Andrej Šimić
Rat može biti vrijednosno klatno, najprecizniji mjerač ljudskog i udaljavanja od ljudskog.
Budi poriv za opstankom djelujući poput uvjetovanog refleksa. Neporecivo se to odražava kroz svakodnevno prisutnu mogućnost smrti; život se nagonski brani, a okidač ne mora biti čak niti neposredna opasnost, već i sam strah često pokreće želju i silu za samoodržanjem.
Zato se u ratu najpouzdanije dade iscrtati svijest o vrijednosnom sadržaju u nama, o tome kojim intenzitetom ćutimo tu svijest, kako se prema njoj ophodimo i šta smo sve spremni učiniti ili ne učiniti, ali i podnijeti ili žrtvovati za to što držimo vrijednim, zatim za ono što držimo još vrjednijim od vrijednog, te na koncu i za ono što smatramo najvrjednijim.
Ta je vrijednosna svijest vazda tu.
Inače bi o njoj kao svojevrsnom društvenom fenomenu valjalo više razgovarati. Raspon joj je velik. Njiše se od isključivog ”Ja” do sveuključujućeg ”Mi”.
Beskrajno je zanimljiva u prilikama gdje se propisane društvene dužnosti ne podudaraju s našim intimnim uvjerenjima. To su ona, uvjetno govoreći, najzahtjevnija osobna suočavanja kada treba misliti svojom glavom, jer društvena konvencija ili profesionalna, zanatska dužnost predstavlja samo putokaz, nekad manje, drugi put više precizan.
Ovu priču, priču o čovjekovoj unutarnjoj borbi između dužnosti i savjesti, ispričao je bivši pilot Hrvatske vojske Ivan Selak, vojnik na zadatku.
Za vrijeme akcije ”Oluja” prijavljeno je kako se izmiješana s kolonom izbjeglica povlači i krajiška vojska pokušavajući transportirati određeni dio vojne tehnike i naoružanja s namjerom premještanja na druge borbene položaje. U slučaju potvrde ovih navoda zapovijed je bila djelovati s ciljem uništenja.
Prema vlastitom svjedočenju, Selak je dva puta nisko preletio izbjegličku kolonu te jasno i nedvosmisleno uočio vojsku, tehniku i naoružanje kako se kreću zajedno s civilima.
Trebalo je neutralizirati tu ”vojnu prijetnju”. To je bilo nemoguće bez ubijanja ljudi. Selak je odlučio ne poslušati vojnika u sebi. Odbivši naredbu, poslušao je savjest u sebi.
Vojniku je najteže. Vojnik je uvijek čovjek. U ratu, između ostalog, dužnost je vojnika da spašava razarajući i uništavajući, ako treba, i da ubija druge vojnike, da ubija ljude. Čak i civile ako je način njihova ratnog prisustva ono što vojna doktrina naziva kolateralnom štetom i legitimnim vojnim ciljem.
U principu ne želim imati razumijevanja ni za kakve ”pravedne ratove”, iako sigurno postoje okolnosti koje vas, uvjetno govoreći, prisiljavaju obraniti nečiji ili vlastiti život od neposredne namjere drugoga da ga oduzme.
Etika nas uči kako je tu podosta vrijednosnog nijansiranja o kojemu se može opširno i naširoko. Jedno takvo kaže da svatko ima pravo u samoobrani ubiti drugoga. Na kraju krajeva to je izbor između svoga i tuđeg života.
Ako već idemo za višim, vrijednošću ispunjenijim sadržajima i normama, a za svako društvo je poželjno da se rukovodi upravo takvim vrijednosnim kompasom, onda je nužno postaviti i potpitanje – je li ubojstvo u samoobrani vrjedniji, plemenitiji čin od svjesne žrtve vlastitog života?
Je li budala onaj koji u navedenom slučaju svjesno odluči ne djelovati tako što će braneći sebe ubiti napadača unatoč postojanju objektivne prijetnje po vlastiti život? Koja je od ovih dviju praksi bliža idealu kojemu društvo ima težiti? Praksa često razoruža ideale.
