novinarstvo s potpisom
Jovan Ćulibrk
Foto: Igor Pavićević
Episkop Jovan (Ćulibrk) je rođen 16. travnja 1965. godine u Zenici. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u (Bosanskoj) Gradišci. Južnoslovenske jezike i književnosti studirao na sveučilištima u Banjoj Luci i Zagrebu, gdje je diplomirao na Katedri za stilistiku radom o Milošu Crnjanskom, za što je dobio ”Brankovu nagradu” Matice srpske 1991. godine [Read more…]
Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec
U rujnu 1935. u Njemačkoj su uvedeni Nirnberški zakoni: prvi o državljanstvu, drugi o zaštiti njemačke krvi i časti. Prvim su zakonom Židovi u praktičnom smislu lišeni prava na njemačko državljanstvo, dok je drugi zakon regulirao koji se ljudi smatraju Židovima (te Romima i crncima). Sljedeće tri godine trajao je tihi teror, čiji je cilj bio navesti te ljude na masovno iseljavanje iz Reicha. [Read more…]
Provjerite umjesto ovog ljetopisca pa ispravite u svom primjerku novina kako tačno glasi ona biblijska: očevi jedijahu kiselo grožđe, a sinovima trnu zubi.
Putovao sam, malo nakon jematve, po jugu, razgovarao sa starim ljudima, a oni su mi pokazivali grozdove: bobice (ili jagode, kako se to na jugu kaže) napola dozrele, skoro natrule, a otpola zelene, jedva zametnuta ploda. I one zrele, kisele su kao đavolja duša, tako da će sinovima koji se budu rađali 2015. intenzivno trnuti zubi.
Jedni kažu: nikad gore godine. Drugi, koji duže pamte, govore da je ovakva, ali sasvim drukčija bila 1953: posljednja kiša tad je pala oko petnaestoga travnja, i više ni kapi do pred Božić. Te je godine sve izgorjelo, osušilo se, bezvodicom i žeđu pomorilo. Bila je to godina Staljinove smrti.
Od grozda dopola prezrelih, otpola nedozrelih jagoda, zlokobniji je prizor smokvinih stabala duž dalmatinske obale, sve do Konavala, i preko Debelog brijega, Karasovića, Konfina, pa do u Crnu Goru. Smežuranih, suhih, već opalih listova, prerodile su, smokve nesretnice, sitnim, čmalim, nedozrelim plodovima, koji su zaostali negdje u lipnju i srpnju, i ostaju takvi na golim granama.
U toj slici ima nečega od najava apokalipse, zle kobi čovječanstva, gladi i zimskog smrzavanja. Za ljudsku zajednicu bili su, ovoga proljeća, strašni oni prizori potopljenoga istočnog Srema, Obrenovca, dolina kojima teče rijeka Bosna, Doboja i Maglaja, i tužne Gunje – te jedine varoši u Europskoj Uniji s autohtonom muslimanskom čaršijom – pred kojom se raspuknuo godinama neodržavani savski nasip; ali to je bila vidljiva, i dovršena nesreća, te je tako od nje i strašniji pogled na gola smokvina stabla, prepuna pobačenih plodova, jer pogled tek naslućuje nevolju. A slutnja je gora od nesreće. Ona potakne maštu, a u mašti se, znamo, gnijezdi živi naš pakao.
Staričica smokva poput je ružnjikavih ženica, koje bi, naročito kad uđu u srednje godine, postajale vampovi, kultne, vječne figure naše civilizacije: Édith Piaf, Golda Meir, Irene Papas… Smokva je, uz maslinu, simbol Mediterana, ali od masline žilavija, tako da niče, iako ne rađa, i izvan Sredozemlja: ispred jednog nebodera u Zapruđu, u beogradskoj Profesorskoj koloniji, čak i u Sarajevu blizu Pionirske doline.
