Radenko Vadanjel
Može li se još netko mentalno vratiti, bez mučnine u želucu ili oštrog probadanja u predjelu čeonog režnja glave, u ne tako davnu prošlost, u praskozorje korone, prije nepune dvije i pol godine, kada je već medijski potrošenog ministra zdravstva Milana Kujundžića zamijenio njegov neeksponirani zamjenik, smrknuti lik, čovjek izvan visoke politike, s aurom hladnog profesionalca od povjerenja, neurokirurga iz Vinogradske koji spašava ljude u operacionoj sali, čovjek iz čijeg je pogleda emanirala struka i stručnost, nikako politika i laž.
I kada je uskoro njegov resor postao najvažniji i najsudbonosniji po budućnost nacije, njezinu opstojnost i život ponaosob svakog građanina Hrvatske, kada je nastupila era straha, era bolesti COVID-19, era trke s vremenom u pronalaženju spasonosnog cjepiva u borbi s nevidljivim neprijateljem, njegova je karizma nevjerojatno brzo rasla, katapultirana do neslućenih visina, što se najslikovitije moglo osjetiti kroz pomalo bizarne dječje crteže vrtićke dobi, na kojima je novi ministar zdravstva, gospodin Vili Beroš, u malim dječjim glavama doživljavan kao oslobodilac i iscjelitelj, čudotvorac, Superman, Batman i Captain America, a starije su gospođe sjedeći uz male ekrane sjetno uzdisale, maštajući kako im je dotični gospodin, u nekoj novokreiranoj, samo njima vidljivoj stvarnosti, potaknutoj romantičnim obrascima latinoameričkih tv serija, postao zet.
Na krilima Beroševe mega popularnosti i utjelovljenog mega straha od tajanstvene, neopipljive virusne bolesti, koja može biti i smrtonosna, koja je zagospodarila mislima svih stanovnika planete Zemlje, vladajuća stranka je zaigrala na kartu bogomdanih sretnih okolnosti i optimalnih uvjeta, i krenula u nove parlamentarne izbore, na kojima je trijumfalno pobijedila, potukavši konkurenciju do koljena.
U međuvremenu su prošle dvije turističke sezone (evo, upravo prolazi i treća), u čijem je ljetnom vremenskom razdoblju, na tajanstveni način, virus u našim krajevima, posebice uz jadransku obalu i na otocima, slabio i zamalo nestajao, posljedično i zaštitne mjere koje su u navedenom razdoblju, unatoč velikoj fluktuaciji stranih gostiju postajale sve liberalnije i popustljivije, da bi se opet sve, nakon iznenađujuće uspješnih turističkih sezona, u kasnu jesen, iznova zahuktavalo s novim zabranama, novim visokim brojkama zaraženih, i još rigoroznijim mjerama i novim pravilima igre.
Poput čuvenog Mikea Bongiorna, kralja talijanskih tv kvizova, (pandan našem Oliveru Mlakaru), zaštitni znak tog apokaliptičnog doba pandemijskih razmjera ljudske nemoći i straha, bile su četiri neobične televizijske persone, koje su našom dalekovidnicom ”vedrile i oblačile” u prijepodnevnim terminima iščekivanja i nade.
Smrknuti poput četiri jahača apokalipse, proročki ledena lica, Nacionalni stožer civilne zaštite (Davor, Vili, Krunoslav i Alemka) svakodnevno su u zadanim terminima izvještavali naciju o dnevnom broju zaraženih, broju hospitaliziranih i umrlih, u zagrobnoj scenografiji mitološkog straha na kojoj bi pozavidio i ”glavni” junak čuvenog Bergmanovog filma ”Sedmi pečat”, glumac Bengt Ekerot, koji je glumio samu Smrt, s velikim S., igrajući u filmu šah s križarskim vojnikom povratnikom, čiji mu je život produžavala upravo ta igra šaha, igra koja je Smrt odvlačila od njenog primarnog posla…
Kako stojimo danas sa statistikom, dvije godine nakon velikog političkog uspjeha vladajućih i dvije i pol godine od širenja koronavirusa svijetom?
