Moram početi preliminarnim upozorenjem kako ova kolumna nema apsolutno nikakve veze s mojim znancem Francisom Fukuyamom i njegovom kontroverznom neohegelijanskom tezom o kraju povijesti.
Ovdje se radi o dalekosežnom značenju i eshatološkom dovršenju povijesti koje se temelji na uskrs(nuć)u Isusa Krista nakon njegove smrti na križu.
Evanđelja su po tom pitanju jasna: Isusova smrt je presuda smrti, a njegovo uskrsnuće je pobjeda života. Poruka Uskrsa je dakle jasna i nedvosmislena: Isus Krist je osloboditelj čovjeka i Gospod(ar) svemira.
U Kristovom su uskrsnuću postavljeni temelji novoga čovječanstva i buduće preobrazbe svijeta.
No vratimo se trenutnoj realnosti unutar koje nastaje ova uskrsna refleksija. Nedavno sam, naime, otkrio da se u međuvremenu i privremeno uz pomoć tehnologije i teologija može predavati interkontinentalno.
To je moje osobno iskustvo ovih tjedana, dok preko takozvanog zooma iz američkog Bostona predajem svojim VETU studentima u Osijeku, Zagrebu, Splitu, Skopju, Budimpešti i drugim gradovima u Europi. Oni mene vide i čuju na ekranu kao i ja njih pojedinačno i zajednički te usprkos fizičkoj udaljenosti komuniciramo kao da smo u istom prostoru.
U posljednjim satima seminarski obrađujemo neke ključne dokumente Drugog vatikanskog sabora. Najviše smo se zadržali na konstituciji ”Dei Verbum” – o božanskoj objavi, jer je ona ponajviše nadahnuta reformacijom te stoga i sadržajem najprotestantskija.
Dobro je da se danas – na Uskrs – podsjetimo kako ”Dei Verbum” Isusov život, smrt i uskrsnuće kao vrhunac njegova ovozemaljskog života kontekstualizira i sažimlje s obzirom na cjelokupnu ekonomiju spasenja.
U samoj srži Božjeg spasonosnog zahvata u ljudsku povijest nalazimo neprekidnu nit koja nas preko utjelovljenja vodi do križa i do praznog groba. U tom jednom, jedincatom i neponovljivom, a ipak višestrukom kristovskom događaju nalazi se izvorište i ostvarenje prave ljudske slobode i utemeljenje ”nade koja neće razočarati”
”Isus Krist, Riječ utjelovljena kao ”jedan od ljudi k ljudima poslan, riječi Božje govori” i dovršuje spasiteljsko djelo koje mu dade Otac da ga izvede. Stoga, jer tko njega vidi, vidi i Oca – sveukupnom svojom prisutnošću i pojavom, riječima i djelima, znacima i čudesima, a osobito svojom smrću i slavnim uskrsnućem od mrtvih i konačno poslanjem Duha istine – On objavi daje puninu i dovršava je te božanskim svjedočanstvom potvrđuje: Bog je s nama da nas iz tmina grijeha i smrti oslobodi i na vječni život uskrisi” (art. 4).
Ja sam tu istu kristološki fokusiranu povijest spasenja u jednom ranije objavljenom tekstu ovako sažeo:
U samoj srži Božjeg spasonosnog zahvata u ljudsku povijest nalazimo neprekidnu nit koja nas preko utjelovljenja vodi do križa i do praznog groba. U tom jednom, jedincatom i neponovljivom, a ipak višestrukom kristovskom događaju nalazi se izvorište i ostvarenje prave ljudske slobode i utemeljenje ”nade koja neće razočarati”.
Prvak apostolski, Petar, na početku svoje Prve poslanice radosno kliče: ”Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista koji nas, po velikom milosrđu svojemu, uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za životnu nadu…”
Tome se klicanju, iskustvu, a nadasve nadanju valja pridružiti u ovo uskrsno vrijeme, ali i u svako drugo vrijeme. To je izvorno kršćanski, bez folklora, zbunjujućih simbola i nepotrebne prekomjerne religiozne ambalaže.
”Čemu se mogu nadati?” To temeljno pitanje smisla ljudske egzistencije postavlja Immanuel Kant, jedan od najvećih filozofskih umova svih vremena.
A Jürgen Moltmann, glasoviti autor ”Teologije nade”, nas uvjerava da upravo na to pitanje najbolje odgovara povijesna činjenica Kristova uskrsnuća jer ona razotkriva dobrohotne Božje nakane za budućnost čovječanstva.
Stoga još jednom ponavljam i podcrtavam: poruka Uskrsa je jasna i nedvosmislena – Isus Krist je osloboditelj čovjeka i Gospod(ar) svemira. Njegovo uskrsnuće je Božji definitivni NE gospodaru smrti i porobljivaču ljudskih duša; ono je Božji rezolutni DA životu, čovjekovu oslobođenju od okova smrti i robovanja grijehu.
U Kristovom su uskrsnuću postavljeni temelji novoga čovječanstva i buduće preobrazbe svijeta. Ono što je izgubljeno po stvaranju i korumpirano Adamovim padom u grijeh Isus (drugi Adam) opet je osvojio.
Velika vjernička nada nije u konačnici samo odlazak u nebo iako je to prekrasno kao prvo predjelo. Mi smo to uz svu bol rastanka prije dva tjedna radosno otkrili prigodom prerane smrti (53) našeg kolege Cornelia Constantineanua ili prije dva dana kada je u svojoj 91. godini života u vječnost preselio moj višedesetljetni podupiratelj, rektor i osobni mentor Robert Cooley.