Zanimljivo je, a po obliku njezina lista očigledno: smokva pripada rodu ficusa, i familijarno je bliska s onom naoko najbeskorisnijom kancelarijskom biljkom. U tome, također, ima neke istinoljubive metaforike: svatko u familiji ima poneku smokvu i ponekog fikusa, koji služi samo tome da mu se s vremena na vrijeme pozajmljuju novci, koje nikad ne vraća, i da mu se listovi o porodičnim skupovima i sijelima brišu od prašine.
Ali ficus elastica, kako se službeno naziva ta kancelarijska biljka, u divljini je, tačnije u zemljama trećega svijeta, marljivija i korisnija i od same smokve (kojoj je pravo ime ficus carica), jer se od njene unutrašnje tvari, od njene, dakle, krvi dobiva kaučuk.
Oko smokve nema velike brige. Ona niče i raste sama od sebe, na granicama suhozida, iz kamena i drače, ne treba joj mnogo zemlje, niti ta zemlja mora biti naročito kvalitetna, i vrlo brzo daje plodove. Od nje se dobiva najočajnija zamisliva rakija – koja se u nas počela peći nakon što je filoksera poharala dalmatinsku lozu (o čemu, također, postoji dobra priča: filoksera je u Europu došla iz Amerike, sredinom devetnaestog stoljeća, a usljed njenog su pustošenja pola stoljeća kasnije Dalmatinci masovno emigrirali u tu istu Ameriku).
Smokva se, međutim, suši – što će naš dalmatinski svijet shvatiti tek u devetnaestom stoljeću, kad i Bosanci da se šljiva suši – tako da će suhe smokve ne samo osladiti, nego i nahraniti, od gladi spasiti, naraštaje ljudi uz more.
Ovom ljetopiscu nema, međutim, milije voćke od svježe, žive smokve. Njezin izvorni okus je kratkotrajan: traje jedno prijepodne, jedva i cijeli dan. Osjetljiva je na toplotu, ali i na hladnoću, tako da joj se život ne da produžiti u hladnjaku. Govorim to s punim uvjerenjem, nemojte mi proturječiti: nitko živu smokvu nije izjeo u Zagrebu. Dok je dopreme do ovoga grada, smokva je mrtva.
Njezin raskošan i neusporediv okus, koji se ne može oživjeti u kolačima niti su ga sintetizirali u vještačkim aromama, traje koliko i ono smokvino mlijeko, što onako ljepljivo curne iz peteljke tek ubrana ploda. Smokvu je najbolje izjesti upravo otkinutu s grane, i to rukama slanim od mora. Takvo je moje djetinje sjećanje, a nema ničega pouzdanijeg u memoriji i historiji okusa od djetinjih sjećanja.
Život, među ostalim, smisao nalazi u potrazi za onim prvim, davnim i šokantno lijepim okusima. Ne prihvaćamo da su neponovljivi, ali ne zato što smo u međuvremenu pušenjem duhana, feferonima i ljutim papričicama uništili svoje okusne pupoljke, nego zato što je nemoguće ponoviti senzaciju prvog doživljaja svijeta. (Ovom su mučenom ljetopiscu i životnom iskušeniku prve upamćene pozitivne životne senzacije došle – okusom. Sve drugo što je u ranim danima napipao, načuo, vidio ili omirisao, bilo je: užas, širenje straha, pakao na zemlji… Tek kada se negdje oko treće godine života malo presabrao, počeo je ljepotu saznavati i drugim čulima.)
Ove godine, na žalost, nismo se nauživali svježih smokava. One suhe, taman i kad bi se imalo što osušiti, nisu nikakva zamjena, jer između žive i suhe smokve razlika je takva da se dva okusa ne mogu uspoređivati. Suha smokva druga je tvar, drugi svemir okusa. Ona se prema živoj smokvi odnosi na jednak način na koji se povijesni dokument, ili čak povijest kao znanost, odnosi prema stvarnom životu. U suhoj smokvi arhivirano je smokvino sjećanje, pa kad ju jedemo, kao da žvačemo Hrvatski državni arhiv. Što i nije tako loše, ako se začini sitnim gutljajima rakije travarice.
