autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • EJRENA
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PARRHēSIA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POROK PRAVDE
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • TERRA SEXUALIS
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • Ex libris D. Pilsel
    • OGLEDI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • ISTOČNO OD RAJA
    • BEZ RIJEČI
    • Moderna vremana info
    • SCRIPTA MANENT
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
  • DEMOCROACIA <br>Drago Pilsel
    DEMOCROACIA
    Drago Pilsel
  • POGLED S LIJEVA <br> Nela Vlašić
    POGLED S LIJEVA
    Nela Vlašić
  • KONTRAPUNKT <br> Branimir Pofuk
    KONTRAPUNKT
    Branimir Pofuk
  • PRESUMPCIJA UMNOSTI <br> Marko Vučetić
    PRESUMPCIJA UMNOSTI
    Marko Vučetić
  • GLOBALNI KAOS<br>Damir Grubiša
    GLOBALNI KAOS
    Damir Grubiša
  • VLAŠKA POSLA <br> Ante Tomić
    VLAŠKA POSLA
    Ante Tomić
  • VRIJEME I VJEČNOST <br> Peter Kuzmič
    VRIJEME I VJEČNOST
    Peter Kuzmič
  • ADVOCATA DIABOLI<br> Anna Maria Grünfelder
    ADVOCATA DIABOLI
    Anna Maria Grünfelder

Mate Uzinić: Bez bratstva među narodima nema budućnosti

Autor: Ivan Tučić / 07.03.2021. Leave a Comment

Mate Uzinić

Mate Uzinić

(Opaska uredništva: Prenosimo razgovor koji je fra Ivan Tučić vodio s nadbiskupom koadjutorom riječke nadbiskupije i administratorom dubrovačke biskupije Matom Uzinićem za portal Polis.ba). [Read more…]

Filed Under: INTERVJU Tagged With: Bosna i Hercegovina, Evandelii gaudium, Franjo Saleški, Fratelli tutti, Gaudium et spes, Ivan Devčić, Ivan Pavao II, Ivan Tučić, Majka Terezija, Mate Uzinić, Nikolaj Berdjajev, papa Franjo, Pavao VI., Polis

Palanačko u Crkvi

Autor: Alen Kristić / 24.10.2020. Leave a Comment

Alen Kristić

Alen Kristić

Drugi vatikanski koncil, nadasve ”Gaudium et spes” (Radodst i nada), prožet ponizno solidarnim otvaranjem svijetu, objava je rata ”duhu palanke” u Crkvi. [Read more…]

Filed Under: HERETIČKI PABIRCI Tagged With: Alen Kristić, Crkva, Gaudium et spes, Heretički pabirci

Papa Franjo: Obrazovanje je prvotna zadaća Crkve

Autor: AUTOGRAF / 08.12.2019. Leave a Comment

Papa Franjo

Papa Franjo

Obrazovanje je prvotna zadaća Crkve, rekao je papa Franjo primivši 7. prosinca u audijenciju voditelje katoličkih nevladinih organizacija. [Read more…]

Filed Under: ABRAHAMOVA DJECA Tagged With: autograf, Gaudium et spes, Laudato si, obrazovanje, papa Franjo

Srodstvo različitih

Autor: Ana i Otto Raffai / 12.11.2019. Leave a Comment

Ana i Otto Raffai

Ana i Otto Raffai

Kada mislimo o toleranciji prema drugima i drugačijima, prva je misao da se radi o nacionalnoj ili vjerskoj različitosti. Na priznavanje prava različitih tjera nas pravednost: da jači ne ”zgnječe” slabije,  da brojniji ne ”usišu” malobrojne. [Read more…]

Filed Under: REVOLUCIJA NJEŽNOSTI Tagged With: Ana Raffai, Crkva, Dignitatis Humanae, Evangelii Gaudium, Gaudium et spes, Laudato si, Lav XIII, Otto Raffai, Vukovar

Koliko Isus smije biti čovjek? (1)

Autor: Drago Bojić / 24.03.2019. Leave a Comment

Fra Drago Bojić

Fra Drago Bojić

Pod pretpostavkom da se može govoriti o zasebnom filmskom žanru, filmovi o Isusu, bili oni direktni, indirektni ili transfiguracije Isusove osobe, otvaraju cijeli niz pitanja. Ostavljajući po strani kompleksnu filmsku analizu[i] – filmske teorije i refleksije, ovaj tekst želi problemski dotaknuti nekoliko pitanja koja se odnose na postavljenu temu: odnos religije i umjetnosti, odnos religija (crkava) prema medijima, odnos biblijskog (crkvenog) i filmskog Isusa, odnos tradicionalnog razumijevanja kršćanstva i njegovih novih interpretacija. [Read more…]

Filed Under: FELJTON Tagged With: Drago Bojić, Evangelii Nuntiandi, Gaudium et spes, Isus

Katoličke udruge i politika ili kako danas biti hrabar kao većina

Autor: Ana i Otto Raffai / 08.02.2019. Leave a Comment

Ana i Otto Raffai

Ana i Otto Raffai

”Ja sam uvjereni katolik i želim živjeti u državi u kojoj kao katolik mogu živjeti bez ograničenja. Ali ne želim živjeti u državi koja propisuje/određuje svim građanima da žive kao katolici. U tome je velika razlika”, kazao je Elmar Block, europski poslanik CDU-a (kršćanskih demokrata) na tribini u Europskom kongresu u Paderbornu. [Read more…]

Filed Under: REVOLUCIJA NJEŽNOSTI Tagged With: Ana Raffai, CDU, Elmar Block, Gaudium et spes, HTV, Otto Raffai, Petar Palić, Revolucija nježnosti

O 50-oj obljetnici: Kršćanska sadašnjost ili prošlost?

Autor: Jadranka Brnčić / 17.06.2018. Leave a Comment

teologinjeU srijedu, 13. lipnja (2018.) svečano je obilježena 50-obljetnica djelovanja izdavačke kuće Kršćanska sadašnjost. Tom prigodom održan je i znanstveni kolokvij ”Vjera i kultura”.

Njime je, čini se, zatvoren krug obilježavanja kojim se javnost mogla prisjetiti nastojanja oko koncilske obnove Crkve u nas, nastojanja čije su važni protagonisti bili utemeljitelji Kršćanske sadašnjosti: [Read more…]

Filed Under: PARRHēSIA Tagged With: Ana Biočić, Anton Šuljić, Bajsić, Biblija, Crkva, egoizam, Gaudium et spes, individualizam, Isus Krist, Ivan Dodlek, Jadranka Brnčić, Josip Bozanić, Josip Turčinović, komunisti, Kršćanska sadašnjost, Krunoslav Novak, KS, kultura, nacionalizam, nacizam, papa Franjo, Parrhēsia, prošlost, relativizam, Šagi Bunić, sekularno društvo, Slavko Slišković, Stjepan Brebrić, Stjepan Kušar, Teološki četvrtak, vjera

Naoružani proroci vladaju, nenaoružani završe u tamnici

Autor: Josip Kregar / 19.04.2018. Leave a Comment

autograf-josip-kregar-bb2U što vjeruju političari. Kome vjeruju? Tko im vjeruje? Jednostavan odgovor bio bi da ne vjeruju ni u što i da im nitko ne vjeruje. Nije tako jednostavno. Ne zato što svi nisu isti. Nisu. Ali problem je dublji. ”Politics is the art of the possible, the attainable — the art of the next best”, Otto von Bismarck. [Read more…]

Filed Under: POROK PRAVDE Tagged With: etika, Gaudium et spes, Josip Kregar, Otto von Bismarck, političari, Porok Pravde, proroci, vjera, Weber

Jacqueline Bat + Lana Bobić + Jadranka Brnčić + Marina Škrabalo = Crkva

Autor: Branimir Pofuk / 17.04.2018. Leave a Comment

pedesetnicaU televizijskim raspravama o Istanbulskoj konvenciji, pred najširom javnošću dogodilo se nešto čega inače u Hrvatskoj baš i nema: unutarcrkvena javnost. Kada je nakon zagrebačkog prosvjeda protiv ratifikacije konvencije na Hrvatskoj televiziji Kristina Pavlović, predsjednica konzervativne i Crkvi bliske udruge Grozd, rekla da se čuo glas hrvatskog naroda i vjernika, sugovornica Ana Raffai, katolička teologija i mirovna aktivistkinja, smireno joj je odgovorila da je to bio samo dio naroda i dio vjernika.

