Dobro mi je boljem se ne nadam, u čem hodam u tome i spavam

Čovjek je ustao i uzeo alat u ruke i sam, dok država ”promišlja i domišlja”, spašava gole živote po Petrinji, Glini, Sisku i bezbroju okolnih banijskih sela, gdje su ljudi još za Krajine pjevali, za turskog zemana i KundK, ”dobro mi je boljem se ne nadam, u čem hodam u tome i spavam”.

A samodopadno klaustrofilna i ksenofobna, hrvatska kleptoplutokracija sve više gubi živce, sada zbog tvrdokornog nastojanja lokalnih zajednica i javnosti i medija da se smjesta počne temeljito zidati Nova Petrinja, a policijsko-sudski istraži kako su to ”obnovljene” kuće od 1995. do 1998.

Sada cirkulira tv-prilog Ive Lončara, nažalost već pokojnog urednika dugogodišnje poljoprivredne emisije HTV-a, kako domaćin u selu Strašnik na Baniji (jedan od epicentara posljednjih potresa) te 1998. prstom skida ”nosivi” zid svoje ”obnovljene” kuće koji se pretvara u prah, a trumpovski autokrati histerično mrmljaju da je nastupila zastara. Biva, pojeo vuk magarca.

Nije tu ništa novoga, naprosto, nastavlja se sveopće uguravanje UDESNO (desno je desnica, desno je sredina, desno je i ljevica, to jest ono što je od nje ostalo).

A jedina dinamična, bezobzirna snaga na domaćim i inim horizontima, ako baš hoćete nešto kao francuski revolucionari 1789. ili ruski 1917., je suverenizam, populizam, manihejsko-lukrativni pokret koji je već iskopao grob zapadnjačkoj demokraciji. Odnosno, dvjema njenim lipsalim kobilama, demokršćanstvu i socijaldemokraciji.

Ta gibanja bujaju od Atlantika do Urala. TO je pravi postmoderni fašizam, kakav je nekad zamišljao Duce! A kome je draže, to je nacional-boljšoj-lumpen-nacifašizam!

Ča je još novega? Štijen đornale, foje, naše i druge, i – ne kapin un tubo! Se štupin kako i pura govnetu. ”Ča se štupiš kako pura dreku”, se reče u Istri, stvar gotovo semiotičkog, kulturalnog čina: Pura (tuka) vidi drek, pa onda čudeći se, filozofski obilazi ga i raspravlja, sama sa sobom. I s drekom

Ča je još novega? Štijen đornale, foje, naše i druge, i – ne kapin un tubo! Se štupin kako i pura govnetu. ”Ča se štupiš kako pura dreku”, se reče u Istri, stvar gotovo semiotičkog, kulturalnog čina: Pura (tuka) vidi drek, pa onda čudeći se, filozofski obilazi ga i raspravlja, sama sa sobom. I s drekom.

Tako se poput tuke zapadnjačka demokracija ne može načuditi samoj sebi: Dobijesa, veli ona, Zid je pao, tranzicija je obavljena, plus demokratizacija, plus faktična lustracija, pa zašto se onda po parlamentima i trgovima nadmeno šepire populisti?!

Ma zato što su oni neizbježan vaš porod, porod filistarskog liberalizma, demokratskog, dakako, kao i Duce i Führer. Ista marmaglia (svjetina, rulja) sada nosi na plećima vlast od Baltika do Jadrana do Crnog mora, i onda se abortirani wannabe fireri današnjice čude, kao pura dreku, što narodi ne žele biti sretni podanici koji ih adoriraju. Magnafoghi&vendicazzi – gutači vatre i prodavači pimpeka.

Ma to što je danas, skužio je Kavafis u Aleksandriji prije više od stoljeća. Prepričavam stihove: Zašto senatori na trgovima okupljeni čekaju, zašto zakone ne donose? Zato što barbari dolaze, a barbari kada dođu zakone će donositi. Ali, okončava pjesmu Kavafis: Avaj, barbari doći neće, a barbari su bili neko rješenje.