A, opet, kako se može piti samo u društvu, tako je suha smokva društveni prismok, dok se živa smokva jede u samoći. Dakle, u prirodnom stanju čovjekovom.
Njezin okus viši je u hijerarhiji, upravo zato što ga, za razliku od jabuke, kruške ili banane, nije moguće vjerno reproducirati, sintetizirati, smućkati u kemijskom laboratoriju… Smokva je umjetničko djelo stabla na kojem je sazrela. Jedinstvena, vezana uz mjesto i trenutak. Da mi je da izabirem simbol Dalmacije, ne bi to bili ni venecijanski leopardi, ni biblijske masline, nego smokve. Plod koji je živ samo dok je čovjek u toj pokrajini. Čim pređe Velebit ili Ivan planinu, smokva mre.
Rodilo je ove jeseni samo ono što nije autohtono: mandarine, naranče, kivi. I naš sveti slavenski orah, on je također rodio. O njemu bi se, o orahu, moglo još više nego o smokvi, ali nema više mjesta ni vremena. Prema orahu smo još nezahvalniji nego prema smokvi, pa zato nemamo za njega vremena, iako on raste iz dubine naših duša i iz našeg svevremena. Rodio je ove godine, kao i 1953, kada nebo nije puštalo suzu za strašnim Staljinom.
(Prenosimo s autorova portala).
‘‘Naši se političari klanjaju onima koji su još pred 20 godina razarali ovu našu zemlju… Sinovi udbaša i najgorih zločinaca – koje i sustav nastoji pod svaku cijenu zaštititi, i dalje raspoređeni na najvažnije političke i gospodarske položaje vladaju zemljom i zavode narod, da smo do te mjere izluđivani da i mnogi naši ljudi više ne vjeruju u budućnost Hrvatske.
Kao da nas je uhvatila u zamku neka naša zla kob, te ne znamo izići iz tog zagrljaja koji nas lomi, ne samo fizički, nego i duhovno. Kao da je ponos postao sramota, a sramota ponos. Kao da se laž zakraljila i caruje, a istinu nije moguće nigdje nazrijeti niti vidjeti“. Tako je, prije neki dan, u sisačkoj katedrali, na svečanoj misi za domovinu govorio tamošnji biskup, Vlado Košić.
Hrvatski svećenici su zanimljiva prirodna pojava: oštrije nego što treba, ne dovoljno precizno, ali svakako ne predaleko od istine, progovaraju najhrabriji među njima ne razmišljajući o riziku i posljedicama. Posao im je, kažu, da svjedoče istinu, da je vladaru kazuju, ma koliko ih koštalo. Račune ionako planiraju sravniti tek na onome svijetu.
Da umjesto u 2014. živimo u 1991. godini, strahovali bismo hoće li biskupa sisačkog Vladu Košića progutati mrak ili će već u narednom broju ugledni list taj i taj objaviti niz pikantnih detalja o njegovoj sklonosti ženama, drogama, pornografiji i općenito neprimjerenom ponašanju.
Jer te 1991. predsjednik Hrvatske bio je Titov general Franjo Tuđman, sigurnosnim su se poslovima bavili dojučerašnji šefovi Službe državne sigurnosti – koju se uglavnom naziva starim imenom: Udba – Zdravko Mustač i Josip Perković, Uredom za zaštitu ustavnog poretka šefovao je Josip Manolić, nekadašnji, uz mnogo toga drugog, ministar unutarnjih poslova SFRJ, prvi hrvatski vojnici postrojavali su se ispred dojučerašnjeg zapovjednika Pete vojne oblasti JNA Martina Špegelja, dok su ih za bojište spremali ili tamo vodili njegove kolege iz iste Armije: Janko Bobetko, Petar Stipetić, Anton Tus, Imre Agotić, odnosno, da malo prođemo kroz vojnu hijerarhiju, Rahim Ademi, Agim Čeku i tako dalje, i tako dalje… Sve do Slobodana Praljka, sina Mirkovog, nekadašnjeg uposlenika jugoslavenskog sigurnosnog aparata.