U emisiji Otvoreno predsjedniku Hrvatske biskupske konferencije nadbiskupu Puljiću vrlo je hrabro oponirala Marina Škrabalo, naglašavajući: “I ja sam vjernica”. Kristina Pavlović bila je očito zbunjena što s druge strane, kao zastupnicu drugačijeg mišljenja, ima osobu koja je također katolkinja, i to vrlo aktivna. Zato je i izrazila sumnjičavost prema “njenoj teologiji” primjećujući da se ona ponešto razlikuje od “službene crkvene”.

Ovim razgovorom želimo pokazati drugo, pluralističko lice Katoličke Crkve u Hrvatskoj kroz iskustvo četiri vjernice.

Marina Škrabalo je upraviteljice zaklade Solidarna za ljudska prava i solidarnost, mirovna aktivistica i stučnjakinja za javne politike. Ona doista živi onu molitvu sv. Franje koja kršćane upućuje da budu utjeha i pomoć gdje god je patnja i nepravda.

Bio sam siguran da će na Trgu sv. Marka dočekati Sašu Pavlića, “čovjeka s križem”. Od njega je naučila kako se živi solidarnost, jednakost i ljubav. “Sašin hod za život sve bolesne djece, onih najmanjih među nama, duboko me dirnuo i ohrabrio”, rekla mi je Marina Škrabalo, inače kći poznatog hrvatskog liberala Ive Škrabala.

Lana Bobić se predstavlja kao teološka aktivistkinja. Time daje do znanja da je studirala teologiju, ali da je prvo polje njenog djelovanja aktivizam. Za nju je teologija teorija koja pomaže u artikulaciji vjere, koja mora doći iznutra i temelj je prakse.

Jacqueline Bat je po struci profesor rehabilitator, defektolog, slikar i likovni terapeut. Predstavljajući se, ona sama te riječi koristi u muškom rodu. Vodi i podružnicu zaklade ”Otok Brač – negdje između mora i zvijezda”. Svoju vjeru živi i kao benediktinska oblata, dakle svjetovna redovnica benediktinka, laikinja.

Jadranka Brnčić radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i po struci je biblijska hermeneutičarka. Predaje i na Teološkom fakultetu Matija Vlačić Ilirik, U ovom kvartetu ona se doima kao tiha snaga i nadahnuće. Piše i pjesme, a svoje nadahnute eseje u kojima razmatra svoju vjeru i Crkvu, koje posljednjih godina piše za portal Autograf, objavila je u dvije knjige: “Biti katolik još” (Golden marketing, 2007.) i “Biti kršćanin s papom Franjom” (Synopsis, 2016.).

Za razgovor o Crkvi i vjeri u uskrsnom vremenu namjerno sam odabrao samo žene podsjećajući tako da su, prema Novom zavjetu, upravo žene bile i pod Isusovim križem, a prve su došle i na prazan grob i susrele Uskrslog, te prenijele radosnu vijest učenicima koji su se razbježali i sakrili.

Kakav je Vaš odnos s Katoličkom Crkvom i kako se u njoj osjećate?

Brnčić: Kad kažete Katolička Crkva, to je znači sveopća, univerzalna Crkva u kojoj postoji niz načina na koji ljudi žive svoju vjeru i izražavaju je kroz različite kulture. Osjećam se vrlo dobro u toj Crkvi, ali ne baš tako dobro u Hrvatskoj. Čini mi se da je kod nas nastao jedan kulturološki lom nakon 1991. godine. Ja sam odgojena na Drugom vatikanskom koncilu i očekivala sam da ćemo tada početi razvijati i živjeti u javnosti sve potencijale koje imamo. Dogodilo se nešto sasvim drugo. Mobilizirali smo samo neke najniže momente u vjeri. Tako da se ne osjećam baš dobro i doživljavam neugodnosti zato što se usudim reći javno što mislim.

Zar i u crkvi u koju odlazite na misu?

Brnčić: Osobno imam sreće da mogu odlaziti na liturgiju u franjevačku crkvu u Samoboru gdje se ne moram bojati što ću čuti na propovijedi, odnosno gdje se mogu radovati da ću čuti tumačenje pročitanog evanđelja. No, na drugim mjestima znala sam doživjeti neugodnosti. Jednom mi je u Zagrebu pristupio nepoznat čovjek odmah poslije pričesti i kroz zube komentirao: “Ti nemaš što tu raditi kad blatiš našu Crkvu”, a dobivam katkad i vesele mailove optužbi da služim “đavlu” ili da me plaćaju komunisti, soroševci ili tko zna tko.

Jedan čovjek mi je jednom preko Facebooka poslao poruku da “ću vidjeti svojega boga“”, a ja sam mu odgovorila: “Da bar…”. Stoljećima smo odgajani da mislimo kako je Crkva, točnije da je crkvena hijerarhija predstavnica Božja na zemlji te da kritizirajući nju kritiziramo samoga Boga (kao da bi to bio golem grijeh!).

Jacqueline Bat, Lana Bobić, Jadranka Brnčić,, Marina Škrabalo Foto: Boris Ščitar - Večernji list

Jacqueline Bat, Jadranka Brnčić, Lana Bobić i Marina Škrabalo
Foto: Boris Ščitar – Večernji list

Drugi vatikanski koncil nije zaživio u nas u tom najvažnijem području: razumijevanju da je svatko od nas Crkva i odgovoran za Crkvu te da svi dijelimo dar Duha Svetoga i pozvani smo međusobno se ispravljati i bodriti. A nismo ni doista svjesni da je poslanje Crkve da brigom i ljubavlju budemo odgovorni za cijeli svijet kao naš dom i za svakog čovjeka bez obzira na njegove identitarne pripadnosti.

Kršćanski aktivizam, koji je jedan način očitovanja te odgovornosti, u nas ide uglavnom u sasvim drugom smjeru: u očuvanje vlastitoga shvaćanja identiteta koji se svima hoće nametnuti kao jedini ispravan. No, ima, hvala Bogu, i divnih primjera kršćanskog aktivizma koji u središte svojega djelovanja stavljaju sadržaj evanđelja: mir (Katarina Kruhonja i Mirovni centar u Osijeku), nenasilje (Otto i Ana Raffai), dijalog (Lana Bobić, U dobroj vjeri), a zacijelo ima i niz akcija dobrih ljudi koje nisu poznate javnosti.  

Škrabalo: Ja sam odgojena u katoličkoj vjerskoj zajednici, u crkvi sv. Križa, gdje sam imala veliku sreću što sam pohađala vjeronauk u župi koja je funkcionirala kao živa dinamična zajednica. Mi smo samodoprinosom izgradili vlastitu crkvu, ja sam krštena u baraci. Imala sam sjajne vjeroučitelje i vjeroučiteljice, franjevce. Pater Emanuel Hoško je bio naš župnik, a imala sam i sjajnu vjeroučiteljicu koja se vratila iz Indije kao redovnica Majke Tereze.

Doživjela sam Crkvu kao zajednicu vjernika, redovnika i svećenika koja je ovdje da bismo jedni druge podržali u što kvalitetnijem životu u zajednici i u svojim osobnim duhovnim putovanjima. A početkom devedesetih godina počela sam volontirati, najprije u izbjegličkom kampu u Gašincima, a nakon toga sam u mirovnom projektu u Pakracu. Mirovni rad meni je bio jako važan za vrijeme rata.

To ste povezivali sa svojom vjerom?

Škrabalo: Da, naravno, zato što je to pitanje nekih temeljnih načela. I ja sam odgojena u duhu Drugog vatikanskog koncila kojem je moj otac bio izuzetno posvećen i veliki pobornik. U našoj kući su bili mnogi svećenici kao obiteljski prijatelji i meni je bilo logično da je u trenutku kada se događa rat crkva mjesto utjehe i ohrabrenja. Mjesto gdje ćemo učiti kako da se nosimo s mržnjom, s problemom velikih povreda, a da ne odbacimo čovjeka, to jest da nađemo put nenasilja.

Ja to u Crkvi nažalost nisam čula. Slušala sam samo molitve isključivo za jednu stranu i proklinjanja neprijatelja. U tom trenutku morala sam otići u neki drugi prostor, a to je bila Antiratna kampanja Hrvatske koja je okupila u prvom redu ljudskopravaške aktiviste koji nisu bili povezani s vjerskim zajednicama. Ali, s druge strane, zahvaljujući Centru za mir Osijek, Katarini Kruhonji, ekumenskim zajednicama koje su cijelo vrijeme funkcionirale, naročito u istočnoj Slavoniji, upoznala sam i tu jednu cijelu struju vjernički motiviranog aktivizma.

Da ne govorim o kvekerima i menonitima. To su dvije zajednice iz Engleske. Oni su odmah došli ovamo i, za razliku od većine drugih organizacija koje su imale svoje agende, jednostavno pitali što vam treba. Cijeli humanitarni angažman devedesetih oko podrške žrtvama i usporedni mirovni angažman oko održavanja i obnove međuljudskih odnosa bili su snažno podržani od mnogih na dobro usmjerenih vjerskih zajednica širom Europe i Amerike.

