novinarstvo s potpisom
Andrej Šimić
Rat može biti vrijednosno klatno, najprecizniji mjerač ljudskog i udaljavanja od ljudskog.
Budi poriv za opstankom djelujući poput uvjetovanog refleksa. Neporecivo se to odražava kroz svakodnevno prisutnu mogućnost smrti; život se nagonski brani, a okidač ne mora biti čak niti neposredna opasnost, već i sam strah često pokreće želju i silu za samoodržanjem. [Read more…]
Nizozemac Bastiaan Everink pjevao je kao tinejdžer u crkvenim i školskim zborovima, a znao je svojim glasom zabavljati i društvo u pubovima. A onda se, s devetnaest godina, odlučio za vojničku karijeru. Tri godine kasnije bio je vrhunski obučeni marinac, pripadnik specijalnih postrojbi, u Prvom zaljevskom ratu u Iraku. Vratio se iz tog rata 1991. godine živ, zdrav i odlikovan, a bile su mu samo 22 godine. Ali, kako sam priča, u njemu više nije bilo životne radosti. [Read more…]
Znate li priču o Đuri Glogoškom? Onu potresnu priču o hrvatskom vojniku kojega je geler granate VBR-a pogodio u vratnu kralježnicu 3. siječnja 1992. u 11 sati, samo sedam sati prije nego što je nastupilo primirje zaključeno Sarajevskim sporazumom. [Read more…]
Kako prenosi tportal, pobjeda Kolinde Grabar Kitarović i dalje je aktualna tema austrijskih medija koji objavljuju prilično kritične analize o prvim izjavama izabrane predsjednice. Liberalni Der Standard piše o ”grubim tonovima”, a konzervativni Die Presse konstatira ”duboke podjele u Hrvatskoj”.
”HDZ je pobijedio na ideološki opterećenim izborima, a SDP je ostao bez argumenata”, piše Der Standard u analizi prvih poteza izabrane predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović, kojoj se zamjeraju grubi tonovi u izjavama. ”Hrvatska ima predsjednicu. Kolinda Grabar Kitarović prva je žena izabrana na tu dužnost. Time su ispričane sve važne novosti oko predsjedničkih izbora. Jer ni izborna kampanja ni stavovi predsjedničkih kandidata nisu nikoga uvjerili svojom originalnošću”, piše Der Standard i retoriku Grabar Kitarović opisuje kao ”okrenutu prošlosti”.
Nova se predsjednica u kampanji pozicionirala kao ”domoljubna, vrijednosno konzervativna i Zapadu orijentirana kandidatkinja” koja ”želi oživjeti duh Franje Tuđmana”, te je već u prvim istupima nakon pobjede ”pokazala da se od nje ne mogu čuti umjerene izjave kao od njezina prethodnika”.
Die Presse pak da je ”Hrvatska duboko podijeljena” te u ovoj godini s novom predsjednicom ”ide u pravcu još veće podjele”. Grabar Kitarović pobjedu može zahvaliti ”velikoj mobilizaciji nacionalno-konzervativnog lagera”, te joj ”nije na čast kada se poziva na to da želi ići stopama Franje Tuđmana”, opisanog kao ”autoritarni vladar iz 1990-ih koji je Hrvatsku krajem svojeg vladanja gurnuo u međunarodnu izolaciju”.
Predizborna kampanja bila je ”iznimno prljava”, a Hrvatska se opisuje kao država u kojoj se ”politički sukobi iznimno agresivno provode”, te je društvo ”podijeljeno po sredini”. Činjenica da je predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko u izbornoj noći održao govor prije Grabar Kitarović ”pokazuje odnose moći u toj stranci”.
Ako uskoro ne dođe do pozitivnih razvoja, Die Presse predviđa da će Hrvatska ”gledanjem unatrag još više potonuti u krizu”.
Hvala kolegama s tportala.
Novoizabrana predsjednica Kolinda Grabar Kitarović ima jedan fundamentalni problem, a to je strahovito pomanjkanje političke pameti. Usto, bilo bi nužno da svoj jezik priključio na mozak, ma štogod se u njemu nalazilo. Izjavila je, naime, u intervjuu koji će emitirati bosanskohercegovačka javna televizija BHT 1 kako ona ni po čemu ne dijeli hrvatske građane jer ”sve smatra Hrvatima”.
”Po meni je Hrvat i onaj tko je pravoslavne vjeroispovjesti i tko je Srbin po nacionalnosti. On je ipak Hrvat u smislu hrvatskog državljanina”, kazala je Grabar Kitarović u jednom od izvadaka iz rečena intervjua.
Njene riječi su izazvale opću konsternaciju. I ravne su otprilike onoj famoznoj izjavi Franje Tuđmana da je sretan što mu supruga nije ni Židovka ni Srpkinja!
Izjava novoizabrane hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović da su za nju Srbi u Hrvatskoj Hrvati u smislu hrvatskog državljanstva koje imaju izazvala je oštra reagiranja u Srbiji uz ocjene da je “skandalozna i sramotna” te “opasna”.
Predsjednik parlamentarnog odbora za dijasporu i Srbe u regiji Janko Veselinović “duboko je iznenađen izjavom” da su Srbi u Hrvatskoj Hrvati, priopćeno je iz Skupštine Srbije. “Ukoliko se ne radi o ozbiljnom nepoznavanju razlike između nacionalne i vjerske opredijeljenosti s jedne strane i državljanstva s druge strane, onda je ova izjava još opasnija”, navodi se u priopćenju za medije.
Grabar Kitarović “ovom izjavom oživljava pravašku ideju Ante Starčevića iz 19. stoljeća, a ona može biti posebno opasna za položaj naroda u BiH, jer bi se na taj način zakinuli nacionalni identiteti Hrvata i Srba”, navodi se. Veselinović je rekao da će se osobno i u ime odbora koji vodi “zauzimati za puna prava Srba u Hrvatskoj i za poštovanje njihova identiteta, vjerskih osećaja, prava na uporabu jezika, ćiriličnog pisma i ostvarivanje drugih manjinskih i statusnih prava”. Jednako će se boriti i za poštovanje prava nacionalnih manjina u Srbiji, a “time i građana hrvatske nacionalnosti koji žive u Srbiji”.
Potpredsjednik vladajuće Srpske napredne stranke (SNS) Nebojša Stefanović izjavu novoizabrane predsjednice RS ocijenio je “potpuno skandaloznom i sramotnom”. Rekao je kako “se ne smije ni zamisliti” kakva bi reagiranja bila da je tako nešto netko u Srbiji rekao o bilo kojoj nacionalnoj manjini. “Želim vjerovati da se radi samo o skandaloznoj izjavi i nadam se da će se ona (Grabar Kitarović) prestati baviti skandalima i početi nešto drugo raditi. Nadam se da je riječ samo o skandaloznoj izjavi, a ne o politici Starčevića i Pavelića”, rekao je Stefanović.
