Holokaust i kvote za izbjeglice

U rujnu 1935. u Njemačkoj su uvedeni Nirnberški zakoni: prvi o državljanstvu, drugi o zaštiti njemačke krvi i časti. Prvim su zakonom Židovi u praktičnom smislu lišeni prava na njemačko državljanstvo, dok je drugi zakon regulirao koji se ljudi smatraju Židovima (te Romima i crncima). Sljedeće tri godine trajao je tihi teror, čiji je cilj bio navesti te ljude na masovno iseljavanje iz Reicha.

Tko bi na takvo što pristao, ostajao bi bez 90 posto imovine, i bio bi slobodan čovjek. Ali da bi se ta mogućnost iskoristila morale su postojati zemlje koje bi prihvatile toliki broj židovskih izbjeglica. Bez imalo pretjerivanja i neumjesnih usporedbi, položaj njemačkih i austrijskih Židova – nakon što je u ožujku 1938. proveden Anschluss – usporediv je s položajem izbjeglica iz Sirije u rujnu 2015. I jedni i drugi moraju otići, ali nemaju kamo.

U srpnju 1938, na inicijativu Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država održava se skup na kojem sudjeluju 32 demokratske države svijeta i 39 različitih vladinih i nevladinih organizacija, sa ciljem da se utvrde brojevi židovskih izbjeglica koje su pojedine zemlje spremne prihvatiti. Sastanak se održava u Evianu, pograničnom frankofonom gradiću u Švicarskoj, a trebao bi biti upamćen kao jedan od najsramnijih događaja u Europi dvadesetog stoljeća.

U srpnju 1938, na inicijativu Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država održava se skup na kojem sudjeluju 32 demokratske države svijeta i 39 različitih vladinih i nevladinih organizacija, sa ciljem da se utvrde brojevi židovskih izbjeglica koje su pojedine zemlje spremne prihvatiti. Sastanak se održava u Evianu, pograničnom frankofonom gradiću u Švicarskoj, a trebao bi biti upamćen kao jedan od najsramnijih događaja u Europi dvadesetog stoljeća

Razgovaralo se o sudbini oko 450.000 njemačkih i 200.000 austrijskih Židova.

Njemačka, naravno, nije sudjelovala na sastanku, ali Adolf Hitler nije krio zadovoljstvo zbog njezina sazivanja, i ponudio je besplatnu uslugu komfornih njemačkih prekooceanskih brodova kojima bi se obavilo iseljavanje. Međutim, Konferencija u Evianu – kako je ovaj događaj nazvan u historiografskim knjigama – završila je tako što su Sjedinjene Američke Države pristale da prime 10.000 ljudi godišnje, Velika Britanija i Australija 15.000 u tri godine, a ostali i od toga manje.

Samo je Dominikanska Republika pristala primiti 100.000 Židova. Iako su vladama demokratskog svijeta, pogotovu britanskoj i američkoj vladi, bili savršeno jasni razmjeri prijetnje koja se nadvila nad njemačke i austrijske Židove, i moralo im je biti poznato ono što će se s njima kasnije događati – pa i ako nisu mogli zamisliti Holokaust kao industriju zločina nad Židovima pred očima im je već bila manufaktura zločina i zakonsko pretvaranje ljudi u životinje (ili podljude) – nisu željeli poduzeti ništa, ili skoro ništa, za njihov spas.

Nakon ovoga mijenja se i nacionalsocijalistička politika, i postepeno se iz faze protjerivanja Židova prelazi u fazu njihovog unutarnjeg preseljenja, koncentriranja u getima (u koncentracijskim logorima), a nakon Konferencije u Wannseeu, održane 31. srpnja 1941, i potpunog fizičkog istrebljenja. Uglavnom, nakon propasti Konferencije u Evianu, nacisti više ne potiču Židove na iseljavanje, nego pred njima gotovo hermetički zatvaraju granice.

Nipošto se ne bi moglo reći da su vlade demokratskih zemalja pokazale nezadovoljstvo zbog tog zatvaranja granica. Konačni rezultat na kraju je bio 6,000.000 pomorenih europskih Židova. Ako su za Holokaust izravno odgovorni Nijemci i njihovi bliski saveznici, neizravnu odgovornost snose vlade demokratskog svijeta. Dijelom i kao posljedica kraha Konferecije u Evianu – da se više nikad ne ponovi takvo što – poslije 1945. donošeni su međunarodni propisi o postupanju s izbjeglicama.

