Željko Ivanković
I ranije se posvuda i svašta pisalo, ali otkad se pojaviše društvene mreže i svi postadoše pismeni namnoži se glupost kao najinvazivniji kukolj. I više ne znate je li opasnija glupost koju proizvodi nedostatak inteligencije, opće neznanje ili ljudska pokvarenost, gadost ili laž.
A da je glupost opasniji neprijatelj dobra od samog zla naučili smo od Dietricha Bonhoffera, jer, kako on kaže, protiv gluposti čovjek je bespomoćan.
Osim da nepretenciozno, ali ne manje uporno ukazuje na nju, upire prstom u nju. Ako to nije dovoljno, onda je barem utješno zbog one latinske dixi et salvavi animam meam, koja i kad nije zbog gluposti nastala, pokriva mnogo toga na što i zbog čega ima smisla ili opravdane potrebe govoriti.
Ne, neću o srpskom svojatanju hrvatske književnosti. Nije im prvi put da nešto svojataju. Tko nema svoje, ima pravo maštati, pa i u snovima ili stvarnosti kušati ukrasti, oteti, opljačkati, pogotovo ako to radi već stoljećima i ako mu bez toga sve drugo teško ide. Budući da smo već naučili da su i Adam i Isus bili Srbi, što ne bi bili i Držić i Gundulić?! Krasti Držića i Gundulića, primjerice, znači boriti se ne samo za (najmanje) dva pisca, njihova djela nego i za jezik koji nije tvoj, i za katoličanstvo koje nije tvoje, za dio povijesti koji nije tvoj, koji sam nemaš…
Da, onda na sve to zločinački pucati kad ti sve to (u ratu devedesetih!) počne govoriti kako nisam ono što misliš, hoćeš i na silu želiš da jesam.
To je kao i onaj mali dopisnik srpske televizije, potonji bosanski SDS-ovac, a sadašnji Dodikov savjetnik Ognjen Tadić, koji se nakon što se Mladić nakratko zločinački spustio do Karinskog i Novigradskog mora, slikao pored mora i u kameru počeo govoriti o srpskom moru…
Smiješno ili zločinački, kao i mnogo toga iz velikosrpskog arsenala laži, otimanja, pljačkanja… Kod teško izlječivog kompleksa manje vrijednosti u odnosu na zapadnokršćanske (slavenske) narode.
Srbi i barok? Koji barok? Likovni, arhitektonski, glazbeni, književni? Sjećam se kako su sravnili sa zemljom vukovarski barokni dvorac Eltz, bombardirali dubrovački barok… Onaj kojemu se pjesnički Dučić divio… Aha, mislite srpski književni barok? Da, ali s Vencelovićem, Orfelinom i Rajićem…
I s barem stotinu godina zaostatka iza Hrvata… (Ipak sam ja taj predmet položio na Novosadskom univerzitetu!), sto godina kašnjenja i hendikepa kao i u mnogo toga drugog. Srbi i Držić, Srbi i Gundulić itd., itd.?! Hej, pa tada nema ni vukovskih epskih pjesama, a kamoli Osmana… Da nije možda srpski i Mažuranić sa Smail-agom Čengićem? Bi li oni malo i Marulića?
No pustimo njihove bolesne maštarije. Imamo mi sličnih ludosti i ovdje. Čitam nedavno kako su ”primoštenski preci bili bogumili” ili da je ”osamdeset bogumilskih obitelji stiglo iz Bosne (XI. i XII. st.) bježeći ispred osmanske najezde, da su stigli u Šibenik i tražili zaštitu od šibenske vlastele”. Portal nevažan, ali…
Sve u neko doba postaje važno kao i onaj novinar balavac s Karinskog mosta, potonji savjetnik Milorada Dodika. Ne znaš tko je u slučaju njih dvojice obrazovaniji, onaj koji savjetuje ili onaj koji je savjetovan… Jer, to s bogumilima eklatantan je primjer kako se proizvodi glupost, laž, mit, a onda i otuda samo je korak do zločina, zločinačkog otimanja tuđeg blaga i ubijanja ljudi.