Predsjednik Koalicije udruga izbjeglica u Srbiji i zastupnik u srbijanskom Parlamentu Miodrag Linta izjavu Grabar Kitarović naziva “provokativnom, šovinističkom i za svaku osudu”. Ona je “poruka Srbima da je najbolje da se isele ili asimiliraju”, rekao je Linta i zapitao “za koja će se to prava Grabar Kitarović boriti” jer su, ako se uzmu ista mjerila, “Hrvati koji žive u Srbiji Srbi, a Hrvati koji žive u BiH Bosanci”, navedeno je u priopćenju. Linta je pozvao predstavnike hrvatske nacionalne manjine u Srbiji da “javno kažu podržavaju li stajalište hrvatske predsjednice da su Srbi u Hrvatskoj Hrvati, što podrazumijeva da su i Hrvati u Srbiji Srbi” ili pak osuđuju takvo stajalište.
Usto, nevladina organizacija Napredni klub iz Srbije zatražila je od predsjednika, premijera i ministra vanjskih poslova Srbije da odlučno i oštro reagiraju povodom njene izjave kojom je Vojvodinu nazvala ”susjednom zemljom”.
Mediji u Srbiji s velikom pozornošću pratili su izbore u Hrvatskoj, a posebno im je za uho zapela izjava u govoru nove predsjednice koja je kazala: ”Borit ću se za prava manjina u Hrvatskoj i tražiti da ona budu što veća, ali ništa manje neću tražiti ni za Hrvate u Srbiji i Vojvodini i u drugim susjednim zemljama”.
”Ovakva skandalozna izjava, pa sve i da je nenamjeran politički gaf, svakako ne smije ostati bez reakcije nadležnih u Srbiji”, upozorio je u priopćenju Napredni klub, na čijem čelu je povjesničar Čedomir Antić.
Izjava izabrane predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović kako joj je prihvatljiva uspostava trećeg entiteta u BiH ”ako je to rješenje koji želi hrvatski narod koji u njoj živi”, izaziva niz negativnih reakcija u BiH, pa ju se moli da se ne ”petlja” u unutarnje stvari te zemlje. ”Pitanje organizacije BiH i ustavnih reformi nije pitanje naših susjeda već isključivo unutarnja stvar BiH”, stoji u priopćenju koje se poslao iz centrale SDA koju vodi član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović.
Drugi će par rukava biti taj što je novoizabrana predsjednica, kako sam upozoravao, temeljito needucirana (usuđujem se reći da je, ono, barbikanski tupa) i nekompenetnta osoba za poziciju šefa države. To vidimo i iz njene, blago rečeno, uvrnute dosjetke da bi riječi ”građanke i građani” mogle vrijeđati seljake. Bože dragi! Naime, kaj, u istraživanju u povodu prve godišnjice eksperimentalnog uvođenja građanskog odgoja u manji broj osnovnih škola, učenicima četvrtih razreda postavljeno je 2013. i pitanje ”Što znači da je netko građanin?” U testu kojem su pristupila 104 učenika, njih čak 54 posto zaokružilo je odgovor da je to – osoba koja živi u gradu.
Mediji su se, kad su krajem te godine objavljeni rezultati istraživanja, zgražali zbog iskazanog elementarnog neznanja osmoškolaca, a zagovornici uvođenja predmeta građanski odgoj u redovitu nastavu dobili su na ovaj način dodatne argumente. Godinu dana kasnije, građanskog odgoja još nema u hrvatskim školama, a novoizabrana predsjednica, žena s diplomom Filozofskog fakulteta i magisterijem Fakulteta političkih znanosti iz međunarodnih odnosa, također misli da građani žive samo u gradovima.
Kazala je, naime, za BHT 1 i kako je osobno smeta oslovljavanje s građanke i građani, tim prije jer s tim imaju problema ljudi na selu. ”Ako kažete građanke i građani, dođete negdje na selo u Hrvatskoj i kažu: a zašto nas isključujete? Mi nismo građanke i građani, mi živimo na selu”, opisala je Grabar Kitarović svoj doživljaj komuniciranja s ljudima tijekom kampanje koju je vodila.
Dakle, jedva da je prošlo tjedan dana od njena izbora i već nas je posvađala sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom. Posvađat će ona i naše ljude međusobno. I na to ju upozorava Petar Vuković, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, rodom iz Subotice i član uredništva Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, koji joj je napisao otvoreno pismo u kojemu sa jezikoslovnog, ali i iskustvenog aspekta upozorava na štetnost njezine izjave date u razgovoru za BHT: ”Po meni je Hrvat i onaj tko je pravoslavne vjeroispovjesti i tko je Srbin po nacionalnosti. On je ipak Hrvat u smislu hrvatskog državljanina”.
Pismo prenosim u cjelini:
Poštovana gđo Grabar-Kitarović,
obraćam Vam se potaknut Vašom izjavom da su Srbi u Hrvatskoj za Vas Hrvati te da Vam oslovljavanje “građanke i građani” smeta jer je, navodno, diskriminatorno prema ljudima sa sela.
Podrijetlom sam Hrvat iz Vojvodine i iako u Zagrebu živim već dvadesetak godina, cijela je moja obitelj i dalje u Vojvodini, u okolici Subotice, koju ste nadavno i sami posjetili. Ako se iz Vaše izjave izvuku analogije, članovi su moje obitelji zapravo Srbi. Svi oni bili bi zgranuti da im se takvo što kaže i nikad to ne bi mogli prihvatiti. Svi oni smatraju se, naime, Hrvatima koji su građani Srbije, iako mnogi od njih žive na selu.
Budući da ste bivša studentica Fakulteta na kojem radim, a uz to ste završili filološki studij, rado bih Vas podsjetio na razliku između rječotvornog i leksičkog značenja riječi: u prvom građanin zaista znači “čovjek koji živi u gradu”, ali u drugom (a ono se, zapravo, računa) ta riječ ima i druga značenja, koja su zabilježena u rječniku. Ako Vam je engleski kojim slučajem bliži od hrvatskoga, ta su značenja manje-više usporedna značenjima riječi “citizen”, koja također ne označuje samo čovjeka koji živi u “cityju”.
S obzirom na to da ste ozbiljna političarka, zacijelo Vam je poznata i činjenica da se etnonim Hrvat u pravilu rabi u etničkom smislu (kao i Nijemac, Mađar, Srbin), a ne u političkom smislu (kao Amerikanac, Britanac, Francuz). Posrijedi su, jednostavno, dvije tradicije nacija, etnička srednjoeuropska i politička atlantska. Iskrivljujući ta značenja i te tradicije, u najboljem slučaju ispadate smiješni. Bojim se da se Vaša izjava i implikacije koje ima ne mogu svrstati u “najbolji slučaj” i da ostavljaju gorak okus totalitarnoga.
Do 1994. živio sam u Srbiji i na vlastitoj koži osjetio režim Slobodana Miloševića. Imam živa sjećanja o tom kako je živjeti u represivnoj državi i kako je u takvoj državi biti pripadnik neželjene manjine. Za mene, za kojega je život u Hrvatskoj bio izbor, nema gore stvari nego kad u svojoj hrvatskoj domovini prepoznam elemente koji me podsjete na Srbiju iz vremena Slobodana Miloševića. Nažalost, Vaša stranka, a eto, vidite, i Vi, često mi dajete prilike za takav deja vu.
U nadi da ćete se u svojem predsjedničkom mandatu ipak pokazati kao političarka koja razumije vrijednosti liberalne demokracije zapadnoga tipa, a da će Vaša stranka iz polutotalitarnoga pokreta iz kojega se neistomišljenike optužuje za veleizdaju prerasti u modernu demokršćansku stranku srednjoeuropskoga tipa koja zna što znači pluralnost i tolerantnost, srdačno Vas pozdravljam.
