Boris Ležaja
Proteklih dana sve je uočljiviji ruski narativ po kojem se ne vodi rat protiv Ukrajine, već protiv Europe i Zapada.
Logika iza tog narativa je kristalno jasna: da Putin ovaj rat tumači kao rat između Rusije i Ukrajine, ne bi imao osnove tvrditi da su Rusi i Ukrajinci zapravo jedan te isti narod sa zajedničkom povijesti, kulturom i vjeroispovijesti.
Europske države, SAD i ostale zemlje Zapada itekako su svjesne svoje simboličke uključenosti u ovaj rat, koji ih tendira baciti natrag u hladnoratovsko poimanje svijeta.
To je primjetno kada se mediji, prije svega u Njemačkoj i SAD-u, sve češće osvrću na sintagmu povratka prošlosti. No je li zbilja riječ o sudaru liberalno-demokratskog koncepta državnosti i autokratskog režima?
Čini se da Zapad, dok suvremenu stvarnost razlaže konzultirajući prošlost, zanemaruje dimenziju suvremenosti ovog sukoba koji uvelike kruži oko glavnog pitanja 21. stoljeća, a to je pitanje identiteta.
Ukrajinci se, strogo gledano, odupiru tomu da im Putin govori tko su i što su. Perspektiva europske integracije ipak je nešto drugo od nametanja ruskog identiteta, pa je sasvim razumljivo da Ukrajina svoj identitet želi krojiti u okrilju društva u kojem nije dominirana, već u kojem je jednaka drugima.
Važnost pitanja identiteta za društvenopolitičke kontekste u posljednjim je godinama otkrio i američki politolog Francis Fukuyama. Poznati autor knjige ”Kraj povijesti i posljednji čovjek” više bez nedoumica ne zastupa svoju staru tezu o liberalno-tržišnoj demokraciji kao krajnjem stadiju ljudske povijesti.
Priznaje mogućnost da je možda i samo riječ o poprilično kratkom fenomenu društvenopolitičke tranzicije. U svoju se obranu, pak, poziva na upitnik koji je stajao u naslovu prvog izdanja navedene knjige.
Nadalje tvrdi da riječ ”kraj” nije koristio u smislu ”završetka”, nego u hegelijanskom smislu zgotovljenosti društvenopolitičkog razvoja čovječanstva, uvjetovanog time što više nema nikakve realne antiteze liberalno-demokratskom modelu državnosti.
Teleološki koncept načelne svrhovitosti ljudskog djelovanja Fukuyama sada prepoznaje u potrebi pojedinca za identitetom i priznanjem, što se pretače i u sferu kolektivnog života.
U knjizi ”Identitet – Zahtjev za dostojanstvom i politike zamjeranja”, koja je izašla 2018., Fukuyama među ostalim tematizira takozvani thymos, prema starogrčkom poimanju obilježje ljudske duše povezano sa željom za priznanjem i samopoštovanjem.
Prema Fukuyamijevom mišljenju, povijesni razvoj čovječanstva k demokraciji motiviran je time što ljudi streme demokraciji, naime, pluralističkom obliku vlasti koji poštuje njihovo dostojanstvo.
”Timos” može poprimiti oblik takozvane ”izotimije” koja predstavlja želju pojedinca da ga se priznaje kao jednakog drugima, a može poprimiti i oblik takozvane ”megalotimije”, koja pak predstavlja potrebu pojedinca da drugi priznaju njegovu superiornost nad njima.
Na neki način u ovoj podjeli možemo prepoznati Ukrajinu i Rusiju. Potonja jednakost traži jedino u privilegiranom krugu hegemonijalnih sila, pa je superiornost njezina glavna potreba.
Ako bacimo pogled na današnje društvo, čini se da postoji svojevrsna dijalektika između izotimije i megalotimije.
Tako je, primjerice, borba protiv diskriminacije osoba na temelju etničke ili religijske pripadnosti kao i rodnih stereotipa dovela do toga, da se u zapadnim društvima opet pojačano usredotočimo na identitet.
Pokreti kao Me Too ili Black Lives Matter tako su iznikli iz opravdane želje za dostojanstvom i jednakosti, ali je promicana antidiskriminacija nerijetko prerasla u novi oblik diskriminacije. Sustavno se počelo nijekati pravo pripadnika naizgled nediskriminiranih skupina da se izjasne o pitanjima diskriminacije.
Došlo je, dakle, do oblika revanšizma i oživljavanja starih resantimana.
Što smo iskusili u društvenom kontekstu, sada vidimo i u geopolitici. Čini se da je Rusija opsjednuta idejom revanšizma. To se nazire u Putinovom kopiranju retorike i vojnih ofenziva koje su obilježile ratovanje zemalja Zapada u posljednjim desetljećima.
Tako je samom početku agresije na Ukrajinu neposredno prethodila Putinova laž o tome kako se ne planira nikakva invazija, da bi ju isti pokrenuo tek nekoliko sati poslije te izjave. Bila je riječ o kopiranju Bushove sada već dokazane laži o postojanju oružja za masovno uništenje na Bliskom istoku.
Nadalje, Putinove stalne izjave o denacifikaciji Ukrajine nalikuju američkoj političkoj poštapalici ”rata protiv terorizma”. Mediji uočavaju i paralele između ruske paljbe na televizijski toranj u Kijevu i bombardiranja televizijskog tornja u Beogradu od strane NATO-a.
Sve je uočljivije da je došlo vrijeme u kojem se ne bismo trebali ograničiti na zgražanje nad dnevnim vijestima o ratu u Ukrajini.
Prijeko je potrebno da počnemo raspravljati o temeljnijim pitanjima, prije svega o pitanjima kakav odnos Europa želi imati s Ukrajinom, treba li sada doći do europske integracije Ukrajine i – ako da – kako bi ta integracija zapravo trebala izgledati.
Da nije baš toliko lako pronaći odgovor na ta pitanja, postaje jasno kada njemački kancelar Olaf Scholz izjavljuje da Ukrajina mora opstati, a predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen govori o tome da Ukrajina mora pobijediti. Riječ je o suptilnoj razlici u kojoj se ne nazire slaganje o željenom ishodu ovog rata, pa ni na spomenuta pitanja.
Uvažavanje ruskog resantimana tako se očituje u stavu Zapada, da Rusija iz ovog rata ne smije izaći bez nečeg što će Putin moći prezentirati svom narodu kao svojevrsnu pobjedu i priznanje veličine Rusije na globalnoj sceni.
Tako su i Rusija i Zapad proteklih dana u potrazi za ruskom exit strategijom, naime, načinom zadovoljavanja ruskog ”timosa”.
Zapad je tako ne samo pred izazovom pomaganja Ukrajini pri definiranju njezinog identiteta u Europskoj zajednici, već mora pronaći i način kako će pomoći Rusiji pri redefiniranju njezine uloge na geopolitičkoj pozornici.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Njemačka mora iscrpno propitati svoja vanjskopolitička načela
- Njemačka godinama svodi geopolitiku na ekonomske odnose
- Moć (Putinova) verbalnog naoružanja
- Pubertetsko poimanje stvarnosti i zavjereničke politike
- Promašena krizna komunikacija između Vlade i građana
- Država zaražena klijentelizmom je država bez društva
- Auf Wiedersehen, Angela!
