Suzana Kulović
Foto: Sanjin Strukić / PIXSELL
Je li psihijatrijski doprinos demokraciji i zdravom društvu psihijatrijska evaluacija javnih osoba, osobito onih na pozicijama društvene moći, tako da se niti jedan mućak niti jedna trula jabuka ne bi mogla provući u parlament, predsjedničke rezidencije ili sudove? Naravno da nije.
Među groznim opcijama kontrole društva, psihijatrijski mediiran izbor političara bio bi jedan od gorih, pogodan za scenarij apokaliptičnog, distopijskog filma o društvu koje bi nadmašilo Hitlerove i druge eugeničke pokušaje.
Medikalizacija i psihijatrizacija društva nije dobra niti za društvo niti za pojedince.
Po svom ustroju medicina i psihijatrija su nedemokratične, nema tu nadglasavanja, zna se što jest a što nije (ovisno o povijesnom razdoblju i duhu vremena), premda u mnogo dijelova i detalja obje profesije nisu baš egzaktna znanost već praksa liječenja (grčki iatrea).
Medicinski eliminirajući bolesne političke kandidate mi bismo, na primjer, onemogućili da Franklin Delano Roosevelt, omiljeni FDR, bude jedini američki predsjednik biran četiri puta na tu funkciju (jer je s 39 godina obolio od polia što mu je onemogućilo da hoda bez potpornih proteza).
Također bi bivši vicekancelar i ministar vanjskih poslova Republike Austrije u vrijeme Domovinskog rata, Alois Mock, bio škartiran kao neurološki bolesnik pa nam ne bi mogao pomoći oko međunarodnog priznanja Hrvatske.
Mi rezignirano komentiramo ”luđake” koji su na vlasti, a ne rade svoj posao već se pubertetski iživljavaju. Istine radi, moram reći da pri tom Milanović ”šije” Plenkovićevu ekipu u bizarnom bezobrazluku za 99 posto što pokazuje da PRH nema dovoljno posla već zabada, izaziva i vrijeđa
Psihijatrija, kao dio medicine, je još štetnija u politici zbog fluidnih dijagnostičkih kriterija, načina liječenja koje su neki psihijatrijski pokreti smatrali podjarmljivanjem i pokušajem društvene kontrole drugačijih (antipsihijatrija) i zbog stigme koju nosi psihijatrijska etiketa; sama sumnja na psihijatrijsku dijagnozu bačena na političkog protivnika bi ga mogla efikasno eliminirati iz javnog života.
Za takav nuklearni negativni potencijal psihijatrijske dijagnoze kriva je društvena stigmatizacija osoba sa psihičkim poremećajima. U svakodnevnom žargonu psihijatrijske dijagnoze su omiljene uvrede koje su začin obiteljskim, partnerskim, kolegijalnim i političkim svađama.
Povici i komplimenti kao ”luđače”, ”trebaš se liječiti”, ”jesi li pobjegao iz Vrapča”, ”histerična babo”, ”šizofreničaru” i, naravno, ”psihopato”, pokazuju sklonost puka medicini i psihijatriji i zavidno poznavanje psihopatološke terminologije koja se kreativno koristi u svakodnevici.
Psihijatrijska struka se svesrdno bori za destigmatizaciju osoba koje se liječe zbog duševnih poremećaja da bi im olakšala subjektivne teškoće i osigurala prostor za uključivanje u društvo kojem pripadaju i čiju podršku trebaju (kao i svi mi ”zdravi”).
Pri tom se dijagnoza postavlja temeljem razgovora, izravnog kontakta te pregleda, a koristi se za određivanje terapije, psihosocijalne rehabilitacije i za administriranje pacijentovih prava uz njegovu dozvolu, naravno.
Javno iznošenje psihijatrijskih podataka nije dopušteno nikom osim osobi koje se tiče. Psihijatrima se ne preporuča davanje stručnog mišljenja o osobama koje nisu pregledali kao ni iznošenje povjerljivih podataka o pacijentima.
Unatoč svim psihijatrijskim i humanitarnim nastojanjima psihijatrijska dijagnoza je još uvijek negativna etiketa, stigma, omiljen i efikasan način ponižavanja pojedinca, osobito protivnika, ma tko on bio.
O psihijatrijskim poremećajima koji su vezivani za careve, kraljeve, vojskovođe, suvremene političare, umjetnike i druge poznate i važne javne osobe napisane su gomile knjiga koje radoznalima otkrivaju motivacije koje su bitno formirale povijest i današnji svijet.
Te biografije i monografije imaju dvostruku poruku: jedna je destigmatizirajuća koja govori o tome kako osobe koje imaju psihičkih problema mogu postati istaknuti članovi zajednice, a druga je poruka nastala zamjenom teza po kojoj su uspjeh i socijalni utjecaj rezultat bolesti i bolesne motivacije što nije točno.