Petar Vuković
izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Što da vam kažem? Tražili ste? Dobili ste! Htjeli ste promjene? Eto vam ih!
Upozoravao sam i na to da će Kolinda Grabar Kitarović, jer se nije distancirala od govora mržnje Tomislava Karamarka i tzv. Stožera za obranu tzv. hrvatskog Vukovara i šatoraša iz Savske, dovesti zemlju na rub građanskoga rata, a ne samo u teške konflikte sa susjedima.
Žena koja ne poznaje Ustav niti predsjedničke ovlasti, koja bi kadrovirala na način da se okruži ekstremnim desničarima i negacionistima holokausta tipa Josipa Jurčevića i koja ne posjeduje intelektualni, a ni profesionalni kredibilitet ni autoritet predstavlja veliku opasnost za sigurnost zemlje i za skladnost odnosa njenih građana.
Da zaključim uz riječi kolege Borisa Pavelića iz Novoga lista: ”Mržnja ili snošljivost – to, a ne izvanredni izbori, pravo je pitanje za novoizabranu predsjednicu. Zašto da vjerujemo tom licu vedre otvorenosti dok ne odbaci žuč vlastite stranke? Zašto da premijer surađuje s eksponenticom partije koja ga optužuje maltene za veleizdaju? Ne izjasni li se Grabar-Kitarović o iracionalnim, neprihvatljivim Karamarkovim uvredama Milanoviću, Josipoviću, SDP-u i Kukuriku – a posredno i njihovim biračima – obostrano bi inaćenje zemlju moglo podijeliti do valjanja nasilja, čemu smo već dugo na samome rubu.”
Izgleda da već djeluju molitve biskupa koji su Kolindin mandat stavili pod protektorat ”svetog” Alojzija Stepinca (koji, kako sam u više navrata pokazao, nije volio ni pravoslavce ni Srbe kao takve): strah kod Srba u Hrvatskoj opet raste. Kolindina se pobjeda proslavila rafalima iz kalašnjikova u dugoj mračnoj noći 11. siječnja. Njeni fanovi demoniziraju organizacije za ljudska prava, a ona sama je tijekom televizijskog sučeljavanja objavila tjeralicu za Vesnom Teršelič i Documentom (prethodno se konzultirajući s Klemmom i Glogoškim koji su joj rekla da su Teršelička i njena organizacija, kao i sam Ivo Josipović, ”100% protiv Hrvatske”).
Ja još jednom čestitam svima onima koji su nam darovali tako fino klizanje u ponor.
Evo i Karamarko luduje jer najavljuje ”novi Domovinski rat”. Iracionalnost se na velika vrata vraća u politički život. Neka ratne igre počnu.
Blagdan pomirenja i pokajanja Jom Kipur stoji kao simbol u naslovu novog romana osječke književnice Ivane Šojat Kuči koja se od “Unterstadta” nadalje, u književnom smislu, bori s utvarama prošlosti, ratova i traumama pojedinaca. “Jom Kipur” tematski je blizak prethodnom romanu “Ničiji sinovi” u kojem je kroz dvoglasnu priču o bračnom životu načela temu svakodnevice razvojačenih branitelja u kojoj se neke davne slike utapaju u alkoholu i besmislu koji razaraju brakove, obitelji, na kraju krajeva i pojedinca samoga, u prenesenom, ali i doslovnom značenju.
Novi roman preuzima tematiku i strukturu u kojoj se sučeljavaju dvije osobnosti, ovaj put iz pozicije pripovjedača u 3. licu koji nam donosi priču o gospodinu Matijeviću i doktoru Romiću. Matijević je bivši branitelj koji je u nježnim godinama prošao užase vukovarske bojišnice i logora Stajićevo, a Romić psihijatar s kojim razgovara u bolnici.
No, ono što je važno istaknuti (i pohvaliti) promjena je vizure iz koje se promatra braniteljska tematika, a o njoj su nam do sada u svojoj prozi svjedočili mnogi autori, poput S. Bukovac, R. Međurečana, pa i same Šojat Kuči. Matijević, naime, nije tipičan lik branitelja, njegova svakodnevica nije ispunjena alkoholom, kladionicama, obiteljskim nasiljem i suicidalnim mislima.
Istina, u bolnici se našao nakon što je “pukao” na javnom skupu na kojem je prepoznao retoriku nasilja, nacionalne netrpeljivosti i nepravde za koje sam najbolje zna kako mogu završiti, svoj je stan “opremio” isječcima krvavog nasilja sa svih strana svijeta, obilježavaju ga brojni neriješeni i traumatični obiteljski odnosi, no njegov je problem, ako tako možemo reći, podignut na višu, gotovo filozofsku, svakako i religijsku razinu.
U razgovorima s psihijatrom, koji je podjednako glavni lik ovoga romana i nosi svoju traumu onoga “drugog” i “drukčijeg”, usvojenog sina s nerazriješenim brojnim pitanjima prošlosti, Matijević će se prije svega baviti pitanjima krivnje, oprosta, žrtve i krvnika. Šojat Kuči kao i uvijek inzistira na vrlo detaljnoj rekonstrukciji događaja koji su njezine likove doveli do stanja u kojem ih zatičemo, svojevrsnoj faktografiji slavonske, prije svega vukovarske dionice Domovinskog rata.
No, naglasak nije na tome, premda je to kontekst bez kojeg se ne može, već na kompleksnom ulaženju u aspekte zla koje se Matijeviću ukazuje na javi i u snu i o kojem konstantno razmišlja, zbog čega je cijela priča odmaknuta od lokalnog i podignuta na univerzalnu razinu.
S jedne strane rješavaju se privatni demoni koji onemogućavaju funkcioniranje u svakodnevici, a s druge pitanja na koja čovjek, umjetnost, literatura pokušava pronaći odgovore od samih početaka svoga postojanja.
Istovremeno s pacijentovom ispovijedi i njegov psihijatar doživljava razvoj i promjene, na što ga na posredan način navodi lucidno pacijentovo promišljanje, a među njima se razvija neobična, ali ne prenaglašena i patetična blikost.
Doktor Romić, kojeg je kao dječaka romskog podrijetla usvojila uštogljena i ne baš topla zagrebačka obitelj, ipak je donekle ostao u drugom planu, nešto nedorađeniji, premda je njegova trauma i njezino razrješavanje odmacima, pomacima i bijegovima, jednako potentna i zanimljiva tema.
U romanu se, dakle, u lokalno obojanom prostoru postavljaju pitanja pojedinčeve slobode, odnosa prema ideologijama, mogućnostima izbora i sl., zbog čega roman nadilazi svoju polazišnu temu i uranja u kompleksne slojeve promišljanja, ali se srećom u njima ne gubi, nego uspijeva priču logično posložiti, u epskom zamahu koji ionako pripovjedačkom temperamentu ove autorice najviše odgovara.
“Jom Kipur” kompleksan je roman koji osim glavnih donosi i vrlo indikativnu i zanimljivu galeriju likova, ali prije svega potiče čitatelja na razmišljanje o temi koja je naznačena već naslovom, čak i na revidiranje vlastitih stavova ili uvriježenih istina.
