Andrej Šimić
Mir. Sahranjen je, pokopan sad već tako davnih dana da mu više ne znamo ni počivališta. Kada bismo podizali nadgrobnu ploču svaki put kada je mir ubijen možda bi na Zemlji nestalo prostora za ljude. Ipak, povremeno mir uskrsne, ali opet, nekako se čini da je više puta ubijan nego što je dizan iz mrtvih.
Čovjek je gospodar, Bog mira. Ubija ga i oživljava kako mu se prohtije, naime, mir traje onoliko koliko mu čovjek dozvoli.
Nedavno je u Vrbovskom, Ravna Gora, u Domu kulture obilježeno 30 godina od potpisivanja ”Dogovora o očuvanju mira u Gorskom kotaru”. Gorani, Srbi i Hrvati, htjeli su mir. Nisu htjeli rat. Mada im je oružje darovano izabrali su ne pucati jedni u druge.
Zbunilo i naljutilo je to ratne huškače pa su na teren poslane skupine provokatora. Namjere onih koji su ih naoružavali bile su potaknuti mržnju, strah od drugog, inicirati sukob, drugim riječima, podijeliti domicilno stanovništvo, zavaditi i zaratiti, stvoriti Druge i tuđe tamo gdje su sve do jučer svi bili svoji.
Gorani su ustrajali i uspjeli očuvati mir. Danas o toj ratnoj pobjedi Mira gotovo da nitko ne piše, a rijetki je spominju.
Inicijalno potpisan 1992. u okolnostima kada je rat na ovaj ili onaj način već bio prisutan, Dogovor može poslužiti kao poželjan primjer dobre prakse i putokaz suprotstavljen odgovoru na pitanje kako se mirna zajednica preko noći pretvara u nasilno mjesto gdje se dojučerašnja svakodnevnica zajedničkog života zamjenjuje uključivošću ili isključivošću temeljenoj na etničkoj pripadnosti – kako prethodno življeni smisao najednom biva zamijenjen smislom u kojem više nema mjesta za nekoga tko prije nije bio, ali je sada prokazan kao Drugi, nepoželjan i nepripadajući.
Apologeti rata mir žele potisnuti u zaborav poistovjećujući ga s utopijom, nečim neostvarivim, idealom ljudske zajednice i maštarijom o najboljem od svih mogućih svjetova, ali ipak uzaludnim naporom.
Valja reći, niti je mir takva ”utopija” niti je to ispravno određenje utopijskog fenomena. Taj hagiografski nacrt tumači se, sasvim krivo, kao slika idealnog društva nepomirljivo suprotstavljena stvarnosti. Međutim, ostvarivanje utopijskog kao nacrt idealnog nedvosmisleno ukazuje na bijeg od stvarnosti, a ne na intervenciju u stvarnost. A mir je, između ostalog, intervencija u nemirnu, čovjeku otuđenu stvarnost.
Zapravo, može se reći da je svaki mir utopijsko nastojanje, samo što utopija nije nešto neostvarivo i nedostižno. Kolokvijalni se govor potpuno pogrešno služi pojmom utopije.
Utopija je ljudska težnja koja se trajno ne zadovoljava postignutim već to postignuto vidi kao temelj osmišljavanja sutrašnjeg, budućeg, onog sljedećeg kao napredujućeg u odnosu na jučer što je moguće boljeg svijeta, a zatim još kontinuirani i opetovano ponavljajući napor da se od te i takve težnje ne odustaje unatoč praksi koja naizgled djeluje uzaludno i nesavladivo. Miru, takoreći, na raspolaganju stoji utopija kao alat za gradnju humanijeg, dostojanstvenijeg zajedništva.
Gorani su reljefan primjer ostvarenog mira, njihovih ruku djela, vlastitim izborom i snagama realizirane utopije, a usprkos protivnim željama i namjerama glavešina tada već zaraćenih strana. Pred goranskom voljom za mirom, rat je kapitulirao, ostao nemoćan, nije uspio pokoriti njihov zavičaj.
Teško, ako uopće, možemo kazati kako iskustvo rata predstavlja poučan sadržaj putem kojega se unaprijed za sva vremena dade prepoznati vrijednost i značenje mira.
Da je tomu tako, obzirom na našu nasilnu i nebrojenim ratovima razorenu i opustošenu epohu, a koja kao takva i dalje odolijeva, mir bi bio nešto uobičajeno, svakodnevno, a rat iznimka. Nažalost, stvarnost je suprotna. Dojam je da je oduvijek tako, od kada je svijeta i vijeka, barem u onoj mjeri do koje seže ova naša ratoborna civilizacija i kultura.
