napetost koja omogućuje da, katkad tegobna sadašnjost “može se živjeti i prihvatiti ako vodi ka nekom cilju, ako u taj cilj možemo biti sigurni i ako je taj cilj tako velik da opravdava trud koji je uložen u prijeđeni put”. [1]
Nada je, dakle, krepost koja nas pokreće i daje nam krila da idemo naprijed, čak i onda kad se prepreke čine nepremostivima.
Naša ljudska zajednica nosi, u svom sjećanju i na svome tijelu, ožiljke niza sve razornijih ratova i sukoba koji ne prestaju pogađati osobito najsiromašnije i najranjivije. Čak se i cijelim narodima teško osloboditi lanaca iskorištavanja i korupcije koji potiču mržnje i nasilja.
I dan-danas se velikom broju muškaraca i žena, mladih i starih, niječu dostojanstvo, tjelesni integritet, sloboda, uključujući vjersku slobodu, zajednička solidarnost i nada u budućnost. Mnogo je nevinih žrtava izloženo bolnom ponižavanju i isključivanju, tuzi i nepravdi, ako ne čak i traumama uslijed sustavnog nasrtanja na njihov narod i njihove najdraže.
Strašne kušnje unutarnjih i međunarodnih sukoba, često pogoršane bezobzirnim nasiljima, ostavljaju ožiljke na tijelu i duši čovječanstva koji teško i sporo zacjeljuju. Svaki se rat zapravo pokazuje bratoubojstvom koje uništava sâm naum bratstva upisan u poziv ljudske obitelji.
Rat, kao što znamo, često počinje s netrpeljivošću zbog različitosti drugoga što rađa želju za posjedovanjem i htijenje za prevlašću nad drugima. Rađa se u čovjekovu srcu iz sebičnosti i oholosti, iz mržnje koja vodi razaranju, stvaranju isključivo negativne slike o drugome, njegovu isključivanju i uništenju.
Rat potiču izobličenje odnosâ, hegemonske ambicije, zloupotrebe moći, strah od drugoga i različitostî koje se promatra kao prepreku. Rat, u isti mah, sve to potiče i jača.
Kao što sam primijetio tijekom svog nedavnog apostolskog putovanja u Japan, paradoksalno je da “naš svijet živi izopačenu dihotomiju: želi se braniti i jamčiti stabilnost i mir na temelju lažne sigurnosti podupirane mentalitetom straha i nepovjerenja, što završava trovanjem odnosa među narodima i sprječavanjem svakog mogućeg dijaloga. Mir i stabilnost u svijetu nespojivi su sa svakim pokušajem da se gradi na strahu od međusobnog uništenja ili prijetnji potpunog uništenja. Mogući su samo na temelju globalne etike solidarnosti i suradnje u službi budućnosti oblikovane međusobnom ovisnošću i suodgovornošću u čitavoj ljudskoj obitelji, onoj današnjoj i onoj sutrašnjoj”. [2]
Svaka prijetnja jača nepovjerenje i zaokupljenost vlastitim stanjem. Nepovjerenje i strah dodatno oslabljuju odnose i povećavaju rizik od nasilja, stvarajući začarani krug koji nikad neće moći dovesti do mirnih odnosa. Čak i nuklearno odvraćanje može stvoriti tek lažnu sigurnost.
Zato ne možemo težiti tome da održavamo stabilnost u svijetu kroz strah od uništenja, u veoma nestabilnoj ravnoteži koja visi na rubu nuklearnog ponora i koja je zatvorena iza zidova ravnodušnosti, gdje se donose društvene i ekonomske odluke koje utiru put tragičnim situacijama u kojima se ljudska bića pa i sam stvoreni svijet odbacuje, umjesto da jedni druge čuvamo. [3]
Kako, dakle, graditi put mira i uzajamnog poštivanja? Kako stati na kraj opakoj logici prijetnje i straha? Kako nadići dinamiku nepovjerenja koja danas prevladava?
Trebamo težiti istinskome bratstvu koje se temelji na našem zajedničkom porijeklu od Boga i koje se ostvaruje u dijalogu i međusobnom povjerenju. Želja za mirom duboko je upisana u ljudskome srcu i ne smijemo se miriti s ičim manjim od toga.
