novinarstvo s potpisom
Tajnik Komisije Vladimir Dugalić
Izjava Komisije Hrvatske biskupske konferencije Iustitia et pax ”Pravednost obvezuje na solidarnost s Golgotom ukrajinskog naroda”, 20. travnja 2022.
Pravednost obvezuje na solidarnost s Golgotom ukrajinskog naroda [Read more…]
U intervjuu koji je papa Franjo dao novinarki Loreni Bianchetti, u posebnoj emisiji programa ”A Sua immagine” (Na njegovu sliku), govori se o različitim temama: o drami rata, ne samo u Ukrajini, o ulozi žena, pitanju izbjeglica, pandemiji, o svjetovnosti u Crkvi, ali i o važnosti oprosta i nade na kršćanskom putu [Read more…]
U Splitu je 10. travnja 2022. ”obilježena 31. obljetnica ustrojavanja IX. bojne HOS-a ‘Rafael vitez Boban”’.
Za to veličanje stvaranja NDH, jer radilo se o tome, ne može se reći ni da je bilo licemjerno; sudionici su to otvoreno činili uz svesrdnu potporu ”državne vlasti”. [Read more…]
Patrijarh Kirill i Vladimir Putin
U nedjelju, 13. ožujka, na dan kada se slavila Nedjelja pravoslavlja, koja obilježava pobjedu nad ikonoklazmom, odnosno nad zabranom svetih slika, koje su neki smatrali idolopokloničkim, uz izbor da se i dalje ne klanjaju slikama-idolima, već ikoni, tako dragoj kršćanskom Istoku, na inicijativu Akademije Volos za teološke studije (The Volos Academy for Theological Studies) objavljena je poruka pod naslovom: Deklaracija o nauku o “ruskom svijetu” (“Russkij mir”). Tekst koji je u početku potpisalo 65 pravoslavnih teologa, danas bilježi preko 530 potpisa intelektualaca, uglavnom teologa i pravoslavaca iz cijelog svijeta. Ovdje prenosimo prijevod deklaracije na srpskom objavljen na stranici Public Orthodoxy (Orthodox Christian Studies Center – Fordham University):
DEKLARACIJA O UČENJU “RUSKOG SVETA” (RUSSKIJ MIR)
“Za mir svega sveta, za nepokolebivost svetih Božijih Crkava, i sjedinjenje svih, Gospodu se pomolimo” (Sveta Liturgija)
Ruska invazija na Ukrajinu 24. februara 2022. predstavlja istorijsku pretnju za narod pravoslavne hrišćanske tradicije. Što je još više zabrinjavajuće za pravoslavne vernike, viša hijerarhija Ruske pravoslavne crkve je odbila da prizna ovu invaziju, dajući umesto toga nejasne izjave o neophodnosti mira u svetlu “događaja” i “neprijatelja” u Ukrajini, istovremeno naglašavajući bratsku prirodu ukrajinskog i ruskog naroda kao dela “Svete Rusije”, okrivljujući za neprijateljstva zli “Zapad”, pa čak i usmeravajući svoje zajednice da se mole na načine koji aktivno podstiču neprijateljstvo.
Podrška mnogih hijerarhija Moskovske Patrijaršije ratu predsednika Vladimira Putina protiv Ukrajine je ukorenjena u obliku pravoslavnog etno-filetističkog verskog fundamentalizma, totalitarnog karaktera, nazvanog Russkij mir ili ruski svet, lažnog učenja koje privlači mnoge u pravoslavnoj crkvi i čak su ga preuzeli krajnja desnica i katolički i protestantski fundamentalisti.