Psihički poremećaji, pored emocionalne boli i patnje, za bitnu odrednicu imaju nemoć u privatnim i socijalnim pothvatima što rezultira osobnom deprivacijom i padom na društvenoj ljestvici.
Osjetljivi ljudi, kao što su glazbenici, slikari ili pjesnici su stvarali zahvaljujući talentu i unatoč poremećaju koji ih je često došao glave, a emocionalna bol, koja prati socijalizaciju tankoćutnih, je bila značajna sastavnica i njihovog života i djela koja su nam ostavili.
Zapravo, današnja percepcija umjetnika koji su patili od duševnih poremećaja je jedini dio društvene procjene takvih osoba koju ne obilježava negativna stigma psihijatrijskih dijagnoza. Njima je oprošteno i dopušteno da budu drugačiji i odmaknuti od tzv. normalnog prosjeka.
Političari imaju različite mentalne strukture od introvertirane (Janez Drnovšek), ekstrovertirane (Josip Broz Tito), egzibicionističke (Donald Trump), sadističko paranoidne (Josef Staljin) ili ekstatično perverzno manipulativne (Adolf Hitler).
Radi se o vrlo različitim osobnostima, nekad i dijametralno suprotnim, koje su svakakve, ali sigurno nisu emocionalno osjetljive ili nemoćne što je bitna osobina psihičkih bolesnika.
Kititi političare psihijatrijskim dijagnozama je kontraproduktivno jer ih proglašavamo bolesnim što ih donekle oslobađa od odgovornosti za ono što zastupaju i čine, a to je, slažemo se, krivo.
Nakon javnog istupanja s psihijatrijskim dijagnozama predsjedničkog kandidata Barryja Goldwatera 1964. godine, a temeljem sudskog presedana 1969. u kodekse AMA i APA ( Američko medicinsko i Američko psihijatrijsko društvo) uvedeno Goldwaterovo pravilo kojim se zabranjuje psihijatrima javno istupanje sa psihijatrijskim mišljenjem o političarima koje nisu osobno ispitali i koji im nisu odobrili javnu objavu.
Sličan medijski skandal se događao i oko inauguracije Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a 2017. godine kad su psihijatri s prestižnih američkih sveučilišta Trumpov politički program i njegov nastup proglašavali raznim mentalnim poremećajima.
Javno iznošenje psihijatrijskih podataka nije dopušteno nikom osim osobi koje se tiče. Psihijatrima se ne preporuča davanje stručnog mišljenja o osobama koje nisu pregledali kao ni iznošenje povjerljivih podataka o pacijentima
Dr. Allen Frances, profesor emeritus psihijatrije s Univerziteta Duke objavio je da se pripisivanjem raznih psihijatrijskih dijagnoza Donaldu Trumpu obmanjuje javnost i odvraća pozornost s njegovih napada na demokraciju te da lijek za njegovo javno djelovanje i ponašanje nije psihološki već politički.
Ovo je bio glas razuma i struke u kakofoniji reakcija na, zaista opasnog, Donalda Trumpa. Inače ljudi u nedostatku pravih ideja za kritiku društva u kojem žive posežu za argumentom bolesti i ludila što je neetično i jalovo.
”Bijeg u bolest” ilustrira i procjena terorističkog čina Norvežanina Andersa Behringa Breivika koji je 22. srpnja 2011. godine bombom usmrtio osam ljudi u centru Osla, a jurišnom puškom na otoku Utøya, gdje je došao prerušen u policajca, ustrijelio 69 mladića i djevojaka (nekih i od 14 godina) koji su kampirali u organizaciji norveške ljevičarske stranke AUF.
Prva procjena psihijatrijskog forenzičkog tima bila je da se radi o paranoidnoj shizofreniji i da je Breivik bio psihotičan za vrijeme izvršavanja terorističkog čina i forenzičkog ispitivanja.
Kad je u medijima bilo objavljeno da su norveški psihijatri zaključili da je Breivik bio psihotičan i neubrojiv zbog paranoidne shizofrenije bilo je različitih reakcija.
Moja reakcija je bila osobna i profesionalna ljutnja i zgražanje jer sam ovakvu procjenu norveških psihijatara shvatila kao rezultat društvenog šoka i užasa nad činom koji je bio toliko zao i tako podao da nije mogao biti norveški već je bolestan, a nositelj čina, Breivik, nije mogao biti norveški desničar već shizofrenik.
No ipak je norveško društvo demokratski razvijeno pa je za manje od godinu dana ovaj patriotski psihijatrijsko forenzički stav (dijagnoza) pobijen novim vještačenjem koje je Breivika proglasilo antisocijalnim i narcističkim poremećajem osobnosti pa je dospio tamo gdje spada, u zatvor, a ne u psihijatrijsku instituciju.
Politička publicistika je obilno koristila psihijatrijska objašnjenja raznih društvenih devijacija što je zavodljivo (zvuči uvjerljivo) i potpuno krivo.