Kolosalna slutnja o strahu od barbara, međutim, odbija vidjeti nove barbare, a evo ih tu među nama, s nama, u nama. Zapravo nad nama: vladaju, kradu, lažu.

A nisu to ovi jadni, radišni, ponizni ljudi iz Azije i Afrike, koji dolaze na Zapad po koru kruha: to su naši najbolji sinovi koji su sarčili, prolumpali, prokockali baštinu generacija predaka. I jedino što ohrabruje, to su ovi ljudi koji pomažu ljudima poslije potresa.

Trg postaje Parlament, a Parlament postaje Trg. Tko to može zaustaviti? Nitko!

Dvije posestrime zapadnjačke demokracije, demokršćanstvo i socijaldemokracija, su samo dvije ostarjele dame, koje se, doduše, održavaju na maskenbalu – piling, lifting, liposukcija, mideri i korzeti, kreme i puderi i masaže i saune i gombanje (kako su se nekad nazivale sve te gimnastike). I onda se te dvije dame otimaju o naklonost liberal globalističkog managera, mladog i tutto-boss-ferrari-itd. big brothera, a on s visoka tumači rješenje.

Ovi novi fundamentalisti su energični i dinamični akcijaši koji imaju rješenje za sve. Hoćeš metalni otok pored Izole, evo ga. Hoćeš most Ancona-Zadar, evo ga. Miami like city na Čiovu? No problem! Hoćeš izbaciti prljave barbare koji oduzimaju koru kruha tvojoj djeci – stranci Kusch und Platz und Marsch Rauss!

Kršćanski socijalizam? Još se Edvard Kocbek, kršćanski socijalist, sjajni pjesnik, prozaist, filozof, partizan, na smrt zamjerao i slovenskim klerikalcima i komunistima spajajući Isusa i Marxa.

Ma ča to ja vami povidan? Ma šta je ovo? Ima li tu netko normalan?

Nema! Sve je i svud oko nas i u nama paranormalno, kretensko, metafizičko i patriotsko brbljanje, dakako, ”politički korektno”, gotovo bi sve ovo bilo virtualno kada ne bi bilo krvavo stvarno (bloody real).

Evo, Đavo se iz američkih užasnih filmova strave i užasa fino ugnijezdio na govornice, a ne samo propovjedaonice; ma ovi svit je skroz na skroz porebambija!

Oni nas ozbiljno uvjeravaju u Zlo kao Đavla. Ali ne s oltara, gdje je to legitimno, nego s govornica parlamenata! Za pozvizdit! Ma onda valja virnuti u to Zlo, The Evil, samo ono nije Tamo, nego Tu.

PROLAZ ZA PAKAO na Zemlji već je probijen, pakao je došao, iz sebe, u nas; virtualna autocesta iz Hada kroz Svete Roke u planinama naših zabluda uvodi ravno i izravno u idilični naš dosadašnji raj na zemlji.

Ma andemo tutti quanti ingrumar cazzimarini; ča će reći poli nas drugih croato-veneti, ma homo svi skupa brati kacimarine, ergo, morske nježnike, da me razume i drugi! Ilitiga, ča bi reka Franci Blašković: FUMA FUME LA TROMBETA DE RUDARI.

Impotentna i inkompetentna zapadnjačka demokracija ne može se spasiti od vlastite propasti u koju ju vuku Amerika i Engleska, gigantski šverc drogom, oružjem i ljudima, kineska ekonomska invazija, vlastiti naš EU-Ustav kojeg-nit-ima-nit-nema, galopirajuća nezaposlenost i kolaps industrije, i onda ča?

