Ja ne mrzim – na tako imenovanom Facebook profilu podrške Bojanu Glavaševiću, kreiranom neposredno nakon njegova nedjeljnog intervjua HTV-u, roje se tisuće lajkova i pohvala. Mladi pomoćnik ministra branitelja postao je točka okupljanja svih koji se “zalažu za toleranciju, dijalog i konstruktivnu budućnost”. Lice Hrvatske koja ne mrzi. A i tata bi se imao razloga ponositi.

 

Sin legendarnog Siniše Glavaševića ima sve predispozicije da ga braniteljska populacija smatra svojim. Otac heroj Domovinskog rata, smaknut na Ovčari. Glas koji je u najtežim danima bio spona između Vukovara i ostatka Hrvatske. Mladi Glavašević puno poštovanje zaslužuje i načinom na koji se nosio sa svojom obiteljskom tragedijom. Izrastao je u obrazovanog i u akademskim krugovima cijenjenog mladog čovjeka.

Bojan Glavašević ipak ima jednu opaku, fatalnu falinku. Koju mu njegovi kritičari ne mogu oprostiti i koja je glavni razlog njihovih bjesova. Zbog koje su ga proglasili neprijateljem i četnikom. On, naime, ne mrzi. Premda bi imao mnogo razloga za to. Pred kamerama jednostavno kaže: “I ja sam žrtva rata… znam odakle dolazi moja bol”. No iz toga ne slijedi osvetnički poriv, nego empatija prema svakom ratnom stradalniku

 

Djeluje otvoreno, iskreno i toplo. Iako je u posljednjih mjesec dana izvrgnut strašnoj difamaciji i hajci, iako mu braniteljski prosvjedi pripisuju monstruoznu namjeru o izjednačavanju Domovinskog rata i velikosrpske agresije, nazivaju ga četnikom i traže njegovu smjenu, on svejedno veli: “Ljudi koji prosvjeduju, zaslužuju svačije poštovanje”.

 

Učinit će sve, tvrdi, da im pomogne. Navodi sve što je uradio i što do kraja mandata još kani napraviti. Nepravedno ga napadaju, ali ako će im biti lakše, neka se, kaže, iskale.

 

Bojan Glavašević ipak ima jednu opaku, fatalnu falinku. Koju mu njegovi kritičari ne mogu oprostiti i koja je glavni razlog njihovih bjesova. Zbog koje su ga proglasili neprijateljem i četnikom. On, naime, ne mrzi. Premda bi imao mnogo razloga za to. Pred kamerama jednostavno kaže: “I ja sam žrtva rata… znam odakle dolazi moja bol”. No iz toga ne slijedi osvetnički poriv, nego empatija prema svakom ratnom stradalniku.

 

S javnošću je podijelio svoju priču o tome kako se oslobodio mržnje. To na neki način smatra i svojom obavezom prema ocu. Njegov bi ga tata, objašnjava, sigurno želio vidjeti sretnoga, a “nije sretan onaj tko živi u mržnji”. Nije lako, teško je, ali “svatko može naći put koji će ga odvesti dalje od mržnje”.Mnogi u Hrvatskoj – gledamo i ovih dana – taj put nisu uspjeli pronaći. Upravo suprotno, javno se overdoziraju netolerancijom, omrazama i pizmom.

 

Na žalost, mnogo je u Hrvatskoj onih koji se hrane mržnjom i gonjeni su negativnim emocijama. Zato se dvadeset godina po okončanju rata ponovno ovdje stvara ratno ozračje. Opet se maršira u vojnim uniformama i prijeti oružanim obračunima. Bojan Glavašević pledira da se prestanu voditi davno završeni ratovi, usto ratovi u kojima je Hrvatska pobijedila. Da, Hrvatska je pobijedila u ratu protiv velikosrpske agresije.