2.Mir – put slušanja zasnovan na sjećanju, solidarnosti i bratstvu
Hibakusha, oni koji su preživjeli atomsko bombardiranje u Hirošimi i Nagasakiju, ubrajaju se među one koji danas održavaju živim plamen kolektivne svijesti svjedočeći nadolazećim naraštajima o užasu onoga što se dogodilo u kolovozu 1945. i neizrecivim patnjama koje su uslijedile sve do dana današnjega. Njihovo svjedočanstvo budi i čuva na taj način sjećanje na žrtve, tako da ljudska svijest uzmogne nadjačati svaku želju za dominacijom i uništenjem. “Ne možemo dopustiti sadašnjim i budućim generacijama da izgube sjećanje na ono što se ovdje dogodilo. To je sjećanje jamstvo i poticaj za izgrađivanje budućnosti u kojoj će biti više pravde i bratstva.” [4]
Poput njih, mnogi ljudi diljem svijeta rade na tome da buduće generacije sačuvaju sjećanje na prošle događaje ne samo zato da se iste greške ne bi ponavljalo, a lažne varljive obrasce iz prošlosti ponovno ljudima nudilo, nego također zato da sjećanje, kao plod iskustva, služi kao osnova i nadahnuće za sadašnje i buduće odluke kojima se promiče mir.
Štoviše, sjećanje je horizont nade. Mnogo puta, u tami ratova i sukoba, sjećanje i na malu primljenu gestu solidarnosti može poslužiti kao nadahnuće za hrabre, štoviše herojske odluke, može osloboditi nove energije i ponovno upaliti plamen nove nade u pojedincima i zajednicama.
Utirati i hoditi putom mira predstavlja utoliko složeniji izazov jer su interesi u odnosima među ljudima, zajednicama i narodima brojni i kontradiktorni. Potrebno je prije svega apelirati na moralnu svijest i osobnu i političku volju.
Mir izvire iz dubine ljudskog srca i političku volju treba uvijek iznova jačati, tako da se otpočnu novi procesi za pomirenje i ujedinjavanje pojedinaca i zajednica.
Svijetu nisu potrebne prazne riječi, nego uvjereni svjedoci, mirotvorci otvoreni za dijalog koji zaziru od isključivostî ili manipulacijâ. Naime, ne može se doista prispjeti miru bez uvjerenog dijaloga muškaraca i žena koji traže istinu onkraj ideologija i različitih mišljenja.
Mir “valja stalno izgrađivati” [5], to je hod koji poduzimamo zajedničkim snagama u stalnom traženju općeg dobra i uz predano zalaganje da održimo zadanu riječ i poštujemo pravo.
Uzajamno slušanje može dovesti do toga da poraste međusobno poznavanje i poštivanje, sve dotle da u neprijatelju vidimo lice brata ili sestre.
Proces mira stoga zahtijeva trajnu predanost. To je strpljivi rad na traženju istine i pravde, kojim se odaje počast žrtvama i koji otvara put, korak po korak, zajedničkoj nadi jačoj od želje za osvetom.
U pravnoj državi demokracija može biti značajna paradigma ovog procesa, pod uvjetom da je utemeljena na pravdi i predanom zalaganju oko zaštite prava svakog pojedinca, posebno onoga koji je slab ili marginaliziran, u stalnom traganju za istinom. [6]
To je društvena konstrukcija i nešto što se gradi kontinuirano gdje svaki pojedinac daje odgovorno svoj doprinos na svim razinama lokalne, nacionalne i globalne zajednice.
Kao što je isticao sveti Pavao VI.: “Dvojaka težnja prema jednakosti i prema učešću usmjerena je ka promicanju demokratskog tipa društva […]. Ovo predmnijeva važnost odgoja za udruženi život i kojem će, osim obaviještenosti o pravima svakog od nas, biti osvijetljena i nužna protuteža tim pravima: priznavanje vlastitih dužnosti prema drugima. Značaj i vršenje dužnosti zavisi od vladanja sobom, zatim od prihvaćanja odgovornosti i granica u služenju slobodi pojedinca ili skupine” [7].
Nasuprot tome, podjela među članovima društva, povećanje društvenih nejednakosti i odbijanje korištenja sredstava kojima će se osigurati cjeloviti ljudski razvoj ugrožavaju težnju općem dobru. Međutim, strpljivi rad koji se temelje na snazi riječi i istine može kod ljudi ponovno probuditi sposobnost za suosjećanje i kreativnu solidarnost.
U našem kršćanskom iskustvu neprestano se spominjemo Krista koji je dao svoj život da nas pomiri s Bogom (usp. Rim 5, 6-11). Crkva u punini sudjeluje u traženju pravednog društvenog poretke. Ona nastavlja služiti općem dobru i jačati nadu mira prenošenjem kršćanskih vrijednosti i moralnog učenja te svojim društvenim i odgojno-obrazovnim djelima.
3.Mir – put pomirenja u bratskom zajedništvu
Biblija, na osobit način po riječima prorokâ, podsjeća savjesti i narode na Božji savez s ljudski rodom. Riječ je o tome da se odustane od želje za dominacijom nad drugima i da naučimo gledati jedni druge kao osobe, kao djecu Božju, kao braću. Drugoga se nikada ne smije ograničiti na ono što bi mogao reći ili učiniti nego ga treba promatrati kroz prizmu obećanja koje nosi u sebi. Samo ako se odabere put poštivanja moguće je razbiti spiralu osvete i krenuti putom nade.
