Ekumenska povelja koju već godinama dodjeljuje Evanđeoski teološki fakultet (po Bologni: Visoko evanđeosko teološko učilište, VETU) u Osijeku nikada do prošle godine nije bila kontroverzno priznanje. Dapače, o njoj, kao prestižnom priznanju, su vijesti stigle sve do Ženeve i Vatikana, a VETU na glas po ”gradnji mostova preko Dunava”, kako reče jedan vrlo visoko pozicionirani vatikanski uglednik.

 

Vijest o Ekumenskoj povelji posebno je odjeknula svijetom kada su je istodobno 2008. godine primili najpoznatiji hrvatski biblijski prevoditelj i urednik fra Bonaventura Duda i najzaslužniji izdavač suvremenoga prijevoda Svetoga pisma na srpski jezik, vladika šabački Lavrentije Trifunović, predsjednik Biblijskog društva Srbije. Bilo je to prigodom pedesete obljetnice izdanja Zagrebačke Biblije (kojoj su glavni urednici bili bibličar Bonaventura Duda i književnik Jure Kaštelan) i stote obljetnice glasovitoga Vuk-Daničićeva prijevoda Biblije na srpski jezik i njegove kroatizirane verzije 1868. godine.

Najkontroverznija je bila prošlogodišnja dodjela Ekumenske povelje predsjedniku Republike Hrvatske Ivi Josipoviću. Portali su zavrištali, a ozbiljni kršćanski lideri opravdano pitali: ”Kako možete Ekumensku povelju dodijeliti jednom samodeklariranom agnostiku?” Stoga ovdje po prvi puta objavljujemo tada pročitano i danas dodatno aktualno obrazloženje

 

Prije njih su se među zaslužnim laureatima našli Tomislav Janko Šagi-Bunić, Josip Turčinović, a u međuvremenu su isto priznanje primili Željko Mardešić, (alias Jakov Jukić), Ivan Golub i Juraj Kolarić.

 

Pretprošle subote Povelja je u osječkoj sinagogi na kampusu VETU-a dodijeljena trojici višestruko imenovanih, brižljivo izabranih i nadasve zaslužnih laureata: najpoznatijem kapucinu Hrvatske, plodonosnom teološkom piscu ekumenske otvorenosti fra Boni Zvonimiru Šagiju, (posthumno) nedavno preminulom interetničkom i interkonfesionalnom pomiritelju mitropolitu zagrebačko-ljubljanskom gospodinu Jovanu Pavloviću te mr. sc. Augustinu Bašiću, autoru i uredniku poznatih i međunarodno afirmiranih emisija visoke gledanosti HTV-a: Ekumena i Duhovni izazovi.

 

Nažalost, zbog nekih novinskih (ne)namjernih propusta ovogodišnje je priznanje opet postalo kontroverzno pitanje. Informativna katolička agencija (IKA) je, naime, unatoč cjelovitoj i pravodobnoj informaciji u svojim vijestima naizgled cenzurirala dvojicu uglednih laureata. Ne mogu govoriti u ime IKA-e, ali neki mi zabrinuti prijatelji i simpatizeri ekumenskih ideja i gibanja smjelo tvrde da su fra Bona Zvonimira Šagija morali objaviti, ali da su drugoga i trećega preskočili jer konfesionalno i svjetonazorski ”nisu njihovi.”

 

Ako je doista tako, onda je to tužno i katastrofično porazno za samu stvar ekumenizma. Sada samo treba pričekati da vidimo što će objaviti Glas Koncila, koji se u posljednje vrijeme više ističe antiekumenskim eskapadama nego onom otvorenošću i pomirljivošću koja ga je odlikovala kada ga je uređivao Živko Kustić, a za njega pisali Tomislav Janko Šagi-Bunić, Bonaventura Duda i mnogi drugi pioniri i promicatelji pokoncilske obnove koja je uključivala ekumensku otvorenost.