Na žalost, mnogo je u Hrvatskoj onih koji se hrane mržnjom i gonjeni su negativnim emocijama. Zato se dvadeset godina po okončanju rata ponovno ovdje stvara ratno ozračje. Opet se maršira u vojnim uniformama i prijeti oružanim obračunima. Bojan Glavašević pledira da se prestanu voditi davno završeni ratovi, usto ratovi u kojima je Hrvatska pobijedila. Da, Hrvatska je pobijedila u ratu protiv velikosrpske agresije

 

Ali, ovdje više nije riječ o tom ratu. U tom se pogledu mladi pomoćnik ministra branitelja jako vara. Više se ne radi o ratu protiv vanjske agresije. Ovdje se danas pokušava zametnuti rat protiv takozvanih unutarnjih neprijatelja. Danima već gledamo transparent pod kojim se prosvjed branitelja u Savskoj odvija: “1991. protiv JNA, 2014. protiv Jugoslavena”. Protiv Jugoslavena? U kojoj su ih to mišjoj rupi prosvjednici uspjeli pronaći!

 

Potpuno blesavu i bezobraznu optužbu da aktualna vlast izjednačava Domovinski rat s velikosrpskom agresijom zajedničkim snagama rabe kolovođe braniteljske pobune i šef HDZ-a Tomislav Karamarko. Lokalne mu uzdanice – nove snage HDZ-a? – prizivaju Bljesak i Oluju. Protiv koga bi se ta nova Oluja vodila? Nema više srpske pobune ni okupacije Knina. “Protiv koga bi se vodila?! Pa, protiv nas, hrvatskih građana, Hrvat na Hrvata”, komentira mi ovih dana jedan zagrebački taksist.

 

Srbi u Hrvatskoj objektivno više ne mogu predstavljati problem. Od mogućnosti da funkcioniraju kao remetilački faktor ni kamen na kamenu nije ostao. Hrvatska je danas jedna od etnički najhomogenijih država. Na braniteljsku populaciju iz državnog se budžeta izdvaja oko šest milijardi kuna.

 

Ali, legije onih koji bez neprijatelja ne mogu funkcionirati ubrzano traže nove kandidate za tu ulogu. Zato se Bojana Glavaševića, sina heroja Domovinskog rata i čovjeka koji je sve svoje snage stavio u službu branitelja, odjednom naziva četnikom. Cijela se aktualna vlast, kao i njeno biračko tijelo, sumnjiče kao nedomoljubni, izdajnički i antihrvatski. Ukupna se drugačije misleća Hrvatska proglašava neprijateljskom.

Nema za naciju važnijeg pitanja od onog hoće li je voditi snage kojima je mržnja jedino pogonsko gorivo ili oni kojima Hrvatska nije država divlje i razarajuće mržnje, nego – upravo suprotno – uređeni prostor civiliziranosti, pristojnosti i demokratskih sloboda

 

Iz takve perspektive zaista se protekli Domovinski rat može smatrati nezavršenim, kako neki glasovi iz braniteljskih redova uporno tvrde. Nezavršen im je zato jer je devedesetih napad Beograda na Hrvatsku onemogućio unutarhrvatski obračun. Recentna grozničava potraga za unutarnjim neprijateljem implicira da je velikosrpska agresija spasila Hrvatsku od građanskog rata. Da je nije bilo, Hrvati bi se tukli između sebe.

 

Kao što se sada, kad vanjske ugroze više nema, otvara unutarhrvatska fronta. Samo se iz tih, zbog povijesnih okolnosti neostvarenih namjera, Domovinski rat može smatrati nezatvorenim i nezaključenim. Odnosno, aktualni se događaji, koji dijele naciju i njene dijelove maksimalno, na posve izmišljenim temama nepodnošljivo antagoniziraju, vide kao nastavak proteklog rata.

 

Nastup Bojana Glavaševića i ohrabrujuća podrška koja ga prati znak su da za Hrvatsku ipak ima nade. Dileri mržnje vrlo su moćni, ali ni graditelji društva tolerancije i uvažavanja različitosti nisu slabi. To je danas glavna razdjelnica Hrvatske. Koja dolazi prije svjetonazorskih i političkih razlika, prije razvrstavanja na ljevicu i desnicu.

 

Nema za naciju važnijeg pitanja od onog hoće li je voditi snage kojima je mržnja jedino pogonsko gorivo ili oni kojima Hrvatska nije država divlje i razarajuće mržnje, nego – upravo suprotno – uređeni prostor civiliziranosti, pristojnosti i demokratskih sloboda.ƒ

 

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).