Vedran Salvia
U Hrvatskoj sve je unazad, kao da se unazad mjeri vrijeme.
Recimo, u normalnom svijetu, još uz industrijsku revoluciju, ideal je bio napustiti selo i poći u grad. Oni koji su u grad pošli, oni se svog sela srame. Ne nužno jer se srame korijena (što i nije loše samo po sebi, danas je čovjek koji se srami podrijetla prikazan kao nitkov, što je sasvim nepošteno, korijena se nekad čovjek mora sramiti), već jednostavno po određenoj logici trenutka u kojem se počinje novi život.
Hrvatska, danas, mjeri se po snazi svojih korijena, a ne po onome, po mogućnosti vertikalnome, što iz korijena dalje izbija. Hrvatska, danas, mjeri se svojim poseljačenjem, mjeri se svojom ruralnošću.
Postoji natjecanje na razini srednjeg vijeka, nešto poput kamena s ramena, zove se Maraton lađa, a održava negdje usred neretvanske močvare. Natjecanje je to gdje se utrkivaju autohtona plovila, prvi maraton je održan 1998. godine, u sklopu obilježavanje sedme obljetnice akcije Hrvatske vojske Operacija Zelena tabla – Mala bara.
Natjecanje na stranu, dobro – može se raspravljati o tome zaslužuje li ono pokroviteljstvo predsjednika, ali tko već voli takve zabave – neka uživa. No autoru ovog teksta zapeo je za oko naziv nagrade.
Štit kneza Domagoja.
Postoji li veći tuđmanizam od onoga što se naziva štitom kneza Domagoja?
Eto, kako je Tuđman izvadio iz naftalina sve dvorske lude, tako je izvadio i hrvatske vladare.
Tko je knez Domagoj? Radi se o čovjeku koji je živio 876. godine, bio je knez Primorske Hrvatske i, ako vam što znači, utemeljitelj dinastije Domagojevića. Navodno, njemu je pisao i papa Ivan VIII. tražeći da obuzda napade svojih pomoraca na mletačke brodove jer mu ”njihova gusarska djela potamnjuju dobar glas”.
Eto, to je taj Domagoj. Ako dva posto ljudi zna tko je on, dobro je.
Nije Domagoj jedini. Svjedočimo mi zadnjih trideset godina cijeloj najezdi srednjovjekovnih knezova, kraljeva, vitezova i ostalih dvorskih luda.
Poznat je posebno kralj Tomislav, koji je također bio knez Primorske Hrvatske, a proglasio se kraljem 925. godine. Tu su i vladari Borna, Mislav, Trpimir… O svima njima uči se u školama te se po njima imenuju karate klubovi, osmoljetke te ovakve glupe nagrade.
Što tu čovjeku treba smetati? Smrad tuđmanizma, a to je pojam koji definira nacionalizam, šovinizam, pljačku i posebnu vrstu intelektualne palanke. To ovako sve biva uobličeno u knezu Domagoju.
To je ista razina onih Tuđmanovih redova Danica hrvatske što ih je u obliku priznanja u svojoj dokolici dijelio narodu.
Tko je živio u 90-ima, a imao je iole opozicijske aspiracije i barem malo kritike u sebi, mora osjetiti jedno specifično gađenje na spomen tih srednjovjekovnih hrvatskih vladara, odnosnu u posezanju države za njima. Sadrži se u tome sva grandomanija u zlo doba jednog sistema.
No recimo baš u Opuzenu rođen je Stjepan Filipović, partizan koji je 1941. uhićen od strane četnika. Pamte se njegove riječi suborcima u zatvorima kako se ”borimo za najpošteniju i najplemenitiju stvar koja će sigurno pobijediti”.
Kasnije su ga četnici i objesili u Valjevu. Na dan vješanja provodili su ga vezanog lancima, kad je uzviknuo: ”Dole germanske horde, dole izdajnici naroda, smrti se ne plašite, ona nije ništa, to ćete vidjeti za nekoliko trenutaka kada ja budem umirao, nije smrt strašna ako se zna zašto se umire!”.
Danas se njegova čuvena fotografija, napravljena nekoliko trenutaka prije nego će biti obješen, nalazi na ulazu u zgradu Ujedinjenih naroda u New Yorku. Za UN ona predstavlja simbol antifašizma.
U Hrvatskoj, pored svih kraljeva, nebitnih i u svoje vrijeme, a kamoli danas, Stjepan Filipović nije imao šanse.
Ne treba misliti da ova nagrada treba nositi ime po Filipoviću, to bi vrijeđalo lik i djelo mladog junaka za slobodu, ali radi se o finoj paraleli koja itekako precizno secira koja je Hrvatska pobijedila.
To nije Hrvatska koja sumnja i koja misli.
To je Hrvatska devetog Domagojevog stoljeća, hrvatska ruralnog i nazadnjačkog. I Hrvatska koja se crpi iz – NDH.
Naime, Stjepanu Filipoviću 1991. godine miniran je spomenik u Opuzenu od strane ”nepoznatih izvršilaca”. Onda, 2020. godine srušeno je spomen područje po nalogu rukovodstva Grada Opuzena.
To je Hrvatska koja direktno slijedi endehazijske vodilje, Hrvatska gdje se ruše antifašistički spomenici, Hrvatska koja je napravila svojstvenu simbiozu između ustaštva i srednjovjekovlja.
Jer taman u isto vrijeme kad su na površinu došli ”domagoji” i ”tomislavi”, a to je ono vrijeme kad je od HRT-a učinjena ”katedrala duha”, tamo negdje taman prije nego se missicama muslimankama oduzimala njihova titula, rehabilitirani su i ustaški koljači Ante Pavelić, Jure Francetić i Mile Budak.
Takva Hrvatska je ona koju danas živimo, upravo tu negdje došlo je do općeg poseljačenja.
Ne očituje se ono samo uz močvarne manifestacije, već općenito. Nikad nisu bili popularniji OPG-ovi, dapače to seljaštvo biva prikazano stilistički, rade se fotografije pojedinih motiva, cure ih provlače kroz filtere.
Opet, nisu tu samo ”rojsevi” ove zemlje. Kreativci i alternativci prednjače u tome, zapravo predvode tu procesiju koja uništava urbani element, puna je njihova ”kreativnost” motiva časnih sestara i krunica.
I tako tradicija biva bitan element, što samo po sebi nije nešto pogrešno dok se ne zna – kakva je to tradicija.
Tradicija je to koja je zanijemjela na antifašizam, tradicija koja slavi najgore iz svoje povijesti, dok Hrvatska klizi u svoj nazadni način života.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Hrvatska je zemlja samo za dobre HDZ-ovce
- Promjena imena ulica po ustašama je civilizacijsko pitanje
- Tko je odlučio biti sam, u Hrvatskoj je osuđen na propast
- Za Lovrenovo vrijeđanje ne može domoljublje biti opravdanje
- Hrvatima je kroz nogomet ubrizgan nacionalistički otrov
- Ubojstva na Daksi: U 1944. zrcali se današnja Hrvatska
- Halo, HDZ-ovci, Dubrovačka Republika nije bila dio Hrvatske
- Hrvati su u Oluji ubijali Srbe. Toga još uvijek nisu svjesni
- Hrvatsku je ubila prejaka ljubav
- Crkva je mnogim HDZ-ovcima ono što je nekoć bila Partija