Ono što se bi se tom romanu plemenite teme moglo prigovoriti jesu mjestimično umjetni, dugački, dramatski dijalozi kojima nedostaje spontanosti i ono što sam već povodom “Ničijih sinova” nazvala mjestimičnom “prenapisanošću”.
No, iskorak iz klišejiziranog prikaza branitelja, korak naprijed unutar vlastita opusa i hrabrost suočavanja s vrlo složenom i “skliskom” tematikom, nadoknađuje sve tehničke nedostatke i “Jom Kipur” čini romanom koji bi trebali pročitati ne samo oni koji se posredno ili neposredno bave ovom temom.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Vojislav Šešelj je ratni zločinac.
Odgovoran je za nebrojena zla u Vukovaru, Voćinu, Bosni i Hercegovini i nizu drugih mjesta. Gdje god je djelovao, Šešelj je sijao zlo, nesreću i smrt. Činjenica da je trenutno na slobodi travestija je pravde, i pokazatelj da Haški tribunal nije dorastao misiji zbog koje je osnovan.
Reakcija institucija Republike Hrvatske na Šešeljevo puštanje iz pritvora, kao i na njegovo političko djelovanje nakon puštanja bila je brza i primjerena.
Predsjednik Josipović odmah je reagirao i poslao pismo predsjedniku Tribunala Teodoru Meronu i pismo našim zastupnicima u Europskom parlamentu. Naši zastupnici u Europskom parlamentu pokrenuli su izglasavanje rezolucije kojom se osuđuje vrijeđanje žrtava, govor mržnje i kojom se upućuje snažna kritika Tribunalu zbog puštanja Šešelja na slobodu, koja je danas i izglasana.
Drugim riječima, Hrvatska je svojim utjecajem u Europi postigla jedinstvo u osudi nepravde i uvrede koja joj je nanesena činjenicom da je jedan od najmračnijih zloduha devedesetih na slobodi te se zlurado smije u lice svim svojim žrtvama.
Hrvatska Vlada zatražila je od Tribunala ponovno pritvaranje Šešelja zbog utjecaja na žrtve i kršenja uvjeta za puštanje na slobodu. Uskoro se očekuje rasprava u Vijeću sigurnosti na temelju izvješća Teodora Merona na kojem će Hrvatska iznijeti svoje stavove.
Može se, dakle, zaključiti da je učinjeno sve što nam je u moći kako bismo nepravdu pokušali ispraviti.
Međutim, nekima to nije dovoljno. Umjesto da svoje poruke usmjere prema žrtvama i ponude im utjehu u činjenici da je naša država stala na njihovu stranu hitro i jednoglasno, neki političari i politički aspiranti odlučili su to slamnato strašilo iskoristiti kako bi, potičući strah i nejedinstvo, pridobili dio glasača za sebe.
Ovo je kulminiralo u srijedu, kada je u jednu, doduše marginalnu, emisiju uživo uključen, glavom i bradom, Vojislav Šešelj. Uključivanje zla i zločinaca kao arbitara i svjedoka u političko natjecanje uvijek je završavalo samo na jedan način. Ta se politika sada pokušava opravdavati banalnim tezama o pravu na medijske slobode. A zapravo se radi o onome što je Hannah Arendt prikazivala kao banalnost zla.
Svi znamo o čemu se radi, zašto je zločinac pozvan u eter i koga je trebao spašavati. Vrijeme je da prestanemo davati prostora onima koji su spremni eksploatirati zlo i manipulirati tragedijom žrtve.
Svako jutro kada dolazim na posao, prosvjednici ispred ministarstva mi okrenu leđa dok prilazim zgradi i ulazim u nju. Na taj mi način poručuju da, po njihovom mišljenju, nisam vrijedan niti da me gledaju.
Iako se, dakako, ne slažem s njima, način na koji mi šalju poruku itekako je dostojanstven i osobito primjenjiv na Vojislava Šešelja. Instrumentaliziranje Šešelja u svrhu realizacije političkih ciljeva i pridobivanja glasova je nedostojanstveno i ispod svake razine. Još važnije, ono samo ilustrira koliko je Šešelj danas marginalan i nebitan faktor na europskoj političkoj sceni.
U neku ruku, Vojislav Šešelj televizijskim je nastupom sam odredio svoju razinu odabirom sugovornika.
Hrvatska je danas jedna od najsigurnijih zemalja na svijetu. Za razliku od početka Domovinskog rata, kada nismo imali vojsku, Hrvatsku danas štite profesionalne i dobro opremljene Oružane snage. Hrvatska je članica NATO saveza, što znači da više nikada nećemo biti pred tuđom oružanom agresijom. Dio smo Europske Unije, što znači da na raspolaganju imamo političke alate za ispravljanje svake nepravde koja nam je nanesena.
Zlu i mržnji ne treba davati prostora. Moja država i njezini predstavnici u savezima kojih smo članovi bore se protiv njih u moje ime.
A Vojislavu Šešelju moja su leđa odavno okrenuta, jer on, naime, pripada prošlosti. Moj je pogled usmjeren u budućnost.
(Prenosimo s računa TvitLonger Bojana Glavaševića).
Otvarajući u ljeto 2001. godine izložbu o povijesti Savezne Republike Njemačke, tadašnji kancelar Gerhard Schröder spomenuo je u svom govoru “nezamislive zločine nacionalsocijalizma” te “dva svjetska rata dvadesetog stoljeća koje je započela Njemačka”. Nema, čini se, ničeg spornog u toj izjavi. Štoviše, ona bi se mogla uzeti kao još jedan primjer budnosti i savjesnosti njemačke politike u odnosu prema greškama vlastitog naroda i njegovih rajhova i država u prošlosti.
Međutim, uredništvo Frankfurter Allgemeine Zeitunga nije mislilo tako i njemačkom je kancelaru 16. srpnja 2001. sa svojih stranica uputilo ovakav prijekor: “Politička teza da je za Prvi svjetski rat odgovorna isključivo Njemačka znanstveno je neodrživa: glavni krivci 1914. bili su u Berlinu, Beču i Sankt Peterburgu. Schröderovo vraćanje u Versailles povijesna je pogreška.”
Njemačka povjesničarka Monnika Mombauer navodi Schröderovu rečenicu i reakciju konzervativnih novina u svojoj knjizi “Uzroci Prvog svjetskog rata” kao primjer prenošenja u 21. stoljeće rasprave o događajima s početka dvadesetog stoljeća. Zgoda vrlo zorno pokazuje kako je krivnja za izbijanje Prvog svjetskog rata i danas još uvijek važno političko pitanje, a ne samo tema za povjesničare.
Prvo izdanje navedene knjige objavljeno je 2002. godine. Tada je reagiranje na Schröderov govor bilo još uvijek svjež primjer. Dvanaest godina kasnije, kada svijet obilježava stogodišnjicu početka Prvog svjetskog rata, ima ih mnogo svježijih. Zato je autorica napisala predgovor za hrvatsko izdanje svoje knjige, koju je nedavno objavila Naklada Ljevak u prijevodu s engleskog Karmele Cindrić. U njemu piše: “Od prvog izdanja knjige stajališta su se ponovno promijenila, a pojavila su se nova tumačenja pa je uoči stogodišnjice izbijanja rata ta tema i dalje prijeporna”.