Tako je Norman Ohler portretiranjem nacista psihijatrijskim terminima u knjizi ”Potpuna ekstaza: Narkotici u Trećem Reichu”, ”fulao ceo fudbal” opisujući kako se korištenje droga (metamfetamina, heroina, kokaina) odrazilo na Hitlerove odluke i različite faze Drugog svjetskog rata.
To što su se šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća nadrogirana djeca cvijeća bavila samo glazbom i seksom sviju sa svima, promaklo je autorovoj procjeni utjecaja droga i na pojedince i na društvene procese. Iste droge su sudjelovale u formiranju dijametralno različitih društvenih procesa i rezultata.
Mahanje psihijatrijskim dijagnozama u političkim situacijama ne preporuča se ni psihijatrima izvan konkretne psihijatrijske prakse, a kamoli novinarima jer navodi na krive zaključke.
Motiv ambicioznog autora Ohlera je bio taj što priča o drogi, seksu i ludilu uvijek diže temperaturu i buku i omogućava da neko smeće od knjige, koje drogom, seksom i ludilom tumači povijesne procese ili ”doprinosi njihovom razumijevanju” (sic!) postane bestseler.
Rasprave u demokratskim društvima u javnom prostoru mogu biti vrlo žestoke i mogu sadržavati brojne vrijednosne kvalifikacije koje sudionici rasprave nemilosrdno razmjenjuju. Pravilo bilo kakve javne diskusije je izbjegavanje ad hominem argumenata što u značajnom broju slučajeva ne uspijeva.
Vrijednosne kvalifikacije, koje su motivirane željom za vrijeđanjem i ponižavanjem sugovornika, koriste se kao demonizirajuće karakterno profiliranje umjesto političkih argumenata što ukazuje na neznanje i na nedostatak političke vještine i kulture.
Psihijatrijska etiketa koju prišijemo političaru koji nam se ne sviđa je ultimativni argument ad hominem i pokazuje da ili ne znamo što taj radi politički krivo ili smo nemušti u argumentiranju.
Političari u javnom govoru priopćavaju svoje poruke, rješenja i strateške planove za društvo koje vode. Očekuje se da taj govor bude jasan, razumljiv, konstruktivan i fokusiran na probleme o kojima je riječ. Trebao bi biti i iskren i motiviran općim dobrom, a ne osobnim ciljevima, tzv. dnevno političkim smicalicama, koje su najčešće.
Neovisno o tome što su političari, svjetski gledano, jedna nesavršena kasta (pokušavam biti pristojna), očekuje se da se bar tangencijalno bave društveno važnim pitanjima i da ne budu iritantno, bezobrazno prozirno drski u svojim hostilnim izljevima o političkim protivnicima poturajući nam to kao nacionalnu strategiju.
Je li psihijatrijski doprinos demokraciji i zdravom društvu psihijatrijska evaluacija javnih osoba, osobito onih na pozicijama društvene moći, tako da se niti jedan mućak niti jedna trula jabuka ne bi mogla provući u parlament, predsjedničke rezidencije ili sudove? Naravno da nije
Nažalost, veći dio demokratskog dijaloga kod nas se odnosi na verbalno mačevanje s protivnikom u utrci za pozicije vlasti, a ne na politički program zbog kojeg su izabrani.
Bespoštednom vrijeđanju među vodećima svjedočimo svakodnevno unazad godinu dana.
To našim političarima, prvenstveno predsjedniku Zoranu Milanoviću koji se proslavio drskim, ”hrabrim” i maštovitim uvredama onih manje društveno moćnih od njega, nije odraz tjeskobe ili psihičkog poremećaja zbog pandemijskih restrikcija već njegovog karaktera i stila kojima artikulira svoje političke izjave i poteze čiji rezultati su podjele u hrvatskom društvu koje izaziva uz svesrdnu pomoć njegovog krvnog neprijatelja premijera Andreja Plenkovića i njegove svite.
Građani se čude, Milanović neumorno nastavlja, politički programi se ne ispunjavaju, sve stoji, samo imamo reality show zavađenih političara dnevno na prvim i drugim vijestima.
Mi rezignirano komentiramo ”luđake” koji su na vlasti, a ne rade svoj posao već se pubertetski iživljavaju. Istine radi, moram reći da pri tom Milanović ”šije” Plenkovićevu ekipu u bizarnom bezobrazluku za 99 posto što pokazuje da PRH nema dovoljno posla već zabada, izaziva i vrijeđa.
Nema tu dijagnoze, primjećuju se jedino poremećeni smisao za humor i difuzija agresije.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Znanost i medicina posustaju protiv antivakserskih zabluda
- Žene se ili ignorira, ili ponižava i podjarmljuje
- Neprekidno iživljavanje nad ženama
- Afganistan i Jemen: humanitarno licemjerje
- Sloboda govora i njeni neprijatelji
- Nacionalna prošlost u kategorijama dobra i zla
- Milanovićev bullying
- Spalimo ih da socijalni radnici dobiju zadovoljštinu
