Kralj. Blijedi Kralj.

Sam Mendes je u jednom nedavnom intervjuu priznao dvije stvari za koje sam dugo slutio da su točne: prvo, da prilikom koncipiranja Skyfalla uopće nije pazio na zadatosti serijala o Jamesu Bondu uspostavljene u prethodna dva nastavka s Danielom Craigom, te drugo, da je upućen ne samo u dvadeset filmova koji su prethodili aktualnoj Craigovoj eri, nego i u jedanaest romana i dvije zbirke pripovijedaka Iana Fleminga iz kojih potječu prava na sve filmske Bondove.

Prvi faktor nije bio poguban po Skyfall, ali osujetio ga je: Casino Royale i Zrno utjehe namučili su se oko oblikovanja novog filmskog Bonda u čovjeka mnogo sličnijeg Flemingovu predlošku nego što je bio lik kojeg su na velikom platnu dotad tumačili Pierce Brosnan, Timothy Dalton, Roger Moore, George Lazenby, pa dobrim dijelom i Sean Connery. Dobrim dijelom zanemarivši put koji je Craigov Bond ondje prošao, Skyfall je udario u tangencijalno istraživanje prošlosti lika kao siročeta koji je u britanskoj Tajnoj službi pronašao surogatnu obitelj, a u liku M-a surogatnog roditelja. Onako kako su Casino i Zrno opisali put Bondove involucije iz čovjeka sposobnog za ljubav u kamenog mizantropa otpornog na sentimentalnost, Skyfall ga je poveo na put razaranja svake spone s odrastanjem i obiteljskom baštinom. Dramatično, da; hvalevrijedno, svakako; ali uglavnom nevezano uz kontinuitet priče koji je dotad bio ključna odlika novog doba Bonda.

Što je možda najgore, način na koji je Mendes uobličio taj film otkrio je veliku sklonost prema oslanjanju na lake štake površne atraktivnosti agenta 007, onoga koji ljubi i ubija, onoga kojeg obožava svaki snob i razmaženi đilkoš svijeta. Sve ono čega se Craigov Bond dotad ustručavao vratilo se u serijal – a manjkava i šupljikava dramaturgija Johna Logana samo je istaknula razinu do koje su ti oslonci služili kao nadomjestak za očekivanu pripovjednu ozbiljnost.

Ipak, u godini obilježavanja pola stoljeća filmskog Bonda te su se mane doživjele kao prednost, kao hommage onom liku na kojem su odrasli cijeli naraštaji, pa je Skyfall postao najgledaniji nastavak serijala još od Thunderballa, filma nastalog u zenitu pomame za bondovskim “Kiss Kiss Bang Bang” životnim stilom. Ali ako je Craigovo nasljeđe ikada mislilo imati smisla, moralo je u idućem filmu retroaktivno uspostaviti kontinuitet tog trećeg s prethodna dva, izvesti poveliki retcon u kojemu će pripovijest o Silvi imati smisla u kontinuitetu šire priče o Vesper.

Spectre radi doslovce to – što je samo po sebi već velik razlog za hvalu, jer na kraju Skyfalla uopće nije bilo izvjesno želi li serijal dovršiti sve što je prethodno započeo. Jasno, takvu dužnost prema tuđem nasljedstvu Mendes je mogao odraditi lijevom rukom, kroz usputnu repliku ili jetku dosjetku. Odluka da se Spectre veže uz kontinuitet jednako intenzivno kao što ga se Skyfall odrekao u dobroj će mjeri uvjetovati reakciju na Mendesov novi film. Oni kojima je Bond sinonim za sve osim karakterne drame – odnosno, svi koji su stasali uz prijašnje Bondove i nisu dosad shvatili da smo s Craigom krenuli ne od nule, nego od nule-nule – morat će negodovati.

Ako vam je pak drago sve što se u Bondu dobilo tek s Craigom, Spectre vam se ne može ne svidjeti, a lako je moguće da će vas oduševiti. A budući da je umnogome dorađenije djelo od ishitrenog i montažno osakaćenog Zrna utjehe, te da odrađuje sve ono što je Skyfall zanemario, zaključak da je riječ o drugom najboljem filmu o ovom Bondu nameće se sâm od sebe. Ne, teško da će ikad išta više biti tako dobro kao Casino Royale, film naspram kojega cijeli svi prethodnici djeluju u većoj ili manje nedorečeno, ali razlog tome je dobrim dijelom izvanfilmski.

Kod Craigove se inkarnacije Bonda, naime, upravo sve vrti oko autorskih prava. Najmanji je još problem taj što studio Sony zaključno s ovim filmom ima distributersku ekskluzivu. Nije sporno ni to što produkcijska kuća Eon pokriva glavninu budžeta unaprijed, prodavanjem filma kao najpoželjnije reklame za promociju luksuznih brendova: nakon pola stoljeća, to je očekivana rutina. Ne, ovdje mislim na pitanje posjedovanja prava na djela Iana Fleminga.

