V.Religiozna produktivnost blasfemijskog u kasnoj moderni: društvena relevantnost i ljudski diskurs o Bogu

Polazeći od Isusovog križa a iz kršćanske perspektive može se s pravom reći da se u samom temelju kršćanstva nalazi spoznaja o mogućnosti preobrazbe blasfemičnog u ono spasonosno jer križ, nekoć sredstvo smaknuća od Boga prokletog (Pnz 21, 22-23), neočekivano po Isusu postaje simbol spasenja.

Spasonosno izručenje blasfemijskom

Isusov nam usud baš zato zorno i pokazuje da je ta revolucionarna preobrazba moguća upravo temeljem solidarnog silaska u blasfemične prostore društvenog, političkog i religioznog u kojima se ljudima sustavno i nasilno uskraćuje društveno priznanje njihovog dostojanstva pa time i pravo da budu ljudi u skladu s njihovim fundamentalnim pozivom od Boga.

Zašto je to tako?

Teško da je to dublje spoznato i jasnije izraženo kod nekoga kao kod već nekoliko puta spominjanog teologa i žrtve nacističkog režima D. Bonhoeffera. Na to ga je u prvom redu temeljem čitanja Biblije navelo zapažanje kako stvarna vjera lišena religiozno-metafizičke patine čovjeka ne upućuje na Božju moć, nego na Božju nemoć i patnjuu svijetu: ”Samo Bog koji trpi može pomoći.“[i]

A to pak znači da je život vjere, zapravo ljudski život uopće, bitno sadržan ”u sudjelovanju u Božjim patnjama u svjetovnom životu“[ii]:

Čovjek je pozvan da sudjeluje u Božjoj patnji u bezbožnom svijetu. […] To znači biti čovjek, i to ne neki tip čovjeka, nego čovjek što ga Krist stvara u nama. Ne čini kršćanina kršćaninom neki religiozni čin, nego sudjelovanje u Božjim patnjama u suvremenom svijetu.[iii]

U našem kontekstu to pak znači da su mjesta Božje patnje u svjetovnom životu upravo ona mjesta koja smo sučelice uvjetima egzistencije u kasnoj moderni označili blasfemijom, dakle posve konkretna mjesta u prostorima društveno-političke i religiozne zbilje na kojim se ljudima uskraćuje društveno priznanje njihovog dostojanstva.

Solidarno se spustiti u te društveno-političke i religiozne bezdane ljudskosti i odvažno se priključiti ljudima koji se u njihovom prijetećem vrtlogu bore za društveno priznanje svog dostojanstvaunatoč svim rizicima – to znači biti solidaran s Bogom u Njegovim patnjama jer Njegova patnja proizlazi iz uništavanja Njegovih stvorenja u koje je jedino i prije svega položena Njegova slava, čast i svetost, naprosto Njegovo dostojanstvo!

To znači biti vjernik s onu stranu svih religioznih ili konfesionalnih granica! Štoviše, to znači, kako to proročki sugerira D. Bonhoeffer, naprosto i prije svega biti čovjek, pa ako hoćete i po mjeri Isusa iz Nazareta.

A blasfemično je da upravo kršćani koji se pozivaju na Isusa, u čijem se usudu ta spoznaja zorno raskriva, to vrlo rijetko shvaćaju i u praksu pretaču jer bi upravo to prema D. Bonhoefferu moralo činiti okosnicu kršćanskog identiteta: ”Kršćani stoje pred Bogom solidarni s Njegovom patnjom.“[iv]

Dakle, umjesto opsesivnog posezanja za blasfemijskim prigovorom, kao reaktivnim odgovorom na sekularizaciju, Katolička Crkva bi se, baš kao i druge religiozne institucije, morala odvažiti krenuti upravo onamo kamo je nemilosrdno i provokativno pozivaju strastvena umjetnička djela i kritički novinarski napisi, dakle u prostranstva društveno-političke i religiozne zbilje, koja se – jer se u njima ljudima sustavno i nasilno uskraćuje društveno priznanje njihovog dostojanstva – jedino s pravom mogu nazvati blasfemijom, i to kako iz religioznog, tako i iz sekularnog rakursa.

Jer upravo tamo kamo proročki upućuju tek naizgled blasfemična umjetnička djela i novinarski napisi, tamo na Katoličku crkvu, ali i druge religiozne institucije, čeka Isus iz Nazareta s pozivom da se solidarnošću sa žrtvama i patnicima uključe u Božje mesijansko trpljenje ili da, riječima D. Bonhoeffera, uz Boga stanu solidarni s Njegovom patnjom u svjetovnom svijetu, upravo onako kako na to Crkvu ali i sve ljude dobre volje poziva Drugi vatikanski koncil:

Za Crkvu više nema drugog puta. […] To je pastoralni put Crkve Drugog vatikanskog koncila. On je sili na nasljedovanje Isusa, na ponizan pastoral predanja. To je put od moći prema autoritetu, od logike isključenja prema logici Božje univerzalne volje za spasenjem, od nadmoćno umišljene geste prema svijetu prema stavu solidarnosti. Uostalom, to je i marijanski put, dakle put patnje i milosrdnosti.[v]

Prema tome, tek bi takav solidarni silazak u vražje krugove smrti, kao mjesta stvarne blasfemije u prostorima društveno-političkog i religioznog, riješio dva fundamentalna problema Katoličke crkve, ali i drugih religioznih institucija, u razdoblju kasne moderne, i to s onu stranu neuroze i reaktivnosti.