Zbog svoga strašnog povijesnog iskustva i suodgovornosti za Holokaust goleme većine Europljana, u temeljima Europske Unije dokument je u kojem piše da su zemlje članice dužne primiti ljude kojima u njihovoj zemlji prijeti politički progon.

Iako su vladama demokratskog svijeta, pogotovu britanskoj i američkoj vladi, bili savršeno jasni razmjeri prijetnje koja se nadvila nad njemačke i austrijske Židove, i moralo im je biti poznato ono što će se s njima kasnije događati – pa i ako nisu mogli zamisliti Holokaust kao industriju zločina nad Židovima pred očima im je već bila manufaktura zločina i zakonsko pretvaranje ljudi u životinje (ili podljude) – nisu željeli poduzeti ništa, ili skoro ništa, za njihov spas

Od 2011. kada je pod marketinškom parolom Arapskog proljeća započela pobuna u Siriji, praćena ekonomskom i gospodarskom blokadom zemlje te angloameričkim bombardiranjem utvrda legalne vlasti, iz Sirije je izbjeglo 4,000.000 ljudi. Daleko najveći broj tih ljudi našao se u izbjeglištvu u zemljama regije.

Najviše ljudi prihvatila je Turska: 1,900.000, potom Libanon 1,100.000, Jordan 630.000 i Irak 233.000. U Libanonu, u kojem je živjelo 4,400.000 ljudi, danas je svaki peti čovjek sirijski izbjeglica. U Jordanu, mirnoj, europski uređenoj kraljevini, svaki je deseti čovjek sirijski izbjeglica.

Pomoć koju ove zemlje primaju od Europe i Sjedinjenih Država za zbrinjavanje sirijskih izbjeglica neznatna je i neusporedivo niža od koštanje njihova vojnog angažmana u Afganistanu i Iraku. U isto vrijeme zemlje Europske Unije – dakle, uglavnom, Njemačka i Švedska – prihvatile su ukupno 910.000 izbjeglica, među kojima ima i Afganistanaca, Iračana, Jemenaca, Eritrejaca, Libijaca…

Otkako je pokrenut rat u Siriji poginulo je najmanje 220.000 ljudi, a raseljenih je već preko 10,000.000. Većina njih još uvijek se nalazi u Siriji, i u stalnom je pokretu, i u pokušaju spašavanja žive glave.

Za sudbinu tih ljudi zapadni svijet ne samo da do danas nije pokazao nikakav interes, nego interesa za sirijsku izbjegličku krizu nije bilo sve do proljeća 2015, kada je Turska popustila pod pritiskom te goleme rijeke ljudi, i otvorila vrata dijela svojih izbjegličkih logora, i pustila izbjeglice da krenu prema Zapadu, koji, naravno, prethodno nije pokazao nikakav interes za stanje u tim logorima, niti su se državnici demokratskih zemalja Europe raspitivali oko toga imaju li ti ljudi što da jedu i je li im hladno.

Većina ljudi koji iz Sirije stižu u Europu i dalje su visokoobrazovani i dobrostojeći mladi ljudi iz gradova. Oni imaju novca za takav put, snalažljivi su i, kao što možemo čuti u televizijskim reportažama, znaju engleski.

Otkako je pokrenut rat u Siriji poginulo je najmanje 220.000 ljudi, a raseljenih je već preko 10,000.000. Većina njih još uvijek se nalazi u Siriji, i u stalnom je pokretu, i u pokušaju spašavanja žive glave. Za sudbinu tih ljudi zapadni svijet ne samo da do danas nije pokazao nikakav interes, nego interesa za sirijsku izbjegličku krizu nije bilo sve do proljeća 2015, kada je Turska popustila pod pritiskom te goleme rijeke ljudi, i otvorila vrata dijela svojih izbjegličkih logora, i pustila izbjeglice da krenu prema Zapadu, koji, naravno, prethodno nije pokazao nikakav interes za stanje u tim logorima

Oni siromašniji i neobrazovaniji, kao i većina ljudi sa sela, još uvijek su daleko od Europe. Svima njima zajedničko je jedno: ne žele ili ne mogu u ISIL. Sirija nije ni etnički, a ni vjerski homogena zemlja: po popisu stanovništva iz 2002. od 17,000.000 stanovnika, 90,3 posto je Arapa, ostalo su Kurdi i Armenci.

U vjerskom smislu 74 posto je sunitskih muslimana, 12 posto alavita i 9 posto kršćana. ISIL-u se mogu pridružiti samo suniti, jer su svi drugi za Kalifat bezbožnici.