Casino Royale ne bi se bio pojavio 2006. godine da se tek tada nije riješilo pitanje prava na prvi roman o Bondu. Sve dotad, službeni se serijal nije mogao prihvatiti te priče – otud apsurdna “ekranizacija” predloška s Davidom Nivenom, Woodyjem Allenom i Orsonom Wellesom iz šezdesetih. Nakon Casina, postojao je samo još jedan djelić slagalice oko Flemingove ostavštine čija su prava bila negdje drugdje: Thunderball, priča koja je počela kao predložak za film prije nego što je postala roman, tako da prava na nju nagodbom nisu ušla među ostatak – otud jedva manje apsurdni Nikad ne reci nikad iz osamdesetih.

Cijela se zbrka riješila tek u studenom 2013., godinu dana nakon premijere Skyfalla. Kao što je taj film čekao da MGM izađe iz stečaja, tako je i Spectre bio potpuno preoblikovan nakon što se MGM domogao prava na sve što iz Thunderballa proizlazi – prije svega, na organizaciju koja se u knjigama zvala S.P.E.C.T.R.E., kao skraćenica, a ovdje se zove tek “Spectre”, kao utvara, ali nakon toga i na njezinog zagonetnog vođu, onoga koji je odavno prerastao u najgori kliše.

Odluka da se ti elementi uključe u radnju ovog filma bila je vjerojatno neizbježna zbog sadržaja prvih dvaju nastavaka Craigovog obnovljenog serijala. Ondje uvedeni Quantum bio je prva velika zločinačka organizacija u serijalu o Bondu još otkako je Connery trajno ostavio šešir na uredskom stalku pri neslavnom izlasku u filmu Dijamanti su vječni. Čim su prava na Spectre postala dostupna, Quantum je postao njegova podružnica. A Mendesova polovica tetralogije odjednom je u jednom filmu morala odraditi posao za dva.

Koje li razlike ulaznih vrijednosti u odnosu na prijašnje ere Bonda! I kojeg li izazova! Ali Craig je dosad već izdašno dokazao da se upravo pred takvim mukama pokazuje kao junak, a ovaj put – ne samo kao glumac, nego kao i koproducent filma – na plećima iznaša sve što mu je na njih složena povijest navalila. Spectre ovaj potencijalni problem pretvara u svoju najveću prednost: ne samo da sad na raspolaganju ima obilje pripovjedne građe, nego je u svakoj instanci može spregnuti s bogatom poviješću Bondova lika, sada raspoloživom u cijelosti.

Ključni potez koji Mendes u ovakvoj prilici povlači je uspostavljanje obiteljske spone između Bonda i njegovog antagonista. Svaka sličnost sa Silvom vrlo je vjerojatno namjerna: samo, dok se tamo mračna isprepletenost teatralnog hakera i Tajne službe razobličila s vremenom, tu nam je od samog početka jasno da su James Bond i Franz Oberhauser u nekakvom srodstvu. Svi potezi koje je Spectre vukao kroz prethodna tri filma (da, odjednom je i Silva bio njihov član, iako nije sasvim jasno kako) bili su usmjereni na Bonda kao čin intimne vendete.

Je li tu riječ o pukom smanjivanju svijeta u kojem se ove priče odvijaju – svođenju globalnih potencijala radnje na obiteljsku sapunicu? Usudio bih se reći da nije, iako se sâm Fleming libio takvih previše urednih zaokruživanja. Craigov skup filmova bit će zbog ovoga cjelina: posve je cjelovit i sada, nakon četiri, dok mogući peti nastavak ima odakle crpsti nadahnuće. Velika je i dramski slasna ironija da je najveća prijetnja Bondu izrasla upravo iz njega samoga, upravo zbog onih izvrsnosti kojima se od djetinjstva odlikovao. Spectre ne zalazi preduboko u taj vid novog zapleta, ali iz prizora u prizor razvija kako horizontalni zaplet, tako i vertikalne implikacije po likove sa širokim konotacijama. A Mendesova režija u svim je tim prilikama krajnje suptilna.

Suptilnost u Bondu? Naravno: oduvijek je bila odlika Flemingova pisma, a provlači se u većoj ili manjoj mjeri i kroz filmove otkako je Craiga. Zbog nje su tihi dijelovi opet zanimljiviji od akcije – ali ne zato što se akcija ne bi trudila biti inovativna i usađena u likove. Štoviše, budući da je tek Spectre kompletirao aktualnog Bonda, a ponovno ekraniziranje prethodnih priča ne dolazi u obzir na iole doslovan način, ovom prilikom nas Craig vodi u obilazak najboljeg od ostavštine.