Predsednik Vladimir Putin i patrijarh moskovski Kirill (Gundjajev) (Moskovska patrijaršija) su se u svojim govorima više puta pozivali i razvijali ideologiju ruskog sveta tokom poslednjih 20 godina. Od kada je Rusija anektirala Krim i pokrenula posrednički rat u oblasti Donbas u Ukrajini 2014. godine, pa sve do početka punopravnog rata protiv Ukrajine, Putin i patrijarh Kirill su koristili ideologiju ruskog sveta kao osnovno opravdanje za invaziju. U učenju se navodi da postoji transnacionalna ruska sfera ili civilizacija, nazvana Sveta Rusija ili Sveta Rus, koja uključuje Rusiju, Ukrajinu i Belorusiju (a ponekad i Moldaviju i Kazahstan), kao i etničke Ruse i ljude koji govore ruski širom sveta. Smatra se da ovaj “ruski svet” ima zajednički politički centar (Moskva), zajednički duhovni centar (Kijev kao “majka sve Rusije”), zajednički jezik (ruski), zajedničku crkvu (Ruska pravoslavna crkva, Moskovska Patrijaršija), i zajedničkog patrijarha (Moskovski Patrijarh), koji radi u “simfoniji” sa zajedničkim predsednikom/nacionalnim liderom (Putinom) da upravlja ovim ruskim svetom, kao i da podržava zajedničku karakterističnu duhovnost, moral i kulturu.
Protiv ovog “ruskog sveta” (tako kaže učenje) stoji korumpirani Zapad, predvođen Sjedinjenim Državama i zapadnoevropskim nacijama, koji je kapitulirao pred “liberalizmom”, “globalizacijom”, “hrišćanofobijom”, “homoseksualnim pravima” koja promovišu gej parade i “militantni sekularizam”. Iznad i protiv Zapada i onih pravoslavaca koji su zapali u raskol i zablude (kao što je vaseljenski patrijarh Vartolomej i druge pomesne pravoslavne crkve koje ga podržavaju) stoji Moskovska patrijaršija, uz Vladimira Putina, kao pravi branioci pravoslavnog učenja, koje oni posmatraju u smislu tradicionalnog morala, rigorističkog i nefleksibilnog shvatanja tradicije i poštovanja Svete Rusije.
Od ustoličenja Patrijarha Kirilla 2009. godine, vodeće ličnosti Moskovske Patrijaršije, kao i portparoli Ruske države, neprestano su se oslanjali na ove principe kako bi osujetili teološku osnovu pravoslavnog jedinstva. Načelo etničke organizacije Crkve osuđeno je na Carigradskom saboru 1872. Lažno učenje o etnofiletizmu je osnova ideologije “ruskog sveta”. Ako takve lažne principe smatramo validnim, onda Pravoslavna Crkva prestaje da bude Crkva Jevanđelja Isusa Hrista, Apostola, Nikejsko-Carigradskog Simvola vere, Vaseljenskih Sabora i Otaca Crkve. Jedinstvo postaje suštinski nemoguće.
Stoga, odbacujemo jeres “ruskog sveta” i sramne postupke Vlade Rusije u pokretanju rata protiv Ukrajine koji proizilazi iz ovog podlog i neodbranjivog učenja uz podršku vodstva Ruske Pravoslavne Crkve, kao duboko nepravoslavne, nehrišćanske i protiv čovečanstva, koje je pozvano da bude “opravdano… prosvetljeno… i oprano u Ime Gospoda našeg Isusa Hrista i Duhom Božijim” (Obred krštenja).
Kao što je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu, tako je i Moskovska Patrijaršija Patrijarha Kirilla izvršila invaziju na Pravoslavnu Crkvu, na primer u Africi, izazivajući podele i svađe, sa nebrojenim žrtvama ne samo na telu već i na duši, ugrožavajući spasenje vernika.
