Imamo Hrvatsku!

(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog godišnjeg odmora autorice).

Malo je onih nešto starijih građana Hrvatske koji se ne sjećaju uzvika predsjednika Franje Tuđmana: “Imamo Hrvatsku!” Na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, netom po međunarodnom priznanju, u siječnju 1992. godine pokojni je Predsjednik, sav ushićen i egzaltiran, poručio: “Imamo svoju Hrvatsku! Naša je i bit će onakva kakvu sami želimo. Nećemo nikome sa strane dopuštati da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude!”… I bi tako.

Do dana današnjega sljedbenici lika i djela Franje Tuđmana imaju Hrvatsku i nikome sa strane (to ”sa strane” ima se odnositi na sve izvan desnog biračkog korpusa) ne dopuštaju da je osmisle ili ne daj, Bože, vole na svoj način.

Preduvjet da uopće progovoriš o tome kakva bi zemlja u kojoj si se rodio i živiš trebala biti je da si Hrvat, katolik, pomalo srbomrzac, da slušaš Thompsona i uzimaš slobodne ili čak godišnji odmor kad igra reprezentacija Nike Kovača, da ne vidiš ničeg spornog u izjavama bivših branitelja, Anice Kovač, Željke Markić ili pak europarlamentarke Ruže Tomašić koja bi hrvatska dvorišta čistila od Srba i tko zna koga još.

Mi, stoka sitnog zuba, čim zaustimo da nešto kažemo ili ne daj, Bože, na nešto negativno ukažemo, bivamo gurani u pokojnu Jugoslaviju uz epitet crvenih vragova koje valja lustrirati, jer nikad nisu ni htjeli Hrvatsku. Ponekad mi se, dok slušam te imatelje Hrvatske, te monopoliste na Domovinu i domoljublje, čini da oni nikad nisu vidjeli rezultate Referenduma o hrvatskoj samostalnosti iz svibnja ’91

Mi drugi koji se pomalo sramimo zbog rigidnih i isključivih stavova veterana Domovinskog rata, Marka Perkovića, Tomislava Karamarka ili pak navedenih anica, željki, ruža i njihovih inih anonimnih sljedbenika i sljedbenica sublimiranih u kukastim križevima i Srbima na vrbama po fasadama i zidovima pretvorbom uništenih tvornica nemamo Hrvatsku. Imamo ekshumirane ostatke NDH. Kosti jedne zloglasne tvorevine koju je porazio, zajedno s njezinim velikim bratom, onaj čije se biste izbacuju s Pantovčaka, a ime sistematski briše s trgova i ulica.

Mi, stoka sitnog zuba, čim zaustimo da nešto kažemo ili ne daj, Bože, na nešto negativno ukažemo, bivamo gurani u pokojnu Jugoslaviju uz epitet crvenih vragova koje valja lustrirati, jer nikad nisu ni htjeli Hrvatsku.

Ponekad mi se, dok slušam te imatelje Hrvatske, te monopoliste na Domovinu i domoljublje, čini da oni nikad nisu vidjeli rezultate Referenduma o hrvatskoj samostalnosti iz svibnja ’91.

Možda nije zgoreg te mrzitelje svega različitog od njih samih podsjetiti da je tog 19. svibnja 1991. godine na referendum izašlo čak 83,56 posto birača (dakle, i stoka sitnog zuba, i oni koji žive od Judinih škuda, i zeleni đavli i crveni vragovi – svi). Njih čak 94,17 posto bilo je za osamostaljenje Hrvatske. Za to da Republika Hrvatska ostane u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi bilo je mizernih, ni spomena vrijednih 1, 2 posto birača. Ostatak su bili nevažeći listići.

Pada mi ovih dana na pamet prastari vic o Grobničanu, uvjerenom komunistu koji se kasnih dvadesetih preselio u Moskvu kako bi u praksi provjerio svoja uvjerenja. Dugo se nije javljao doma, a onda je stigla razglednica s ovakvim tekstom:”Dobro mi je, i neka mi je!” Imamo Hrvatsku! Dobro nam je, i neka nam je!

Rezultat takvog izbora na referendumu je ustavna Odluka Sabora, donesena 25. lipnja, o suverenosti i samostalnosti. Na temelju nje pokrenut je postupak razdruživanja, raskinute su veze s drugim jugoslavenskim republikama i pokrajinama te zatraženo međunarodno priznanje i u jesen te iste godine (8. listopada) Hrvatska je i formalno-pravno bila samostalna. U prosincu te godine Hrvatsku je priznao Island, a do kraja siječnja 1992., otkad, kako rekosmo, datira i uzvik Franje Tuđmana, čak 44 zemlje, među kojima i svih 12 tadašnjih članica Europske unije.

I eto 94,17 posto hrvatskih građana svih fela i nacionalnosti bilo je za samostalnu i neovisnu Hrvatsku, a danas ju imaju samo Hrvati i Hrvatice, katolici i katolkinje, štovaoci Gospe međugorske, bivši branitelji, a današnji šatoraši, ljubitelji nogometne repke i pjevača iz Čavoglava. Do jučer su je imali i oni iz desnog korpusa koji su je godinama brkali s bankomatom, pa im je domovina onda nužno morala biti sužena na nevelik prostor Remetinca, a njega je nekako teško voljeti, pa makar bio i sastavni dio Lijepe njihove… Teško je, naime, na Trgu bana Jelačića izvikivati :”Imamo Remetinec!”

A imaju ga. Dupkom je pun monopolista na domoljublje.

Do dana današnjega sljedbenici lika i djela Franje Tuđmana imaju Hrvatsku i nikome sa strane (to ”sa strane” ima se odnositi na sve izvan desnog biračkog korpusa) ne dopuštaju da je osmisle ili ne daj, Bože, vole na svoj način

Monopolistima na domovinu i domoljublje teško je uvažavati i ljubiti policiju kad provodi zakone. U ruci se začas nađe plinska boca, a ruke veterana i nehoteći stegnu vrat policajca, jer kakva je to vražja policija koja misli da se zakoni odnose i na bivše branitelje. To za štovatelje reprezentacije i mudrih misli i janjaca izbornikove šogorice i nije policija – to je milicija! A miliciju, zna se sa još nekih davnih utakmica, pravi domoljubi tuku i dave.

Pada mi ovih dana na pamet prastari vic o Grobničanu, uvjerenom komunistu koji se kasnih dvadesetih preselio u Moskvu kako bi u praksi provjerio svoja uvjerenja. Dugo se nije javljao doma, a onda je stigla razglednica s ovakvim tekstom: “Dobro mi je, i neka mi je!”

Imamo Hrvatsku! Dobro nam je, i neka nam je!

Još tekstova ovog autora:

• Zlatko majka i Marija revolucionarka
• Sloboda s potpisom Bujanca
• Nasilan sam, dakle postojim?
• Virus geografiju ne priznaje
• Taj vrli novi virus
• Njihov i naš nacionalizam – dva brata uboga
• Fendi tjera statusnu tjeskobu
• Kad ne vidiš dalje od novčanika
• Pupi neće biti kriv za sve?
• Možemo može restartat politiku u Hrvata

» Svi tekstovi ovog autora