E, sada, utuživo je kazati kako tu ima najgorih zločinaca, ali nije i da ima udbaša i ‘‘sinova udbaša koje sustav nastoji pod svaku cijenu zaštititi“. Vidimo, oni su ‘‘i dalje raspoređeni na najvažnije političke i gospodarske položaje“, pa ‘‘vladaju zemljom i zavode narod, da smo do te mjere izluđivani da i mnogi naši ljudi više ne vjeruju u budućnost Hrvatske“.
Ponovimo da se ne zaboravi: hrvatski svećenici su zanimljiva prirodna pojava – oštrije nego što treba, ne dovoljno precizno, ali svakako ne predaleko od istine -progovaraju najhrabriji među njima ne razmišljajući o riziku i posljedicama. Posao im je, kažu, da svjedoče istinu, da je vladaru kazuju, ma koliko ih koštalo. Račune ionako planiraju sravniti tek na onome svijetu. To što sa istinom kasne malo više od dvadeset godina nije vrijedno pažnje. Jer, kao što reče nekadašnja izraelska premijerka Golda Meir: ‘‘Vrijeme ogoljava sve stvari i sve stvari se razotkrivaju vremenom. Vrijeme je otac istine.“
Vrijeme je, znamo, i novac, a kriza je, pa ga čovjek nema dovoljno da se prepustima bespućima internetske zbiljnosti ili istraživanju novinskih arhiva, čisto da dokumentima potkrijepi ionako čvrstu tezu prema kojoj je broj ‘‘sinova udbaša i najgorih zločinaca na vlasti“ obrnuto proporcionalan broju HDZ-ovih članova na vlasti.
Među hrvatskim svećenicima ne manjka onih što se ponašaju kao Marko Perković Thompson na crkvenoj službi. Primijetili ste, vjerujem, tu čudnu pojavu: heavy metal propovjednik iz Zagore uvijek ima nešto za poručiti kada Hrvatska demokratska zajednica izgubi izbore. Baš tada se on sjeti ugrožene domovine, izdajnika, komunista, antikrista, masona, ovih, onih, pa se posveti reguliranju prometa i signaliziranju obaveznog skretanja na desno. No, čim je HDZ na vlasti, njemu na pamet padaju samo stihovi u kojima se rimuju cvijeće i proljeće. U svemu ostalom naglo inspiracija ne stanuje, jer laž se, kako već reče biskup iz Siska, zakrilji i caruje, pa istinu nije moguće niti nazrijeti, a kamoli vidjeti.
Je li to sreća ili nesreća teško je reći, ali kod nas sadašnje ogoljava sve stvari. Ne treba, dakle, čekati da dođu neke druge godine, da se na kalendaru između broja tisućljeća i desetljeća pojavi još i neki drugi broj stoljeća, pa da se otkrije kako svećenici poput Košića nemaju nikakvih problema s biografijama pojedinaca, ali itekako imaju s vrijednostima koje zagovaraju njihove stranke.
Drugačije rečeno, da su i sadašnji predsjednik, i premijer, i svi ministri, plus saborski zastupnici većinskog bloka rođeni prekjučer, ma da su jučer došli iz iseljeništva u koje su im očevi otišli kao protivnici jugoslavenske zajednice i socijalističkog sustava, opet bi jednako bili ‘‘sinovi udbaša i najgori zločinci“. Baš kao što sinovi udbaša ili najgori zločinci to nisu ukoliko jesu u HDZ-u.
Stranačka potvrda o podobnosti je, dakle, dovoljna da sramota postane ponos, da se laž zakralji i caruje, pa mnogi naši ljudi – uhvaćeni u zamku zle kobi – ne znaju izići iz zagrljaja koji lomi, ne samo fizički, nego i duhovno – više ne vjeruju u budućnost Hrvatske. Međutim, tu je istinu moguće ne samo nazrijeti već i jasno vidjeti. Dovoljno je tek riječi poput Košićevih staviti u precizne okvire vremena, tog – oca istine.