S obzirom na učenje o “ruskom svetu” koje razara i deli Crkvu, nadahnuti smo Jevanđeljem Gospoda našeg Isusa Hrista i svetim Predanjem Njegovog Živog Tela, Pravoslavne Crkve, da objavljujemo i ispovedamo sledeće istine:
Potvrđujemo da je od Boga određena svrha i ostvarenje istorije, njen telos, dolazak Carstva Gospoda našeg Isusa Hrista, Carstva pravde, mira i radosti u Duhu Svetome, Carstva potvrđenog Svetim pismom kako je autoritativno tumačeno od Otaca. To je Carstvo u kome učestvujemo kroz predukus na svakoj Svetoj Liturgiji: “Blagosloveno Carstvo Oca i Sina i Svetoga Duha, sada i uvek i u vekove vekova!” (Božanstvena Liturgija). Ovo Carstvo je jedini temelj i autoritet za pravoslavne, zaista za sve hrišćane. Ne postoji poseban izvor otkrivenja, nema osnova za zajednicu, društvo, državu, zakon, lični identitet i učenje, za Pravoslavlje kao Telo Živoga Hrista od onoga što se otkriva u i kroz Gospoda našeg Isusa Hrista i Duha Božijeg.
Stoga osuđujemo kao nepravoslavno i odbacujemo svako učenje koje teži da zameni Carstvo Božije koje su videli proroci, koje je Hristos proglasio i uveo, naučen od apostola, primio kao mudrost od Crkve, izneo kao dogmu od Otaca, i učenje koje je doživljeno na svakoj Svetoj Liturgiji, sa carstvom ovoga sveta, bilo one Svete Rusije, Svete Vizantije ili bilo kojeg drugog zemaljskog carstva, uzurpirajući time vlastitu Hristovu vlast da preda Carstvo Bogu Ocu (1 Kor 15, 24), i poričući Božiju moć da obriše svaku suzu sa svakog oka (Otk 21, 4). Oštro osuđujemo svaki oblik teologije koji negira da su hrišćani migranti i izbeglice u ovom svetu (Jev 13, 14), odnosno činjenicu da je “naše građanstvo na nebu, i odatle očekujemo Spasitelja, Gospoda Isusa Hrista” (Flp 3, 20) i da hrišćani “borave u svojim zemljama, ali samo kao došljaci. Oni u svemu učestvuju kao građani i sve trpe kao stranci. Svaka tuđina je njihov dom, i svaki dom tuđina” (Poslanica Diognetu, 5)
Potvrđujemo da u iščekivanju konačnog trijumfa Carstva Božijeg priznajemo jedini i konačni autoritet našeg Gospoda Isusa Hrista. U ovom dobu zemaljski vladari obezbeđuju mir, da bi narod Božiji živeo “mirnim i uređenim životom, u svoj pobožnosti i svetosti” (Božanska Liturgija). Pa ipak, ne postoji nacija, država ili poredak ljudskog života koji bi mogli da polažu veće pravo na nas od Isusa Hrista, u čije ime “treba da se pokloni svako koleno na nebu i na zemlji i pod zemljom” (Flp 2, 10).
Stoga osuđujemo kao nepravoslavno i odbacujemo svako učenje koje bi podredilo Carstvo Božije, manifestovano u Jedinstvenoj Svetoj Crkvi Božijoj, bilo kom carstvu ovoga sveta tražeći druge crkvene ili svetovne gospodare koji nas mogu opravdati i otkupiti. Čvrsto odbacujemo sve oblike vladavine koji obogotvoravaju državu (teokratiju) i apsorbuju Crkvu, lišavajući Crkvu njene slobode da se proročki suprotstavlja svakoj nepravdi. Takođe prekorevamo sve one koji potvrđuju cezaropapizam, zamenjujući svoju konačnu poslušnost raspetom i vaskrslom Gospodu poslušnošću bilo kog vođe koji ima vladajuće moći i koji tvrdi da je Božiji pomazanik, bilo da je poznat pod titulom “Cezar”, “Imperator”, “Car” ili “Predsednik”.
