Ka dijalogu – bez straha

Vjerske zajednice i poticanje međureligijskog i unutar društvenog dijaloga s ciljem promocije mira i stabilnosti

Potporu za suradnji i komunikaciji s drugim i drugačijim nalazimo u vjeri islam, kao pretpostavku međusobnog upoznavanja i razumijevanja, te razmjeni dobara među ljudima i narodima.

Pluralizam je prirodan tok stvari i životna potreba temeljem koje su ljudi sami po sebi različiti u jeziku, rasi, kulturi, vjeri, životnim navikama, što je u stvari, kozmička zakonitost, pa je razlikovanje među ljudima u mišljenju i vjeri objektivna realnost.

Suvremeni čovjek je danas suočen s nekoliko stvarnosti ili fenomena religijskog karaktera koji pripadaju raznolikim duhovnim i religijskim tradicijama, čiju je religijsku i duhovnu narav nemoguće osporavati, izuzev ako se osporava postojanje religijskoga fenomena uopće

To konstatira i Uzvišeni Stvoritelj kada kaže:

”Svima vama smo zakon i pravac propisali, a da je Bog htio on bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali, On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje. Zato se natječite tko će više dobra učiniti, a Bogu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti.” (Kur’an V/48)

Pored pluralizma kojeg Kur’an eksplicitno nalaže on ujedno pledira na zajedničko porijeklo čovjeka i jednakost u ljudskim pravima i vrijednostima:

”O ljudi, bojte se Gospodara svoga, koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njeg’ je i drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao…” (Kur’an IV/1)

Najoštrije se osuđuje rasizam, nacional-šovinizam i isticanje, kao prednosti, bilo kakvih razlika osim bogobojaznosti i dobročinstva. Tako vjerovjesnik Muhammed a.s. u jednoj izjavi kaže:

”O ljudi, vaš Bog je Jedan, a zajednički vam je i predak. Nema prednosti arap nad nearapom, niti nearap nad arapom. Nema nikakve prednosti crvenokožac nad crncem, niti crnac nad crvenokošcem, osim po bogobojaznosti i dobrom djelu.”

Prema tome, kako čovjek ne živi kao izolirani pojedinac, pogotovo u suvremenom društvu, onda upućenost jednih na druge – sa svim razlikama koje nas krase i koje kao takve ostaju pri nama – bit će od opće koristi za napredak pojedinca i društva i u funkciji smanjenja antagonizama među ljudima.

Tko pažljivo čita svete tekstove svih nebeskih objava primijetit će da su krcati različitim vidovima komunikacije i dijaloga svih vjerovjesnika sa svojim sljedbenicima i drugim narodima.

Pluralizam je prirodan tok stvari i životna potreba temeljem koje su ljudi sami po sebi različiti u jeziku, rasi, kulturi, vjeri, životnim navikama, što je u stvari, kozmička zakonitost, pa je razlikovanje među ljudima u mišljenju i vjeri objektivna realnost

Dakle, uzajamna suradnja i miroljubiv suživot između sljedbenika Knjige i drugih nikako ne znači dijalog o nekim doktrinarnim pitanjima u kojima se oni razilaze ili odstupanje od principijelnih pitanja vjerovanja radi prividnog mira i konsenzusa, nego u onome što je od koristi za čovjeka, zaštiti njegovih prava i očuvanju dostojanstva čovjeka, zatim, eliminaciji nasilja, terora, suzbijanja neprijateljstva, rješavanja problema ljudi i osiguranja života dostojnog čovjeka, što su sve zajednički postulati nebeskih objava, a koji su prihvaćeni i primjenjuju se u pozitivnom zakonodavstvu i u skladu su sa općim proglasima i poveljama o univerzalnim pravima čovjeka.

1. Potreba stvaranja dijaloškog ozračja

Dijalog među religijama svojevremeno se odvijao isključivo na planu racionalno-metafizičkoga. On se kroz vrijeme premjestio i na egzistencijalno-kulturološki plan. Drugim riječima, pored metafizičkih i doktrinarnih razloga, zahtjev za međureligijskim dijalogom počinje dobivati svoje ozbiljno kulturološko i civilizacijsko opravdanje.

U posljednjih nekoliko desetljeća Zapad, shvaćen kao samosvojna metafizička i religiozna činjenica, proživljava veoma ozbiljne i krupne promjene. Moderni čovjek počinje se suočavati s radikalno novom situacijom, čije temeljne karakteristike ne može poreći danas niti jedan razuman čovjek koji se bavi fenomenom religioznosti.

Danas u zapadno-europskim zemljama živi na desetine milijuna muslimana, dok u arapsko-islamskim zemljama boravi ogroman broj kršćana raznolikih denominacija.

Stoga bez sustezanja možemo kazati da je putovanje iz jednoga religijskoga univerzuma u drugi jedno novo iskustvo s kojim se suočava čovjek našega stoljeća. To nije iskustvo kako to lijepo primjećuje S.H. Nasr, otkrivanja novih kontinenata ili čak planeta, nego iskustvo otkrivanja brojnih novih religijskih i duhovnih univerzuma ili svjetova.