Među recentnim radovima ona posebno ističe knjigu Mjesečari australskog povjesničara Christophera Clarka “u kojoj se iznose argumenti protiv pripisivanja krivnje bilo kojoj vladi pojedinačno”, a “novost je i naglasak koji taj autor stavlja na ulogu Srbije u događajima koji su doveli do takozvane Srpanjske krize”.
Mombauer o Clarkovoj knjizi piše i ovo: “Dok je većina prijašnjih analiza uglavnom zaobilazila komplicirane pojedinosti pozadine atentata na Franju Ferdinanda, Clark ih stavlja u središte pozornosti. Po njegovom se tumačenju u diplomatskoj krizi koja je uslijedila nakon tog događaja, a koju je izazvala želja Austro-Ugarske da isprovocira rat sa Srbijom, Beograd pokazuje mnogo proračunatijim protagonistom nego što se da naslutiti iz mnogih tradicionalnih analiza”.
Upravo zbog spomenutog segmenta Clarkove knjige o njoj se ove godine osobito puno pisalo ponajprije u Srbiji, ali isto tako i u Hrvatskoj. Dobar dio tih tekstova imao je političke konotacije. U svijetu je knjiga bila predmet mnogih ozbiljnih analiza i rasprava među povjesničarima, baš kao i u Srbiji, gdje je, međutim, bila i laka meta pljuvanja bulevarskih tabloida i njihovog palanačkog jezika i svijesti.
U Hrvatskoj su, pak, teze Clarkove knjige nerijetko ponavljane i komentirane s izvjesnim trijumfalizmom, pa i zluradošću. Uostalom, od koncerta Bečke filharmonije u Sarajevu, do spektakularne apoteoze Gavrila Principa u Kusturičinom Andrićgradu na bosanskoj obali Drine, i samo obilježavanje stogodišnjice Sarajevskog atentata na ovim je stranama bilo mnogo više prvorazredno političko pitanje nego tema za povjesničare.
Propagandističkog politiziranja nije lišena ni najnovija dokumentarna serija o toj temi koju prikazuje Hrvatska televizija. Ima tu čak i naopake historiografije koja Prvi svjetski rat s početka 20. stoljeća ponekad tumači u kontekstu i svjetlu našeg Domovinskog rata s kraja tog istog stoljeća.
(Usput, onima u Hrvatskoj koje zanima knjiga “The Sleepwalker. How Europe went to War in 1914”, a ne znaju engleski, bit će koristan podatak da je djelo Christophera Clarka, u prijevodu Aleksandre Dragosavljević, u Srbiji objavila izdavačka kuća Heliks pod naslovom “Mesečari – kako je Evropa krenula u rat 1914.”.)
Tko su ti “mjesečari” koji su izazvali rat? Annika Mombauer odgovara citatom iz Clarkove knjige: “Trag ne vodi ni do koga konkretno ili, bolje rečeno, vodi do svakog važnijeg lika u ovoj priči”.
Knjiga “Uzroci Prvog svjetskog rata”, s podnaslovom “Kontroverze i konsenzus” (da, upravo tako, “konsenzus”, a ne “koncenzus” kako se sve češće ta riječ izgovara u hrvatskoj politici i medijima) donosi uzbudljiv pregled jednog drugog rata koji je počeo već i prije samog izbijanja vojnog sukoba.
U tom su specijalnom ratu sudjelovale sve sukobljene države. To je bio rat za vlastitu nevinost i za krivnju onih drugih i taj rat, zapravo, traje sve do danas.
Mirovni ugovor u Versaillesu uključivao je i famozni članak njemačkog bezuvjetnog priznanja krivnje za Veliki rat i svu njime nanesenu štetu. Njemačka ga je strana potpisala uz proteste i osporavanje koje nikada nije prestalo. Znamo koliko je malo prošlo i trebalo do sljedećeg svjetskog rata.
Glavno sredstvo u propagandnom ratu nakon rata bili su dokumenti. Prva je svoje arhive otvorila tada već sovjetska Rusija kojoj je odgovaralo optužiti prethodnu carsku vlast i imperijaliste za rat. Slijedila je Njemačka, koja je na objavljivanje dokumenata tako prisilila i ostale zemlje.
Međutim, kako lijepo pokazuje knjiga Annike Mombauer, ti su istraživačko-izdavački pothvati uvijek bili pod kontrolom država i sve su strane pažljivo probirale ljude kojima će povjeriti te zadatke, kao i dokumente koje će nastojati zauvijek sakriti od javnosti.
Dvadesetih godina prošlog stoljeća Njemačka je pobjeđivala u tom ratu kojem je glavna svrha bila revidirati za nju katastrofalan mirovni ugovor iz Versaillesa. Odatle i riječ revizionizam, koji je svoj vrhunac dosegao u potpunom obratu stavova pojedinih američkih povjesničara i političara koji su počeli tvrditi da su Sjedinjene Američke Države bile obmanute i lažima uvučene u rat na pogrešnoj strani.
Annike Mombauer i sama je temeljito proučavala nepreglednu građu u kojoj se mogu pronaći dokazi za ama baš svaku tezu. No, ipak je donijela i neke vlastite zaključke, koje možete pronaći u knjizi, a ni ja vam neću svojim zaključcima soliti ni pamet, ni rane. Pogotovo ne u tjednu kada se u Hrvatskoj o pojavi zvanoj rat propisuje i gotovo zapovijeda jedinstvo i misli i osjećaja i dok u susjedovom dvorištu laje bijesan pas vraćen kući iz šinteraja svjetske pravde.
Čitanje razložnih i razboritih knjiga pomaže preživljavanju ovog vremena kojim još uvijek vladaju mjesečari.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Hrvatski branitelji mogu svaki trenutak “osvojiti” ne samo Ministarstvo nego i Sabor i Vladu – rekao je Josip Klemm, jedan od kolovođa veteranskih prosvjeda u Savskoj, dodajući da to njima ipak ne pada na pamet. Da im ne pada na pamet, ne bi takvom mogućnošću javno mahali.
Klemm nije prvi koji je takav scenarij zaposjedanja države obnarodovao.
Prethodno je već jedan od branitelja javno najavio upotrebu oštre sile, pozivajući ratne drugove neka rade ono što najbolje znaju. “Mi nismo državu pregovorima dobili, mahanjem zastavama, nego smo oštrom silom dobili državu. Ako je vrijeme da to ponovno učinimo, da tu državu vratimo, mi smo tu.”
Klemmova prijetnja osvajanjem institucija još mnogo zlokobnije zvuči, jer on nije tek jedan od branitelja, nego je najvažniji organizator braniteljskog prosvjeda. Kao jedna od ključnih figura veteranskih događanja, dirigirao je prošlogodišnjim vukovarskim incidentima, kada je kompletan državni vrh onemogućen da se pridruži Koloni sjećanja.
Otkako je počelo događanje branitelja u Savskoj, Klemm posvuda, suprotno zakonu, maršira u maskirnoj uniformi. Kao da je u Hrvatskoj ratno stanje. Kad se javno hvali da može organizirati 50.000 branitelja i spominje mogućnost zauzimanja najviših državnih institucija, Sabora i Vlade, on ne zvecka samo vlastitim oružjem. Predsjednik je Udruge specijalne policije, usto kao privatni poduzetnik pod oružjem ima nekoliko stotina ljudi. Zato njegove izjave treba krajnje ozbiljno shvatiti.