Potvrđujemo da je podela čovečanstva na grupe zasnovana na rasi, religiji, jeziku, etničkoj pripadnosti ili bilo kojoj drugoj sporednoj osobini ljudskog postojanja karakteristika ovog nesavršenog i grešnog sveta, koji se, po svetootačkoj tradiciji, karakteriše kao “razlikovanje tela” (Sveti Grigorije Nazijanski, Oracija 7, 23). Potvrda superiornosti jedne grupe nad drugima je karakteristično zlo ovakvih podela, koje su potpuno suprotne Jevanđelju, gde su svi jedno i jednaki u Hristu, svi moraju da odgovaraju njemu za svoja dela, i svi imaju pristup njegovoj ljubavi i oproštenje, ne kao pripadnici određenih društvenih ili etničkih grupa, već kao osobe stvorene i rođene jednako po ikoni i podobiju Božijem (Post 1, 26).
Stoga osuđujemo kao nepravoslavno i odbacujemo svako učenje koje pripisuje božansko utemeljenje ili autoritet, posebnu svetost ili čistotu bilo kom pojedinačnom lokalnom, nacionalnom ili etničkom identitetu, ili karakteriše bilo koju određenu kulturu kao posebnu ili božanski zaređenu, bilo grčku, rumunsku, rusku, ukrajinsku ili bilo koji drugu.
Sledeći zapovest našeg Gospoda, potvrđujemo da kao što kaže sveti Siluan Atonski: “Nema blagodati Božije u čoveku koji ne voli svoje neprijatelje”, i da ne možemo spoznati mir dok ne zavolimo svoje neprijatelje. Kao takvo, ratovanje je krajnji neuspeh Hristovog zakona ljubavi.
Stoga osuđujemo kao nepravoslavno i odbacujemo svako učenje koje podstiče podele, nepoverenje, mržnju i nasilje među ljudima, religijama, veroispovestima, nacijama ili državama. Dalje osuđujemo kao nepravoslavno i odbacujemo svako učenje koje demonizuje ili podstiče demonizaciju onih koje država ili društvo smatra “drugima”, uključujući strance, političke i verske neistomišljenike i druge stigmatizovane društvene manjine. Odbacujemo svaku manihejsku i gnostičku podelu koja bi uzdigla svetu pravoslavnu istočnu kulturu i njene pravoslavne narode iznad uniženog i nemoralnog “Zapada”. Posebno je opako osuđivati druge narode kroz posebne liturgijske molbe Crkve, uzdižući članove Pravoslavne Crkve i njene kulture kao duhovno osvećene u poređenju sa telesnim, svetovnim “heterodoksima”.
Potvrđujemo da nas Hristos poziva da vršimo lično i zajedničko milosrđe prema siromašnima, gladnima, beskućnicima, izbeglicama, migrantima, bolesnima i patnicima i tražimo pravdu za progonjene, napaćene i potrebite. Ako odbijemo poziv bližnjeg; zaista, ako umesto toga tučemo i pljačkamo, a ostavljamo bližnjega da pati i umire pored puta (Parabola o milosrdnom Samarjaninu, Lk. 10, 25-37), onda nismo u ljubavi Hristovoj na putu u Carstvo Božije, nego smo se učinili neprijateljima Hrista i Crkve njegove. Pozvani smo da se ne molimo samo za mir, već da aktivno i proročki ustanemo i osudimo nepravdu, da uspostavimo mir čak i po cenu naših života. “Blaženi mirotvorci, jer će se sinovima Božjim nazvati” (Mt 5,9). Prinošenje žrtve liturgije i molitve uz odbijanje požrtvovanog delovanja predstavlja žrtvu osude koja je u suprotnosti sa onim što se nudi u Hristu (Mt 5, 22-26 i 1 Kor 11, 27-32).
Stoga osuđujemo kao nepravoslavno i odbacujemo svako promovisanje duhovnog “tihovanja” među vernicima i sveštenstvom Crkve, od najvišeg Patrijarha do najskromnijih laika. Ukoravamo one koji se mole za mir dok ne uspevaju da aktivno sklope mir, bilo iz straha ili nedostatka vere.