U kontekstu dodjele Ekumenske povelje predsjedniku Republike Hrvatske Ivi Josipoviću spomenimo još jedno značajno područje ekumenskog angažmana. Odnos prema manjinama je svuda u svijetu pokazatelj zrelosti i države i društvene zajednice. U Hrvatskoj se još uvijek spotičemo na mukotrpnom putu civilizacijskog sazrijevanja i “debalkanizacije” mentaliteta koji se ponajčešće inercijom, a povremeno i bezobrazlukom, odupire europeizaciji i nužnoj nam pluralizaciji prostora

 

Najkontroverznija je bila prošlogodišnja dodjela Ekumenske povelje predsjedniku Republike Hrvatske Ivi Josipoviću. Portali su zavrištali, a ozbiljni kršćanski lideri opravdano pitali: ”Kako možete Ekumensku povelju dodijeliti jednom samodeklariranom agnostiku?” Stoga ovdje po prvi puta objavljujemo tada pročitano i danas dodatno aktualno obrazloženje.

 

Riječ ekumena, iako se danas ponajviše koristi unutar kršćanskih crkava kao oznaka za traženje jedinstva na tragu Isusove molitve ”da svi jedno budu” (Iv. 17), zapravo ima više značenja i primjena. Radi se o kompleksnom pojmu s tri temeljna značenja: zemljopisnom, kršćansko-crkvenom i civilizacijsko-kulturnom. Izvorno grčka riječ oikumene znači ”čitav svijet” ili ”cijela naseljena zemlja”.

 

U tom zemljopisnom smislu upotrebljava ju već u petom stoljeću prije Krista ”otac povijesti” Herodot, a poslije njega Aristotel, Demosten i mnogi drugi. U Novom zavjetu izraz nalazimo 15 puta gdje naizmjenično označava Rimsko carstvo i grčko-rimski kulturni dio svijeta nasuprot takozvanim ”barbarskim” narodima i područjima. Od zemljopisno-političkog poimanja ”cijelog Carstva” od četvrtog stoljeća nadalje pojam se kristijanizira sa značenjem ”cijela Crkva” te se u tom smislu govori o ”ekumenskim saborima”, a unutar pravoslavlja carigradski patrijarh se još i danas titulira kao ”ekumenski patrijarh”.

 

Devetnaesto i dvadeseto stoljeće, pod pritiskom mlađih iz misije rođenih crkva, a posebno od povijesne Edinburske konferencije 1910. godine, u prvi plan stavljaju značenje nastojanja oko i molitve za ”kršćansko jedinstvo”. Najpoznatiji organizacijski oblik tih ekumenskih napora je Svjetski savjet crkava (World Council of Churches, Weltkirchenrat) sa sjedištem u Ženevi, naizmjenično nazivan i Ekumensko vijeće crkava. Rimokatolička crkva se za ekumenska gibanja otvara kasnije s Drugim vatikanskim saborom i poznatim Ekumenskim dekretom (Unitatis redintegratio).

Trebamo naučiti da se čuvanje identiteta i izgradnja zajedništva međusobno ne isključuju te kako su borba protiv jednoobraznosti i otvorenost za dijalog uvijek plodonosniji za zrelost osoba i njihovo zajedništvo u demokratskom društvu (…) Jer, kako bi rekao još jedan od naših uglednih laureata, akademik Tomislav Janko Šagi-Bunić: ”Ali drugog puta nema!” Na tom putu i u tom duhu je Vijeće evanđeoskog teološkog fakulteta odlučilo Ekumensku povelju dodijeliti predsjedniku Ivi Josipoviću

 

Kršćanske crkve, međutim, ne obavljaju svoju misiju u zrakopraznom prostoru nego u svijetu punom napetosti i nepovjerenja, razdiranom podjelama i mržnjom, pa i ratnim sukobima. ”Kako smanjiti patnju čovječanstva i postati nositeljem nade?” tako postaje ključno pitanje svih dobrohotnih kršćana. Stoga se pred njih, kao i pred sve ljude dobre volje, postavlja imperativ ekumenskoga duha gradnje mostova povjerenja i traženja modela uzajamnosti i suživota u miru i pravednosti. Da se izrazimo metaforikom naslova najpoznatije knjige profesora Miroslava Volfa, ključno je pitanje kako umjesto isključenja prakticirati zagrljaj.

