Dižem glas za red i uvažavanje čovjeka u školi i u društvu

U jednu od blagdanskih predbožićnih večeri koje se ovih dana svečano spuštaju nad grad Zagreb, u Petrinjskoj ulici, nakon mnogo godina susrela sam svoju gimnazijsku profesoricu umjetnosti. Jednu od onih s iskustvom i entuzijazmom istinskog prosvjetara i pedagoga stasalog osamdesetih, koja je generacijama školaraca znala udahnuti ljubav za svoj predmet, otkriti posebnost svakog od učenika i doprijeti do njegovog srca.

Fetiva Splićanka obrela se u Pakracu i strpljivo odolijevala izazovu kontinenta. Zamijenivši buru rive sjevercem unutrašnjosti, gimnazijske nepodopštine koje nisu prelazile mjeru dobrog ukusa savladavala je uz dozu humora.

Generacije iz osamdesetih godina cijenile su svoje profesore. Odrastali smo i rasli iz dana u dan s njima, a i oni su rasli s nama. S ponosom su nas pratili kao i naši roditelji i radovali se našim uspjesima za koje su i sami imali dio zasluga.

Mi iz osamdeset i neke teško se prisjetimo težih ometanja u nastavnom procesu. Tek godinama kasnije prepričavanih nestašluka generacije koja je znala dočarati ”rolu” i odglumiti profesore

Ne pamtim slučajeve da je bilo tko od roditelja ikada uputio profesoru kritiku na temu strogosti ili kriterija ocjenjivanja. Ni slučajeve da roditelj ne zna koliko dijete uči i zna ili da je ”fasovalo” kritiku zbog nediscipline u školi, a da nije primilo poštenu bukvicu kod kuću, pa bi nestašluk prestao u jednom danu. I na najmanje odstupanje stvari bi se brzo dovele u red. Ne pamtim većih drskosti učenika. Nedisciplina se sjekla u korijenu.

Mi iz osamdeset i neke teško se prisjetimo težih ometanja u nastavnom procesu. Tek godinama kasnije prepričavanih nestašluka generacije koja je znala dočarati ”rolu” i odglumiti profesore.

Zabavljali bismo se, no nikoga pri tome ne vrijeđajući ili bivajući agresivni. Sve se odvijalo u dozvoljenim relacijama i s mjerom.

U školi se znalo kome je gdje mjesto, znala se i svrha i cilj. Bilo je to u vrijeme kada se oko određenih vrijednosti nije pregovaralo ni licitiralo. Društvo se na taj način štitilo i funkcioniralo, bilo je reda, uzajamnog poštovanja i uvažavanja. I u obitelji i u školi. I kasnije na radnom mjestu. I kasnije u vlastitoj obitelji.

Ganuta nenadanim susretom s cijenjenom pedagoginjom, uhvativši komadić prošlosti u laganom koraku, mada sa značajnim vremenskim odmakom od gimnazijskih dana, misao mi se otela. Uputih je i jednom gimnazijskom profesoru umjetnosti koji je, uvodeći nas u svijet fresaka i vitraja, zračio nenametljivošću, humanošću, pozivom na prepoznavanje istinskih, univerzalnih vrijednosti u umjetnosti i među ljudima. Profesoru Luki.

I stoga me ovih dana nije iznenadilo kada sam, pregledavajući vijesti portala Pakraca i obližnjeg Daruvara uz koje me vežu bezbrižni gimnazijski dani, naišla na web stranicu Radio Daruvara i podatke o nagradi Srpske pravoslavne crkve koju je 2018. iz ruku srpskog patrijarha primio ”čovjek koji nagradom povezuje svjetovni i duhovni život u svakodnevnici Daruvara, protojerej stavofor, umirovljeni sveštenik”. To je taj čovjek koji je bio profesor i sveštenik u Daruvaru, Luka Bosanac.