Prosvjedi branitelja su legitimni. Legitimni su čak i kad se ne odvijaju sasvim u zakonom predviđenim okvirima. Tko još može podići šator nasred jedne od glavnih zagrebačkih prometnica?!
Veteransko se prosvjedno logorovanje ne može osporavati čak i ako su navedeni socijalni zahtjevi tek maskirna odora za one stvarne, političke razloge. Hrvatska je svojim braniteljima garantirala visoku razinu materijalnih prava i unatoč teškoj ekonomskoj krizi nije ih bitnije dirala. Godinama već najzaštićenija su društvena skupina. Zato su zahtjevi teških invalida, gurnutih u prvi plan, tako magloviti i teško uhvatljivi.
Što konkretno, osim ultimativne, ali ničim argumentirane smjene ministra i njegovih suradnika branitelji zapravo traže, to se ni danas, nakon tri tjedna prosvjeda, ne može baš konkretizirati.
Politički su razlozi šatora u Savskoj mnogo transparentniji. Tako Josip Klemm protekloga tjedna u Kupresu, na obilježavanju obljetnice oslobođenja tog bosansko-hercegovačkog grada, drži govor u kojem tvrdi da će braniteljski prosvjedi u Zagrebu trajati ako treba još godinu dana, dok HDZ ne dođe na vlast.
Na isti način na istom mjestu i Ante Deur, predsjednik Zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi, još jedan od braniteljskih kolovođa, kaže: “Mi smo u Zagrebu zapalili vatru! Mi ćemo u Savskoj biti do pobjede. Nećemo dopustiti da se jugoslavenska priča dovede u hrvatsko Ministarstvo branitelja.”
Klemm i Deur očito svoje vatre pokušavaju zapaliti i u susjednoj državi. Kao što emisare šalju među radnike ili pod svoje šatore pokušavaju dovući školske ekskurzije, isto bi tako prosvjednu operaciju htjeli omasoviti šireći je i snagama izvan Hrvatske.
Vođe braniteljskih prosvjeda imaju pravo optirati protiv aktualne vlasti, pa i javno navijati za dolazak HDZ-a na čelo države. Ali zašto im je pritom potrebno izmišljati Jugoslavene? To je točka na kojoj se prihvatljive demonstracije protiv jedne vlade pretvaraju u zlokobni udar na cijeli demokratski sustav hrvatske države.
Prosvjedi branitelja od prvog se dana odvijaju pod velikim transparentom: “1991. protiv Jugoslavije, 2014. protiv Jugoslavena”. Protiv Jugoslavena? Koga branitelji tako nazivaju? Prvo svoga ministra i njegove najbliže suradnike.
Vukovarskog branitelja i zatočenika srpskih logora proglasili su Jugoslavenom, prate ga povicima “Ubij ga!”, kao da im je zaista mrski neprijatelj, što je nevjerojatna ljudska i politička perverzija. Kao što je krajnje monstruozno da sina legendarnog Siniše Glavaševića optužuju za izjednačavanje žrtve i agresora te prozivaju za čak četničke inspiracije.
Ali, nisu samo oni Jugoslaveni. Ta se etiketa sada upotrebljava kao sinonim za kompletnu aktualnu, lijevo-liberalnu vlast. Provalu takvih insinuacija otvorio je Tomislav Karamarko osobno. Umjesto da Milanovićevu vladu šiba svima razumljivim nezadovoljstvom zbog njene neuspješnosti, šef HDZ-a pokušava mobilizirati desnicu potpunim izmišljotinama o njenim fantomskim jugo-sentimentima.
Ako su ljudi iz vladajuće garniture Jugoslaveni, onda su to valjda i svi građani koji su im na izborima dali glas. Ne treba zaboraviti da je riječ o demokratskoj većini. Tako ispada da je u Hrvatskoj nikad više Jugoslavena, premda je od smrti Jugoslavije proteklo više od dvadeset godina.
Smiješno? Nimalo! Nije smiješno jer je riječ o proizvođenju državnih neprijatelja. Jugoslaven je danas zbirno ime za ono što se u bivšem režimu nazivalo kontrarevolucijom.
Na nedavnom svečanom obilježavanju obljetnice osnutka Prve gardijske brigade, Tigrova, umirovljeni admiral Domazet Lošo tvrdi da je još od 2000., a poglavito u posljednje tri godine, “Hrvatska izložena unutarnjoj agresiji”, uz znakoviti dodatak “tu smo da ponovno pomognemo oslobađanje Hrvatske”.
Lošo svoju logiku vjerojatno vuče još iz onog vremena dok je službovao u JNA, pa je zato potpuno nesklapan s demokratskim sustavom. Ali jasno je da “unutarnju agresiju” dovodi u vezu s lijevim vladama. Kad god je SDP na kormilu Hrvatske, to je za njega “unutarnja agresija”, prema hrvatskoj državi neprijateljska, protuhrvatska vlast. Njegova najava o ponovnom oslobađanju zemlje, ovoga puta od unutarnje ugroze, objava je rata svima koji su glasali za vladajuću Kukuriku koaliciju. Isto impliciraju Karamarkove i Klemmove protudemokratske poruke.
Protudemokratske jer pokazuju prezir prema demokratskim standardima i ruše temelje demokratske države. U demokratskim sustavima smjena se vlasti događa na izborima, a ne na ulici. Na ulici se može izražavati nezadovoljstvo, ali ne može se glasati. Mandat se ne osvaja oštrom silom, kako se ovdje prijeti, nego silom izbornih listića. Pravo izbora imaju svi građani, a ne samo neke skupine. Ne mogu branitelji promijeniti vlast suprotno legitimnoj izbornoj volji građana.
Zatim, u demokratskoj državi politički se rivali, pa i protivnici ne nazivaju i ne demoniziraju kao neprijatelji. Političke se utakmice ne vode etiketama, nego argumentima. Egida jugoslavenstva ovdje više nije oznaka političkog uvjerenja, nego politička diskvalifikacija i presuda. Termini “državni neprijatelj” ili “unutarnja agresija” ne pripadaju demokratskom diskursu. Pripadaju totalitarnim sustavima. U kojima je svaka ne samo politička razlika ravna izdaji, a svi koji nisu s nama mrski su dušmani.
Na koncu, u demokratskim uvjetima državnim se institucijama ne prijeti osvajanjem. Javno mahanje prijetnjom o okupaciji Sabora i Vlade živom silom prosvjednika nedopustivo je u demokratskim sustavima. U takvim sustavima rješenja se nalaze u institucijama države, kroz demokratsku, zakonom utvrđenu proceduru, a ne njihovim zauzimanjem i pokoravanjem. To su notorno pučističke metode.
Novi boj protiv Jugoslavena, što ga braniteljski prosvjedi pokušavaju zametnuti, vraća Hrvatsku u preddemokratsko stanje. Podjela na čuvare revolucije i petu kolonu gura naciju u rješavanje sporova i sukoba metodom građanskog rata, a ne logikom demokratskih mehanizama. Braniteljski logor u Savskoj i najavljeni juriš na institucije upućuju na pokušaj kopiranja ukrajinskog scenarija. U Hrvatskoj se stvara situacija koja opasno podsjeća na kijevski Majdan.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Primivši predstavnike hrvatskih branitelja (i ponajprije raznih invalida) zajedno sa svim svojim pomoćnim biskupima, te prenijevši njihove prosvjede i zahtjeve u svome priopćenju, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić iskazao je najviši dopušten stupanj solidarnosti s njihovim htijenjima. A i oni s njime, jer jedino od njega nisu zahtijevali da siđe među njih, nego su mu došli na noge, kao svome prirodnom vođi. Što je slava i odgovornost.