Sirijom vlada Bašar al Asad, koji je alavit, i samim tim najveći neprijatelj Turske, zemlje u kojoj živi, gotovo posve obespravljeno, 12,000.000 alavita… Turska, dakle, ima i unutrašnji i spoljnopolitički razlog za rušenja Asada, koji se ne razilazi sa spoljnopolitičkim razlozima Sjedinjenih Američkih Država, koje se, također, zalažu za rušenje Asada. A ISIL? Koga briga za ISIL, Kalifat služi za plašenje Europljana i stvaranje ksenofobne, antimuslimanske, protuarapske, ergo i antisemitske atmosfere.

Na Konferenciji u Evianu Židovi su imali jednoga jedinog predstavnika. Bila je to Golda Meir, buduća premijerka Izraela. Imala je mjesto na galeriji, mogla je da sluša o tome kakva je sudbina namijenjena njenom narodu, ali je pritom morala da šuti. Nije imala prava na riječ. Po tadašnjim međunarodnim zakonima i pravilima to joj je pravo moglo biti uskraćena. Kao nijemi svjedok povijesti slušala je, pamtila i ponešto bilježila. Ali nikada o Konferenciji u Evianu nije do kraja javno posvjedočila. Kao premijerka Izraela bila je, između ostaloga, i čuvar mnogih sramota Zapada, ali i ona koja će Zapad ucjenjivati upravo tim sramotama.

Danas, sedamdeset i sedam godina kasnije sirijski izbjeglice imaju pravo na riječ, koje im jamče međunarodni zakoni, ali i pravila i propisi Europske Unije. Kad im se uskraćuje to pravo, svi bivamo odgovorni.

U vrlo preciznom, ne samo civilizacijskom nego i zakonskom smislu, odgovornijim nego što su za sudbinu europskih Židova odgovorni bili svi Europljani.

Ne postoji baš nijedan zakonski propis niti u jednoj zemlji Europske Unije kojim bi izbjeglice na svom putu mogle biti zaustavljene. Ne postoji propis koji bi Europskoj Uniji dopustio da se okruži zidom od bodljikave žice. Takav propis ne postoji jer ga je ukinula kultura sjećanja. Nakon Holokausta ta vrsta zatvaranja granica nije moguća, a da ne bude slična Holokaustu

Međutim, u većini slučajeva, sirijski se izbjeglice tretiraju kao nijemi svjedoci vlastitog stradanja, ili ljudi koji nemaju prava na političke stavove, na želje i na intelektualne potrebe, nego im je dopušteno samo to da kažu kako ih nešto boli ili kako su žedni. Na taj ih način svodimo na ljude s posebnim potrebama i na podljude.

Naime, ne postoji baš nijedan zakonski propis niti u jednoj zemlji Europske Unije kojim bi izbjeglice na svom putu mogle biti zaustavljene. Ne postoji propis koji bi Europskoj Uniji dopustio da se okruži zidom od bodljikave žice. Takav propis ne postoji jer ga je ukinula kultura sjećanja. Nakon Holokausta ta vrsta zatvaranja granica nije moguća, a da ne bude slična Holokaustu.

Predsjednik Dominikanske Republike u srpnju 1938. bio je Rafael Leonidas Trujillo Molina, zloglasni rasist, koji je naredio pogubljenje 20.000 haićanskih radnika na poljima šećerne trske. Svakoga jutra, na početku nastave, djeca su izgovarala pozdrav: “Bog, domovina i Trujillo” Ali Židove nije mrzio, pa mu to ne treba zaboraviti.

Ostali predstavnici demokratskog svijeta bili su gori od njega.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Još tekstova ovog autora:

• Rasprodaja domovine i kupovina snova
• Užičko kolo kao najgore zlodjelo u policijskoj povijesti?
• Što kaže čovjek kojem si upravo razbio staklo na autu?
• Zašto bi bio bolji butik hotel od izletišta narkomana?
• Hrvati bi dobili Španjolce kad Švicarska ne bi bila na Balkanu
• Giga Gračan, tišina je na radiju smrt
• U Europi danas mogu klečati samo slobodni ljudi
• Svoje prezime čovjek nosi kao što nosi boju očiju
• Tko tuži Hedla, jednom će na njega slati borbene avione
• Što ne shvaćaju nedostojni Andrej i očevi biskupi

» Svi tekstovi ovog autora