Misao vodilja u tome nam je evanđeoski odlomak koji donosi sljedeći razgovor između Petra i Isusa: “Tada pristupi k njemu Petar i reče: “Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?” Kaže mu Isus: “Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam”” (Mt 18, 21-22).
Taj put pomirenja poziva nas da u dubini srca pronađemo snagu oproštenja i sposobnost da jedni u drugima prepoznamo braću i sestre. Naučiti živjeti u opraštanju povećava našu sposobnost da postanemo žene i muškarci mira.
Ono što je istinito za mir u društvenoj vrijedi i za političku i ekonomsku sferu, jer pitanje mira prožima sve dimenzije života zajednice: nikad neće biti istinskoga mira ako ne budemo u stanju graditi pravedniji ekonomski sustav.
Kao što je Benedikt XVI., prije deset godina, napisao u enciklici Caritas in veritate: “Želimo li pobijediti nerazvijenost, potrebno je je nastojati ne samo oko poboljšanja transakcija koje se zasnivaju na razmjeni te učvršćivanja javnih struktura čija je zadaća pružati pomoć nego osobito oko sve većeg, štoviše globalnog otvaranja onim oblicima ekonomske djelatnosti koji su obilježeni znatnim udjelom besplatnosti i zajedništva” (br. 39).
4.Mir – put ekološkog obraćenja
“Ako je pogrešno shvaćanje vlastitih načela kojiput dovelo do toga da smo opravdavali loše postupanje s prirodom, čovjekovo okrutno vladanje nad stvorenim svijetom ili ratove, nepravde i nasilja, kao vjernici trebamo priznati da na taj način nismo bili vjerni blagu mudrosti koje smo bili dužni štititi i čuvati” [8].
Suočeni s posljedicama našeg neprijateljstva prema drugima, našeg nepoštivanja zajedničkog doma i nasilnog iskorištavanja prirodnih dobara – koje se promatra isključivo kao korisna sredstva za ostvarivanje neposredne zarade, bez poštivanja lokalnih zajednica, zajedničkog dobra i same prirode – potrebno nam je ekološko obraćenje.
Nedavna Sinoda o Amazoniji potiče nas uputiti poziv za obnovu mirnog odnosa između zajednica i zemlje, između sadašnjosti i prošlosti, između iskustva i nada.
Ovaj put pomirenja također zahtijeva osluškivanje i kontemplaciju svijeta koji nam je Bog dao kao dar da od njega učinimo naš zajednički dom. Naime, prirodna dobra, mnogobrojni oblici života i sama Zemlja povjereni su nam “da ih obrađujemo i čuvamo” (usp. Post 2, 15) također za buduće naraštaje, odgovornim i aktivnim sudjelovanjem sviju.
Moramo, k tome, promijeniti svoja uvjerenja i poglede i postati otvoreniji za susret s drugima i prihvaćanje dara stvaranja, koji odražava ljepotu i mudrost svojega Stvoritelja.
To je, na osobit način, izvor dubljih motivacija i novog načina da prebivamo u našemu zajedničkom domu, da živimo rame uz rame jedni s drugima sa svojim različitostima, da poštujemo i slavimo život koji smo primili i dijelimo s drugima, da se pobrinemo oko stvaranja životnih uvjeta i modela društva koji potpomažu trajnost života i razvoj općeg dobra čitave ljudske obitelji.
Ekološko obraćenje na koje pozivamo vodi nas do toga da na nov način gledamo na život, promatrajući darežljivost Stvoritelja koji nam je darovao Zemlju i koji nas poziva na radosnu umjerenost u zajedničkom dijeljenju svega.
To obraćenje treba shvatiti na cjeloviti način, kao promjenu odnosâ prema sestrama i braći, prema drugim živim bićima, prema stvorovima u svoj njihovoj bogatoj raznolikosti i prema Stvoritelju koji je izvor i početak svekolikog života. Za kršćanina ono zahtijeva da “plodovi njihova susreta s Isusom Kristom izađu na vidjelo u njihovim odnosima sa svijetom koji ih okružuje”. [9]
5.Dobivaš onoliko koliko se nadaš [10]
Put pomirenja iziskuje strpljivost i povjerenje. Mir se ne može postići ako mu se ne nadamo.
U prvom redu, to znači vjerovati u mogućnost mira, vjerovati da drugi, baš kao i mi, trebaju mir. U tome se možemo nadahnjivati ljubavlju koju Bog ima prema svakome od nas, ljubavlju koja je oslobađajuća, bezgranična, besplatna i neumorna.