Potvrđujemo da Isus poziva svoje učenike ne samo da znaju istinu već i da govore istinu: “Neka vaša reč bude ‘Da, Da’ ili ‘Ne, Ne’; sve više od ovoga dolazi od zloga” (Mt 5, 37). Invazija druge najveće svetske vojne sile na susednu državu nije samo “specijalna vojna operacija”, “događaj” ili “sukob” ili bilo koji drugi eufemizam izabran da negira realnost situacije. To je zapravo potpuna vojna invazija koja je već rezultirala brojnim civilnim i vojnim smrtima, nasilnim poremećajem života preko četrdeset četiri miliona ljudi i raseljavanjem i izgnanstvom preko dva miliona ljudi (statistika od 13. marta 2022. godine). Ova istina se mora reći, koliko god bolna bila.
Stoga osuđujemo kao nepravoslavno i odbacujemo svako učenje ili radnju koja odbija da govori istinu, ili aktivno potiskuje istinu o zlima koja se vrše protiv Jevanđelja Hristovog u Ukrajini. Mi u potpunosti osuđujemo sve priče o “bratoubilačkom ratu”, “ponavljanju greha Kaina, koji je ubio rođenog brata iz zavisti” ako se izričito ne priznaje ubilačka namera i krivica jedne strane nad drugom (Otk 3, 15-16).
***
Izjavljujemo da su istine koje smo potvrdili i greške koje smo osudili kao nepravoslavne i odbacili zasnovane na Jevanđelju Isusa Hrista i Svetom Predanju pravoslavne hrišćanske vere.
Pozivamo sve koji prihvataju ovu deklaraciju da imaju na umu ove teološke principe u svojim odlukama u crkvenoj politici. Molimo sve na koje se ova izjava odnosi da se vrate “jedinstvu Duha u svezi mira” (Ef 4, 3).
(Slijede potpisi)
(Prenosimo sa portala Fratellanza umana).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Marko Vučetić
(Opaska uredništva: Donosimo obrazloženje priznanja Udruge za vjersku slobodu RH ”Dr. Branko Lovrec” izv. prof. dr. sc. Marku Vučetiću koje je sastavio prof. Ivan Markešić dodijeljeno na svečanoj skupštini Udruge u Auli Sveučilišta u Zagrebu u subotu 29. siječnja 2022.).
Teško je govoriti o ljudima. Posebno, ako su tu, pored vas, ispred ili iza vas. Međutim, posebno teško je govoriti ljudima, svejedno jesu li tu pored, ispred ili iza vas, ako im ne laskate, ne podilazite, ako im ne lažete, ako im ne nudite pohvalu za njihov konformizam. [Read more…]
Drago Pilsel
Na prvi dan Nove godine smo pokrenuli još jedan projekt – portal ekumena.org posvećen, kako naziv govori, ekumenskim pitanjima. Odlučili smo ovaj portal ponuditi široj javnosti, ne samo crkvenoj, na Svjetski dan mira (koji se počeo obilježavati 1968.), prvog dana 2022. godine. [Read more…]
Drago Pilsel
Eto, blokirala me i ona. Što ćemo sad? Ha, ništa zato. Valja nastaviti s onim što smo zacrtali kada smo pokrenuli Autograf. Onim što desetljećima radim jer, ponavljam: čini se da živimo u dominantnoj kulturi laži i manipulacija, a kulturi laži treba suprotstavljati kulturu istine i života.
Rekoh već ranije: istina tu ne znači tek puku točnost, suglasnost. Ona nije nešto što se može konstruirati i čime se može manipulirati. Novinar ne smije pitanje istine ostaviti otvorenim. On stoji pod pritiskom da se suoči s njome. Takvo novinarstvo nije tek puko skupljanje podataka, nego kritičko propitivanje stvarnosti.