Naša velika nada je više od osobnog uskrsnuća koje Isus zajamčio svojim uskrsnućem. Velika nada je boravak s našim Bogom na obnovljenoj zemlji u slobodi za kojom uzdiše i žudi cijelo zarobljeno stvaranje (Rimlj. 8, 18 – 23).
Kada smo zavijeni u tugu zbog gubitka bliskih i voljenih osoba ispravno je što tugujemo, ali mi ne tugujemo kao oni bez nade (1 Sol. 4,13). Uskrsnuće nas podsjeća na dan kada će sve suze biti obrisane, smrt progutana zauvijek, a Bog će svoje izbavljenike uskrsnuti da žive s Isusom u vječnoj radosti Njegove slavne prisutnosti (Otkr. 21,22 – 22,5).
Početak dovršenog svršetka zove se ”Isus Nazaretski, Raspeti i Uskrsnuli”. Budući da je njegov grob prazan, budući da se on koji je bio mrtav ”očitovao kao živ u cjelini svoje konkretne ljudskosti, zato znamo: sve je uistinu već počelo postajati dobro. Na neki je način sve još na putu. Ali na putu prema cilju koji nije utopijski ideal, nego stvarnost koja već postoji” (Karl Rahner).
Veliki francuski teolog Yves Congar je taj ”već, a ipak još ne” ovako objasnio: ”Izvor i uzrok otkupljenja je već stigao među nas iako još ne vladaju svi učinci otkupljenja jer prije toga mora biti dovršeno trajanje povijesti u kojem se, po apostolskoj riječi i po slobodnom prihvaćanju, mora razvijati naviještanje otkupljenja na koje su ljudi pozvani”.
Mi nismo stvoreni samo za nebo; mi smo stvoreni i za nebo na zemlji. Usred svih dubokih patnji i teških kušnji uskrsnuće stavlja pred nas obećanje ”da sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama” (Rimlj. 8,18).
”Čemu se mogu nadati?” To temeljno pitanje smisla ljudske egzistencije postavlja Immanuel Kant, jedan od najvećih filozofskih umova svih vremena. A Jürgen Moltmann, glasoviti autor ”Teologije nade”, nas uvjerava da upravo na to pitanje najbolje odgovara povijesna činjenica Kristova uskrsnuća jer ona razotkriva dobrohotne Božje nakane za budućnost čovječanstva
Prvotno kršćanstvo je svojim molitvenim poklikom ”Dođi, naš Gospodine!” tumačilo Isusov ponovni dolazak kao događaj pun nade i radosti što su ga kršćani s čežnjom očekivali kao trenutak velikog dovršenja.
Uskrsnuće je događaj koji u samome sebi već nosi i budućnost.
Dopustite mi da malo pabirčim kod zagonetno složenog, ali uvijek smisleno jasnog Karla Rahnera:
”Uskrsni blagdan uopće nije proslava nekog prošlog događaja. Aleluja nije upućena nečemu što je bilo, pa je prošlo. Blagdan Uskrsa razglašuje početak kojim je već ustanovljena najdalja budućnost. Uskrs nam govori: početak veličanstvene slave već je tu. I što je na takav način započeto, to se i dovršuje! Traje li to dugo? Tisućljeća traje, jer treba bar taj kratak trenutak da bi se nepregledna punina stvarnosti i povijesti mogla kroz kratku smrtnu patnju (koju nazivamo poviješću prirode i svijeta) probiti do svog veličanstvenog dovršenja.”
Uskrs i uskrsnuće znači da je konačna budućnost već počela. Proslava i preobrazba svijeta nije samo ideal jer je ona u ljudskoj povijesti u bogočovjeku Isusu već inaugurirana, a uskrsnućem je najavljen njezin dovršetak.
Vratimo se koncilskim dokumentima i zaključimo citatom iz pastoralne konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu (art. 39) Gaudium et Spes ili na hrvatskom: Radost i nada.
”Nepoznato nam je vrijeme dovršenja zemlje i čovječanstva, a ne znamo ni način preobrazbe svemira. Prolazi, doduše vanjski lik ovoga svijeta, izobličen grijehom. No poučeni smo da Bog sprema novi stan i novu zemlju u kojima će vladati pravednost i gdje će blaženstvo ispuniti i nadvisiti sve želje za mirom što se rađaju u ljudskom srcu. Tada, pošto smrt bude pobijeđena, sinovi (i kćeri, op. P.K.) će Božji biti u Kristu uskrišeni, o ono što je bilo sijano u slabosti i raspadljivosti obući će neraspadljivost, ostat će ljubav i njezina djela, i od ropstva prolaznosti oslobodit će se sva stvorenja što ih je Bog stvorio radi čovjeka.”
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Još jednom o duhovnim (pro)buđenjima
- Suvremena Amerika je nezamisliva bez duhovnih probuđenja
- Protiv svakog nasilja, posebno nasilja nad ženama i djecom
- Teologija u Osijeku: Od Katančića do Kraljika
- 75 godina plus 352 crkve pod istim krovom
- Da je Marija na nebo uznesena plod je vjerske mašte
- Molitva za poplavljene u Srbiji
- Ja sam Gospodin, Bog tvoj, nemoj imati drugih bogova uz mene
- Globalni prorok istine i promicatelj društvene pravde
- Dekalog: deset riječi zapovijedi – velika povelja slobode
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.