Čovjek je ustao i uzeo alat u ruke i sam, dok država ”promišlja i domišlja”, spašava gole živote po Petrinji, Glini, Sisku i bezbroju okolnih banijskih sela, gdje su ljudi još za Krajine pjevali, za turskog zemana i KundK, ”dobro mi je boljem se ne nadam, u čem hodam u tome i spavam”. [Read more…]
Obilježavam 25 godina ove kolumne: sam pred Bogom, sam pred vama
Kolumna Democroacia slavi 25 godina tjednog, neprekinutog izlaženja. Objavljena je 1.300 puta, možda i više, valjalo bi to precizno utvrditi, nije sada važno. Ide ona od travnja 1995. godine. Premda je prvi puta osvanula u četvrtak 6. travnja 1995. (”Vjerničko NE totalitarnom duhu”) ustalila se, najprije subotom, a godinu dana kasnije nedjeljom, od druge polovine travnja 1995. [Read more…]
Našoj drugarici Borki Pavićević: hvala ti!
Kolumnu Democroacia sam do sada objavio, ako se ne varam, 1261 put. Ide ona od travnja 1995. godine. Između inih stvari na nju me potakla ne samo otvorenost tadašnjeg glavnog urednika Novog lista Veljka Vičevića (”Piši, Dragiću, piši, mater im nacionalističku j…., piši!”) već i niz stvari oko mene, više ili manje udaljenih, ali koje su mi tada bile izvor inspiracije. Jedna takva pojava je bila tada osnovan Centar za kulturnu dekontaminaciju (CZKD) u Beogradu. Pokrenula ga je i do ove nedjelje vodila izuzetno hrabra i visoko moralna žena Borka Pavićević. [Read more…]
Spasi, Gospodine, mene Srbina i mene Hrvata!
Govor održan u Glini na komemoraciji žrtvama ustaškog terora, 29. srpnja 2015.:
Glina, ove ulice, ovaj trg, ona zgrada podignuta na temeljima pravoslavne crkve, groblje, možda neke masovne grobnice u okolici, sveto je mjesto, “mjesto memorije”, mjesto koje treba čuvati i pamtiti, ali pamtiti na zdrav način.
“Sveta mjesta” povezana su s obilježjima vjere, zavjeta, hodočašća. Valjalo bi da mjesto crkve Presvete Bogorodice u Glini dobije značenje koje zaslužuje – u svijesti i u povijesti. [Read more…]
Spasi, Gospodine, mene Srbina i mene Hrvata!
Glina, ove ulice, ovaj trg, ona zgrada podignuta na temeljima pravoslavne crkve, groblje, možda neke masovne grobnice u okolici, sveto je mjesto, “mjesto memorije”, mjesto koje treba čuvati i pamtiti, ali pamtiti na zdrav način.
“Sveta mjesta” povezana su s obilježjima vjere, zavjeta, hodočašća. Valjalo bi da mjesto crkve Presvete Bogorodice u Glini dobije značenje koje zaslužuje – u svijesti i u povijesti. [Read more…]
20 godina kolumne Democroacia
”Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne! Nikakva kušnja veća od ljudske snage nije vas zadesila. Bog je vjeran i neće dopustiti da budete kušani preko vaših snaga, nego će vam zajedno s kušnjom dati sretan ishod, da je možete podnijeti” (1 Kor 10,12-13).
Hm, da, bilo bi fora puntati Kolindu još jednom, pogotovo nakon skandala koji je priredila prilikom tajne posjete Jasenovcu, kada je rehabilitirala ustaštvo, to jest, priklonila se revizionistima. Ali, ne. Neka ju voda nosi. [Read more…]
Središte je unutra
Ne znam za narod koji bi smrt pjesnika slavio kao svoj državni praznik i na njenu obljetnicu imao neradan dan. U tome i po tome smo mi Slovenci nešto posebno. Nismo imali careva i kraljeva, velikih osvajačkih vojskovođa i državnika svjetskoga kova. Ali zato imamo pjesnike i pisce, imamo slovenski jezik kao temelj nacionalnog identiteta i imamo Franca Prešerna (3. prosinca 1800. – 8. veljače 1849.), zbog kojega smo minule subote imali zatvorene trgovine i srca otvorena za zagrljaj pjesničkog neba.
“Ljubav je Istina, poezija je bubanj koji nas k njoj vabi”, rekao je sufijski pjesnik Rumi1), jedan od meni najdražih, od onih koji zaslađuju život. Zato jer želim spoznati istinito i Istinitost, jer znam da je Ljubav najvažnija, sveprožimajuća sila, obožavam poeziju. I literaturu uopće. Najviše onu koja svjetluca i žari, pa i kada je tamna u tami.