Suvremeni čovjek je danas suočen s nekoliko stvarnosti ili fenomena religijskog karaktera koji pripadaju raznolikim duhovnim i religijskim tradicijama, čiju je religijsku i duhovnu narav nemoguće osporavati, izuzev ako se osporava postojanje religijskoga fenomena uopće.

Kulturološke i civilizacijske promjene u modernome svijetu uvjetovat će i ozbiljne promjene unutar teologije religija. Muslimani, recimo, s teološkom obnovom Abduhua, Ben Badisa i drugih, kršćani s II. Vatikanskim koncilom i liberalnom teologijom.

Uzajamna suradnja i miroljubiv suživot između sljedbenika Knjige i drugih nikako ne znači dijalog o nekim doktrinarnim pitanjima u kojima se oni razilaze ili odstupanje od principijelnih pitanja vjerovanja radi prividnog mira i konsenzusa, nego u onome što je od koristi za čovjeka, zaštiti njegovih prava i očuvanju dostojanstva čovjeka, zatim, eliminaciji nasilja, terora, suzbijanja neprijateljstva, rješavanja problema ljudi i osiguranja života dostojnog čovjeka…

Iako je Abduhuova obnova bila uzrokovana vjerskim programskim revandikacijama zapadnog kolonijalizma, on će u osnovi uspostaviti pozitivan stav spram drugih religija. Takav pomak je primjetan i u temeljnim dokumentima II. Vatikanskog koncila, u kojim se jasno uočava prijelaz od teologije istine (ekskluzivno date na čuvanje Crkvi) na teologiju čovjeka različitih uvjerenja (Nostra aetate) čime će omogućiti najširu moguću komunikaciju unutar svijeta ekumene, što i jest njegov najveći doprinos. Refleksi spomenutih pojava osjetili su se i na našim prostorima. Početkom sedamdesetih na našim prostorima se počinje razvijati ekumenska teologija, što je ranije bilo nezamislivo.

Pojavljuje se plejada izvanrednih teologa izuzetno širokoga duha i teološke kulture. Svojim učenjem oni postupno otklanjaju predrasude praveći snažan zaokret k potpunijem susretu muslimana i kršćana. Od tada riječ dijalog počinje označavati ne samo govorenje nego i slušanje drugoga, priznavanje i razumijevanje drugoga u njegovim specifičnostima, odnosno njegovoj vlastitoj tradiciji.

Rezultat takvog stava bit će činjenica da će se na teološkom fakultetu u Sarajevu i Zagrebu islam, odnosno kršćanstvo, početi izučavati ne više u sklopu povijesti religija, nego u okviru zasebnih seminara ili kolegija. Iako su to bili pionirski pokušaji oni su izvršili snažan utjecaj na ideju ekumenizma i dijaloga na ovim prostorima.

2. Ka međureligijskom dijalogu bez straha

Nakon sagledavanja potreba i mogućnosti međureligijskog dijaloga vidljivo je da dijalog ima temeljnu ulogu u izgradnji stabilnog i naprednog društva i zajednice.

Izgradnja građanskog društva u kakvom mi živimo i većina čovječanstva uvjetovana je dobrom međureligijskim i sveopćim dijalogom. Taj dijalog mora imati četiri vrijednosna načela;

*Postati čovjekom i biti čovjek i poštivati dostojanstvo svake osobe bez obzira na vjersku pripadnost. Dakle, čovjek nadasve.

*Slobodan, ravnopravan i iskren dijalog. Diktature i diktatore duh vremena ne trpi i ne prepoznaje.

*Pravo na različitost. Poštivati i prihvaćati različitost kod sugovornika bez umanjivanja i omalovažavanja početnih pozicija.

*Suživot usprkos našim razlikama.

Početkom sedamdesetih na našim prostorima se počinje razvijati ekumenska teologija, što je ranije bilo nezamislivo. Pojavljuje se plejada izvanrednih teologa izuzetno širokoga duha i teološke kulture. Svojim učenjem oni postupno otklanjaju predrasude praveći snažan zaokret k potpunijem susretu muslimana i kršćana. Od tada riječ dijalog počinje označavati ne samo govorenje nego i slušanje drugoga, priznavanje i razumijevanje drugoga u njegovim specifičnostima, odnosno njegovoj vlastitoj tradiciji

S tim u vezi: u fikhskoj (šerijatsko – pravnoj) znanosti do skora smo imali podjelu svijeta na Darul – islam (kuća mira i spasa) i Darul harb (kuća nemira i nesigurnosti). Uglavnom Darul islam se odnosio na područja gdje su živjeli muslimani i da je to prostor u kojem je muslimanima zagarantiran cjeloviti vjerski život. Nemuslimani (zimijje) su sigurni jer ih štiti islamski (šerijatski)zakon. Prostor Darul harb je prostor gdje muslimanima nije omogućeno ispovijedanje vjere u potpunosti. Poradi toga se oni na tom prostoru osjećaju nesigurno.