Najprije Srebrenicu pod tepih, onda loviš sitne švercere po Trešnjevačkom placu, onda kreneš na pijane šofere. Pa na migrante. Pa na novinare. I odlučiš razbiti ”stakleno zvono” da ne moraš batanu vezati za vrh turina u Vodnjanu, najvišega u Istri i okolici, kad otopljeni Arktik poplavi svijet, tako što ćeš smanjiti snagu automobila, pak manje CO2 će poj u ariju, a sva euro-auta skupa truju manje nego jedna čeličana ili termoelektrana…

A manekeni i balunjeri Les Chefs govore kao filozofi i opinion makers, mi novinari objektiviziramo kao državnici, a državnici govore kao gorile po turbofolk klubovima od Vardara sve do Triglava.

Ovo je sve inšempjano! A influenceri se na sve to ispišaju. I onda se valja pokrit ušima i mučat! Ma va in malora tua, va, daj skokni mi čas po škatulu španjuleti, ali se ne vraćaj!

Čovjek je ustao i uzeo alat u ruke i sam, dok država ”promišlja i domišlja”, spašava gole živote po Petrinji, Glini, Sisku i bezbroju okolnih banijskih sela, gdje su ljudi još za Krajine pjevali, za turskog zemana i KundK, ”dobro mi je boljem se ne nadam, u čem hodam u tome i spavam”

Tko to tamo desnom kroči/ lijeva! lijeva! lijeva! – pisao je Majakovski u revolucionarnim zorama, kada je svjetski proletarijat mislio da stvarno stvara novi svijet. Gotovo stoljeće kasnije, kanda svi koračaju desnom.

Ma ovo su samo staračka zvrndanja. Valja nama svima bit post-moderan, barem, kada već nismo poslušali Maka ”valja nama preko rijeke”. Ili već post-post-post moderan? Jer vele mi ovi pismeni da nije više moderan postmodernizam. Donke, ča je sve ovo? Manikomijo? Cirkus Medrano, bez akrobata sa svem samim pajacima?

I dok balkanski etno-banditizmi ”tranzitiraju” u primordijalni ”liberal”-kapitalizam, to jest ”ne divljački kapitalizam, nego divljaštvo” rekao bi Vidić; europski nacional-populizam zapravo je jedina nova struktura, koja crpeći novu snagu u rasizmu, u klerikal-fundamentalizmu, privlači mase birača, napose u ljevičarskim biračkim zonama, među nezaposlenima, radništvom, činovništvom…

A europska (bjelačka, kršćanska, građanska) inteligencija, posve izvan vremena i prostora, blebeće politički korektne eskapističke floskule,

zatvarajući se, kao Theodor Adorno za uspona nacizma, u svoje estetične i etične kule bjelokosne. U redu, OK; kule od plastike!

Umberto Eco, na upit zar ne treba inteligencija RJEŠAVATI KRIZU, bio je odgovorio – ne, inteligencija treba PROIZVODITI KRIZU. Tako je rek’o Eco!

Kamo gremo – u atomizirane neofeudalističke zajednice zaštićene od nas (stada, stoke, marve, raje, fukare sirotinjske) armija ”zaštitara”!

Sjetih se kako nas je Pasolini, uzalud, upozoravao:

A što se budućnosti tiče,
oslušni njene fašističke sinove
kako jedre na lađama
nove prahistorije.

(U ovom sam zapisu ponovio neka mjesta iz mojih davnih tekstova za Feral Tribune, s nadnaslovom Prolaz za pakao).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Homo faber pred vratima sutrašnjice
• Uhvatimo se posla i manimo se budalastih patriotskih fraza
• Nemaš prava ni slobode zaraziti svoga bližnjega
• Las hermanas Mirabal ili: do kada će žene skrivati masnice?
• Odbacimo ”tekovine” i krenimo stvarati homocentrizam
• Enciklika Fratelli Tutti za svakog razumnog klerika i laika
• Teorija (i praksa) ničega
• Tko se to tamo s nama sjedinjuje
• Ča reče Hrvatska kad muči
• Adiós, amigos

» Svi tekstovi ovog autora