Središte je unutra, budućnost u svjetlosti, govori moja poezija i pričaju riječi koje me nadahnjuju. Tako u pjesmi objašnjava prijateljica pjesnikinja Vanja Strle2) (2010. godine izašla je, na slovenskom i hrvatskom, njena zbirka pjesama, pod naslovom ‘‘Vprašaj magnolijo“/Pitaj magnoliju) zbog čega treba izbjegavati riječi mrtvih pokrajina i puniti se svijetlim riječima.
Riječi, koje su slika
razasutih stijena
mrtve pokrajine
i koje traže,
ono što je mračno –
onog što je početak i što
je kraj,
ne mogu nas dirnuti tako snažno
kao one,
koje su poput
rascvjetalih cvjetova,
postojećih, koje čuva
ljubav svemira,
najsnažnije zanjiše uz ono,
što mu je najprisnije.
Zato (živi) pođimo tamo,
gdje ne izbjegavaju svijetle riječi
i gdje se prošlo mijenja
u plodnu zemlju.
Dakle, koje su to riječi zbog kojih zatreperi naše srce, kakve su to riječi koje nas ušutkaju, utišaju buku svijeta i rasipno blebetanje informacijama prezasićena uma?
To su riječi zbog kojih se nešto desi. Riječi koje ostvaruju događaj. A pravi je događaj ono što nas duboko dirne. Koji nas pomakne i promijeni. Nakon kojeg više nismo onakvi kakvi smo bili prije njega. Tvrdim: literatura mijenja svijet. Svi povezani i isprepleteni, svi jedno, i ako riječ u meni zatreperi, tada će taj treptaj osjetiti i okolina. Raširit će se poput tihog plamena koji prepoznamo tek kad proguta suhu travu. Nakon takve vatre zemlja je rodna i spremna za rast.
Znanstvenici su bili iznenađeni, ali iznenađeni ne mogu biti pjesnici! France Prešeren je napisao pjesmu ‘‘Neistrunulo srce“, u kojoj mudri starac objašnjava zašto je tijelo istrunulo, a srce nije: ‘‘pjesme ne daju njemu zgnjet,/ što u sebi je dugo nosio ih kroz svijet“.3) I nema gotovo nikoga od starijih generacija tko ne zna naizust: ‘‘Sem dolgo upal in se bal,/ slovo sem upu, strahu dal; / srce je prazno, sreče ni,/ nazaj si up in strah želi.) Dugo se nadah i bojah k tom,/ od nade i straha oprostih se ja,/ srce je prazno, u njem jad,/ nadu i strah bi natrag sad“
Samo nešto živo može stvoriti događaj. A živo je nešto što je prisno, autentično, što je izraslo iz konkretnog sada i ovdje; poput ptice je što na jednom krilu nosi prošlost, a na drugome budućnost, a tijelo je njeno usidreno u sadašnjem vremenu. Živo, s vremenom, iz konkretne preraste u univerzalnu poruku kako bismo je primali bez obzira na vrijeme i mjesto nastanka literarnog djela. Sa stajališta današnjeg čitača (više) ne možemo govoriti o nacionalnoj literaturi, o tome da je France Prešeren (samo) slovenski pjesnik. “Naše” su sve riječi kojima stvarno možemo komunicirati.
Srce je središte u koje vode čitateljski putovi. Srce kao metaforička odrednica, ali i kao stvaran organ. Naime, znanstvenici su otkrili da srce ima nevjerojatno pamćenje. Pamćenje za koje su dugo bili uvjereni kako je spremljeno u našim mozgovima. Pa tako čovjek s presađenim srcem umrlog pjesnika odjednom počne pisati pjesme! Pjesme iz uspomena tuđeg srca, koje sada bije u njegovim grudima.
Znanstvenici su bili iznenađeni, ali iznenađeni ne mogu biti pjesnici! France Prešeren je napisao pjesmu ‘‘Neistrunulo srce“, u kojoj mudri starac objašnjava zašto je tijelo istrunulo, a srce nije: ‘‘pjesme ne daju njemu zgnjet,/ što u sebi je dugo nosio ih kroz svijet“.3) I nema skoro nikoga, od starijih generacija, tko ne zna naizust: ‘‘Sem dolgo upal in se bal,/ slovo sem upu, strahu dal; / srce je prazno, sreče ni,/ nazaj si up in strah želi.) Dugo se nadah i bojah k tom,/ od nade i straha oprostih se ja,/ srce je prazno, u njem jad,/ nadu i strah bi natrag sad.“4)
A onda nam se obrate one riječi koje osjećamo kao da su žive. Koje dišu. Dih/Duh (dah/udah), odatle u slovenskom riječ nav-dih (nadahnuće). U globalnom svijetu, tržnici šarene i upadljive robe koja vrišti: Kupi me, kupi!, malo je istinskog života. Rutina i automatizam, diktat tržišta i masovnih usluga, kojima je izvrgnut svaki pojedinac, dakle i literarni stvaratelj, ne može se presjeći tek ili samo – ali ni bez! – razumom, inteligencijom.