Jednako kao rat i mir ima svoju vrijednost, samo, rat je unosniji. Ne zato jer mi za potrebe ove priče tako stvari postavljamo nego zato što Jean-Claude Concolato diplomat, tada predstavnik međunarodne zajednice, izaslanik UN-a zadužen za prava izbjeglica, živi svjedok i u vrijeme potpisivanja kao strani predstavnik aktivno uključen u ”Dogovor o očuvanju mira u Gorskom kotaru” tako kaže.
Upitan od moderatora okruglog stola kako je međunarodna zajednica gledala na ovaj, u našem bratoubilačkom ratu, rijetko viđen primjer pozitivne prakse i je li i na koji način nakon što je nadređene izvijestio o uspjehu Dogovora, međunarodna zajednica pokušala koristiti ovaj primjer kao svojevrsni putokaz i pokazatelj u daljnjem mirovnom posredovanju na ratom zahvaćenim prostorima, Jean-Claude Concolato je, prije nego se obratio, duboko, pomalo umorno udahnuo i najavio kako njegov odgovor neće biti diplomatski, a zatim, otprilike sljedećim riječima kazao:
”Znate, mir je neisplativ. U suvremenom društvu, onako kako smo ga savili, rat pokreće i angažira daleko širi raspon resursa i aktivnosti”.
Drugim riječima, rat je profitabilnija moneta. Barem za one inozemne vlasnike rata i domicilne izvođače koji su donosili odluke. Eto takav, obeshrabrujući i poražavajući bio je stav dijela međunarodne zajednice o mirovnim naporima šačice Gorana koji se nisu dali zavesti, nisu htjeli rat i činili su napore da do bratoubilačkog rata ne dođe.
A financijeri, vlasnici rata, u zajednici predstavljaju najbogatiji, najmoćniji i najugledniji društveni sloj. Prosperitet našeg načina života počiva upravo na ratu. Isti ti u srž civilizacije postavili su rat kao pokretača napretka i razvoja.
Ipak, i rat prođe. Onda slijedi sedmina za mir. Sedmina je ispraćaj poslije ukopa, posljednji ispraćaj nakon posljednjeg ispraćaja. Običaj je da se iza sahrane prisutni okupe u jelu i piću, u druženju, sjećajući se pokojnika. Red je da se priredi gozba.
Tada lešinari dolete. Dijele i goste se plijenom. Iz vlastitog iskustva znamo kakvi ostaci ostataka ostaju kada se lešinari namire; društvena dobra oteta, posijan otrovni nacionalizam, mitomanija, nasilno prekrajanje identiteta, dužničko ropstvo itd., itsl.
Tako je bilo s nama, tako je sada s Ukrajinom. Samo što, čini se, ukrajinska će sedmina potrajati. Ukrajina se još nije pošteno, ono što se kaže, ni ohladila, a gosti lešinari već su tu, uranili. Kao da su unaprijed znali da je njezino vrijeme isteklo. Svi su došli, sami se pozvali.
Zna biti frustrirajuće i iscrpljujuće kada vidimo s kakvom lakoćom rat poništi nastojanja mira. To je zato jer se služi metodama na koje mir niti ne pomišlja; rat je nasilje, mir je suprotno od toga, rat naoružava, mir je nužna žrtva, rat je ubojica mira, mir je svjedok koji svaki put uskrsne, rat je krajnje negostoljubiv, mir je poželjan domaćin, rat je gad, mir je dobar drug…
Siguran sam da i u Ukrajini ima Gorana, i u Americi, i u Rusiji, vjerujem svuda po svijetu. Ima ih puno, daleko više nego što mislimo.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Ako neće Ivan Malenica mogao bi Andrej Plenković
- Šta ministar Ivan Malenica radi u Kninu?
- Ustaški logor Jasenovac – kameno mjesto, kameni ljudi
- U ratnim okolnostima šutnja je poput metka
- Dan kada su došli po Mir
- Evropa – ili mirotvorstvo ili nas neće biti!
- Iznad kolone nakon Oluje: dužnost vojnika i savjest čovjeka
- Zakon džungle u režiji ljudi gazi preko mrtvih
- Ja sam da se širi kulturni, a ne vojni prostor
- Nedovršenost ružnoga svijeta