Kardinal u tom sklopu prenosi da branitelji “nisu željeli prosvjede. Iznijeli su konkretne primjere podcjenjivanja njihovih problema i nebrige onih koji su u državnim institucijama zaduženi za njih”, a to je zabrinjavajuće ne “samo glede odnosa prema ljudima koji su podnijeli najviše žrtava za obranu i slobodu hrvatske domovine, nego se tiče cjelokupnoga odnosa prema nosivim vrijednostima hrvatske države i društva.
Istaknuli su da ih bole postupci kojima je očita namjera izjednačavanje agresora i žrtve, napadača na Hrvatsku i hrvatskih branitelja, zatim neosjetljivost prema istinskim stradalnicima rata, medijsko manipuliranje i prikazivanje branitelja kao problematičnih ljudi koji imaju povlastice, koji su nasilni i nesposobni te kao takvi teret društva. Vrijeđa ih gaženje hrvatskoga identiteta”, stoji u priopćenju.
Dodaje se da “uočavaju dalekosežne posljedice nepoštenja i političkoga klijentelizma na svim razinama društva”.
S jedne strane, dakle, riječ je o nepravdama ili onome što se invalidima doima kao nepravda (a tu je percepcija ponekad važnija od nakane s druge strane), pa i o onome što mnogi (uključujući potpisanoga) vide kao nepravdu: o korupciji i klijentelizmu – ali s druge strane tu su jasne moralno-političke poruke: da prevladavaju negativan odnos “prema nosivim vrijednostima hrvatske države i društva”, “izjednačavanje agresora i žrtve”, “gaženje hrvatskog identiteta”.
Kad kardinal Bozanić govori kako “treba tražiti korake za premošćivanje poteškoća u skladu s istinom”, dobro je imati na umu da istina, u crkvenom jeziku, nije ni filozofski ni pravni pojam, nego teološki, pa još Stari zavjet kaže da istina znači “služiti Bogu” (Jš 24,14), a Isus precizira: “Ja sam put, istina i život” (Iv 14,6) i eksplicira: tko ne prihvaća njegovu objavu istine nije od Boga, nego na strani Đavla koji je laž i otac laži (Iv 8,40-47).
U novinarstvu je istina ono što se podudara s materijalnim činjenicama (a budući da je važno ne samo što je isto, nego i po kome je isto, novinarstvo iziskuje barem dva međusobno neovisna izvora ako nema materijalnog dokaza – dok vjera niječe samu mogućnost drugog izvora).
Nevolje nastaju u primjeni teološke istine na činjenice. Kada svećenik blagoslovi spomenik braniteljima na Pujankama, gdje je grb sličniji ustaškome nego ustavnome i gdje piše da su branitelji bili “za dom spremni” (a to jest bio borbeni poklič ustaškog pokreta), je li onda istina da je to bio oslobodilački rat protiv agresije (kako se meni činilo i čini), ili da je to bio ustaški rat, kako su trubili Đukanović i Rašković?
Ili kada branitelji kažu da treba zgaziti “dvije crvene zmije”, Josipovića i Milanovića, demokratski izabrane (kao i oni prije njih)? Je li istina, primijenjena tu i sada, zapravo ustaška država i njezino poimanje nacionalnih i ljudskih prava ili ovakva demokracija, koja nam na vlast dovodi ono što smo zaslužili? To nam ne kaže nijedan od naših nadbiskupa – dovoljan im je sam pojam “istina”, zna se.
Pošto je podržao i pronio političke poruke – o gaženju hrvatskog identiteta i nosivih vrijednosti države i društva (redoslijed je također znakovit), o izjednačavanju agresora i žrtve – kardinal bi, da je odgovoran, odustao od kriptiranih poruka poput one o istini, ne bi koristio invalide, nego bi hrabro, muški, rekao politički: što je za Crkvu, u kojoj je on najviše rangiran dostojnik, hrvatski identitet, odnosno nosiva vrijednost države? Ili odgovor možemo već pročitati na Pujankama?
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Rijetko je koje životno iskustvo spaja suštinsku traumatičnost s otkrivanjem ljubavi prema životu tako snažno kao odlazak iz civilnog života u rat. Znate već: danas ste mladić sa svojim nadama, ambicijama i ljubavima, a već sutradan običan vojnik dodijeljen toj i toj postrojbi u cilju odlaska na to i to bojište kako biste se na njemu borili – ili, vjerojatnije, postali topovsko meso.
Tlo vam propadne pod nogama. Poveznice između svijeta jučerašnjice i današnjice jednostavno puknu, i nađete se primorani razmišljati o svojem i tuđim životima na način koji se suštinski protivi svemu što vas je iskustvo dotada naučilo. Svi planovi nestanu kad vam svaka sljedeća sekunda može doći glave. Ubijate da ne biste bili ubijeni; objašnjavate samome sebi da ubijate one koji bi ubijali nevine, one koje branite, a to ipak ne znači da ne ubijate. I da ne živite s tim.
Rat je najtočnija vizija pakla dostupna na ovome svijetu, bilo da vas odnese ili da nastavi tinjati u vama po povratku u civilni život. Ipak, stvori vam bliskost sa suborcima nemjerljivu s bilo kojim civilnim iskustvom, jer jedni drugima čuvate glavu iz sekunde u sekundu; dade vam novi uvid u ljepotu svijeta, jer shvatite da mjeseci i priroda još teku oko vas, ne hajući nimalo za razaranja i zvjerstva koje ljudi nanose jedni drugima. A mir oduzet na javi nadoknadi vam se u snovima. Nikad, ni kao beba, nisam sanjao tako lijepo kao na ratištu.
David Ayer nije posve lišen vojnog iskustva: služio je kao podmorničar u Ratnoj mornarici SAD-a. To mu je dalo priliku za ulazak u Hollywood kad je trebalo preraditi scenarij za film U-571 iz 2000. godine. Dotična fikcija o podmorničkim bitkama u II. svjetskom ratu brzo je proglašena jednim od najvećih povijesnih falsifikata koje se industrija snova drznula stvoriti. Činjenica da su Britanci, a ne Amerikanci, uspjeli probiti nacističke šifre ipak nije potpuno nepoznata.
Nakon te blamaže Ayer je nastavio pisati scenarije: već sljedećim, za film Dan obuke, donio je Oscara Denzelu Washingtonu. U proteklih desetak godina okrenuo se režiji, s promjenjivim uspjehom – posljednji mu je film bio Sabotaža, novi doprinos neuspjelim pokušajima obnove karijere Arnolda Schwarzeneggera, ali Teška vremena, Kraljevi kvarta i Policijska patrola dali su naslutiti da Ayer ima stvarnog talenta, kao i težnju da beskompromisno izrazi svoj nihilizam.
A nihilizam je suštinski izazov svakome tko želi pričati ratne priče.