Jedan od najvećih slovenskih i europskih pjesnika, koji je istinski osjećao istinu svijeta svoga i sadašnjeg vremena – ta vizionarski je pisao o Europi; tako da tek danas razumijemo što je to vidio taj pjesnički “vidilac” – mladi Srečko Kosovel (1904. – 1926.) primjer je literate koji je prodro u središte. Knjige njegovih stihova postižu za naše (slovenske, op. prevoditelja) prilike rekordne naklade. Izbor, u biblioteci Pravica, koji je 2012. godine izdan u veličanstvenoj zbirci Aktivni državljani, nakladnika Sanje, s uvodnim citatom ‘‘Pravda je jedini svjetionik/ koji vodi razbijenu lađu čovječanstva/ iz divljih valova nasilja/ krivice i beznađa“, bila je dugih mjesec dana na vrhu popisa najprodavanijih knjiga u Sloveniji.
Kako unutra, tako i vani već tisućama godina naučavaju mudri. Uče one koji su se usidrili u svoje središte i zato znaju kako je bilo, kako jest i kako će biti. Ne iscrpljuje ih strah od silnih, kao što nije mogao iscrpiti ni Etty Hillesum. Koja je, do posljednjeg daha, vjerovala u smisao života i njegovu važnost. U ljubav. Nije pristajala na opustošen, siromašan život. Do kraja se tome protivila. Pitala je: “Bi li bilo moguće ljude podučiti kako da se, usprkos svemu, prihvate stvaranja mira u sebi?“
U ‘‘Pjesmi silnih“ Kosovel je odgovorio tko su to oni koji se uvijek nanovo probiju s ruba u središte i tamo ostanu: ‘‘Silni su oni, koji ne poznaju vlastitu korist/ a srca su im otvorena poput nasmijana travnjaka./ Silni su oni koji se ne sklanjaju, koji se ne slome./ Takvi svladaju svijet i ne umiru.“
Silna je, za me jedna od najvećih, Etty Hillesum (1914. – 1943.), Židovka čije je tijelo izgorjelo u krematoriju Auschwitza, a njeno srce i njegove uspomene, zapisane u dirljivom dnevniku ‘‘Prekinut život“, zapališe vječni plamen događaja. Kako je našla snagu u svom srcu, tako je njome napojila i mene i tisuće čitatelja diljem svijeta. Ta vjerujemo joj i pratimo ju kada napiše: “Prvobitna snaga čovjekova je mogućnost da, čak i pri mogućem bijednom propadanju, do posljednjeg daha bude svjestan smislenosti i ljepote života – toga da je ostvario svoj bitak, te da je njegov život bio dobar – takav kakav je već bio.”
Bez svijetlih riječi, koje prošlo pretvaraju u plodnu zemlju, u tminama ne možemo nazrijeti ni sebe ni buduća vremena. A to se ne može dogoditi bez usidrenosti u najvažnijem središtu – središtu unutar sebe. Zato u ovom “osiromašenom vremenu” ponavljam za dragu Etty: “Naša je jedina moralna dužnost zapravo da se ponovo izborimo za prostranstvo unutrašnjeg mira i da stalno produbljujemo svoj mir kako bi mogao s nas prelaziti na druge. Kada u ljudima bude više mira, tada će početi splašnjavati uzrujanost vanjskoga svijeta.”
Kako unutra, tako i vani već tisućama godina naučavaju mudri. Uče one koji su se usidrili u svoje središte i zato znaju kako je bilo, kako jest i kako će biti. Ne iscrpljuje ih strah od silnih, kao što nije mogao iscrpiti ni Etty Hillesum. Koja je, do posljednjeg daha, vjerovala u smisao života i njegovu važnost. U ljubav. Nije pristajala na opustošen, siromašan život. Do kraja se tome protivila. Pitala je: “Bi li bilo moguće ljude podučiti kako da se, usprkos svemu, prihvate stvaranja mira u sebi? Mogli bi ostati duhovno plodnima i nastavit živjeti u nadi, uzdignuti iznad strahova i glasina. Zašto se ne bi zaklonili u najudaljeniji i najmanji kutak svoje nutrine? Tamo bi mogli klečati tako dugo dok se nad njima nebo ne razvedri.”