Danas sve češće u literaturi kao i javnom govoru susrećemo pojam ”DARUL ‘AHD“ ”KUĆA DOGOVORA“. Taj pojam i taj termin je najprimjereniji danas u komunikaciji.

Naša društvena zajednica, mislim na Republiku Hrvatsku, može se nazvati Darul ‘ahd. Država je pored Katoličke crkve potpisala još ugovore sa 14 vjerskih zajednica a dvije su u pripremi za potpisivanje. Tim ugovorima su se riješila mnoga pitanja od zajedničkog interesa za Državu ali i za zajednice. Među njima je i Islamska zajednica koja je potpisala ugovor 22.12.2002. godine.

Ovakvi i slični ugovori preveniraju možebitne sukobe, izjednačavaju sve vjerske zajednice pred Zakonom, potiču na zajedništvo i vjernost, te obvezuju i udružuju vjerske zajednice na izgradnju boljeg i funkcionalnijeg dijaloškog ozračja.

Istovremeno vjerske zajednice su partneri državi u promicanju svih univerzalnih vrijednosti društva. To rade na sebi svojstven način kroz različite programe. To je najbolji put ka miru i stabilnosti u društvu.

Svakodnevno smo svjedoci da ima i onih koji se oponiraju međureligijskom dijalogu. Kod muslimana se promišlja da je intencija kršćanskog dijaloga određeni vid evangelizacije a kod kršćana je mišljenje da je intencija muslimanskog dijaloga određeni vid islamizacije. Treba jasno kazati da nije cilj dijaloga niti evangelizacija niti islamizacija.

U našemu vremenu prepoznajemo njegovu dvostruku ulogu:

*međureligijski dijalog je prije svega komunikacija kultura, naroda i tradicija,

*međureligijski dijalog je jedini ispravan način međusobnog upoznavanja i razbijanja predrasuda jednih o drugima.

Međusobno nepoznavanje izaziva fobiju, fobija izaziva prezir i mržnju, a mržnja dovodi do kaotičnog stanja. Međureligijski dijalog za muslimane ne predstavlja nikakav bauk. Sve što musliman treba da uradi jeste da baštini Kur’an u punom smislu te riječi. Sve ostalo je područje Božje Volje – Ravnateljice.

Zato poruka je jasna: Ka međureligijskom dijalogu – bez straha.

Svakodnevno smo svjedoci da ima i onih koji se oponiraju međureligijskom dijalogu. Kod muslimana se promišlja da je intencija kršćanskog dijaloga određeni vid evangelizacije a kod kršćana je mišljenje da je intencija muslimanskog dijaloga određeni vid islamizacije. Treba jasno kazati da nije cilj dijaloga niti evangelizacija niti islamizacija

Svijetli primjeri zajedničkog djelovanja Svjetske islamske lige – Rabite i Vatikana, 1994. godine u Kairu na Konferenciji o stanovništvu, zatim 1995. godine u Pekingu na Konferenciji o ženi, jasno govore da je zajednički cilj suprotstaviti se svakoj anarhiji i sačuvati dostojanstvo ljudskog roda.

Takvih primjera imamo u Republici Hrvatskoj, gdje se sve vjerske zajednice oglašavaju o bitnim pitanjima. Nekada to čine u vidu zajedničkih izjava, nekada u vidu zajedničkih apela a nekada u vidu zajedničkih deklaracija. Vrijedno je naglasiti da su vjerske zajednice u RH organizirane u Svjetsku organizaciju religija za mir u čijem radu aktivno sudjeluje i Islamska zajednica u Republici Hrvatskoj.

3. Zaključna razmišljanja

Međureligijski dijalog je, za muslimane, ne samo da je poželjan već nužan proces. Promican u duhu islama, on nije islamizacija već prezentacija islama. Dijalog kao takav podrazumijeva princip općeg dobra, a ne etno- dobra. On ima i svoja pravila:

1. da učimo i da se mijenjamo,
2. da bude dvostran ili višestran,
3. da budemo iskreni pri ulasku u dijalog,
4. daje mogućnost drugima da definiraju sami sebe,
5. da se u nj ulazi bez predrasuda i pretpostavki,
6. dijalog se mora voditi među jednakima i
7. stalno preispitivanje vlastitih stavova.

I u vrijeme blagostanja, kao i u vremenima iskušenja i tegoba jedino dijalog doprinosi donošenju, dugoročno gledajući, ispravnih odluka temeljenih na konsezusu i razumijevanju i stoga nema alternativu.

Još tekstova ovog autora:

• Mi se, muslimani u RH, ne bojimo izbjeglica i migranata!
• Imamo li iskrenu namjeru zaštiti čovjeka i osigurati mu mir?
• Ne Islam, već muslimani su ti koji trebaju reformu
• Napadi na Hasanbegovića nisu islamofobija
• Koliko činimo za napaćene ljude?
• Muftijin apel za spas Tomislava Salopeka
• Ustrajmo u dobru!
• Solidarnost kao bogatstvo
• Bez dijaloga i međuljudske solidarnosti nema društvenog napretka

» Svi tekstovi ovog autora