Kod mene je vremenom prevagnuo taj ljudskopravaški zagoravački okvir, promišljanje ljudskih prava i izgradnja mira, što je moja najjača identitetska točka, u odnosu na moje vjerske motive. Ali, to je također dio mog identiteta i ja i dalje istinski vjerujem da Katolička Crkva može činiti mnogo sjajnih stvari širom svijeta kao što ih i radi. Nažalost, u Hrvatskoj imamo dominaciju pravaca kojima je prioritet čistoća nečije vjere, ponašanja, nacije, gledanje koga uključujemo, a koga isključujemo, a ne na koji način da se ponovo svi povežemo i da jedni drugima, tamo gdje treba, oprostimo.

Lana, kakva su Vaša iskustva?

Bobić: Samim tim što sam studirala protestantsku teologiju olako me se otpisuje kao protestantkinju, a čula sam već o sebi i da sam pravoslavka. Pa se pitam hoću li morati uvijek sa sobom nositi potvrdu o krštenju, pričesti i krizmi iz splitske Župe sv. Frane. Sve mi je to u najmanju ruku mučno. Ja se jako dobro osjećam u jednoj, svetoj, apostolskoj, katoličkoj crkvi, zajednici vjernika kojoj je glava Isus Krist.

Pridjev katolička znači sveobuhvatnost. Međutim, jako se loše osjećam u instituciji Crkve kakvu imamo danas u Hrvatskoj gdje se ljudima zapravo nameće što i tko moraju biti da bi bili pravovjerni, gdje se ljudima govori kako trebaju vjerovati, a ne slušaju se ljudi i njihove potrebe. Mislim da u Hrvatskoj ima jako puno ljudi koji napuštaju Crkvu upravo iz tih razloga, ljudi koji traže prostor zajednice, duhovnosti i kršćanstva, ali ne nalaze odgovore na svoja pitanja unutar Rimokatoličke crkve kakvu imamo u Hrvatskoj i kakvu promovira Hrvatska biskupska konferencija.

Jaquelin Bat Foto: Boris Ščitar - Včernji list

Jaquelin Bat
Foto: Boris Ščitar – Večernji list

Ja sam se našla u aktivizmu upravo zbog tih razloga. Falio mi je prostor u kojem mogu djelovati. Kada je krenula migrantska kriza falio mi je prostor zajednice koja će bez postavljanja ikakvih pitanja, tko su ti ljudi, odakle i zašto dolaze, primijetiti da su to ljudi u nevolji, otići na teren i pružiti im ruku. Osobito ljudima koji su proživjeli nasilje. Aktivizam mi je pružio ono što mi je nedostajalo u Crkvi, moment djelovanja, da mogu djelovati u svojoj zajednici u skladu sa svojom vjerom i kršćanstvom.

Kada se nazivate teološkom aktivistkinjom, želite li reći da Vaš aktivizam proizlazi iz teologije?

Bobić: Pa da, u principu teologiju jako volim i sretna sam što sam je studirala, ali meni nije dostatno ostajati u akademskim okvirima. Bitno mi je djelovati, jako mi je bitan terenski rad, rad s ljudima. Možemo reći da je teologija teorija, a da je aktivistički rad praksa.

Je li teologija isto što i vjera?

Bobić: Ne. Ne bih se s tim složila. Teologija je disciplina kojom promišljamo i Božju riječ i Crkvu na ovom svijetu, a vjera je intrinzičan osjećaj svake osobe. Teologiju možemo učiti, a vjera je nešto što mora doći iznutra i što se ne može tako lako ni artikulirati. Svaki pojedinac mora sam znati što njemu znači vjera. Mislim da je to nemoguće znanstveno artikulirati.

Brnčić: Za teologiju je bitno da ona omogućuje artikuliranje življenja vjere u suvremenom svijetu. Ona itekako može imati veze sa samom vjerom, može pomoći ljudima da artikuliraju vjeru u svijetu u kojem žive.

Usput, Vaša specijalnost je biblijska hermeneutika. Je li to teološka, filološka ili filozofska disciplina?

Brnčić: Filozofijska, kreće iz filozofije. To nije tumačenje Biblije, nego je to razumijevanje načela kojima se može tumačiti svaki tekst, pa tako i biblijski.

Jacqueline, gdje vi sebe nalazite i kako se snalazite u Crkvi?

Bat: Kao i Lana, osjećam se dobro u zajednici vjernih, u univerzalnoj, sveopćoj Katoličkoj Crkvi. Svoj katolicitet živim na univerzalnoj, sveopćoj razini. Također, osjećam se jako dobro u zajednici sa svojom monaškom braćom, jer mi je lectio divina i molitva srca polazište svega. Uključila sam se u benediktinsku zajednicu početkom 2000-ih tražeći svoj prostor, ne želeći napustiti svoju Crkvu zbog stvarnosti koja skreće od koncilskog dokumenta Gaudium et spes (Radost i nada), od individualnih sloboda, kao i od dokumenta Dei verbum (Božja riječ) koji naglašava prakticiranje riječi božje kod laika.

U okviru nametnutih tema ja se i po svojoj umjetničkoj vokaciji ne mogu snaći. Uvijek preispitujem prostor oko sebe i svoj unutarnji. Ne pristajem na gotove istine i zadane teme u okviru kojih se može misliti kršćanstvo. A pogotovo ne pristajem na povezivanje crkve i nacije, na preispitivanje jesi li Hrvat ili nisi, jesi li katolik ili nisi i da se sve to interpretira u binarnom sustavu koji nažalost moja Crkva kojoj pripadam, prakticira da bi potpirivala antagonizme.

Moje mišljenje je da je to zbog njene želje za svjetovnom moći, za utjecajem na krojenje zakona i građansku stvarnost. Nažalost, sve češće slušamo o uređenju građanskog društva na temelju kršćanskih vrednota. Time HBK, koja se svrstala uz bok biskupima Slovačke, Poljske, Latvije i Estonije, negira tekovine Drugog vatikanskog koncila kojem su polazišta osobne ljudske slobode, sekularnost države i razlikovanje kompetencija. Ipak, Crkva je pluralistična, premda se čini da nije, bez obzira ne neke dominantne note.

Ja sam inače socioliberal i politički sam angažirana u stranci Pametno. Ne mogu reći da sam od župnika ikada doživjela išta više od pošalice poput “da čujem što sad Pametno kaže” ili “još ću završiti na webu Pametno”, ali od pojedinih vjernika da. Čak su me zgrabili jednom na izlazu iz crkve i tražili da se ispišem iz stranke jer da to nije spojivo s kršćanstvom, a s druge strane cijeli moj crkveni zbor je na lokalnim izborima, na kojima sam bila nositeljica liste, glasao za mene. Ono što nedostaje je prostor za diskusiju.

Jadranka Brnčić Foto: Boris Ščitar - Včernji list

Jadranka Brnčić
Foto: Boris Ščitar – Večernji list

Nekad sam pisala tekstove za župni listić o svetoj Hildegardi koja ima krasan odnos prema stvorenjima, kao i papa Franjo, a danas će vam reći da ste hipik ako razmišljate o ekologiji i sveukupnosti sudioništva cijeloga svijeta u uskrsnom otajstvu.

Ne bi li se i na liberalizam moglo gledati kao na jednu od kršćanskih vrednota?

Bat: Mislim da danas ni kod liberala u kontekstu politike nema puno mjesta za kršćanstvo, kao što se kod kršćana, a posebno katolika, liberalizam smatra anticrkvenim. Kriza je obostrana. Liberalna Europa je u krizi, a činjenica je da su liberalizam i Crkva u antagonizmu još od uspona liberalizma u 18. stoljeću. Prosvjetiteljstvo je bilo pozitivno dok nije krenulo u odmazdu.

Za mene su liberalizam i kršćanstvo pismo i glava istog novčića. Devijacija jednog znači i devijaciju drugog. Oni si ne žele priznati međuovisnost i u nekom su sukobu koji je zapravo kontraproduktivan i šteti jednima i drugima. Liberali koji sada vole govoriti isključivo o oslobođenju od svega klerikalnog, a i ja sam sekularist i apsolutno sam za razlikovanje kompetencija crkve i države. Ali, liberalizam je doista dijete kršćanske kulture.

Nemoguće je braniti ljudska prava ako ih ne branimo na temeljima kršćanske kulture čija je temeljna postavka da se čovjek rađa slobodan. Nijedna filozofska misao, ni Hegelova, ni Aristotelova ili bilo koja druga, nije zastupala dostojanstvo ljudske osobe koje je ontološko, iz čega danas izvlačimo sva ljudska prava.