Na primjer, ako novinar Branimir Pofuk u Večernjem listu napiše da je tamo bio i kao prosvjednik (na prosvjedu koji nije prijavljen policiji), ali da je ”na Trgu bio i ostao novinar koji je svojedobno i u rat otišao u prvom redu zato da bi svojim očima vidio i provjerio sve što mu se govori i servira”, i ako taj novinar puni kartice i postove protiv ”sredstva prisile” Vlade RH, a ne donosi informacije i ideje o tome (meni se, pak, čine krucijalnim pitanjima) kako u pokušajima da se pomogne COVID pacijentima uspijevaju raditi doktori i drugo medicinsko osoblje i kako i što treba poduzeti da nam ne krahira zdravstveni sustav, taj novinar slabo svoj poziv razumije.
Jer, citirajmo mudrog religiologa Mirka Mlakara – ”samo čas!”, ne piše li u Ustavu RH da se svakome jamči pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom (članak 59.) i nemamo li mi u Republici Hrvatskoj Zakon o zdravstvenoj zaštiti?! Ne piše li u Ustavu (članak 14.) da smo svi pred zakonom jednaki?
Ne proizlazi iz toga da onkološki pacijent koji ne može dobiti odgovarajuću terapiju ili pacijent koji čeka ugradnju tri bypassa, a do toga ne može doći jer su bolnice zakrčene COVID pacijentima, no, među njima golemu većinu čine oni koji se ne žele cijepiti i koji ne paze na nužne epidemiološke mjere, dakle da ti i drugi pacijenti bivaju oštećeni u svojim ustavnim pravima? I novinaru-prosvjedniku je to, kao, OK?
O pravima pacijenata, o mukama onih na respiratorima, o smrti od bolesti COVID-19, o radu medicinskog osoblja u pandemiji gospodin novinar ne osjeća potrebu izvještavati kako bi doprinio formiranju javnog mnijenja?
Gospodin novinar piše: ”Nitko od ljudi kojima sam bio okružen prije, za vrijeme i nakon prosvjeda nije zaslužio etikete kakve nam se svima lijepe”. Aha, tu smo. Da vidimo.
Je li ”etiketa” kada ga novinarka Tanja Rudež na Facebooku pita: ”Ti to podržavaš?” (prosvjed antivaksera na Trgu, da, da, onaj na kojem je fra Lazar Perica govorio da cjepivo protiv bolesti COVID-19 ”ne postoji”, op. D.P.). Ili kada novinar i etičar Željko Porobija kaže: ”Izgleda. Odu ljudi samo tako”, odnosno kada novinar Robert Bajruši zaključuje: ”Očito. Meni je prije dva mjeseca rekao da se ne želi cijepiti”. Ne, to nisu etikete. Prije bih rekao da su to izrazi jakog čuđenja, možda konsternacije i svakako osjećaji da se nešto krivo događa.
Što motivira gospodina novinara-prosvjednika u svom radu ja više ne razumijem, ali ću vam kazati zašto ja pišem i zašto postoji portal Autograf.
Pišem(o) za sve one koji još imaju potrebu za istinom, za dobrim tekstom, za razgovijetnim obrazloženjem kriterija prema kojima nešto smatramo vrijednim i potrebnim. A zašto to radim(o)? Zato jer se traži novi model razmišljanja.
Nužno je potegnuti kako bismo izašli iz rupe u kojoj se nalazimo i duže nego što sam ja aktivan u hrvatskom medijskom prostoru (od jeseni 1991.).
Riječ autograf dolazi iz grčkog (autografon) i znači izvoran vlastoručni rukopis, odnosno riječ ili spis koji je neka osoba svojeručno napisala, dakle svojeručni potpis. Naslov našega portala ”autograf.hr” upućuje na potrebu obnove jedne, nemalim dijelom kompromitirane profesije, jer pretpostavlja osoban, pa stoga odgovoran, beskompromisan, a to znači odlučan, moralan i angažiran stav.
Autograf želi svjedočiti o obnovi odnosa u društvu, o stvaranju politike koja će se vratiti svojim ishodišnim značenjima, što podrazumijeva brigu za društvo koja je istodobno i briga za opće dobro. Zato mi danas obavezno moramo govoriti o etici.