 

Ekumenski duh u tom širem civilizacijskom i mirotvornom smislu podrazumijeva promicanje dijaloga i sporazumijevanja, umjesto monologa i destruktivnih polemika, na svim razinama i svim prostorima ljudske egzistencije. Svijet treba ne samo evangelizirati nego i humanizirati.

 

Radi se o svojevrsnom ekumenizmu u horizontali koji, posebice u našem kontekstu, nasuprot i izvan svih nacionalističkih, konfesionalnih i ideoloških obrazaca traži nesebičnost i požrtvovno zauzimanje na procesu oprosta i pomirenja koje se nikome ne može nametnuti te na jačanju uzajamnog povjerenja do kojeg drugog puta nema. Na tom putu u budućnost nam osim mudrosti i odvažnosti, treba i strpljivosti. Jer kako je ovdje rekao jedan od ranijih laureata, veliki čovjek i sjajan mislilac Željko Mardešić (alias Jakov Jukić): ”Ekumenizam je cvijet koji polako raste, a ne trava što se brzo kosi”.

 

U kontekstu dodjele Ekumenske povelje predsjedniku Republike Hrvatske Ivi Josipoviću spomenimo još jedno značajno područje ekumenskog angažmana. Odnos prema manjinama je svuda u svijetu pokazatelj zrelosti i države i društvene zajednice. U Hrvatskoj se još uvijek spotičemo na mukotrpnom putu civilizacijskog sazrijevanja i ”debalkanizacije” mentaliteta koji se ponajčešće inercijom, a povremeno i bezobrazlukom, odupire europeizaciji i nužnoj nam pluralizaciji prostora, nerijetko obilježenih isključivošću i nedostatkom tolerancije.

Predsjednik Josipović je prvi državnik koji je prigodom proslave Dana Reformacije okupio vodeće predstavnike svih crkava reformacijske baštine te time potvrdio svoju europsku orijentaciju, ekumenski senzibilitet i principijelnu opredijeljenost za svjetonazorsku i vjersku ravnopravnost

 

Stoga se uvijek iznova i na svim razinama moramo baviti abecedarijem elementarne pristojnosti, uvažavanjem drugih i drugačijih, zaštitom ljudskih prava, statusom nacionalnih i vjerskih manjina i promicanjem nadasve nam potrebnih ekumenskih stavova.

 

Trebamo naučiti da se čuvanje identiteta i izgradnja zajedništva međusobno ne isključuju te kako su borba protiv jednoobraznosti i otvorenost za dijalog uvijek plodonosniji za zrelost osoba i njihovo zajedništvo u demokratskom društvu koje smiono i smisleno kroči prema drugačijoj, bogatijoj i miroljubivoj budućnosti. Jer, kako bi rekao još jedan od naših uglednih laureata, akademik Tomislav Janko Šagi-Bunić: ”Ali drugog puta nema!”

 

Na tom putu i u tom duhu je Vijeće evanđeoskog teološkog fakulteta odlučilo Ekumensku povelju dodijeliti predsjedniku Ivi Josipoviću (citiram tekst Povelje): ”kao izraz duboke zahvalnosti i iznimnog priznanja za izvrsno i odvažno promicanje ekumenske kulture dijaloga, ljubavi i uzajamnosti, gradnje mostova sporazumijevanja i suradnje među različitima te vraćanja u središte političkog diskursa i društvene prakse nadasve važnih etičkih kategorija pomirenja i pravednosti.

 

Predsjednik Josipović je prvi državnik koji je prigodom proslave Dana Reformacije okupio vodeće predstavnike svih crkava reformacijske baštine te time potvrdio svoju europsku orijentaciju, ekumenski senzibilitet i principijelnu opredijeljenost za svjetonazorsku i vjersku ravnopravnost. Svoja ekumenski utemeljena uvjerenja i dobrohotnu otvorenost je višestruko posvjedočio i konkretnim zauzimanjem za prava manjina i participacijom na obljetnicama i svečanim bogoslužjima različitih vjerskih zajednica.”