Jezik koji odumire: žal, tuga i nostalgija

Postoji nekoliko razloga zbog kojih sam se odlučio pisati za Autograf. Prvenstveno mi je bila draga činjenica da je Autograf donio jedan od mojih starijih tekstova.

Vjerojatno je najvažnije da želim pisati za portal lišen senzacionalizma, konspiracijskih teorija, kompletno nerelevantnih, loše napisanih (ili prepisanih) vijesti i priloga. Za kvalitetan medij kakav je Autograf.

Rođen sam u gradu Zagrebu u vrijeme SFR Jugoslavije, a živim više od dva desetljeća u Ujedinjenom Kraljevstvu i Irskoj. U mojoj direktnoj obitelji su dr. Ivan, Ivo Lola i Jurica Ribar. Moj prapradjed Andrija Ribar stariji bio je učitelj, što je općenito, uz politiku i pravo, tradicija u našoj obitelji. Neko vrijeme proveo sam radeći kao učitelj.

Južnoslavenski jezici danas su sve više poput dinosaura za ovaj globalni svijet u kojemu vladaju jezici poput engleskog. Engleski je postao novi latinski jezik. Ako želite napisati barem donekle čitanu knjigu, onda pišite na engleskom jeziku

Tijekom više desetljeća moga života nisam imao želju baviti se politikom, a onda kada i jesam, bilo je to radije vrludanje između ljevice, centra i traženja pozitivnih ideja među konzervativcima, monarhistima i na desnici.

Vratio sam se pisanju uz jedno od dva djevojačka prezimena moje pokojne bake (Lehardt / Leichhardt) dodavši si drugo ime Einar (po arheologu Einaru Dyggveu) koji je radio na iskopinama stare Salone. Koristio sam moje pravo ime Thor (Tomislav / Tomica – Thor moja su prava imena).

Pisao sam za različite portale, novine, časopise i u međuvremenu se kompletno vratio na svoje ishodište, na ljevicu, uvidjevši pritom u posljednjih nekoliko godina da su dihotomija ljevice i desnice još uvijek vrlo prisutne.

Jedan od razloga bio je i klasični pristup novinarstvu i umijeću pisanja na vlastitome jeziku. Pisao sam o materinjem jeziku, te koliko mi kao takav nedostaje budući da uz njega vežem mentalitet i podneblje.

Pišem li na jeziku koji odumire? Jezik je to zemlje i podneblja u kome se koristi ne više kao sredstvo obogaćivanja kulture jedne zemlje, već radije služi kao alat za komunikaciju i sporazumijevanje. Postaje li tako jezik zatočenikom prevalentne komercijalizacije i konzumerizma?

Jezik se ponekad doima slomljen, uništen i polako gubi svoju stoljetnu magičnost i ljepotu.

Nekoć su druidi, svećenici, redovnici pjevali na grčkom, latinskom i sanskritu mantre i inkantacije. Upravo kao što su ta tri jezika izgubila svoj sakralni i svjetovni značaj, tako i hrvatski jezik gubi svoj značaj, budući da ga sve manje koristimo kao sredstvo širenja kulture, a više kao nužnost komunikacije.

Zaboravili smo na naš jezik kao na igračku iz djetinjstva koju smo ostavili da skuplja prašinu na tavanu u nekom kovčegu punom naših dnevnika, starih društvenih igara, kazeta i gramofonskih ploča. Tamo, u tome kovčegu počivaju i neka od najljepših pisama i dnevnika naše prošlosti, pisana u vremena kada nije bilo nečega poput ”#hashtaga”.

Jezik nam odumire i jer ga više nitko i ne čita, a kada pišem ”čita”, onda mislim na književnost, na onu iskrenu, duboku, istinsku književnost koja se poput glazbenog simfonijskog djela odlikuje svojim bogatstvom stila, sadržajem, znanjem i potpisom autora na kraju. Potpis na kraju znači čast, trud, suze, smijeh, neprospavane noći, popijene kave, brdo pročitanih i nepročitanih knjiga i studija drugih autora 

Način na koji smo jezik nekoć koristili nije sentimentalna nostalgija, već sjećanje koja ostaje dio nas samih, našega tijela, duha i bivstvovanja.

Jezik odumire kada ga više ne znamo i ne umijemo koristiti, kada ga više ne želimo upotrebljavati u svrhu razmjena ideja, no ne onih koje mijenjaju našu izvanjsku formu, fasadu, pogoduju nečijoj taštini, već onomu što gradimo unutar našega bitka.

Kako odumiru pojedini jezici s njima odumiru i čitave civilizacije.

Vjerojatno će u budućnosti (pre)ostati neko sjećanje na ovu civilizaciju, kao uostalom i na one prethodne, tisućama godina unazad.

Kao što mi danas gledamo lica isklesana u kamenu raznih obitelji iz antičkog doba ili one naslikane portrete iz renesanse, baroka, ljudi u budućnosti promatrat će fotografije ljudi iz ovoga doba.

Gubitkom jezika polako nestaju mašta, imaginacija, a s njima i čitavo bogatstvo jedne kulture. Europljani i Hrvati bit će poput nekadašnjih Minojaca.

Jezik nam odumire jer gotovo da ga više nitko i ne čita, a kada pišem ”čita”, onda mislim na književnost, na onu iskrenu, duboku, istinskim doživljajem prožetu književnost, koja se poput glazbenog simfonijskog djela odlikuje svojim bogatstvom stila, sadržajem, znanjem i potpisom autora na kraju.

Potpis na kraju znači čast, trud, suze, smijeh, neprospavane noći, popijene kave, brdo pročitanih i nepročitanih knjiga kao i studija drugih autora.

Pitam se pišem li na jeziku koji odumire? Jezik je to zemlje i podneblja u kome se koristi ne više kao sredstvo obogaćivanja kulture jedne zemlje, već radije služi kao alat za komunikaciju i sporazumijevanje. Postaje li tako jezik zatočenikom prevalentne komercijalizacije i konzumerizma?

Južnoslavenski jezici danas su sve više poput dinosaura za ovaj globalni svijet u kojemu vladaju jezici poput engleskog. Engleski je postao novi latinski jezik. Ako želite napisati barem donekle čitanu knjigu, onda pišite na engleskom.  Ne francuski ili hrvatski, srpski, bosanski, njemački već engleski.

Engleski jezik koristim dnevno, no moj materinji jezik za mene kao da nosi sa sobom jednu specifičnu notu, baladnu melodioznost, šansonjersku uspavanost grada u dubokoj noći, njegovih kavana i trgova.

Odlazeći iz matične zemlje, materinji jezik kao da vremenom postaje prazna čahura. Jezik je dio naših sjećanja, našega odrastanja, on je naše bogatstvo kojega nismo ni svjesni.

Gubitak jezika znači izgubiti osjećaj kohezije, razumijevanja spram onoga što nas okružuje, spram onih koje volimo, s kojima živimo i koje svakodnevno susrećemo. Jezik postaje nešto automatizirano, robotizirano, jeftino, isprazno i na kraju postaje zaboravljen poput starih olimpskih bogova.

Možda bi nam trebalo istraživanje u domeni socijalne arheologije koje bi nam pomoglo da sagledamo prošlost i utvrdimo da je ono što često nazivamo ”nostalgijom” zapravo u svojoj biti i jedna žal, tuga za nemogućnosti nekadašnje neposrednosti između ljudi i onim iskrenim, srdačnim, nepatvorenim odnosima po kojima smo nekada bili toliko poznati.