Liberalizam ne bi ni mogao nastati bez temelja u kršćanstvu, što mnogi moji kolege liberali danas zaboravljaju. Ne moraju oni biti vjernici i vjerovati u objavu i raspelo, ali moraju biti kulturni vjernici. Jer onog momenta kad liberalizam zaboravi svoj moralni temelj, na čemu će ga graditi? I sloboda tržišta ima taj moralni temelj slobode i dostojanstva ljudske osobe. Prisjetim se Tome Akvinskog koji je, na neki način, bio prvi liberalni teolog i koji je rekao da se čovjek ima pravo oduprijeti svakoj vlasti koja bi na bilo koji način ugrozila njegovo ljudsko dostojanstvo i slobodu.

Bobić: Ja bih na sve ovo još željela dodati nešto što nije samo moj vlastiti osjećaj, nego i mnogih ljudi koje poznajem i s kojima razgovaram. Osjećamo se kao izbjeglice u vlastitoj Crkvi, jer nam se ne dopušta biti dio Crkve zato što možda razmišljamo drugačije ili propitkujemo neke stvari. Osobno sam bila aktivna u crkvi dok nisam počela preispitivati žensku ulogu u njoj i pitati svog svećenika o ulozi Marije Magdalene. Jer ja sam pročitala u Evanđelju da ona Isusa zove “Učitelju”, pa mi nije bilo jasno zašto mi o njoj učimo kao o bludnici, a ne kao jednoj od učenika.

Kad sam počela postavljati takva pitanja, dobila sam odgovore tipa “joj, nemoj to pitati, zbunjuješ druge učenike na vjeronauku”. Ili nisam dobivala odgovore, ili bi mi se reklo da ne budem heretična.

Što se tiče povezivanja liberalizma i kršćanstva, mene ljudi često svrstavaju u lijevu političku opciju, ali ja se tamo nikada nisam svrstala naprosto zato što u kršćanstvu treba biti mjesta i za lijeve, i za desne, i za liberalne. Kada kršćanstvo počnemo povezivati za jednu od političkih opcija činimo veliku, veliku pogrešku jer na taj način isključujemo one aktere koji su isto tako dio društva i koji su također potrebni da bismo krojili zajedničko društvo koje je po mjeri svih. To se događa u onim trenucima kada se brani pozicija moći. A naš kršćanski poziv je uvijek osporavati poziciju moći koja je zapravo ta koja potlačuje.

Marina, govoreći o liberalizmu, Vaš otac je u javnosti na kraju života bio najpoznatiji upravo kao političar – liberal. Kako su se u vašoj obitelji usklađivali liberalizam i vjera?

Škrabalo: Ja sam na svu sreću doista privilegirana zbog svog obiteljskog odgoja. Obitelji jako puno utječu na naše početne svjetonazorske pozicije. To je naša popudbina koju svatko od nas dalje razvija i s njom nešto radi u životu i stvara svoj vlastiti otisak, kulturni, duhovni i društveni. Moj otac je bio autohtoni liberal i autohtoni kršćanin i katolik, tako da te stvari nikada nisu bile u suprotnosti. Dapače. Jedna od glavnih stvari koju pamtim i na koju me on uvijek vraćao ove su njegove riječi: “Marina, rođena si slobodna i Isus Krist traži da preuzmeš odgovornost i da odlučuješ po svojoj savjesti”.

I zapravo sam odgojena na način da sam već kao dijete imala dosta veliku odgovornost da trebam sama preuzeti odgovornost za svoje djelovanje i da trebam promisliti što i kako radim. Tako sam odgojena i danas vjerujem u tri velika načela. Temeljno je načelo slobode, drugo je načelo jednakosti, da smo svi rođeni jednaki i u ljubavi Boga prema ljudima i svojim šansama da živimo u dostojanstvu, a treće je načelo, ono koje Novi zavjet stalno stavlja pred nas, da smo solidarni, da pomažemo jednim drugima.

Jednakost, sloboda, solidarnost, to su tri velika načela. A povrh svega toga, kao nadnačelo, je ljubav kao aktivni princip, nešto što ne pada samo kao milost, nego nešto što mi možemo njegovati. Ja tu ne vidim apsolutno nikakvu koliziju s temeljnim načelima i postavkama Francuske revolucije koje su danas postavke suvremenih europskih liberalno-demokratskih društava.

Ono što mene jako, jako zabrinjava je da mi u Hrvatskoj ne samo da imamo situaciju tradicionalnog kompleksa u kojem se nacionalni identitet povezuje s vjerskim. Nego sada imamo novi moment koji se događa s pokretima koji su trenutno dominantni i među aktivnim vjernicima laicima i institucijama, a koji tako čitaju i predstavljaju doktrinu da u prvi plan ispada da je jednakost nešto loše.

Imamo gospodina Baterela i njegove aktiviste koji otvoreno govore da je jednakost protivna Bogu, da se naravni zakon temelji na hijerarhiji, da nismo svi isti i da ne možemo biti solidarni sa svima, nego samo s nekima, koje smo proglasili da žive i djeluju po slici Božjoj, a one druge ćemo ili odbaciti ili preodgojiti.

Tu je i točka u kojoj treba snažno preispitati i suvremeni liberalizam, a to je pitanje prenaglašenog individualizma, narcističke kulture, izostanka solidarnosti i kratkoročnog gledanja, umjesto dugoročnog, kolektivnog i razvojnog. Sada odjednom kršćani i katolici, o kojima sam upravo govorila, više nemaju problem s takvim sebičnim  individualizmom, kao ni sa socio-ekonomskom nejednakošću, ni s pitanjem bogatstva, nego su im problem upravo jednakost, solidarnost i sloboda.

my-postTo je otišlo u krivom smjeru i ja sam nesretna što smo dovedeni u jednu provincijalnu situaciju u kojoj se nemaju gdje čuti glasovi liberalnih teologa. Ja kao građanka, na primjer, koja nisam u svakodnevnom kontaktu s teologijom, dobila sam takva nova saznanja preko knjige Nebojše Zelića i Zorana Grozdanova “Vjera u dijalog”. Oni su mi obogatili život različitim glasovima i tumačenjima.

Jadranka, Vi djelujete na manje aktivističke načine…

Brnčić: Ja nisam toliko aktivna jer sam po naravi introvertna osoba i osjećam da je moj zadatak više promatrati i bilježiti to što vidim. Ali ima još jedna dimenzija u svemu ovom. Mi imamo sklonost trpati sve u jedan kalup. Ne postoji neki idealan katolik po čijoj bismo se mjeri svi trebali ravnati i oblikovati.

Čak ni papa Franjo?

Brnčić: On bi mogao biti primjer dobrog katolika. Ja razumijem strah ljudi. Još uvijek je prisutan mentalitet iz vremena komunizma, a pogotovo kod onih koji ga se najglasnije odriču, da su nam potrebni autoriteti da bismo se znali orijentirati u društvu. Naravno, globalizacija je donijela svoje strahove i probleme. Ali umjesto da, kao što Papa nudi, kritiziramo liberalni kapitalizam, mi se s njime srašćujemo.

Iz Vašeg je rada ipak niknula jedna posebna grupa. Što je to Hodos?

Brnčić: Ja pišem svoje tekstove i kritiziram ono što mi se čini da treba kritizirati u javnom životu Crkve. Tako sam u jednom tekstu, skoro u šali, napisala “svi vi katolici koji drugačije mislite, ujedinite se”. I onda mi se javilo jako puno ljudi. Pokrenuli smo Facebook stranicu i evo već godinu dana se sastajemo, razgovaramo o svemu što nas tišti u životu Crkve i dijelimo svoje frustracije.

Vidjeli smo da slično razmišljamo, a sad bismo trebali krenuti osvajati nova područja. Mi nemamo teološke platforme s koje možemo razmišljati o problemima koje sada iznosimo i zapravo bismo trebali na tome raditi. Mi smo svi pojedinci i tako nastupamo, ali nema teološke platforme.

Obrazovanje u Crkvi je na vrlo niskom stupnju, ako smijem reći, ljudi koji misle šire od onog što im se nudi na fakultetima će biti sankcionirani, i to ne izravno, nego neizravno, što je još gore. Vjerujem da ima ljudi u Crkvi kadrih razmišljati i djelovati, ali se ne usude javno istupati. Hodos je jedan mali pokušaj nas laika da se povežemo. Inače, hodos je grčka riječ koja znači put, putovanje.