Da se samo malo autor tih rečenica, tvrdnji ili čega već zamislio, znao bi da je prije 1299. (a to je kraj XIII. stoljeća) teško uopće govoriti o Osmanskom Carstvu, prije Osmana I., osnivača…
Da se potrudio ponešto doznati, doznao bi i to da su tek za Osmanova sina Orhana (oko 1326.– 62.) osvojeni bizantski gradovi u Anatoliji. Godine 1326. prijestolnica je bila premještena u novoosvojenu Bursu, 1331. bila je osvojena Nikeja, 1337. Nikomedija, a 1345. emirat Karesi, čime su Osmanlije dobili pristup Egejskomu moru.
Daleko je još Balkan! A vidite gore u zagradi stoljeća u kojima ”bogumilske obitelji” bježe pred Osmanlijama u primoštenski kraj.
Ovakva tvrdnja govori mnogo toga. Primjerice, da njihov autor pojma nema o Osmanlijama, o turskoj najezdi na Europu. I ne zamjeram gluposti što je glupa.
Plašim se da će mu ozbiljno zamjeriti ideolozi bošnjaštva, velikobošnjački mitomani koji nas već dugo bombardiraju ”istinom” kako su Bošnjaci-muslimani postali od bogumila, kako prije toga nisu bili katolici, pa eto ni, mnogo kasnije, pravoslavni, jer pravoslavnih u to doba u Bosni nema ni u nacrtu.
Dakle, što bi bježali od Osmanlija kad ih ili još nema ili kad su im upravo oni, u mitomanskom narativu, upravo omogućili da budu ono što su oduvijek htjeli biti. Čak i onda kad nisu znali da postoji to što žele biti.
Ili, drukčije, oni govore kako se iz Bosne nije bježalo, jer svi su primili islam dragovoljno, jer u ”vjeri nema prisile”… Oh, što se ismijah… Evo me i fra Mato Vincetić u svojoj derventskoj propovijedi u to uvjerava!
Ali i da je sve tako kako kaže taj smiješni portal sa svojim autorom, treba li uopće nešto značiti, tko je i što bio ”po svojim precima”? Jer, tada dolazimo na područje jeftinih nacionalističkih priča koje u zadnje vrijeme priča Dodik tobože ili stvarno vrijeđajući Bošnjake.
Kažem tobože ili stvarno, jer ne postoji u povijesti netko (pojedinac ili skupina) koja po svojim precima nije bila nekad nešto drugo ili drukčije… Pa, i sam Dodik. Dapače!
U vrijeme iznova ustalasale glupe priče o Bosancima i Bošnjacima, a imalo bi smisla uključiti i Bošnjane, dok neki, manirom arhimedovske eureke, u južnoj Mađarskoj otkrivaju Bošnjake katolike, mogli su se sjetiti mnogo bližih Bošnjaka katolika koje su progonili, prijetili im ubojstvima i slično (fra Antun Knežević, fra Ivan Franjo Jukić, primjerice), ili sela Bošnjaci u Slavoniji, odmah preko Save, ili izbjeglih i prognanih Bošnjana, Bosanaca i Bošnjaka, sve odreda katolika, koji su svoje živote, običaje, kulturno nasljeđe donijeli u Tuheljske toplice, u Bobovac kod Novske, na Brač, u Ilok, u Sinj…
Od Karaševa u Rumunjskoj, preko Baje u Mađarskoj, Molisea u Italiji do Gradišća Austriji, Čunova u Slovačkoj… A tek Bunjevci… Treba li još nabrajati? Mnogi bi od njih, a ne samo osamdeset primoštenskih bogumilskih obitelji, mogli/trebali biti zanimljivi Bosni i Hercegovini.