Dakako, riječ je o problemu gubitka društvene relevantnosti i oblikovanja ljudskog a time i vjerodostojnog diskursa o Bogu.

Odvažnost da uvijek iznova uza sve rizike solidarno silazi u ponore neljudskosti u prostorima društveno-političke i religiozne zbilje i pruža ruku solidarnosti žrtvama koje se u njihovom vrtlogu bore za ljudska prava jednom bi zauvijek riješila pitanje društvene relevantnosti Katoličke crkve, baš kao i svake druge religiozne zajednice.

Dakako, zato što bi Katolička Crkva istom tada postala otvorena za moć koja je zračila iz samog Isusa iz Nazareta, moć koja svoje izvorište nema u moćnicima ovog svijeta, pa stoga drugima poriče njihovo ljudsko dostojanstvo, nego moć koja izvire iz nemoći žrtava i patnika, pa je stoga u stanju drugima vraćati njihovo ljudsko dostojanstvo, ili, riječima J. Sobrina, moć da živimo sada kao da smo već uskrsnuli: ”Živjeti kao da smo već uskrsnuli znači živjeti kao oni koji posjeduju sposobnost uskrisivati druge, koji mogu ‘skidati žrtve s križa’, koji te žrtve mogu ‘uskrisavati’.“[vi]

Na tom tragu J. Sobrino zapravo i definira kršćanstvo, a po našem dubokom uvjerenju isključivo povratak na taj put solidarnogsilaska u bezdane neljudskosti u sferi društveno-političkog i religioznog, kao stvarne blasfemije u prostorima ovozemaljskog, Katoličkoj crkvi, kao i drugim religioznim institucijama, može povratiti društvenu relevantnost i moć koja joj je primjerena temeljem njezinog pozivanja na Isusa iz Nazareta:

Dakle, kršćansko je postojanje život koji se odvija zajedno s onima koji su raspeti, a cilj mu je upravo u tome da te raspete skine s križa, budući da nam valja već sada živjeti kao da smo uskrsnuli i hodati – stojeći pri tom u poniznosti pred sablažnjivošću te i takve povijesti – zajedno s Bogom, onim Bogom koji je Bog sirotinje i žrtava.[vii]

A na tom bi putu Katolička Crkva, baš kao i druge religiozne zajednice, riješila i drugi fundamentalni problem u razdoblju kasne moderne, dakako onaj oblikovanja ljudskog a time i vjerodostojnog diskursa o Bogu.

Ljudski diskurs o Bogu, dakle vjerodostojan kako iz religiozne, tako i iz sekularne perspektive, moguće je dosegnuti samo usred solidarne borbe sa žrtvama ”vražjih krugova smrti” protiv struktura i snaga koje ljudima onemogućuju ljudski život neovisno o tome jesu li poglavito ekonomskog, političkog, kulturnog ili religioznog profila. Ili – još zaoštrenije formulirano – jedino ako dopustimo da nas upravo žrtve društveno-političkih i religioznih devijacija pouče ljudskom diskursu o Bogu pa nas time i evangeliziraju.

Zapravo, upravo to i jest dogmatska novina Drugog vatikanskog koncila položena u prvom redu u Pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu ”Gaudium et spes”, koja na revolucionaran način upravo našem vremenu, odnosno ”Radostima i nadama, tugama i strahovima” naših suvremenika, naročito siromašnih i ugroženih (GS 1,1), iznova vraća dogmatsko dostojanstvo a time i dogmatsku relevantnost:

Govoriti o Bogu ne predstavlja upravljanje posjedom, nego potragu za Bogom u pustinjama i oazama života. Govor o Bogu ne predstavlja administriranje baštinom za koju smo ovlašteni, nego proces neprestanog otkrivanja, uvijek ugroženog, uvijek delikatnog, nikad zajamčenog. Jer Bog se objavljuje, ali se i uskraćuje, postoji ”trajno uskrsnuće vjere iz groba nevjere”, kako je to formulirao Karl Rahner, jer vjera može biti i ”podnošenje Božje šutnje”.[viii]

Dakle, u avanturi uvijek nužno ponovnog oblikovanja ljudskog diskursa o Bogu o kojem ovisi i njezina društvena relevantnost, Katolička Crkva je, upravo kao i druge religiozne zajednice, pozvana poći na nauk kod žrtava i patnika u ”vražjim krugovima smrti”, kao jedinim blafemijskim prostranstvima u području ljudskog, a na tom joj putu strastveni umjetnici i kritički novinari nisu neprijatelji, nego povlašteni saveznici, sasvim konkretno ne blasfemičari, nego specifični nositelji proročkog duha u razdoblju kasne moderne.