Fury, daleko najambiciozniji Ayerov projekt do danas, donosi fiktivnu priču o posadi jednog američkog tenka u završnim danima II. svjetskog rata, iz vremena kad su se operacije na Zapadnom bojištu preselile u samu Njemačku, kad je nacistička zvijer suočena sa svojim Götterdämmerungom iskesila sve preostale zube, čvrsto odlučna da ostane đubre do kraja. Riječ je o razdoblju “posljednjeg pravednog rata” rijetko viđanom na velikim ekranima.
Da je bio smišljen kako treba, Fury je mogao biti Na zapadu ništa novo za rat koji prikazuje. Ali niti je Ayer kao pisac ravan Remarqueu, niti je ratni veteran: vjerojatno nijedan film koji sam u životu gledao ne prenosi tako plastično razliku u shvaćanju rata između nekoga tko je u njemu bio i nekoga tko, kao Ayer, nije – ali zbog vojnog iskustva misli da zna o čemu govori.
Činilo bi se da jedan bivši podmorničar može shvatiti mentalitet tenkista, iskustvo muškaraca stisnutih u čelični oklop i prisiljenih na poimanje okolnog bojišta putem instrumenata, što nosi dodatnu razinu otuđenosti i ranjivosti psihi samih vojnika. Ipak, ako način na koji prikazuje likove u Furyju išta govori o stvarnom Ayerovu vojnom iskustvu, onda je to porazno po U. S. Navy.
Posada tenka M4A3E8 Sherman (u filmu se nijednom ne spominje čak ni to prepoznatljivo “Sherman”, nažalost – podatak je s Wikipedije) nazvala je svoj ratni dom od milja Fury i u njemu prošla cjelokupni američki ratni put, od sjeverne Afrike do zapadne Njemačke. Očekivalo bi se da su ti ljudi jedni drugima bliži nego braća, ali ne: međusobno se ophode s toliko pasivne agresije da bi se očekivalo da jedan drugoga prvom prilikom zakolje na spavanju.
Film Fury ne prikazuje ih nijednom na spavanju. Stoga ne znamo imaju li potrebu mašiti se noža, ili pak sanjaju najdivnije snove. Dok su budni, doduše, neprestano se omalovažavaju, vrijeđaju, prijete i podmeću. Ayer vjerojatno smatra kako takvim prikazom likova dočarava teški PTSP kakav se može očekivati kod ljudi koji su godine proveli na prvoj crti. Vara se.
Teško je iz današnje perspektive uopće shvatiti činjenicu da Sjedinjene Države nisu imale stajaću mirnodopsku vojsku sve do kraja II. svjetskog rata. Likovi ekvivalentni posadi Furyja bili su civili sve do ulaska Amerike u rat. A civil stavljen u uniformu i poslan na bojište zadržava svoj nagon za funkcioniranjem u obiteljskoj zajednici tako što ga prenosi na postrojbu, vod ili posadu. Veliki je falsifikat usmjeravati simptome PTSP-a na suborce: ima razloga zašto redatelji iz naraštaja zlatnog doba Hollywooda – koji su do posljednjega sudjelovali u ratu – nikad to nisu prikazali ovako kao Ayer. Nije stvar u cenzuri iz onoga doba: vojnici se tada nisu tako ponašali.
Mentalitet Ayerovih likova vjerojatnije je prenešen u povijesni kontekst iz današnjeg vremena, kad se američka vojska sastoji od karijeraca kojima bi plaćenici iz aktualne permutacije Blackwatera u bilo kojem trenutku mogli oduzeti posao.
Steven Spielberg, vječni civil koji je u svoje Spašavanje vojnika Ryana unio duboki pijetet prema veteranima II. svjetskog rata, imao je dovoljno emocionalne inteligencije da shvati što se G. I.-jevima motalo po glavi. Faktura Ryana teško naliježe na Fury, od prizora u kojem zapovjednik tenka (Brad Pitt, neobično nabildan za lik čovjeka koji zadnje dvije godine nije mogao do teretane) prikriva činjenicu da mu se ruke tresu, preko surogata publike (Logan Lerman) koji bar pokušava naći razlog da ne zakolje kolege u snu, pa do faktografski izvrsno insceniranih prizora bitaka. Ali duh tog filma potpuno mu izmiče.
Fury je snimljen u Engleskoj u jesen 2013. godine. Engleska je odabrana zato što se ondje čuva najveći broj pravih tenkova iz onog vremena: zaista, prošetajte se obalom Portsmoutha, recimo, i sva je prilika da ćete naići na pokojeg savršeno očuvanog Shermana. Tenk Fury u filmu je pravi ratni Sherman (doduše M4A2E8), a i superiorni nacistički Tiger 131 pravi je ratni tenk – jedini sačuvani na svijetu. Prizor bitke Shermana i Tigera vrijedan je plaćanja ulaznice.
Ostatak filma nije, doduše. Ayerov scenarij nevjerojatno je amorfan: osim činjenica da je posada tenka u završnim danima rata, da je u Njemačkoj i da iskreno mrzi naciste, dramaturgija nema ničega što bi joj dalo strukturu, cilj i zaokruženost. I nije da to ne znam kako pametno prenosi iskustvo neizvjesnosti borca s prve crte fronte – vojnici bar u taktičkom smislu uvijek imaju neki cilj, bio to vojnik Ryan ili most kod Remagena. U ovom filmu nijednom se ne spominje nijedan toponim, nijedan dio šire slike. Mi smo na Kupi u jesen ’91. jako dobro znali kad je pao Vukovar i kad je oslobođena zapadna Slavonija: momci iz Furyja kao da nikad nisu čuli ni za Pattona.
A kad smo kod jeseni, činjenica da je film sniman u listopadu oduzima Furyju presudan detalj krvavih borbi vođenih u najljepšim danima godine, tom travnju i svibnju ’45. Ponad produkcijskih datosti, Ayer kao da je sretan što može snimati dok sve oko njega vene: to se lijepo slaže s monotonim nihilizmom kojim nas je odlučan zadaviti, sve i ako filmu oduzima priliku da dočara dio stvarnosti ratnog iskustva. Naravno, to je još i najmanji problem filma.
Faktografski točan, u smislu da svi nose kostime kakve trebaju i služe se oružjem kakvim se trebaju služiti, Fury je ne samo uvredljivo netočan u smislu karakterizacije svojih likova, nego u svojem opsesivnom furanju na furioznost donosi i niz teških zločina protiv faktografske točnosti, od kojih ću samo probrane navesti tabulativno:
Kad svi preostali tenkovi iz tvoje postrojbe budu uništeni, ostavi ih gdje jesu i ne potrudi se uzeti iz njih sve što još funkcionira kad kreneš samostalno obaviti zadatak koji zaseban tenk ni u ludilu ne može obaviti. Jer, pobogu, koja je vjerojatnost da će ti trebati bilo dodatno streljivo, bilo funkcionalna radioveza? (Velik dio zbivanja u Furyju – budući da, kao što kažem, radnje zapravo i nema – izazvan je navodima o bijegu izvidnica s dodijeljenog im položaja. Do toga dolazi, da; kvalificirani časnici tada onamo šalju nove izvidnice, a ne borbene postrojbe.)Toliko o Furyju, bar od ovoga nimalo nihilističnog Zenge. Počivao u miru: dobrome Davidu Ayeru, pak, ne želim da nikad upozna rat ništa podrobnije od prispodobe koju je ovdje dao.