Strah je često izvor sukoba. Stoga je važno nadići svoje ljudske strahove i prepoznati da smo potrebita djeca pred Onim koji nas ljubi i očekuje, kao otac rasipnog sina (usp. Lk 15, 11-24).
Kultura bratskog susreta slama kulturu prijetnji. Ona svaki susret pretvara u mogućnost i dar Božje velikodušne ljubavi. Vodi nas onkraj granica naših uskih obzora i stalno nas potiče na život u duhu sveopćega bratstva, kao djeca jednog nebeskog Oca.
Za Kristove sljedbenike taj je put također poduprt sakramentom pomirenja, koji je Gospodin dao za oproštenje grijeha krštenikâ. Taj sakrament Crkve, koji obnavlja pojedince i zajednice, poziva uprijeti svoju pogled u Isusa, koji je “uspostavivši mir krvlju križa njegova izmiri(o) sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima” (Kol 1, 20) i traži od nas da u mislima, riječima i djelima odbacimo svako nasilje bilo prema bližnjima, bilo prema stvorenom svijetu.
Milost Boga Oca daruje se kao bezuvjetna ljubav. Dobivši njegov oprost u Kristu, možemo krenuti na put da ga ponudimo muškarcima i ženama našeg vremena. Iz dana u dan, Duh Sveti sugerira nam stavove i riječi kako bismo postali graditelji pravde i mira.
Neka nas Bog mira blagoslovi i pritekne nam u pomoć.
Neka nas Marija, Majka Kneza mira i Majka svih naroda na zemlji, prati i bude nam potpora na svakom koraku našeg puta pomirenja.
I neka svaka osoba, dolaskom na ovaj svijet, uzmogne upoznati život mira i u potpunosti razvijati obećanje života i ljubavi koje nosi u sebi.
Iz Vatikana, 8. prosinca 2019.
Franjo
_______________________
[1] Benedikt XVI., Enc. Spe salvi (30. studenoga 2007.), 1.
[2] Govor o nuklearnom oružju, Nagasaki, Park “Atomic Bomb Hypocenter”, 24. studenoga 2019.
[3] Usp. Homilija u Lampedusi, 8. srpnja 2013.
[4] Govor o miru, Hiroshima, Memorijal mira, 24. studenoga 2019.
[5] Drugi vat. konc., Past. konst. Gaudium et spes, 78.
[6] Usp. Benedikt XVI., Obraćanje vođama udruga talijanskih kršćanskih radnika (Discorso ai dirigenti delle Associazioni Cristiane Lavoratori Italiani), 27. siječnja 2006.
[7] Apost. pismo Octogesima adveniens (14. svibnja 1971.), 24.
[8] Enc. Laudato si’ (24. svibnja 2015.), 200.
[9] Ibid., 217.
[10] Usp. Sv. Ivan od Križa, Tamna noć, II, 21, 8.
(IKA/VIS).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Drago Pilsel
U srijedu je svetkovina Božića (po Gregorijanskome kalendaru). To je dan koji se praznuje u slavu rođenja Isusa Krista u kojem je jedan dio Židova vidio velikog učitelja, islam proroka, hinduisti avatara (onaj koji dolazi, ponovo se rađa), a kršćani neponovljivo utjelovljenje Božje. [Read more…]
Imam ili nemam mira? To me zaista muči. Ne prođe dan, a da ne maknem nekoga sa mog Facebook zida. Ima dana kada ih ”pobrišem” više. Em konstatiram da je netko lajkao neki fašistički portal tipa Dnevno, em neki lik odjednom stane psovati mene jer ”mrzim državu i sve što je hrvatsko”, pa se pitam što je dotični uopće radio na mome zidu, em se agresija pojavljuje među komentatorima, pa se nakon oštrog starta i prema dobrim nogometnim uzusima odmah hvatam za crveni karton… [Read more…]
Kršćaninom se ne postaje krštenjem – niti etničkom pripadnošću, obiteljskim naslijeđem ili nekritičkim prihvaćanjem tradicije – nego obraćenjem (po) Isusu Kristu, to jest novim rođenjem. Ja dakle nisam kršćanin nego kristijan, jer pripadam Isusu Kristu, a ne kršćanskoj religiji. [Read more…]
Drago Pilsel
Ako sam išta u životu dobro napravio (a bit će da sam u životu ipak nešto dobro napravio), to je da sam, kada smo pokretali ovaj portal, odlučio da će religijski diskurs biti vrlo važna komponenta naše ponude. Da se mognemo prisjetiti važnih trenutaka, onda kada smo pokazali da umijemo biti ljudi. [Read more…]