Bat: Doista nam nedostaje prostor za diskusiju. Ja sam sedam godina studirala dopisno teologiju pokojnog fra Jerka Fućaka koju je on osmislio upravo u duhu Drugog vatikanskog koncila, kao sudjelovanje kršćana koji su nešto drugo po struci u pluralizmu društva, da znamo obrazložiti razloge svoje nade. Međutim, i ona je već ranih 2000-ih godina počela skretati prema oficijelnom smjeru, što se može, a što se ne može i tako je izgubila svoj koncilski duh i okrenutost prema laicima koji žele steći neko teološko znanje.

Ponekad znam voditi konstruktivne debate s klerom koje ih na početku ponekad uzrujaju, ali im je to isto tako i izazov, dok od drugih vjernika svašta čujem. Kada sam jednom, ne navodeći autora, izrekla misao Tomislava Šagi Bunića da je stavljanje znaka jednakosti između vjere i nacije najveće idolopoklonstvo modernog doba, jedna mi je gospođa predbacila da su ti moji teološki diskursi uvijek antihrvatski.

U diskusijama, pak, oko Istanbulske konvencije ne možete citirati ni kardinala Lehmanna koji je napisao knjigu “Teologija i rod”, gdje rod zapravo apostrofira kao analitički društveni instrument kojim se služe razne društvene znanosti i kao dobar alat za postizanje ravnopravnosti spolova i spolne demokracije. Da, on baš taj izraz koristi, spolna demokracija.

Dakle, uopće nije upitno da pojam roda koriste i teolozi. Naravno, za Crkvu nije, niti će ikada biti prihvatljivo razdvajanje i opcionarno biranje “danas muško, sutra žensko”, kao i neke dekonstruktivističke teorije. Ali kod nas se riječ rod danas uopće ne smije spomenuti.

Čuli smo ovih dana sasvim neuvijene prijetnje ekskomunikacijom premijeru i onima koji će glasati za Istanbulsku konvenciju, a ja sam u jednoj prigodi sjedila sučelice jednom biskupu u miru koji je, gledajući u mene, rekao kako neki, eto, krivo govore da bi papa Franjo potpisao Istanbulsku konvenciju i da su vjernici odgovorni za to koji nauk slijede te da ga treba provjeravati čak i kada dolazi od crkvenih ljudi.

Pošto sam imala dojam da je “informiran” da sam ja neka koja je skrenula s pravog nauka, a i s obzirom na to da se obratio direktno meni, ja sam mu izravno odgovorila. Rekla sam da se s njim potpuno slažem, da se Papu jako često krivo citira i da on, naravno, nikada ne bi potpisao Istanbulsku konvenciju jer Papa ne ulazi u kompetencije države koja treba potpisati međunarodni dokument.

Papa se ni na koji način nije izjasnio niti za, niti protiv tog konkretnog dokumenta. A budući da rado odlazim u svoju župu u Parmi, jako se dobro sjećam što je pisao L’osservatore Romano i što je govorio i propovijedao kler u Italiji o Istanbulskoj konvenciji kao instrumentu koji će nam pomoći da smanjimo nasilje prema ženama.

A što se tiče provjeravanja krivog nauka, kad bi meni netko zaprijetio ekskomunikacijom, rekla sam biskupu, to bi vjerojatno završilo kanonskom tužbom. Mogućnosti za ekskomunikaciju zbog nečeg takvog uopće nema u crkvenom zakoniku i to je samo prazno treniranje mišića.

Lana Bobić Foto: Boris Ščitar - Večernji list

Lana Bobić
Foto: Boris Ščitar – Večernji list

Što da učini vjernik kada u crkvi čuje političke propovijedi?

Bobić: Ja već neko vrijeme u crkvu ulazim kada je prazna. To me boli i zato se osjećam kao izbjeglica u svojoj Crkvi, ali naprosto više ne mogu doći na misu i slušati takve stvari. Znam svoj karakter i vjerojatno bih reagirala, demonstrativno otišla ili si čak dopustila nešto glasno reći, a nikako se ne želim dovesti u poziciju da tako nešto napravim. S nestrpljenjem sam čekala poruke naših biskupa ovog Uskrsa i čekala poruke nade, jer to je naš najveći blagdan kada milost i život pobjeđuju, koji nosi poruku novog rođenja.

U ovo vrijeme kada nam je društvo u velikim problemima, i kada svi mi, i Crkva i država, i mi kao pojedinci, građanke i građani trebamo priznati jedan kolektivni poraz, zbilja sam se nadala poruku nade, a opet sam slušala jeftino politikanstvo u cilju održavanja pozicija moći i to jednostavno ne mogu podržavati.

Kako je došlo do te promjene i odstupanja od prakse i baštine Drugog vatikanskog koncila?

Brnčić: Rat je pridonio tome da se mobiliziraju instinkti za preživljavanje. I to je normalno. Ali je problem što smo te instinkte nastavili njegovati i osuđivati druge.

Bobić: I tako već skoro trideset godina nakon rata mi i dalje živimo u izrazito ratnom mentalitetu. Brojni naši ljudi iz crkve, svećenici i biskupi, njeguju vrlo militantnu retoriku. Meni je to vrlo zabrinjavajuće. Cijela bit Evanđelja je u tome da pružamo ruku jedni drugima i ljubimo jedni druge. Mi, kao vjernici, bez obzira da li se osjećamo kao pripadnici institucije Crkve ili ne, koji želimo autentično živjeti Kristov nauk i svjedočiti vjeru kao što su je svjedočili prvi kršćani koji su bili spremni za tu vjeru i ginuti, mi moramo širiti vijest o radikalnom nenasilju i radikalnoj ravnopravnosti i prekidanju tog cikličkog niza konstantnog ponavljanja tragedije i patnje.

Kako Vi doživljavate djelovanje Crkve danas u hrvatskom društvu? 

Škrabalo: Vidimo koje su službeno pozicije Hrvatske biskupske konferencije. Imamo i komisiju Iustitia et pax, koja je inače jedna vrlo korisna formacija unutar Crkve koja bi se trebala baviti problematikom socijalne pravde i problematikom društvenog uređenje, s fokusom na svjetovne probleme. Vrlo su rijetke situacije u kojima su te strukture svjetionik, kada se iz tih institucija šalju poruke koje društvu mogu pomoći, ali kao sugestije, a ne kao naredbe.

Drugi vatikanski koncil je bitan i radi opstanka jedne religijske institucije u pluralističkom svijetu. Etički je ispravno ići u dijalog i afirmirati pluralizam unutar kojeg se onda ugrađuje i Crkva. Ali, da se ne zavaravamo, to je i pitanje opstanka Crkve. Crkva na drugi način ne može opstati, osim ako opet ne krene u militantne križarske pohode i ratove, ali za takvo nešto više nema šanse i u nečem takvom joj nije mjesto, premda je u povijesti bilo svega i svačega.

Trenutno kod nas kada Crkva govori o društvenim problemima te sugestije ne idu prema konstruktivnom rješavanju problema, nego prema zatvaranju. Problem je i u neadekvatno educiranim ljudima koji vode župe i često nisu dorasli situacijama i ne razumiju da je posao pastira da ljude osnaže i podrže da mogu živjeti svoju vjeru unatoč velikim iskušenjima, kakva samo imali u ratu. Kada je u to ratno vrijeme kardinal Kuharić, s čitavom HBK jednom istupio s afirmativnim mirovnim porukama, to nam se do danas urezalo u pamćenje. Ali to se nažalost nije svakodnevno događalo u našim župama.

Ili prvi dolazak pape Ivana Pavla II…

Škrabalo: Da! Bila sam na toj misi. U trenutku kada je papa izgovorio “Svatko od vas je prvo kršćanin, a nakon toga Hrvat, Srbin i sve drugo”, kada je spomenuo Savu koja se ulijeva u Dunav kao sliku točke koja nas povezuje, ja se sjećam da mi se učinilo da se zaustavio zrak oko nas. Ne koristim inače često takve riječi, ali ja sam tada osjetila milost. Ljudi kao da su u tom času najprije htjeli baciti nešto na njega, a onda se dogodio trenutak jedne velike kolektivne tišine u kojoj su odzvonile te riječi. Mislim da je veliki problem danas što nemamo teološku platformu i što nijedan časopis koji bi bio autonoman, a koji promišlja teme vjere i društva ne funkcionira u Hrvatskoj.

Bobić: Imamo Concilium.

Škrabalo: Da, ali on je ipak elitan, za uži krug čitatelja. Ja mislim na nešto što bi mnogo ljudi čitalo. Nešto poput časopisa koje smo nekada imali, kao što je bio, na primjer, Mi za mlade. Uostalom, zašto tekstovi Jadranke Brnčić ne bi mogli biti objavljivani i u Glasu Koncila? Zar ne bi trebalo biti normalno da upravo u Glasu Koncila bude objavljen tekst katoličkih teologinja, koji je nedavno objavljen pod pseudonimom Junija Horvat u Novom Listu o drugačijoj feminističkoj teološkoj perspektivi u odnosu na Istanbulsku konvenciju?