Kako definirati etiku našeg posla?
Mislim da možemo smatrati neprihvatljivom onu definiciju koja kaže da je novinarska etika ”ono što novinaru preostaje kada nema bolju priliku”. Zašto? Zato što je dužnost novinara da objektivno, istinoljubivo, potpuno, te svjetonazorski i stranački neutralno informira, ali i oblikuje javnost. To je temeljni dio novinarske profesionalne etike.
Etička odgovornost spram javnosti, to jest novinara prema publici sam je sukus profesionalnosti. Drugim riječima, ni u kojem slučaju ne može se smatrati istinskim profesionalcem onaj novinar koji se umjesto informiranjem bavi manipuliranjem javnosti.
Kaže gospodin novinar, na primjer, da ide prosvjedovati protiv Vlade, a, eno ga, veliča nećaka koji se kočoperi u autobusu s kojeg se odašilju budalaštine tipa ”cjepivo ne postoji”, nećaka koji bi ”upao kao bezimeni djelić rulje u parlament” i ”upao kao bezimeni djelić rulje u medijske kuće” jer je ”tek bezimeni djelić rulje” i to je njegovo ”pravo mjesto” (njegova ”poezija” na Facebooku).
Želja da se bude gospodar vlastite sudbine je snažna želja, ali se mora prilagoditi drugim jednako jakim željama kao što su želja za olakšanjem tegoba ili za mirom i pravdom.
Svaki moralni kodeks mora pojmiti ljudsku psihologiju, materijalni svijet i tradiciju, na ovaj ili onaj način. Sastavljajući svoja javna mnijenja, svoj kodeks, mi moramo ne samo stvoriti sliku prostora većeg no što ga možemo osjetiti, već moramo opisati i prosuditi više ljudi, više akcija, više stvari no što bismo ikad mogli upoznati.
U svojem najboljem obliku novinstvo je sluga i čuvar institucija; u najgorem sredstvo pomoću kojeg nekolicina ljudi iskorištava socijalnu dezorganizaciju za vlastite ciljeve. Mi to ne smijemo i nećemo raditi!
U mjeri u kojoj institucije ne funkcioniraju kako bi trebale beskrupulozan novinar može loviti u mutnome, a savjestan se mora kockati s neizvjesnostima. Nevolje leže dublje nego što dopire svjetlo naše struke, a jednako tako i lijek.
Kako god bilo, nikada, ali nikada se ne bi smjelo zaboraviti da se moralni kriteriji dobrog novinarstva utemeljuju u istini, u slobodi i u uvažavanju drugih, najprije onih najslabijih, a sada su to teško oboljeli COVID pacijenti i svi oni koji zbog njih ne mogu realizirati liječenje. Ispravno djelovanje i dobar život – mislim na uspjelo novinarstvo – poklapaju se u djelatnoj, ispravnoj i u istini utemeljenoj slobodi. Zato mislim da je novinarstvo praktična sloboda.
Dobro je novinarstvo uglavljeno u bezuvjetno priznanje istine svakog bitka, od onog koji maršira Trgom, preko onog koji te liječi do onog koji se na respiratoru hvata za posljednju slamku života. U tome pronalazi i etika novinarstva svoj temelj i svoje obrazloženje: slobodu kao izraz sveobuhvatnosti koja zahvaća život i svijet pojedinca da još i dalje prizna slobode kroz slobodu.
Ima li među nama onih koji odbacuju svakoga tko ih nadvisuje obranom ideala ili zagovaranjem visokih moralnih i etičkih standarda? Ima li, pak, dovoljno onih koji se ne zadovoljavaju prosječnim uspjesima i polovičnim rješenjima? Jesmo li dovoljno svjesni da treba porasti samokritičnost?