Ivan Selak nije bio suočen s takvim, možda i najzahtjevnijim odlukama uopće, ali je njegovo iskustvo vrlo poučno za izvući zaključke o tome na kakve nas izbore prisiljava rat, kakva je priroda proizvoljno zadane granice koja dijeli (vojničku) dužnost od savjesti (čovjeka) gdje se dužnost vojnika uzima kao vrijednosno superiornija pozicija.
Kada ljudi postaju civili, a civili ”opravdano” postaju mete, tada zapravo nastojimo opravdati činjenicu da je likvidirati ljudski život naprosto vojnička dužnost. Nikada, ama baš nikada ne treba zaboraviti da i kada vojnik ubija vojnika to čovjek ubija čovjeka.
Uvijek treba postavljati pitanje kako se imperativ vojničke dužnosti nosi s imperativom lične savjesti?
Odgovor je na nama, nikakva zapovijed ne može utišati, neutralizirati savjest. To su personalizirana pitanja, s našim imenom i prezimenom. Uzalud sva vojnička hijerarhija i zapovjedni lanac ma da seže i do najneprikosnovenijih, najsvetijih autoriteta. U danim okolnostima nitko ne može odgovoriti na to pitanje osim nas samih.
Iskustvo nas uči da nam na određeni način, vrijednosna svijest dođe kao muzički sluh – kod nekoga je razvijeniji, kod drugoga manje. Nažalost, barem se tako čini, kod nekih ljudi je nepostojeći. Ali prije će biti da ga se namjerno i svjesno ignorira.
Poput nečujnog glasa nastupa s uvjerenjem i suverenošću, bez imalo dvojbe savjetujući i upirući prstom šta je poželjno, a čega se valja kloniti. Svaki neposluh spram tog autentičnog i najpouzdanijeg šaptača gotovo nas uvijek zavede u propitivanje sebe, svojih djela, izbora, odluka – jesmo li postupili ispravno, jesmo li mogli i trebali drugačije.
Uvijek su poučne priče kada su glavni protagonisti dužnost i savjest. Priče su još poučnije kada se to dvoje ne slažu, pa se odmjeravaju.
Kada se ta dva vrijednosna sadržaja zateknu na suprotstavljenim stranama, a opet na istom mjestu, u čovjeku, tada je osoba vrijednosno podijeljena, jer naime, kasnije se mora živjeti s donesenim odlukama.
Tamo gdje je savjest jača od dužnosti, a izabrana je dužnost, teret krivnje s godinama može narasti do neizdrživosti.
Borba je to i pojedinca i kolektiva – ta zadanost društvene uloge koja u određenim životnim neprilikama u sukob dovodi savjest u nama s dužnošću koju nalaže profesionalna uloga. Pogotovo na ratištu gdje se vojnik svakodnevno kreće između zapovijedi nadređenog i zakona savjesti.
Koliko god mi bili vojničine, ipak je to samo profesija, zanat, i to prestajemo biti. Ljudi ne možemo prestati biti. Čak niti onda kada se ponašamo i djelujemo kao neljudi.
Ivan Selak poslušao je savjest.
Ideal društva: kada bi svaki vojnik izabrao savjest, a ne dužnost nestali bi svi ratovi ovoga svijeta.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Sve veći dio običnog svijeta suosjeća s Palestinom
- Sloboda u ružnome svijetu
- Kad ”Oluja” prođe, a život postane sjećanje
- Hoće li se ministar Ivan Malenica pomiriti s pravdom?
- Naša tuga – pristali smo na ružni svijet
- Ministar pravosuđa Malenica jači od pravde!
- Ako neće Ivan Malenica mogao bi Andrej Plenković
- Šta ministar Ivan Malenica radi u Kninu?
- Ustaški logor Jasenovac – kameno mjesto, kameni ljudi
- U ratnim okolnostima šutnja je poput metka