Nad nama nebo nije vedro, pa je važno literarno poslanje kako bi rastjeralo oblake. “Širi duhovne horizonte” (Ettx) i raspali nadu. Zbog toga je moj najdraži državni praznik upravo Prešernov dan kulture. U Zagrebu ste ga obilježili okruglim stolom posvećenom velikanu Edvardu Kocbeku5) (1904. – 1981.). Pokušat ću, u rezonanciji s tim sigurno zanimljivim razgovorom, zaključiti ovo pjesnikovanje Kocbekovom pjesmom’‘Molitva“, mojom sretnom pratiljom.
Jesam
što bijah
i svatko će me zaboravit moći.
Ali ipak
moram reći:
jesam
i bio sam
i biti ću,
i zato sam više
od zaboravljanja,
neizmjerno više
od nijekanja,
beskonačno više od ničega.
Sve je vječno,
što nastane,
rođenje je snažnije
od smrti,
ustrajnije
od beznađa i samoće,
silnije
od galame i grijeha,
od odbačenosti.
Nikada
neću prestajati biti.
Nikada.
Amen.
______________________
1) Jalāl ad-Dīn Muhammad Rūmī (30. rujna 1207. – 17. prosinca 1273.), perzijski pjesnik, pravnik, teolog i sufijski mistik
2) Vanja Strle (2. prosinca 1960., Kopar), slovenska pjesnikinja, inače po zanimanju inženjerka kemije
3) Prijevod preuzet iz Prešernove pjesme ‘‘Neistrunulo srce“ u prijevodu Luke Paljetka
4) Uvodni stihovi Prešernovih ‘‘Poezij“/Poezija, slobodan prijevod
5) Edvard Kocbek, slovenski pjesnik, pisac, esejist, prevoditelj, politički aktivist i učesnik otpora protiv fašizma
Blagdan à la Kuzmič
Kraj godine koincidira s Božićem, razdobljem u kojem nas radost Isusova rođenja navodi da se pitamo o grešnosti, ne samo tuđoj nego i o vlastitoj. Temelj katoličkog nauka je istočni grijeh, a analiza toga pojma sugerira da iz njega ISTJEČU svi drugi grijesi. Po kršćanskom tumačenju, ljudski stvor postaje grešnim u času dolaska na svijet jer nasljeduje Adamov prijestup, unatoč tomu što za njega nije odgovoran.
Osim istočnog grijeha, koji je u temelju katoličkog nauka, sedam glavnih grijeha su oholost, škrtost, zavist, srdžba, bludnost, neumjerenost u jelu i piću i lijenost. Učenjem o grijehu svećenstvo je steklo efikasnu mogućnost da utječe na svoju pastvu, ali i da tom pastvom isto tako manipulira. Skala grešnosti varirala je od prilike do prilike, pa danas prevladava vjerovanje da korporativni kapitalizam sa svim svojim izazovima pogoduje, katkad čak i podržava (po)grešnu praksu.
U 11. stoljeću, mogućnost pokajanja ozakonjena je u formi indulgencija, a u kasnijim razdobljima trgovanje oprostom postalo je jednim od glavnih izvora sve većeg i izvornom kršćanstvu neprimjerenoga bogaćenja Crkve. Štoviše, godine 1478. objavljen je cjenik Praxis et Taxae Officinae Poenitentiariae Papalis (Poslovanje i pristojbe papinskog ureda za pokoru), u kojem su potanko navedeni grijesi, ali i iznos koji valja podmiriti da se dobije oprost.
U uglednog protestantskog pastora Petera Kuzmiča sve se čini blisko i poznato, iako je drukčije od onog na što su navikli vjerski konzervativci. Kršćanin je, ali ne i katolik, ne potpada pod jurisdikciju vatikanskog primasa, ali se pohvalno izjašnjava o papi Frani, pledira za Crkvu koja je odvojena od države, ali nije odvojena od društva i, last but not least, tvrdi da je iskreni ateist mnogo bliže Bogu nego licemjerni vjernik
Slaveći dan Isusova rođenja, mnogi vjernici – i ne samo oni – demonstrirali su opet jednom lepezu svih mogućih grijeha, od neumjerenosti do lijenosti, bludnosti i tako dalje. Suvremena Hrvatska drastično je podijeljena, ne samo zbog svjetonazorskih nego isto tako i zbog materijalnih razlika. Uzmemo li novac kao spasonosnu formulu, danas bi jako malo građana uspjelo otkupiti svoje grijehe. Većina bi završila u paklu, u ”ognjenom jezeru”, kako su ga zamislili tvorci Apokalipse, ili u njegovih devet krugova koje je najuvjerljivije prikazao Dante.
