Boris Ležaja
Premijer Plenković je nedavnom izjavom, u kojoj je naglašavao kako postoji razlika između njegovog i Sanaderovog HDZ-a, pokazao da ima vrlo ograničen pogled na demokraciju.
Ono u čemu se demokracija razlikuje od totalitarizma i monarhije nije tek biranje predstavnika, bilo stranke ili naroda, već uvođenje i poštivanje pravila demokratske procedure koja će osigurati periodično pražnjenje mjesta moći.
Demokracija ne predviđa da smjenu vlasti inducira isključivo dolazak novog izbornog razdoblja, već da do nje dolazi i u slučaju sustavnog kršenja demokratskih pravila igre sa strane vladajućih. Takvo kršenje zasigurno predstavlja i zlouporaba položaja.
Riječ je o praksi, koja je u HDZ-u već oduvijek, pa tako i pod Plenkovićem, gotovo patološki fenomen. Iskustvo nas uči kako HDZ mijenja predstavnike, ali ne mijenja koruptivnu praksu. Stoga se može sasvim opravdano reći kako premijer naglasak stavlja na insceniranje, ali ne i prakticiranje demokratskih procedura.
Nezakonitim prisvajanjem financijskih sredstava, HDZ je etablirao sveobuhvatnu mrežu klijentele, dok je sustavnom zlouporabom odnosa povjerenja trajno oštetio povjerenje građana u demokraciju i pravosuđe.
Stoga je danas u Hrvatskoj, čak i nakon 30 godina samostalnosti, sve teže pronaći sferu kolektivnog života koja nije obilježena koruptivnim uplivima partijsko-političkih interesa
Stoga je danas u Hrvatskoj, čak i nakon 30 godina samostalnosti, sve teže pronaći sferu kolektivnog života koja nije obilježena koruptivnim uplivima partijsko-političkih interesa.
Tako je moguće da lokalna gradska vlast u mom rodnom gradu Zadru financijska sredstva slijepo i netransparentno dodjeljuju ni manje ni više nego opustošenom, sada već amaterskom nogometnom klubu, koji od pozajmice kupuje luksuzni automobil.
Zato ne čudi da razilazeća mišljenja vezano za financiranje profesionalnog košarkaškog kluba mogu dovesti čak i do koketiranja s prijevremenim izborima.
Pod takvim uvjetima, u kojima su čak i lokalne sportske udruge politički taoci, gotovo je nemoguće da se u Hrvatskoj iskristalizira nešto poput autonomnog civilnog društva koje bi predstavljalo obuhvatnu sferu organiziranog kolektivnog života neovisnog o stranačkim interesima.
Hrvatsko je društvo nemoguć predmet sociološke refleksije. Moguće ga je poimati jedino u njegovoj odsutnosti i neizgrađenosti.
Posljednje vrijeme, u kojem se pandemijska situacija u Hrvatskoj sve više zaoštrava, svjedoči nam kako je sve teže govoriti ne samo o postojanju hrvatskog društva, nego i o postojanju nečeg poput hrvatske javnosti.
Nitko, naravno, ne može tvrditi da u Hrvatskoj nema slobodnog pristupa politički nezavisnim medijima ili da kritika upućena politici ne prolazi neometana cenzurom.
No da bi bilo legitimno govoriti o hrvatskoj javnosti, ipak trebaju biti zadovoljeni i drugi kriteriji, ponajviše uočljivost javne debate. Ona iziskuje zajedničku temu, a budući da sveprisutna pandemijska tematika nikoga ne zaobilazi, čini se kako nema razloga nijekati postojanje javne sfere.
Stvarnost je nažalost ipak takva da je postalo sve teže oduprijeti se dojmu kako među stanovništvom ni oko pandemije nije postignut minimalan konsenzus o najosnovnijim pitanjima, pa tako i o pitanju same njezine javnozdravstvene stvarnosti.
Javna sfera ne može se formirati oko takvih slika i narativa koji se protive ne samo debati, nego i zdravom razumu
Bitan dio svake javne debate je, bez dvojbe, i debata o samoj njezinoj legitimnosti. Poricati pak stvarnost na intenzivnim odjelima kao i učinkovitost najosnovnijih epidemioloških mjera, sve je samo ne legitimno. Takvo je poricanje simptom kronične oštećenosti ne samo povjerenja građana u politiku, nego i povjerenja među samim građanima.
Medijski fenomeni poput vječito zabavljene frakcije podrugljivog smajlića, koja je danas sve češće uočljiva ispod dnevnih izvješća o broju pozitivno testiranih i preminulih, u danima zamršene pandemijske situacije djeluju gotovo nadrealno.