Imamo tu tako veliku igru mačke i miša na latinoameričkom festivalu, prizor kakav je Fleming jako volio zato što ga je često promatrao na Jamajci. Ovaj se zbiva na Dan mrtvih u samom Ciudad de Méxicu, te Mendesu daje kako priliku za velike redateljske bravure, tako i za likove koji utjelovljuju utvarnu temu priče – maskiranog kostura s plakata i Blijedoga Kralja u središtu zavjereničke hobotnice. Tu je i potjera vrhunskim automobilima kroz spektakularno okružje – u ovom slučaju Rim, uključujući i rubove samog Vatikana, kako i dolikuje priči o sjedištima velike zakulisne moći. Doživljaj ne bi bio potpun kad se ne bismo popeli na alpske vrhunce (gdje je jedan drugi Oberhauser, Hannes, u Flemingovu kanonu uočio Bonda skijati) uz nimalo slučajne asocijacije na Piz Gloriju, mjesto gdje je onaj bivši Bond susreo kako svog najvećeg neprijatelja, tako i svoju pravu životnu ljubav dok je bio na zadatku U Tajnoj službi Njezinog Veličanstva.

Samo malo: potjera na festivalu, posjet Latinskoj Americi i Austriji, potonji odlazak u pustinju uz zadržavanje vrhunskog stila – Spectre je u istoj mjeri obilazak udarnih točaka prijašnjih filmova koliko i razrada motiva Craigovog Zrna utjehe korištenjem punog dramaturškog arsenala. Tom dojmu u priličnoj mjeri doprinosi i analogna fotografija Hoytea van Hoyteme, daleko prigušenija od digitalnog rada Rogera Deakinsa na Skyfallu i sumjerljiva radu Roberta Schaefera na Zrnu. (Za razliku od svog svilenog rada na Interstellaru, doduše, van Hoytema nije rabio IMAX kamere za sekvence prilagođene tom formatu, pa je razlika u gledateljskom dojmu između velikog i golemog platna zanemariva.) Samo, Bond se ne ponavlja: Spectre ostavlja dojam četvrtog stavka velike simfonije u kojemu zadani lajtmotivi i ideje idu prema velikom vrhuncu.

Ostavljeni dojam bio bi snažniji kad bi aktualni skladatelj Thomas Newman bio na visini zadatka. Kao da nije bilo dovoljno što nam je Spectre dao jednu od najneugodnijih Bondovih pjesama u povijesti, Newman dojam glazbene lijenosti pojačava gotovo potpunim recikliranjem onih svojih malobrojnih akcijskih ideja iz Skyfalla, dok se u koherentnosti novog dijela partiture snalazi tek malo bolje nego ondje. Na svu sreću, klasična tema Johna Barryja (pardon, Montyja Normana) uvijek je tu da pripomogne, tako da Newmanov rad ovdje ostaje jedino upadljivo krivinašenje.

Šteta je, stoga, što se skladateljska dužnost za Spectre nije vratila Davidu Arnoldu, koji je tako umješno znao naglasiti sve ono što Craigov stvrdnuti eksterijer ne može. To je najuočljivije kroz sve ono neizrečeno što tu postoji kako između Bonda i Oberhausera, tako i između Bonda i doktorice Madeleine Swann – žene koja bi mu nakon dugogodišnjeg lutanja pustopoljinama srca mogla vratiti sposobnost za intimnost, ako već ne i ljubav. Spectre je u ovom pogledu još jednom britanski suzdržan, što posve odgovara cijelom tonu priče, ali oprostit će vam se ako s krajem filma ne osjetite ono što racionalno inače znate iz radnje, a i iz asocijacije na Prousta.

Povrh svega, Spectre odlično radi ono u čemu su briljirali i Casino i Zrno prije njega – čak i kad pojavno asocira na karikiranu megalomaniju minulih dana, film prijetnju svojih zlikovaca drži u okvirima uvjerljivosti više nego ijedan konkurent unutar žanra. Nakon manipuliranja burzama i resursima, zločinačka organizacija ovdje proteže svoje pipke prema tu možda najrelevantnijoj temi našeg vremena – nekontroliranom zadiranju obavještajnih agencija u privatnost građana – i upreže je na niz dovitljivih načina u zamašnjak radnje. Dovitljiv i domišljen, brutalan i bravurozan, Spectre je film koji svoj vrhunski status unutar serijala ne zaslužuje inercijom, nego izvanredno umješnim iskorištavanjem cijeloga skupa sretnih okolnosti u kojima je nastao.

Sve su dosad labave narativne niti sada zavezane; Craigov Bond nakon Spectrea slobodno može ući u povijest, ako želi. Povrh svega, čini se da serijal sljedećim filmom mijenja dom, jer Sonyjev ugovor s Eonom ovime ističe. Sve je zrelo za okretanje novog lista ako Craig zaista ostane na tetralogiji; a ako je tako, ova četiri filma ostat će kako primjer načina na koji se jedna vremešna i naoko potrošena franšiza može spasiti od ishlapjelosti, tako i cjelina kojoj unutar žanra špijunskog trilera dosad jednostavno nikad nije bilo ravne.

Još tekstova ovog autora:

• Preveliki da propadnu
• Exsultate justi
• Sila se nudi
• Za Lisu
• Exsultate justi
• Uzurpiranje revolucije
• Kralj. Blijedi Kralj.
• Važno je imati žicu
• Grimizna glina
• Čovjek koji je pao na Mars

» Svi tekstovi ovog autora