Kako god bilo, trgovina oprostima bila je jedan od glavnih razloga za rađanje protestantizma u različitim oblicima (luteranizam, kalvinizam, anglikanizam, anabaptizam i tako dalje). Dva dana prije Badnjaka, u nedjelju, 22. prosinca, gost emisije ”Nedjeljom u 2” bio je pastor, gostujući profesor postdiplomskih studija Gordon-Conwell u Bostonu u Sjedinjenim Državama i utemeljitelj Evanđeoskog teološkog fakulteta u Osijeku Peter Kuzmič.
Nije slučajno da se voditelj emisije Aleksandar Stanković odlučio upravo za takva gosta. U uglednoga protestantskog pastora sve se čini bliskim i poznatim, iako je drukčije od onoga na što su navikli vjerski konzervativci. Prezime mu ne završava sufiksom -ić nego –ič, kao u Slovenaca i Rusa, kršćanin je, ali ne i katolik, ne potpada pod jurisdikciju vatikanskog primasa, ali se pohvalno izjašnjava o papi Frani, ne brani komunizam, ali tvrdi da je Tito velik državnik, godinama je predavao na američkim sveučilištima, ali radije živi u Osijeku, ukupnošću svoga djelovanja pledira za evanđeosko, a ne za institucionalno kršćanstvo, za kler koji ne djeluje institucionalno, nego transformativno, za Crkvu koja je odvojena od države, ali nije odvojena od društva i, last but not least, tvrdi da je iskreni ateist mnogo bliže Bogu nego licemjerni vjernik.
Iako bi bio korisniji od većine drugih službenika, pastor Kuzmič odbio je Tuđmanovu ponudu da se uključi u diplomaciju, bez kompleksa objašnjava da se ljubav prema domovini i kritika vlasti uzajamno podrazumijevaju, buni se protiv političke zloupotrebe religije, grozi se nad ustaškim revivalom, sugerirajući da su tradicionalistički narodi skloni ideološkom monizmu i diktaturi te zaključujući da smo kao pojedinci i kao cjelina tolerantni manje nego prije deset godina.
Zašto se u Hrvatskoj nije dogodila duhovna obnova? Zato što Crkva nije izvršila svoju misiju, zato što je komunizam po nekoj mehaničkoj špranci zamijenjen katolicizmom i zato što imamo previše religioznosti, a malo ili nimalo duhovnosti
Zašto se u Hrvatskoj nije dogodila duhovna obnova? Kuzmičev odgovor je nedvosmislen: zato što Crkva nije izvršila svoju misiju, zato što je komunizam po nekoj mehaničkoj špranci zamijenjen katolicizmom i zato što imamo previše religioznosti, a malo ili nimalo duhovnosti.
Protestantski pastor koji se rodio 1946. u mjestu Nuskova u susjednom Prekmurju (u blizini, u Sv. Jurju, rodio se veliki slovenski pjesnik i kršćanski socijalist Edvard Kocbek), ali se legitimira kao politički Hrvat, koji je obitavao u Los Angelesu, Chicagu i Bostonu, ali se smatra istinskim Essekerom, artikulirao je to dovoljno jasno da nikoga ne ostavi u sumnji i dovoljno taktično da nikoga ne uvrijedi.
Osim onih koji misle da imaju monopol na istinu, koji su radili na rušenju mostova (ne samo u Mostaru) i koji krivnju za sve nedaće vide u drugome, zaboravljajući da je takva pozicija protivna autentičnom kršćanstvu. Poput prijatelja i istomišljenika, pokojnog Željka Mardešića, alias Jakova Jukića, koji je jednom zgodom napisao da se zaželio naći među neprijateljima Crkve kad je shvatio kakvim je neznanjem i militantnom netrpeljivošću zastupaju njeni zeloti, istu poziciju brani i Kuzmič. Brani Crkvu od anakrone sprege pretkoncilskih katolika i konvertiranih komunista, brani je od straha i mržnje prema svemu što je novo, pa i oslobodilačko, napokon, brani je od opasnosti prešućivanja koje je pogibeljno koliko i izravno počinjen grijeh.