Zar se ne bi mogli organizirati kružoci i razgovori o toj i mnogim drugim temama po župama? Taj prostor bi se mogao i trebao iskoristiti, ali se namjerno ne iskorištava. Zvučat će možda snobovski, ali mislim da je to jedan provincijalni kompleks.

Postoji strah od intelektualnog talasanja i jednostavno nema dovoljno sigurnosti i otvorenosti da se otvori dijalog zato što bi se time možda umanjile i izgubile nečije pozicije moći. To je stvarno žalosno.

Ova okupljanja na ulicama sada mogu izgledati kao veliki masovni pokret, ali to će dugoročno Crkvu marginalizirati. Nemojmo zaboraviti da prema mnogim različitim istraživanjima mi imamo sreću da ljudi u Hrvatskoj nisu radikalni. Ima oportunizma i nažalost jako puno internalizirane autoritarnosti, ali nemamo toliko razvijen ekstremizam.

Marina Škrabalo Foto: Boris Ščitar - Večernji list

Marina Škrabalo
Foto: Boris Ščitar – Večernji list

Ovdje svi ljudi znaju što znači patnja jer imaju to iskustvo u svojim obiteljima i generacijama. Militantni fundamentalistički pravci realno ne mogu mobilizirati više od, maksimalno, dvadeset posto stanovništva. Nažalost, radi se i o mladima do trideset godina koji su izrazito zapušteni, čiji su roditelji nezaposleni i umorni, koji su sami nezaposleni i nisu dobili podršku koju su trebali i u obrazovanju i u odgoju. Upravo ta generacija sve više izražava ekstremno ksenofobne autoritarne pozicije koje idu sve do suprematizma. I to bi isto tako trebalo zabrinjavati Crkvu.

Bobić: Marina je spomenula komisiju Iustitia et pax i nesnalaženje Crkve u suvremenom svijetu. Posljednji put kada sam pročitala nešto od te komisije što mi je rastopilo srce bilo je 2011. godine. Komisija Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije tada je u suradnji sa Zelenom akcijom uspjela spriječiti donošenje zakona kojim bi bile privatizirane vode.

Tim su putem odaslali predivnu poruku braneći ne samo vode kao javno dobro, već i kao božji dar. Međutim, ono što se događa nakon toga vrlo je zabrinjavajuće. U fokus rasprave ulaze spolna edukacija u školama, abortus, LGBT zajednice, referendum o braku, sada Istanbulska konvencija, a na javna dobra se zaboravlja. Upravo na tom primjeru suradnje Zelene akcije i HBK se pokazuje koja je uloga crkve i na koji način ona itekako može doprinositi društvu, a to će uvijek najbolje raditi u suradnji s drugima, sa sekularnim organizacijama koje su stručne za određena područja.

U tom slučaju Crkva definitivno ima glas. Ali kada nameće čitavom društvu određena stajališta, to će Crkvu dugoročno zaista oslabiti. Umjesto da nameće jedan stav o Istanbulskoj konvenciji, pobačaju i sličnim pitanjima, Crkva bi trebala otvarati prostor rasprava o takvim pitanjima, pa i posegnuti za dijalogom s feminističkim organizacijama koje imaju trideset godina iskustva rada sa ženama žrtvama nasilja i njihovom djecom. Tekst koji je Marina spomenula nije samo teološki, nego i znanstveni. U redu, u vezi s pojmom roda postoje neki strahovi, nerazumijevanja i neshvaćanja. Idemo o tome razgovarati. Idemo kroz dijalog micati strahove i tražiti na koji način kao vjernici možemo doprinositi društvu u kojem ipak nisu svi rimokatolici. Nećemo nikamo stići prozivajući sve koji drugačije misle nekatolicima, nehrvatima, neprijateljima i prijetnjom današnjem svijetu, društvu i domovini.

Škrabalo: Htjela bih dodati jedan konkretan primjer. Papa je za vrijeme migrantske krize dao vrlo jasnu, snažnu i jednoznačnu poruku svim građanima, a osobito kršćanima na kojima je odgovornost da prime ljude koji bježe od rata. Vrlo je konkretno rekao neka svaka župa primi jednu obitelj.

Bila sam u Italiji prošle godine, na Siciliji, gdje Caritas i Arci, najveća civilna udruga proizašla iz Komunističke partije Italije, partnerski provode projekt u suradnji s katoličkim župama usvajanja obitelji, nad kojima, u dogovoru s državom, preuzimaju skrb. Tamo postoji ogromna mobilizacija za prihvat, smještaj, podršku, školovanje i dugoročnu integraciju. To je vrlo konkretna stvar. Mene zato zanima kad se kod nas Papu sluša, a kad ne sluša.

Kako gledate na ovaj otvoreni sukob Crkve i Vlade RH oko Istanbulske konvencije?

Škrabalo: Dogodilo se nešto bez presedana u odnosima Katoličke Crkve i države u Hrvatskoj. Potpuno je legitimno da se Crkva oglašava kao jedan od dionika u oblikovanju našeg društva, ali ne smije pretpostavljati da ima privilegiranu poziciju u odnosu na bilo kojeg društvenog aktera. A u slučaju Istanbulske konvencije Crkva se izravno umiješala ne samo u političko pitanje, nego u unutarstranački i unutarkoalicijski obračun.

Mislim da je tu prijeđena crta koja je neprihvatljiva i na razini opstanka i čuvanja interesa Katoličke Crkve u odnosu na državne vlasti širom svijeta. Ovdje se jedan član vladajuće koalicije, stranka Hrast, povezala s antirodnim pokretom, njegovim aktivistima i s Crkvom koja je izravno mobilizirala ljude da bi se išlo protestirati protiv politike Vlade RH koju vodi druga stranka u toj istoj koaliciji.

Prosvjed je bio politički skup i po tome što čitava se čitava antirodna kampanja vodi pod logom i okriljem ICPM-a, međunarodne političke grupacije političkih stranaka, a ne društvenih pokreta. Prema tome, to nije nikakav suverenistički narodni pokret, kako ga se prikazuje. Nadbiskup Puljić se kao predsjednik HBK u ovoj situaciji vrlo ozbiljno izložio kao politički akter i to je odgovornost koju će on morati preuzeti, a i nekoga izvijestiti o tome u Vatikanu koji je, isto tako, organiziran i na razini diplomatskih odnosa s državama širom svijeta.

Brnčić: Ja vidim i pozitivnu stranu u tome da će cijeli taj populistički pokret i politička manipulacija koja je na djelu u antirodnom pokretu biti stavljena na svoje mjesto, a to je krajnje desno i ultrakonzervativno. Sad su se “autali”.

Čuli smo biskupe, da čujemo vaše uskrsne poruke.

Škrabalo: Ja sam jako sretna i zahvalna svim vjernicama i vjernicima koji imaju snage i hrabrosti osvajati i otvarati prostore za dijalog, pluralizam i istinski vjerski motivirani građanski aktivizam koji je usmjeren na opće dobro, a to je više pravde, više slobode, jednakosti i prihvaćanja. Zahvalna sam svima koji to rade, jer to rade i za mene.

Bobić: Ja bih poručila HBK da sam drugotna jedino i samo u odnosu na Boga i da ih ponovo iskreno pozivam da se otvore vjernicima laicima i vjernicama laikinjama jer možemo pomoći Crkvi da nađe svoje mjesto u suvremenom društvu, jer to je potrebno i neophodno.

Ako kritiziramo Crkvu, to ne znači da je želimo rušiti, nego je kritiziramo upravo zato što želimo stupiti u dijalog i pomoći ne mijenjati ovaj svijet, nego ga rehabilitirati. Svi smo mi duboko traumatizirani, pa i Crkva. Nama je potrebna rehabilitacija društva, a to ćemo moći samo u zajedništvu.

branimir-pofuk-i-lajkinjeBat: Ja se svoje Crkve nikada neću odreći zbog dominantnih nota zato što mislim da je prostor mog unutarnjeg traganja prvenstveno prostor vjere i sumnje. Ne razumijem vjeru koja se hrani strahom od različitog. Zato molim vodeće ljude svoje Crkve, HBK i sve ostale da prestanu ljude hraniti strahom.

Ja ga nemam. Zahvalna sam i na tome što je nekada neudobno imati različito mišljenje jer mislim da prava vjera počinje tamo gdje je neudobno i gdje nema nikakve gotove istine, pa ni vlastite. Ne mislim da je Crkva klub istomišljenika i ne očekujem to od svoje župne zajednice, ali voljela bih da zajedno kao Crkva rastemo u pouzdanju i vjeri i shvatimo da nas razlike obogaćuju.