Drugačije kazano, do ljudskog a time i društveno relevantnog diskursa o Bogu ne može se doći po načelima diktata i isključivanja, u što kao paradigmatičan primjer spada upravoblasfemijski prigovor, nego po načelima solidarnog osluškivanja i gostoprimstva, dakako u prvom redu žrtava i patnika, čija nas patnja s kojom se poistovjećuje i sam Bog poziva na solidarni silazak u ”vražje krugove smrti”, ali i strastvenih umjetnika i kritičkih novinara koji svojim radom javno podsjećaju na te blasfemične prostore u sferi društveno-političkog i religioznog, od kojih rado okrećemo glavu:

Blago vlastite poruke ne može se oživjeti bez drugih i onoga što se protivi njihovom očovječenju. Onaj tko ne ide na naukovanje kod egzistencijalnih problema ljudi ovog vremena, taj ih ne može poučavati u vjeri. Bez perspektive njihovog očovječenja, Crkva neće biti u stanju razviti povijesno relevantan pojam istine svoje vjere.[ix]

Dakle, pred Katoličkom crkvom se, baš kao i pred drugim religioznim institucijama, nalazi izazov prelaska od strategije pogubnog bijega od blasfemijskog na strategiju spasonosnog izručenja blasfemijskom, dakako kako bi u jednoj te istoj solidarnoj gesti ublažili ljudsku ali time i, jer je tom patnjom uzrokovana, Božju patnju u suvremenom svijetu:

Kršćanski Bog, dakle i Bog označen kao Trojstvo, nije poglavito subjektivno-osobno ustanovljiva veličina u onom smislu u kojem ljudska osoba kao subjektivnost može stati nasuprot svijeta. Naprotiv, on je društvena moć koja protiv tijeka vremena riječju traži preobrazbu neljudskosti putem pravednosti i ljubavi.

Ta osobno ustanovljiva moć Božja ne pokazuje se u nadmoći nad drugim moćima i silama, nego je možemo pronaći u tome da ljudima u mučnim situacijama nemoći pružimo nove društvene, političke, religiozne i osobne životne mogućnosti.

Taj se Bog ne da vezati uz granice jedne religiozne zajednice, nego se nalazi usred svih ljudi. Taj se Bog čak suprotstavlja vlastitoj religioznoj zajednici ako u njegovo ime promiče uskraćivanje ljudskosti ljudima. Tog Boga ne doseže kriza Boga jer ga možemo osloviti posebice u ljudskim krizama kojih je više nego dostatno. Taj Bog nije koristan ni za nasilje u njegovo ime jer njegova moć ne živi od toga da druge strovaljuje u nemoć.

Moć je tog Boga pastoralne naravi. Što se Crkva više konstituira oko te pastoralne Božje naravi, to će više biti kršćanskom religioznom zajednicom koja na nju može polagati pravo i na koju je pozvana u suvremenom svijetu.[x]

[i] Dietrich Bonhoeffer, Otpor i predanje, str 162.

[ii]Bonhoeffer, Otpor i predanje, str. 164.

[iii]Bonhoeffer, Otpor i predanje. isto

[iv]Bonhoeffer, Otpor i predanje. isto

[v]Rainer Bucher, …wenn nichts bleibt, wie es war – Zur prekären Zukunft der katholischen Kirche (Würzburg: Echter, 2012), str. 213.

[vi]Jon Sobrino, Izvan sirotinje nema spasenja – Mali utopijsko-proročki ogled (Rijeka: Ex libris, 2011), str. 208.

[vii] Sobrino, Izvan sirotinje nema spasenja – Mali utopijsko-proročki ogled, str. 218.

[viii]Rainer Bucher & Johann Pock, ”Entdeckungenwagen – Wie heute von Gott reden?“, u, Die Provokation der Krise – Zwölf Fragen und Antworten zur Lage der Kirche, Rainer Bucher (ur.) (Würzburg: Echter, 2005), str. 193.

[ix]Hans-Joachim Sander, ”Die Zeichen der Zeit – Die Entdeckung des Evangeliums in den Konflinkten der Gegenwart“, u Visionen des Konzils – 30 Jahre Pastoralkonstitution ”Die Kirche in der Welt von heute“,Gotthard Fuchs & Andreas Lienkamp (ur.) (Münster: Lit, 1997), str. 101-102.

[x]Sander, ”Die pastorale Grammatik der Lehre – eine Wille zur Macht von Gottes Heil im Zeichen der Zeit“, str. 206.

(Nastavlja se).