U povampirenoj stvarnosti, u kojoj se Hobbesova tvrdnja homo homini lupus pokazala u zastrašujućoj punoći, Kuzmičev predbožićni pledoaje djelovao je kao medikament. Kao melem na rane svih onih koji su na ovaj ili onaj način postali žrtvenim jarcima religijske politike i/ili političke religije, dviju paralelnih sastavnica koje su generirale nepregledni bezdan krize, vraćajući se svojim tvorcima kao bumerang. Ne znam jesu li crkveni prelati, ministri i saborski zastupnici gledali i slušali Kuzmiča, a ako jesu, mogli su se posramiti. Naravno, pod pretpostavkom da taj neugodan osjećaj u njima uopće egzistira.
Poslije Kuzmičeve seanse objelodanilo se po tko zna koji put da ova zemlja može biti bolja samo ako su bolji njeni duhovni i svjetovni prvaci. Ne stječe se dojam da je to naša omiljena praksa, a ni da će se nešto slično uskoro zbiti
Sram je stanje koje proizlazi iz osjećaja vlastitoga grijeha, a takvo što, da su grešni, naši biskupi, jednako kao i takozvani karijerni političari, ne bi priznali ni da ih vrte na ražnju. Istina je da su beskompromisni i bespoštedni, ali jedino prema drugima. Za razliku od Isusa, koji je sa svojim učenicima bio strog, a sa svima drugima popustljiv, oni su odabrali obrnuti gard. Ali to ih ne sprečava da se u svakom času pozivaju na Bibliju ili apeliraju na dragog Boga, ne shvaćajući da sami sebi skaču u usta i ne uspijevajući objasniti kako to da poplava manifestne religioznosti ima pandan u sve većem porastu nasilja.
Milena Jesenska, spisateljica i Kafkina intimna družica, zaključila je da ne smijemo lomiti one koji su slabiji od nas. Nisam siguran koliko to razumiju duhovni i svjetovni lideri iz naše male i slabašne domovine. Zato nije slučajno da je gospodin Kuzmič citirao sedam smrtnih grijeha. Nije slučajno ni to da nije posegnuo za klasičnim grijesima, nego onima što ih je fiksirao Mahatma Gandhi. To su, redom, (1) bogatstvo bez rada, (2) užitak bez savjesti, (3) znanje bez karaktera, (4) business bez etike, (5) znanost bez humanosti, (6) vjera bez žrtve i (7) politika bez principa.
Za divno čudo, naše davno udomaćene grijehe identificirao je jedan hindu, koji je zagovarao ahimsu kao model borbe protiv kolonijalnog ropstva. Ima li Hrvatska ikakve veze s Gandhijem? Poslije Kuzmičeve seanse objelodanilo se po tko zna koji put da ova zemlja može biti bolja samo ako su bolji njeni duhovni i svjetovni prvaci. Ne stječe se dojam da je to naša omiljena praksa, a ni da će se nešto slično uskoro zbiti.
Dan nakon televizijskoga blagdana u režiji jednog kršćanina reformacijske baštine, na Trgu žrtava fašizma (ako se još tako zove) priređen je performans sa stotinama upaljenih lampiona koji su poletjeli uvis. Predstavu je zamislio Krešimir Tadija Kapulica, a svaki lampion nosio je sa sobom velike i male želje onih koji su ih lansirali. Da se Kapuličini i svi drugi snovi susretnu na nebu; nakon godina tranzicijske i koalicijske pustoši, možda je to jedino što nam je preostalo?
I ministar čini što hoće
Na današnji dan, prije 70 godina, u Jajcu je održano Drugo zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ-a). Tom prilikom AVNOJ je konstituiran kao zakonodavno te izvršno i predstavničko tijelo nove države, uspostavljen je Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije (NKOJ), a izbjegličkoj vladi i kralju Petru II. Karađorđeviću zabranjen je povratak do kraja rata. Tako je službeno ovjerovljena nova država, pa se 29. studenoga godinama slavio kao Dan republike i najvažniji praznik komunističke Jugoslavije.