Koja je ono bila glavna Isusova poruka nakon uskrsnuća?

Bat: Ne bojte se!

(Napomena: ovo je dulja, kompletna verzija razgovora objavljenog 7. travnja u prilogu Obzor u Večernjem listu).

Filed Under: INTERVJU Tagged With: Ana Raffai, Antiratna kampanja Hrvatske, autograf, Brač, Branimir Pofuk, Crkva, Dei Verbum, Drugi vatikanski koncil, Emanuel Hoško, Gaudium et spes, globalizacija, Golden marketing, GROZD, HBK, Hodos, Hrvatska biskupska konferencija, Isus Krist, Iustitia et pax, Jacqueline Bat, Jadranka Brnčić, Katarina Kruhonja, Katolička crkva, Kristina Pavlović, kršćanstvo, L'Osservatore Romano, Lana Bobić, liberalizam, Marina Škrabalo, Matija Vlačić-Ilirik, Otto Raffai, Otvoreno, Pametno, papa Franjo, Synopsis

O blasfemiji kao vječitoj suputnici religije (5)

Autor: Alen Kristić / 16.11.2017. Leave a Comment

blasfemija V.Religiozna produktivnost blasfemijskog u kasnoj moderni: društvena relevantnost i ljudski diskurs o Bogu

Polazeći od Isusovog križa a iz kršćanske perspektive može se s pravom reći da se u samom temelju kršćanstva nalazi spoznaja o mogućnosti preobrazbe blasfemičnog u ono spasonosno jer križ, nekoć sredstvo smaknuća od Boga prokletog (Pnz 21, 22-23), neočekivano po Isusu postaje simbol spasenja.

Spasonosno izručenje blasfemijskom

Isusov nam usud baš zato zorno i pokazuje da je ta revolucionarna preobrazba moguća upravo temeljem solidarnog silaska u blasfemične prostore društvenog, političkog i religioznog u kojima se ljudima sustavno i nasilno uskraćuje društveno priznanje njihovog dostojanstva pa time i pravo da budu ljudi u skladu s njihovim fundamentalnim pozivom od Boga.

Zašto je to tako?

Teško da je to dublje spoznato i jasnije izraženo kod nekoga kao kod već nekoliko puta spominjanog teologa i žrtve nacističkog režima D. Bonhoeffera. Na to ga je u prvom redu temeljem čitanja Biblije navelo zapažanje kako stvarna vjera lišena religiozno-metafizičke patine čovjeka ne upućuje na Božju moć, nego na Božju nemoć i patnjuu svijetu: ”Samo Bog koji trpi može pomoći.“[i]

A to pak znači da je život vjere, zapravo ljudski život uopće, bitno sadržan ”u sudjelovanju u Božjim patnjama u svjetovnom životu“[ii]:

Čovjek je pozvan da sudjeluje u Božjoj patnji u bezbožnom svijetu. […] To znači biti čovjek, i to ne neki tip čovjeka, nego čovjek što ga Krist stvara u nama. Ne čini kršćanina kršćaninom neki religiozni čin, nego sudjelovanje u Božjim patnjama u suvremenom svijetu.[iii]

U našem kontekstu to pak znači da su mjesta Božje patnje u svjetovnom životu upravo ona mjesta koja smo sučelice uvjetima egzistencije u kasnoj moderni označili blasfemijom, dakle posve konkretna mjesta u prostorima društveno-političke i religiozne zbilje na kojim se ljudima uskraćuje društveno priznanje njihovog dostojanstva.

Solidarno se spustiti u te društveno-političke i religiozne bezdane ljudskosti i odvažno se priključiti ljudima koji se u njihovom prijetećem vrtlogu bore za društveno priznanje svog dostojanstvaunatoč svim rizicima – to znači biti solidaran s Bogom u Njegovim patnjama jer Njegova patnja proizlazi iz uništavanja Njegovih stvorenja u koje je jedino i prije svega položena Njegova slava, čast i svetost, naprosto Njegovo dostojanstvo!

To znači biti vjernik s onu stranu svih religioznih ili konfesionalnih granica! Štoviše, to znači, kako to proročki sugerira D. Bonhoeffer, naprosto i prije svega biti čovjek, pa ako hoćete i po mjeri Isusa iz Nazareta.

A blasfemično je da upravo kršćani koji se pozivaju na Isusa, u čijem se usudu ta spoznaja zorno raskriva, to vrlo rijetko shvaćaju i u praksu pretaču jer bi upravo to prema D. Bonhoefferu moralo činiti okosnicu kršćanskog identiteta: ”Kršćani stoje pred Bogom solidarni s Njegovom patnjom.“[iv]

Dakle, umjesto opsesivnog posezanja za blasfemijskim prigovorom, kao reaktivnim odgovorom na sekularizaciju, Katolička Crkva bi se, baš kao i druge religiozne institucije, morala odvažiti krenuti upravo onamo kamo je nemilosrdno i provokativno pozivaju strastvena umjetnička djela i kritički novinarski napisi, dakle u prostranstva društveno-političke i religiozne zbilje, koja se – jer se u njima ljudima sustavno i nasilno uskraćuje društveno priznanje njihovog dostojanstva – jedino s pravom mogu nazvati blasfemijom, i to kako iz religioznog, tako i iz sekularnog rakursa.

Jer upravo tamo kamo proročki upućuju tek naizgled blasfemična umjetnička djela i novinarski napisi, tamo na Katoličku crkvu, ali i druge religiozne institucije, čeka Isus iz Nazareta s pozivom da se solidarnošću sa žrtvama i patnicima uključe u Božje mesijansko trpljenje ili da, riječima D. Bonhoeffera, uz Boga stanu solidarni s Njegovom patnjom u svjetovnom svijetu, upravo onako kako na to Crkvu ali i sve ljude dobre volje poziva Drugi vatikanski koncil:

Za Crkvu više nema drugog puta. […] To je pastoralni put Crkve Drugog vatikanskog koncila. On je sili na nasljedovanje Isusa, na ponizan pastoral predanja. To je put od moći prema autoritetu, od logike isključenja prema logici Božje univerzalne volje za spasenjem, od nadmoćno umišljene geste prema svijetu prema stavu solidarnosti. Uostalom, to je i marijanski put, dakle put patnje i milosrdnosti.[v]

Prema tome, tek bi takav solidarni silazak u vražje krugove smrti, kao mjesta stvarne blasfemije u prostorima društveno-političkog i religioznog, riješio dva fundamentalna problema Katoličke crkve, ali i drugih religioznih institucija, u razdoblju kasne moderne, i to s onu stranu neuroze i reaktivnosti.

Dakako, riječ je o problemu gubitka društvene relevantnosti i oblikovanja ljudskog a time i vjerodostojnog diskursa o Bogu.

Odvažnost da uvijek iznova uza sve rizike solidarno silazi u ponore neljudskosti u prostorima društveno-političke i religiozne zbilje i pruža ruku solidarnosti žrtvama koje se u njihovom vrtlogu bore za ljudska prava jednom bi zauvijek riješila pitanje društvene relevantnosti Katoličke crkve, baš kao i svake druge religiozne zajednice.

Dakako, zato što bi Katolička Crkva istom tada postala otvorena za moć koja je zračila iz samog Isusa iz Nazareta, moć koja svoje izvorište nema u moćnicima ovog svijeta, pa stoga drugima poriče njihovo ljudsko dostojanstvo, nego moć koja izvire iz nemoći žrtava i patnika, pa je stoga u stanju drugima vraćati njihovo ljudsko dostojanstvo, ili, riječima J. Sobrina, moć da živimo sada kao da smo već uskrsnuli: ”Živjeti kao da smo već uskrsnuli znači živjeti kao oni koji posjeduju sposobnost uskrisivati druge, koji mogu ‘skidati žrtve s križa’, koji te žrtve mogu ‘uskrisavati’.“[vi]

Na tom tragu J. Sobrino zapravo i definira kršćanstvo, a po našem dubokom uvjerenju isključivo povratak na taj put solidarnogsilaska u bezdane neljudskosti u sferi društveno-političkog i religioznog, kao stvarne blasfemije u prostorima ovozemaljskog, Katoličkoj crkvi, kao i drugim religioznim institucijama, može povratiti društvenu relevantnost i moć koja joj je primjerena temeljem njezinog pozivanja na Isusa iz Nazareta:

Dakle, kršćansko je postojanje život koji se odvija zajedno s onima koji su raspeti, a cilj mu je upravo u tome da te raspete skine s križa, budući da nam valja već sada živjeti kao da smo uskrsnuli i hodati – stojeći pri tom u poniznosti pred sablažnjivošću te i takve povijesti – zajedno s Bogom, onim Bogom koji je Bog sirotinje i žrtava.[vii]

A na tom bi putu Katolička Crkva, baš kao i druge religiozne zajednice, riješila i drugi fundamentalni problem u razdoblju kasne moderne, dakako onaj oblikovanja ljudskog a time i vjerodostojnog diskursa o Bogu.