Dajući izjavu po primanju nagrade za dugogodišnji rad kao sveštenika u spašavanju djela od velike umjetničke i povijesne važnosti, on je skromno izjavio:

Kroz dane blagdana – i Hanuke, i katoličkog i pravoslavnog Božića – zajedriti ka budućnosti oslobođeni predrasuda, željni zbližavanja, manje opterećeni lošom prošlošću i pogreškama. S više strpljenja za njihovo ispravljanje jer griješiti je ljudski. I voljeti čovjeka jer voljeti je ljudski

”Dodjela nagrade znači da su prepoznali što sam činio za ovih svojih 21 godinu kao sveštenik u Daruvaru, i ne samo za Daruvar, nego i okolinu, u našoj pravoslavnoj eparhiji slavonskoj u kojoj sam dobro činio ono što sam mogao da činim i smatram da nisam to činio radi toga što bih ja od toga imao i očekivao nekakve koristi, nekakve dobiti, nego da one vrijedne predmete koji su u tim napuštenim, porušenim, devastiranim crkvama i parohijskim domovima, da uzmem, ono što pripada crkvi, dakle vrijednosti koje su historijske ili su to umjetničke vrijednosti koje sam pokupio i predao u središte svoje eparhije.”

Kao pravoslavni sveštenik smatra da čini što može: ”ono što sam napravio činio sam na korist i dobrobit naroda, ljudi, ne samo pravoslavnih Srba nego i svih koji ovdje žive, jer svi živimo zajedno”.

I za preostalog života nastavit će se truditi i nastavlja: ”Nalazim zadovoljstvo da činim nešto dobro i korisno za društvo i pojedinog čovjeka uvijek u skladu s onim kako je i Bog sam nama ostavio da radimo, samo Dobro”.

Njegove riječi djeluju ljekovito u ove dane blagdana i pomirenja: ”Možemo da mi pogriješimo i ovako ili onako, ali uvijek da ispravimo. To nije veliki grijeh ako nešto što smo ružno učinili ispravimo, pa da nastavimo činiti ono što je dobro.”

Cijenim riječi sveštenika koji je raniju ulogu profesora zamijenio ne manje nadahnutom. Ranije je svojim učenicima ulijevao znanje i samopouzdanje i nastavio putem ljubavi za Boga i čovjeka, u duhu umjetnosti i humanosti. I stajem uz profesore koji ovih dana dižu glas za red, poštovanje i uvažavanje čovjeka u školi i u društvu.

Što sprečava svakog od nas da učini korak prema onome što može i treba da bi se vratio svojoj biti, bio onaj pravi koji si je oprostio pogreške i spreman je krenuti dalje?

Cijenim riječi sveštenika koji je raniju ulogu profesora zamijenio ne manje nadahnutom. Ranije je svojim učenicima ulijevao znanje i samopouzdanje i nastavio putem ljubavi za Boga i čovjeka, u duhu umjetnosti i humanosti

Nije li čovjek skloniji ogledati se u prošlosti, žalovati za danima kada sunce kao da je sjalo jače, a na izazov promjene viriti iz prikrajka uz nadu da to će odraditi drugi?

Možda već izjutra, po umivanju, valja učiniti taj prvi korak ka boljoj budućnosti: Odrediti koliko smo tereta spremni podnijeti za željenu promjenu, za budućnost, našu i naše djece. Da bismo je učinili sretnijom, istinskijom sebe ostavivši čistog obraza pred istom tom našom djecom.

Kroz dane blagdana – i Hanuke, i katoličkog i pravoslavnog Božića – zajedriti ka budućnosti oslobođeni predrasuda, željni zbližavanja, manje opterećeni lošom prošlošću i pogreškama. S više strpljenja za njihovo ispravljanje jer griješiti je ljudski.

I voljeti čovjeka jer voljeti je ljudski.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Najvažnije utakmice su one za čovjeka i humanost
• Akcija stadion 1941. i 80 godina poslije
• Odurnom Zekanovićevom seksizmu: neće proći!
• I mi svoj Ku Klux Klan za utrku imamo
• Izdaja je šokantnija kada dolazi iz redova pastira
• Naš čovjek: zbunjen, uplašen, zbijen i neaktivan
• Stazama Medvednice, u vječnom ciklusu života
• Živimo tek prividan mir
• Liječenje ovisnosti je alarmantno. Sve više postaje umijeće mogućeg

» Svi tekstovi ovog autora