In memoriam akademik Zlatko Bourek

Odlazi nam veliko ime naše likovne, kazališne i filmske umjetnosti, zaslužni stvaralac suvremenog lutkarstva, jedan od osnivača Zagrebačke škole crtanog filma, dobitnik nagrade “Nazor” za životno djelo, član Hrvatske akademije za znanost i umjetnost – najveći Slavonac koji od 1950. godine živi u Zagrebu.

Može li jedan umjetnik ostaviti za sobom više od Zlatka Boureka (Požega, 4. rujna 1929. – Zagreb, 14. svibnja 2018.), jednog od naših najsvestranijih i najoriginalnijih likovnih umjetnika, kojega posebno cijene i njegova zemlja i svijet!

Njegov odlazak gubitak je i dijela mog života. Ista smo generacija, polazili smo u Osijeku istu gimnaziju, na početku pedesete našli smo se zajedno u Zagrebu u redakciji Kerempuha, a potom u Studiju za animirani film Zagreb filma, gdje smo, svaki za svojim crtaćim stolom, stvarali povijest naše animacije i, na kraju, zagrebačke škole crtanog filma.

Rođenju Grgićeve serije “Profesor Baltazar” obojica smo dali svoj doprinos: ja kao koscenarist projekta, a Zlatko kao scenograf, čije je likovno rješenje Baltazargrada, po mom mišljenju, postalo glavna stilska značajka serije.

Rođenju Grgićeve serije “Profesor Baltazar” obojica smo dali svoj doprinos: ja kao koscenarist projekta, a Zlatko kao scenograf, čije je likovno rješenje Baltazargrada, po mom mišljenju, postalo glavna stilska značajka serije

Zajedno smo na razne načine pridonijeli rođenju i organizaciji međunarodnog festivala Animafesta. Često smo kao autori filmova te predstavnici Animafesta i Zagreb filma posjećivali kao gosti studije i festivale animacije u svijetu.

Iz osječke gimnazije zajedno s Bourekom stigao je u Zagreb njegov školski kolega Pavao Pajo Štalter, s njime diplomirao na Akademiji primijenjenih umjetnosti i također se priključio crtanom filmu! Tako se u stvaranju zagrebačke škole našlo i treće ime iz osječke Muške gimnazije!

Važno je da je Pajo do današnjih dana, pored svog autorskog rada, ne samo nastavio blisko prijateljstvo s Bourekom nego bio glavni suradnik (kao autor animacije) u realizaciji njegovih kasnijih animiranih filmova.

Bourek je počeo filmsku karijeru, nakon prestanka rada Duga filma, prvog našeg poduzeća za proizvodnju crtanih filmova, kao scenograf u seriji reklamnih filmova grupe Vukotića i Kostelca. Ta serija 30-sekundnih reklamnjaka smatra se početkom zagrebačke škole animiranih filmova.

S njima je prešao u Zagreb film i sudjelovao u fantastičnom razvoju našeg crtanog filma te njegovom pozicioniranju u tadašnje vrhove svjetske animacije.

Do početka šezdesetih Bourek je radio scenografije za filmove kolega redatelja da bi, nakon što su crtači u Studiju preuzeli i režiju u svojim filmovima, i on postao kompletan autor. Već 1964. realizirao je prekrasan film “I videl sam daljine meglene i kalne” prema “Baladama” Miroslava Krleže. Knjiga snimanja tog filma da se s najvećim užitkom razgledati poput posebne izložbe izvanrednih Bourekovih crteža.

Može li jedan umjetnik ostaviti za sobom više od Zlatka Boureka, jednog od naših najsvestranijih i najoriginalnijih likovnih umjetnika, kojega posebno cijene i njegova zemlja i svijet!

Dvije godine kasnije, u svom trećem autorskom nastupu, doživio je novi uspjeh filmom “Bećarac”, posvećenim svojoj Slavoniji.

Za mene je najznačajniji njegov film “Mačka” (1971.), animirana balada, s muzikom Franca Potenze i animacijom Paje Štaltera – s likovnim vatrometom prvog op-arta u filmskoj animaciji (prije čuvene “Žute podmornice” u tom stilu Britanca Georgea Dunninga!).

U to doba Bourekov interes okrenuo se lutkarstvu, gdje je osjetio nove izazove. Tada je doživio veliki uspjeh predstavom “Hamlet”, u kojoj je ujedinio lutku i glumca-animatora, novost u lutkarstvu, što ga je lansiralo u svijet.

Paralelno s angažmanom u lutkarstvu i filmskoj animaciji kontinuirano je slikao. Brojne zapažene izložbe pokazale su njegovu sklonost crtežu, osnovi njegovog slikanja, u kojem autor – opsjednut slavonskom zemljom, rijekom Dravom i kruhom – slika realistički, ali na svoj, bourekovski način.

Likovni fenomen Zlatka Boureka nadahnuto je opisao Miljenko Jergović: “Ružnoću je stvarao od čiste ljepote, i to ne kao nešto što će toj ljepoti proturječiti”.

Još tekstova ovog autora:

• Petero žena na drvećima
• Milane, bravo majstore!
• Časni sude, kriv sam!
• Pod (po)razno: ma, nije ljudi Pelješki, već Pelješački most!
• Situacija
• Visoki turizam
• Treba nam Palača kulture, daleko prije ”Plavog vulkana”
• Khrzhanovski na Luzhnikiju
• Štima(c)?
• Roll Up jezika

» Svi tekstovi ovog autora