U novim okolnostima taj datum se prešućuje, a ako ga tko spominje, automatski se svrstava u tabor jugonostalgičara, bez obzira koliko takva atribucija bila opravdana i bez obzira na činjenicu da je ignoriranje prošlosti svojstveno fundamentalističkim režimima ili jednoj vrsti demagoga koji vjeruju da povijest počinje upravo u času kad su oni kročili na povijesnu pozornicu. Narod koji ignorira prošlost, teško može imati ružičastu budućnost. Jer kako je davno pisao Eliot: ”Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo/ Možda su oba u vremenu budućem,/ A buduće vrijeme u prošlom sadržano./ Ako je sve vrijeme vječno prisutno/ Sve je vrijeme neiskupljivo.” (pohrvatili Antun Šoljan i Ivan Slamnig)
Iz Ljubljane stiže vijest da je slovenski ministar zdravstva Tomaž Gantar podnio neopozivu ostavku. Teško da bi se štogod slično moglo očekivati od hrvatskih MINIstara, koji se za svoje fotelje vežu čvršće od putnika na interkontinentalnim letovima
Do vječne prisutnosti i neiskupljivosti vremena u Hrvatskoj se posljednjih 20 i nekoliko godina drži koliko i do lanjskog snijega. S posljedicama koje bodu u oči na svakom koraku; kaos i pustoš vjenčali su se s mržnjom i šovinizmom, pretvarajući je u državu koja je formalno u Europi, iako je svojim standardima ponašanja, materijalnom i moralnom bijedom od te iste Europe dalje nego ikad. Žalosno je da od prošlosti ništa nismo naučili, pa apostrofiranje avnojevske obljetnice može biti samo šlagvort za novu najezdu insinuacija, svojstvenu onoj sorti samozvanih domoljuba koji na svako spominjanje bivše države reagiraju kao bik na crvenu krpu. U dnevničkoj knjizi ”Slovensko poslanstvo”, u nas prevedenoj pod naslovom ”Put u Jajce”, o Drugom zajedanju AVNOJ-a svjedočio je jedan od njegovih najvažnijih aktera, znameniti pjesnik Edvard Kocbek.
Taj dnevnik važan je zbog toga što ga je napisao pjesnik čije djelo svojim dimenzijama daleko nadilazi granice njegove male domovine, ali i zato što je Kocbek u vlastitoj sudbini utjelovio antinomije koje tako dugo i tako fatalno razdiru naše nacionalno biće; bio je istodobno kršćanin i partizan, vjernik i apostat, noseći svoj križ snagom i autentičnošću koja je darovana samo odabranima.
Kocbek je impozantno poglavlje novije slovenske povijesti i književnosti, inspirativan u pjesmama i dalekosežan u predviđanjima. No, Slovenci i Hrvati, premda ne samo oni, toliko su zabavljeni ideologijskim sljepilom da teško mogu razumjeti išta više od onog što je trenutačno i što će trajati koliko i svaki oblik id(i)olatrije. Dok razmišljam o Kocbeku, u kojem su se tako impresivno združili poetski rafinman i neopozivost ljudskog stava, iz Ljubljane stiže vijest da je slovenski ministar zdravstva Tomaž Gantar podnio neopozivu ostavku.
Gantar je upozorio da je ostavku najavio prije šest mjeseci, a kad su otpori modernizaciji i korekciji zakonskih okvira dodatno potkrijepljeni smanjenjem sredstava za 300 milijuna eura godišnje, učinio je što je i obećao. Teško da bi se štogod slično moglo očekivati od hrvatskih MINIstara, koji se za svoje fotelje vežu čvršće od putnika na interkontinentalnim letovima. Ali kakvi ministri! U Hrvatskoj nije u stanju abdicirati ni jedna županica, koja se uspjela izdići iz anonimnosti kad se pročulo da je na leasing nabavila Audi A6 u kakvima se, izuzev balkanskih lezilebovića, šepure bavarski magnati i arapski šeici. A kako je tek dotična dama, županica Marina Lovrić Merzel, nasrnula u obrani svoje vlastodržačke nevinosti!
Županica Marina Lovrić Merzel obećala je da će već sutra luksuznu makinu zamijeniti traljavom Škodom. Ma kakva Škoda: vozila bi se ona i romobilom, samo da ostane ondje gdje jest. Takvi su Hrvati i Hrvatice – i tu nema pomoći
U dobro režiranom napadu inspiracije, na sjednici sisačko-moslavačke Županijske skupštine divanila je punim plućima 26 minuta. Moj rijetki štioče, ne sumnjaš valjda da se posipala pepelom, uvlačeći se svom dobrodušnom elektoratu, obećavajući da će i dalje raditi 24 sata dnevno, a i više, ako bude potrebno, prelijevajući iz šupljeg u prazno i dokazujući da je zapravo uštedjela kad se odlučila za manevre s jednim takvim autom. Jedno gore od drugoga, nepodnošljivo i neprobavljivo do gadljivosti. Naravno, Audi A6 bit će vraćen, nevina županica podmirit će svojim novcem sve troškove, a o njoj i njezinu postupku loše misle samo zlobnici i članovi opozicijske stranke.