Demokracija kao oblik vladavine i sustav samoregulacije jedne moderne političke zajednice, nezamisliva je, naime, bez aktivnog i informiranog građanina kao svoje pretpostavke. Otuda je logično da se takvom građaninu u demokratskoj političkoj zajednici, koja takvom hoće i ostati, mora zajamčiti ne samo pravo na oblikovanje i javno izražavanje mišljenja, nego i pravo da bude informiran, odnosno da prima raznovrsne informacije, ideje i mišljenja drugih.
Ali, ako se novinari teško dogovaraju kako to ostvariti za sebe, ako novinari parcijalno vide i tumače, ako manipuliraju, što tek čeka zapostavljenog građanina?
Iznimno je važno poticati solidarnost i međusobno poštovanje. Bude li rastao duh snošljivosti i ugled novinara, smanjivat će se prostor za manipulaciju i novinarima i informacijama.
Bez okorjele navike da svjesno analiziramo dok čitamo, govorimo i odlučujemo, jedva bismo kad pomislili da postoji potreba za boljim idejama i ne bismo se, kad se one pojave, za njih zainteresirali niti bismo bili u stanju spriječiti manipuliranje.
Isusova smrt na križu, koji se predaje Ocu da donese spasenje cijelome svijetu, izražava ljubav darovanu do kraja, bez kraja. Ponavljam: do kraja i bez kraja, bez kalkulacija, bez kukavičluka, bez kunktatorstva, bez polovnih rješenja.
Kao što se Isus ponašao kada je ljubio na način da je želio zagrliti sve bez iznimke, tako i oni koji sebe nazivaju novinarima ne smiju izbjegavati istinu, najprije onu o njima samima, zatim istinu o drugima. Dakle, istinu svih.
Dva su me novinara koji su mi, usput budi rečeno, redovito i godinama dolazili u dom, blokirali. U redu, neka si biraju i društvo i sreću. Nema potrebe za javnim prozivanjima. Blokiranje, radi to ponekad na Facebooku i nadbiskup Mate Uzinić (kojem se mora priznati velika tolerancija jer svakakvih idiotizama od strane ”ljutitih i bojovnih katolika” čitamo ispod njegovih komentara), legitimna je radnja.
Ono što nije legitimno je prakticiranje lošeg novinarstva, a novinarom/kom se zoveš.
Budim se i spavam mirno jer znam da mi na Autografu to ne radimo: mi sebe gledamo bez potrebe da mistificiramo i izvrćemo i takvi su naši tekstovi: iskreni, duboki, nedvojbeni, neporecivi, neoborivi.
Želim i nakanio sam da tako stvar i ostane. Kada bi se to promijenilo, nestao bi razlog da budemo ovdje na okupu.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Porfirije Perić
Foto: Boris Šćitar /PIXSELL
Na liturgiji održanoj u nedjelju u Hramu Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu patrijarh Srpske Pravoslavne Crkve i administrator mitropolije zagrebačko-ljubljanske Porfirije pozvao je vjernike da zapale svijeće za sve stradale i nestale u Vukovaru. [Read more…]
Drago Pilsel
Sjetih se ovih dana kako je bivši glavni urednik Glasa Koncila Ivan Miklenić svojedobno okolo širio priču da sam ja nikakav novinar, da ne znam pisati i slično. Tada se, nakon te njegove ”ocjene” moje malenkosti dogodilo da sam dvije godine za redom dobio godišnju nagradu Hrvatskog novinarskog društva u kategoriji vijest/izvještaj. [Read more…]
”Masakr nad Romima i Sintima u Hrastini 1945. godine – zločini luburićevaca u zaprešićkom kraju”, Mariji Šimunkovića i Đorđe Mihovilović, JUSP Jasenovac, Jasenovac, 2021.
Knjiga ”Masakr nad Romima i Sintima u Hrastini 1945. godine – zločini luburićevaca u zaprešićkom kraju” autora Marija Šimunkovića i Đorđa Mihovilovića opisuje i dokumentira masakr koji se dogodio 24./25. travnja 1945. godine nedaleko od hrvatsko-slovenske granice, u selu Hrastina u blizini Marije Gorice. [Read more…]