Prema podacima na stranici Worldometers, Hrvatska je po broju preminulih od koronavirusa na milijun stanovnika među devet najgorih u svijetu. Zar to nije strašno, i u potpunosti neobjašnjivo?
– Kako to? – pitamo se, zamalo ”ubijeni u pojam”, obeščašćena ega i obeščašćena uma. Pa zar nas nije Stožer svakodnevno uvjeravao da smo jedna od najsigurnijih zemalja, da je organizacija cijepljenja skoro savršena, da je sve pod kontrolom, da je epidemija pod kontrolom i smrtnost i razvoj bolesti i procijepljenost i naš sustav zdravstva. Jednom riječju da je sve uigrano, na profesionalnoj razini, da smo jednostavno svi mi, građani Hrvatske, sigurni u njihovim rukama, u rukama Stožera.
Epidemiolog Bernard Kaić gostujući na televiziji N1, ovih dana, nakon dvije i pol godine od početka epidemije, i dvije godine od velikog izbornog uspjeha vladajućih na krilima mega popularnosti ministra zdravstva Vilija Beroša i nezaobilaznog Stožera, izjavljuje pomalo oprečne, pomalo nerazumljive i neshvatljive poruke, objašnjavajući veliku smrtnost oboljelih od koronavirusa u Lijepoj Našoj.
– Radi se o tome da zemlje različito i prate smrtnost od bolesti COVID-19 i različito ih registriraju. Mi u odnosu na prošlu godinu –objašnjava epidemiolog Bernard Kaić – imamo više umrlih zato što ima više COVID-a i puno više oboljelih nego prošle godine u ovo vrijeme, i ako je kod omikrona smrtnost niža, velik je broj zaraženih pa je i više umrlih. Ne bi se trebalo uspoređivati s drugim zemljama, jer ne znamo na koji način bilježe umrle od COVID-a i koga prijavljuju kad prijavljuju umrle od COVID-a – zaključuje lakonski Kaić.
Fokus javnosti odavna je s koronavirusa prebačen na rat u Ukrajini. Ekspresno zaboravljeni Stožer i naša specifična, hrvatska, pandemijska priča, zabrinjavajući podaci o maloj procijepljenosti nacije i velikoj smrtnosti, više nikoga ne zabrinjavaju, niti privlače pažnju medija i javnosti.
Rekordna turistička sezona je u svojoj završnoj fazi. Podaci o zaraženima i težim COVID bolesnicima u ovom ljetnom, turističkom razdoblju su poslovično stabilni, odnosno nisu zabrinjavajući. U jesen ulazimo s novim temama o energentima, cijenama goriva i drugo, COVID je prešao u drugi plan.
Na sljedećim parlamentarnim izborima ako se uskoro ne iskoristi postignuti hattrick: otvorenje Pelješkog mosta, uvođenje eura i pomicanje granica Schengena na naše istočne granice, vladajućima preostaje još jedino da se nadaju nekakvom nuklearnom kolapsu među zaraćenim stranama u ne tako dalekoj Ukrajini, kako bi iznova, na krilima straha, zbunjenosti i dezorijentiranosti ustravljene nacije, neki novi Nacionalni Junak, ovog puta stručnjak za geopolitiku i nuklearnu fiziku, nanovo umirivao naciju, i za uzvrat dobio bezuvjetno povjerenje većine…
Ili je to ipak nemoguće?
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Ovakvi smo najbolji našoj vlasti
- Četiri jahača apokalipse u nemirnim snovima vladajućih
- Opaka hrvatsko-schengenska pravila igre
- Penzioneri znaju: kuna je velika ”zvijer” u malom tijelu
- Zašto ću navijati za Brazil
- Zaustaviti vlak u Hrvatskoj ili Njemačkoj nije isto?
- Album Arsena Dedića ”Ministarstvo straha” u nemilosti RH
- Nemoć, strah. Što ako hazarderi odlučuju o propasti svijeta?
- Besplatni saborski ručkovi za sve!
- Getoizacija mora i morske obale