Široka masa rijetkih odabranika uvjerena je da karakterističnom skepsom prema svim masovnim medijima probija uvriježene poglede na svijet tako da demonstrira svoju izraženu sklonost k načelnoj demonizaciji mainstream medija.
Rasprostranjene distopijske prispodobe, kakve je tijekom pandemije svatko već imao priliku susresti, nerijetko su sastavljene iz popkulturnih fikcija i informacija prikupljenih u sve samo ne serioznim izvorima.
Povremeno začinjena prstohvatom crkvenog fundamentalizma (posebice tijekom prvog vala), takva je slika stvarnosti konačno postala i općeprihvatljiva u pojedinim socijalnim miljeima.
Javna sfera ne može se formirati oko takvih slika i narativa koji se protive ne samo debati, nego i zdravom razumu. One su, nažalost, dominantne na društvenim mrežama, zbog raznih čimbenika, od kojih su specifični obrasci razmjene informacija, ili demografska obilježja poput preplavljenosti informacijski manje pismenim boomerima samo poneki.
Načelne protivnike mainstreama ne smije se poistovjetiti s pojedincima koji argumentirano izražavaju negodovanje pojedinim mjerama, koji olako ne kanoniziraju, ali i ne demoniziraju kampanju cijepljenja, već su naprosto mišljenja kako zadaća države nije da minimizira zdravstveni rizik svakog pojedinca.
Uzimajući u obzir da je vlada već od samog početka kampanje cijepljenja u potpunosti propustila ažurnu moderaciju javne debate o novostečenim informacijama iz sada već brojnih provedenih studija, takav je protoliberalan stav sasvim razumljiv.
Tako je sada, usred četvrtog vala i neposredno pred uvođenje COVID potvrda, krenula polemika oko nepostojanja takozvanog sterilnog imuniteta. Liberali argumentiraju u korist demoralizaciji diskursa, ističući kako je više neodrživ stav kako je cijepljenje doprinos dobrobiti kolektiva, pa se ono isključivo tiče individualne slobode.
Hrvatsko je društvo nemoguć predmet sociološke refleksije. Moguće ga je poimati jedino u njegovoj odsutnosti i neizgrađenosti
No pojedine su inozemne vlade već nakon same pojave delta soja i prvotnih analiza njezinog epidemiološkog značenje inicirale i moderirale iscrpnu javnu debatu iz koje je proizašao zaključak kako je cijepljenje i dalje preporučljivo, unatoč i dalje postojećoj mogućnosti zaraze i njezinog širenja, koju cijepljenje ipak bitno smanjuje, a usto osigurava i veću raspoloživost bolničkih kapaciteta.
Nasuprot tomu, naši su politički akteri propustili obratiti pažnju na činjenicu da sfera javnost ne živi tek od odsustva cenzure, odnosno slobodnog protoka informacija.
U vremenima permanentne preplave nepojmljivom količinom informacija, i nepreglednost također može biti jedan oblik faktičke cenzure, jer onemogućuje identifikaciju relevantnih i serioznih sadržaja, pa ujedno i sprječava okupljanje oko zajedničkih ideja koje bismo mogli razraditi u javnoj debati.
Notorna izgubljenost vlade tako se zrcali u izgubljenosti naroda. Ona je simptom nemogućnosti da se formira društveni život koji bi se unatoč mnoštvu razilazećih stajališta usuglasio oko postojećih problematika koje bi politika trebala nastojati riješiti.
Izbori bi mogli služiti tomu da narod demonstrira svoju suverenost tako da iskoristi svoju periodičnu mogućnost pražnjenja mjesta moći. Iskustvo nas pak uči da Hrvatice i Hrvati, kada im se pruža prilika da rekonfiguriraju hrvatski politički krajolik, uglavnom propuštaju preuzeti inicijativu.
Razlog tomu je politička apatija koja sprječava aktivno stvaranje društvene kohezije. Izbori nam uvijek iznova uprizoruju kako u ponoru klijentelizma potone čak i najizraženiji osjećaj načelne pripadnosti opoziciji.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Kako zadovoljiti ruski ”timos”?
- Njemačka godinama svodi geopolitiku na ekonomske odnose
- Moć (Putinova) verbalnog naoružanja
- Pubertetsko poimanje stvarnosti i zavjereničke politike
- Promašena krizna komunikacija između Vlade i građana
- Auf Wiedersehen, Angela!