Ljudski diskurs o Bogu, dakle vjerodostojan kako iz religiozne, tako i iz sekularne perspektive, moguće je dosegnuti samo usred solidarne borbe sa žrtvama ”vražjih krugova smrti” protiv struktura i snaga koje ljudima onemogućuju ljudski život neovisno o tome jesu li poglavito ekonomskog, političkog, kulturnog ili religioznog profila. Ili – još zaoštrenije formulirano – jedino ako dopustimo da nas upravo žrtve društveno-političkih i religioznih devijacija pouče ljudskom diskursu o Bogu pa nas time i evangeliziraju.

Zapravo, upravo to i jest dogmatska novina Drugog vatikanskog koncila položena u prvom redu u Pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu ”Gaudium et spes”, koja na revolucionaran način upravo našem vremenu, odnosno ”Radostima i nadama, tugama i strahovima” naših suvremenika, naročito siromašnih i ugroženih (GS 1,1), iznova vraća dogmatsko dostojanstvo a time i dogmatsku relevantnost:

Govoriti o Bogu ne predstavlja upravljanje posjedom, nego potragu za Bogom u pustinjama i oazama života. Govor o Bogu ne predstavlja administriranje baštinom za koju smo ovlašteni, nego proces neprestanog otkrivanja, uvijek ugroženog, uvijek delikatnog, nikad zajamčenog. Jer Bog se objavljuje, ali se i uskraćuje, postoji ”trajno uskrsnuće vjere iz groba nevjere”, kako je to formulirao Karl Rahner, jer vjera može biti i ”podnošenje Božje šutnje”.[viii]

Dakle, u avanturi uvijek nužno ponovnog oblikovanja ljudskog diskursa o Bogu o kojem ovisi i njezina društvena relevantnost, Katolička Crkva je, upravo kao i druge religiozne zajednice, pozvana poći na nauk kod žrtava i patnika u ”vražjim krugovima smrti”, kao jedinim blafemijskim prostranstvima u području ljudskog, a na tom joj putu strastveni umjetnici i kritički novinari nisu neprijatelji, nego povlašteni saveznici, sasvim konkretno ne blasfemičari, nego specifični nositelji proročkog duha u razdoblju kasne moderne.

Drugačije kazano, do ljudskog a time i društveno relevantnog diskursa o Bogu ne može se doći po načelima diktata i isključivanja, u što kao paradigmatičan primjer spada upravoblasfemijski prigovor, nego po načelima solidarnog osluškivanja i gostoprimstva, dakako u prvom redu žrtava i patnika, čija nas patnja s kojom se poistovjećuje i sam Bog poziva na solidarni silazak u ”vražje krugove smrti”, ali i strastvenih umjetnika i kritičkih novinara koji svojim radom javno podsjećaju na te blasfemične prostore u sferi društveno-političkog i religioznog, od kojih rado okrećemo glavu:

Blago vlastite poruke ne može se oživjeti bez drugih i onoga što se protivi njihovom očovječenju. Onaj tko ne ide na naukovanje kod egzistencijalnih problema ljudi ovog vremena, taj ih ne može poučavati u vjeri. Bez perspektive njihovog očovječenja, Crkva neće biti u stanju razviti povijesno relevantan pojam istine svoje vjere.[ix]

Dakle, pred Katoličkom crkvom se, baš kao i pred drugim religioznim institucijama, nalazi izazov prelaska od strategije pogubnog bijega od blasfemijskog na strategiju spasonosnog izručenja blasfemijskom, dakako kako bi u jednoj te istoj solidarnoj gesti ublažili ljudsku ali time i, jer je tom patnjom uzrokovana, Božju patnju u suvremenom svijetu:

Kršćanski Bog, dakle i Bog označen kao Trojstvo, nije poglavito subjektivno-osobno ustanovljiva veličina u onom smislu u kojem ljudska osoba kao subjektivnost može stati nasuprot svijeta. Naprotiv, on je društvena moć koja protiv tijeka vremena riječju traži preobrazbu neljudskosti putem pravednosti i ljubavi.

Ta osobno ustanovljiva moć Božja ne pokazuje se u nadmoći nad drugim moćima i silama, nego je možemo pronaći u tome da ljudima u mučnim situacijama nemoći pružimo nove društvene, političke, religiozne i osobne životne mogućnosti.

Taj se Bog ne da vezati uz granice jedne religiozne zajednice, nego se nalazi usred svih ljudi. Taj se Bog čak suprotstavlja vlastitoj religioznoj zajednici ako u njegovo ime promiče uskraćivanje ljudskosti ljudima. Tog Boga ne doseže kriza Boga jer ga možemo osloviti posebice u ljudskim krizama kojih je više nego dostatno. Taj Bog nije koristan ni za nasilje u njegovo ime jer njegova moć ne živi od toga da druge strovaljuje u nemoć.

Moć je tog Boga pastoralne naravi. Što se Crkva više konstituira oko te pastoralne Božje naravi, to će više biti kršćanskom religioznom zajednicom koja na nju može polagati pravo i na koju je pozvana u suvremenom svijetu.[x]

[i] Dietrich Bonhoeffer, Otpor i predanje, str 162.

[ii]Bonhoeffer, Otpor i predanje, str. 164.

[iii]Bonhoeffer, Otpor i predanje. isto

[iv]Bonhoeffer, Otpor i predanje. isto

[v]Rainer Bucher, …wenn nichts bleibt, wie es war – Zur prekären Zukunft der katholischen Kirche (Würzburg: Echter, 2012), str. 213.

[vi]Jon Sobrino, Izvan sirotinje nema spasenja – Mali utopijsko-proročki ogled (Rijeka: Ex libris, 2011), str. 208.

[vii] Sobrino, Izvan sirotinje nema spasenja – Mali utopijsko-proročki ogled, str. 218.

[viii]Rainer Bucher & Johann Pock, ”Entdeckungenwagen – Wie heute von Gott reden?“, u, Die Provokation der Krise – Zwölf Fragen und Antworten zur Lage der Kirche, Rainer Bucher (ur.) (Würzburg: Echter, 2005), str. 193.

[ix]Hans-Joachim Sander, ”Die Zeichen der Zeit – Die Entdeckung des Evangeliums in den Konflinkten der Gegenwart“, u Visionen des Konzils – 30 Jahre Pastoralkonstitution ”Die Kirche in der Welt von heute“,Gotthard Fuchs & Andreas Lienkamp (ur.) (Münster: Lit, 1997), str. 101-102.

[x]Sander, ”Die pastorale Grammatik der Lehre – eine Wille zur Macht von Gottes Heil im Zeichen der Zeit“, str. 206.

(Nastavlja se).

Filed Under: FELJTON Tagged With: Alen Kristić, Bog, Bonhoeffer, Crkva, Drugi vatikanski koncil, Gaudium et spes, Jon Sobrino, Karl Rahner, Katolička crkva, Krist, križ

  • 1
  • 2
  • Next Page »

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

Ex libris D. Pilsel

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Piše: Katarina Luketić

SCRIPTA MANENT

Kontroverze hrvatske povijesti 20. stoljeća

...

Ne reci da nemamo ništa

...

Bjeguni

...

Vladar sjena

...

Pavao

...

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. Popravljamo uspomene

    Popravljamo uspomene

    boris-dezulovic
  2. Glava u toplom

    Glava u toplom

    viktor-ivancic
  3. Nova klasa

    Nova klasa

    marinko-culic

Novosti | Arhiva

KRONIKA SNV-a

  1. Zagreb i Ljubljana uz braću Ivković

    Zagreb i Ljubljana uz braću Ivković

    anja-kozul
  2. Čudo u Ogulinu

    Čudo u Ogulinu

    paulina-arbutina
  3. Ujedinjena Baranja za Baniju

    Ujedinjena Baranja za Baniju

    nenad-jovanovic

Kronika SNV-a | Arhiva

SNV – VIJESTI I NAJAVE

  1. Otvorena Banijska kuća

    Otvorena Banijska kuća

    28.01.2021.
  2. Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    05.01.2021.
  3. Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je naša kuća”

    Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je...

    05.01.2021.

SNV VIJESTI i NAJAVE | Arhiva

Drago Pilsel: Argentinski roman

Drago Pilsel: Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2021 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju. Slažem se