Dokle je u svom ludilu dospjela Marina Lovrić Merzel? Dotle da čovjek, makar u njezinu slučaju, mora braniti HDZ. Ali to nije sve! Za svoju pravdoljubivu apologiju sisačko-moslavačka prvakinja dobila je nedopustivo velik timing u Trećem dnevniku državne dalekovidnice. Dok je brzala kao da je navijena, dežurni novinar ju je bespomoćno gledao. Kako zaustaviti ženu koja juri brže nego Audi? Gospođa županica obećala je da će već sutra luksuznu makinu zamijeniti traljavom Škodom. Ma kakva Škoda: vozila bi se ona i romobilom, samo da ostane ondje gdje jest. Takvi su Hrvati i Hrvatice – i tu nema pomoći.
Znakovito je da Zoran Milanović nije priprijetio hiperelokventnoj županici, a kamoli da joj je dao šupkartu kao što je to priuštio Mireli Holy. Na sastanku sa studentima Strojarstva i brodogradnje, Milanović je pokušao biti duhovit na svoj račun; priznao je da je njegova diplomatska karijera završila neslavno, a kako će proći ona druga, premijerska, tek će se pokazati. Sve bi to bilo u redu, kad račun za taj eksperiment ne bi na kraju podmirivali građani; to je cijena demokracije koja potvrđuje da je svaka vlast na svoj način okrutna i terorizirajuća, kako je još u 19. stoljeću zaključio R. W. Emerson.
Odličan primjer za to je zakleti socijalist Slavko Linić koji svoju politiku oporezivanja i podcjenjivanja zdrave pameti prakticira s odlučnošću koja je svojstvena samo genijalcima i provincijskim ignorantima. Što je Linić od toga dvoga, neka svatko prosudi sam, ali ako jedan ministar u stanju totalnog osiromašenja ne može ponuditi ništa originalnije od novih i kastrirajućih nameta, onda je to znak definitivne nemoći. I njega i njegove Vlade. Jasno je to i Milanoviću, ali kako ni on nema nikakvih ideja, osim da se svađa s Karamarkom i vukovarskim stožerom, dao je carte blanche Liniću da čini što hoće. I ministar čini što hoće.
Kad je postao srbijanskim ministrom, 29-godišnji Lazar Krstić izjavio je da treba smanjiti državne troškove, za razliku od njegova hrvatskog kolege koji misli da treba smanjiti (i uniziti) hrvatske građane
Nije ga briga što je kopanje po smeću postalo rentabilnim zanimanjem, još ga manje brine što ekonomski eksperti u njegovoj kemoterapiji ne vide ničeg dobrog, a najmanje ga brine što njegovi najžešći osporavatelji sjede u istoj Vladi. Prije ili kasnije, natjerat će ih svim mogućim manevrima na novi program ozdravljenja, a kad pacijent odapne, krivca će naći u globalnoj krizi, u opoziciji, u primorskoj buri, u bilo čemu i u bilo kome. Samo ne u sebi i u svome ministarskom besmislu. Liniću, ne zanimaju nas zakoni, nego kakva-takva pravičnost od koje u vašoj ozakonjenoj pljački nema ni traga! Ali da bi se shvatilo gdje živimo, nije potrebno ići daleko.
Dovoljno je zaviriti u susjednu Srbiju, zemlju s kojom se prosječno indoktrinirani Hrvati uspoređuju onda kad žele pobjeći pred vlastitim frustracijama. Srbijanski ministar financija zove se Lazar Krstić. Diplomirao je ekonomiju na Yaleu, u Sjedinjenim Državama, dokazavši se kao jedan od najboljih studenata svoje generacije. Neko vrijeme bio je suradnik velike konzultantske tvrtke McKinsey, a vijest da je kao 29-godišnjak ušao u srbijansku vladu, u regiji je odjeknula kao bomba. Kad je postao ministrom, Krstić je izjavio da treba smanjiti državne troškove, za razliku od njegova hrvatskog kolege koji misli da treba smanjiti (i uniziti) hrvatske građane.
Umjesto deserta, još nekoliko indikativnih činjenica. Lazar Krstić rodio se 1984. u Nišu, dok se Slavko Linić rodio 1949. u Čavlima. Linić je diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Rijeci, osnovanom 1961. godine, dok je Krstić diplomirao na američkom sveučilištu, osnovanom 1701. godine. Hrvatski ministar je 35 godina stariji od svog srbijanskog parnjaka, ali je zato američko sveučilište 260 godina starije od riječkog fakulteta. Dok su drugdje na cijeni stara sveučilišta i mladi stručnjaci, u Hrvatskoj su u modi novokomponirani fakulteti i senilni ministri. I onda još ima takvih koji se čude što nam tako dobro ide?