Zašto se ti vrli nacionalisti ne bave malo i drugim izbjeglima ili prognanima iz Bosne? Onima koji nisu bili bogumili… Jer bi se tada morali suočiti sa svjedočenjima fra Ante Kneževića ili fra Ivana Franje Jukića, fra Grge Martića, s ljetopisima franjevačkih samostana ili onim što čak 1858. piše Zagrebački katolički list, koji govori o ”Bošnjacima i poturčenim Bošnjacima”, i o zlu koje poturčeni Bošnjaci rade svojim nepoturčenim suplemenicima…
Kažem ”čak” jer je to dugo nakon Hatišerifa od Gülhane, a da i ne spominjemo Ahdnamu koju bošnjački nacionalisti nekritički uzdižu do nekakve Magne charte libertatum.
O tim progonima, a sve po zakonu, svjedoči i naš ugledni slikar i povjesničar umjetnosti, Đoko Mazalić: ”Svaka nedaća turske vojske ili politike svetila se u prvom redu Katoličkoj Crkvi, naročito od strane lokalnih vlasti”.
A onda poslastica, tek se krajem XII. i početkom XIII. stoljeća (i dalje upozoravam na stoljeća gore spomenuta u slučaju bogumila oko Primoštena), u vrijeme Kulina bana javljaju prvi glasovi o širenju hereze.
Dakako, ne znači da pripadnika Crkve bosanske nema i ranije, no podsjećam da je bosanska biskupija osnovana u drugoj polovici XI. stoljeća, između 1060. i 1075. godine, da je utemeljitelj biskupije hrvatski kralj Petar Krešimir IV., da je ona bila podložna Splitskoj nadbiskupiji… Da su možda ti ”bogumili” protjerani od nekog drugog, od katoličke crkvene moći, da, da…
Nije ništa novo da su proganjani tzv. bogumili što iz Bosne što u Bosnu, ali treba govoriti i o proganjanim i prognanim katolicima iz Bosne… A i o pojmu bogumil, nekom drugom prigodom…
Migranti i prognanici su ispisivali cijelu svjetsku povijest, i ništa manje ove naše mikropovijesti.
Jednako nebrojeni Hrvati katolici u okolici Carigrada, kamo su odvođeni u ropstvo za stogodišnjih hrvatsko-turskih ratova 1493. – 1593. (pa nije slučajno, uz zasluge Dubrovačke Republike, da je na Porti jedan od službenih jezika bio i hrvatski), kao i poslije Bošnjaci u strahu od kaurske austro-ugarske vlasti.
A za one najgluplje u cijeloj ovoj priči, jer se pitaju otkud onda Hrvati u BiH, gdje ih tobože nije bilo, odgovore nude i pisci i književna djela koja svoj jezik nazivaju i bosanskim i ilirskim i hrvatskim.
Treba li primjera? Dobro, samo jedan. Fra Lovro Sitović objavio je djelo u stihovima ”Pisna od pakla” (1727.), koje je, kako sam kaže, složio u ”hrvatski jezik i pivanje”. On je, podsjećamo, i autor jedne latinsko-hrvatske gramatike. Podsjećam, pogledati godinu i nacionalnu atribuciju.
A što se tiče tobože službene ”Gramatike bosanskog jezika” kojom se često maše, treba reći da je ona, istina, iz 1890. iz vremena kad je Benjamin von Kállay apsolutističkom vlašću radio na udaljavanju BiH od Srbije i Hrvatske, gušeći pravo dijela stanovnika na nacionalno ime.
A kad se, kako se i zašto formiraju nacije, u Europi ili u nas, to je ipak za neku drugu priču.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Novi prilozi bošnjačkoj mitomaniji
- Iz pogreške u pogrešku…
- Jednoumni u laži!
- Kloniranje zločinaca?!
- Budi kulturan! Kaže čovjek koji je godinama mjera nekulture
- Virus političke nervoze
- Živjeti u prošlosti
- Osmansko-feudalni software
- Mali podli psihopat! ŠČ!
- Povratak političkoj pornografiji