Radenko Vadanjel
U uređenom društvu stvari su više-manje iste, na prvi pogled, kao i u nekom neuređenom društvu koje nudi formalno-pravno privid uređenosti.
Društvo u kojemu živim voli si tepati da je izraslo na srednjoeuropskim stečevinama, a zapravo nema puno veza sa Srednjom Europom, kao ni sa Zapadnim Balkanom, jer ono je trenutačno zatvoreno u svojoj lažnoj osviještenosti, lažnim civilizacijskim dosezima i lažnim zapadnim demokratskim normama, u poslovičnoj netrpeljivosti prema drugome i drugačijem, planskom revizionizmu, organiziranom kriminalu, sveudilj samoljubivo i gordo držeći simbole državnosti u rukama – zastavu, grb i žezlo.
Tu nema ničeg autentičnog, osebujnog, originalnoga, nema ni egzotičnoga. Zatvorena zajednica, sama sebi dostatna, isključiva i predvidljiva.
Kako se snaći u tom raspršenom vremenu zatomljenih sloboda, vremenu nacionalnih isključivosti koje ne daju prostora za razmišljanje, koje su u cijelosti prilagođene, kreirane, posvećene jedino snalažljivim hohštaplerima, stranačkim poduzetnicima s lažnim diplomama, državotvornim političarima kojima je ljubav prema domovini paravan za pljačku te iste domovine?!
Revizionizam je sljedeći korak u raspolućenosti našeg društva, podvojenog poput mozga nekog psihopata ubojice, na dva izrazito oprečna dijela, skrivena u toj neosviještenoj bipolarnosti i podvojenosti.
Oduvijek je onaj ”europejski”, tolerantniji dio hrvatskog bića, bio i suviše prijetvoran, snalažljiv, koristoljubiv i prilagodljiv, da bi se ozbiljno nametnuo kao uzus i oblik ponašanja društva u cjelini.
Ali onaj drugi dio njegova unutarnja habitusa, skriven i duboko pohranjen u njegovoj emotivnoj zakočenosti – taj isključivi i osvetnički, rabijatni i tradicionalistički, nacionalistički moment, nakon prolaznih ocjena iz testa demokratičnosti i konačnog ulaska Hrvatske u Europsku uniju, opet se rasplamsao, oslobodio i razmahao, kao dobri duh iz boce, kao jutarnji sunčev sjaj i krik slobode.
”Predstava za Europu je završena, sada se više ne moramo lagati”, kao omamljujuća, slatkasta nesvjestica ekspandirala je uzduž i poprijeko nova agenda, nova nacionalna ”strategija”.
I eto nas, usred šume na Petrovoj gori, na mjestu gdje se do nedavno okruženo stoljetnim borovima, već skoro osamdeset godina, obilježeno drvenim križevima, prostiralo partizansko groblje, točnije groblje žrtava ustaškog terora, još preciznije 128 žena i djece iz sela Ključara, Brda Utinjskog, Vojnić Kolodvora i Gabrića (podaci su objavljeni u ”prokazujućem”, ”razotkrivajućem” tekstu na portalu tjednika Novosti).
Bilo je to groblje naizgled zanemareno usred šume, nikome na putu, u tišini i smiraju proplanka okruženog stoljetnim borovima i povijesnim zaboravom. Do njega se moglo doći samo pješke. Jedino po pokošenoj travi i ostavljenim plastičnim buketima cvijeća, upravo kao i na svakom drugom groblju, moglo se razaznati da netko o groblju brine, obilazi ga s pijetetom i suzom u očima.
Sve dok ključnog dana po sudbinu groblja, kada je građevinska mehanizacija državne institucije Hrvatske šume, trasirajući šumski put upravo preko spomenutog groblja, ne zaobilazeći ga niti za pišljivih deset metara lijevo ili deset metara desno, već upravo ravno preko groblja, atavistički, misleći da će ostati nezabilježeno, van vidokruga javnosti, poravnala groblje i prekrila ga šljakom, stvorivši od sakralnog mjesta šumski put, po kojem će se nadalje kretati traktori i kamioni izvlačeći drvnu građu iz šume.
Kako spojiti Bruxelles, NATO, EU projekte, Pelješki most, šengensku granicu, euro i svjetsku geopolitiku s ravnanjem partizanskog groblja bagerom, devastacijom groblja zagubljenog usred šume, nikome na putu, zaspalog u tišini i smiraju mjesta obraslog stoljetnim borovima i povijesnim zaboravom?
To je naš specifikum, naša predstava, naša mala povijesna rola zbog koje nikada nećemo biti u potpunosti shvaćeni, nigdje prihvaćeni, možda jedino negdje prepoznati kao anomalija i loš primjer, u svoj svojoj bipolarnosti, u svojoj bolesnoj igri samodestrukcije i samouništenja.
Voditi rat s mrtvima, rat koji je odavno završio – to nije revizionizam već čista autodestrukcija, vandalizam, samoubojstvo, osvetnička vojna poražene vojske, povijesnih zombija…
Sve to podsjeća na strašni naslov knjige poljske nobelovke Olge Tokarczuk: ”Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju”, a uz zamišljenu sliku nestalog groblja na šumskom proplanku u šumovitoj Petrovoj gori, nadolaze mi poznati stihovi hrvatskog pjesnika Ivana Gorana Kovačića, detalj iz njegove pjesme – epitafa ”Moj grob”, pjesnika kojega su četnici ubili 1943. godine nakon Pete ofanzive u blizini Foče tražeći po kućama skrivene partizanske ranjenike sa Sutjeske.
”U planini mrkoj nek mi bude hum,
Nad njim urlik vuka, crnih grana šum,
Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg,
Muku moje rake nedostupan bijeg…”
Pitam se koja bi sudbina zadesila sačuvani spomenik hrvatskog kipara Vojina Bakića podignut Ivanu Goranu Kovačiću u čast, davne 1964. godine, u njegovom rodnom Lukovdolu, da je kojim slučajem pjesnik poginuo od ustaške ruke?
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Bijeg predstojnika Ureda potpredsjednice Vlade ”pod tepih”
- Postoji li granica gramzljivoj eksploataciji Arene?
- Zemlja kaktusa i sjetnih gaučo balada
- Uzalud vam trud, zviždači!
- Vlast u Puli bi presudila mediteranskom šumskom pokrovu
