novinarstvo s potpisom
Lana Bobić
U javnosti se nerijetko čuje kako je protekla 2018. godina bila godina žena. Godina u kojoj su se ženski glasovi čuli snažnije i jače, godina u kojoj su pitanja nasilja nad ženama i neravnopravnosti žena i muškaraca bila među ključnim i u medijima najzastupljenijim temama bilo da spomenemo #MeToo pokret, [Read more…]
Pamtim da se na početku srpske (i crnogorske) agresije na Republiku Hrvatsku često spominjao slučaj vukovarskog novinara Stjepana Penića, mučki ubijenoga i izmasakriranoga u Dalju kod Osijeka. Franjevac Ljudevit Maračić podsjetio me da je Penićeva supruga u razgovoru za Veritas, mjesečnik franjevaca konventualaca, u svoje i u ime svojih triju kćeri dotadašnjim susjedima i ubojicama svoga muža poručila: “Mi vas ne mrzimo i sve vam opraštamo!” [Read more…]
Drago Pilsel
Pamtim da se na početku srpske (i crnogorske) agresije na Republiku Hrvatsku često spominjao slučaj vukovarskog novinara Stjepana Penića, mučki ubijenoga i izmasakriranoga u Dalju kod Osijeka. Pokojni franjevac Ljudevit Maračić podsjetio me da je Penićeva supruga u razgovoru za Veritas, mjesečnik franjevaca konventualaca, u svoje i u ime svojih triju kćeri dotadašnjim susjedima i ubojicama svoga muža poručila: “Mi vas ne mrzimo i sve vam opraštamo!” [Read more…]
U galeriji MORH-a “Zvonimir” u Zagrebu, u sklopu obilježavanja 20. obljetnice akcije ”Oluja” otvorena je izložba “Hrvatski ratni plakat u Domovinskom ratu”, izvijestio je Večernji list u ponedjeljak. Tom je prilikom ministar obrane Ante Kotromanović kazao: ”Dobro je da se svi podsjetimo da Hrvatska niti je željela rat, niti je tražila rat. A dobila je jedan brutalan rat. Sada smo pogledali te plakate koji su nas stvarno vratili u sjećanje od Vukovara do Dubrovnika”. [Read more…]
Očito su zastave pod kojima su dosad vodili rat protiv legalno izabrane vlasti jako olinjale. Nakon što je HDZ ovladao Vukovarom, čekićarski ustanak protiv ćirilice naglo je zamukao, više nema smisla.
Bojna protiv jugoslavena, programatska parola pod kojom je šator na Savskoj ustoličen, nekako se nije primila. Preočito je da nema veze sa stvarnošću. [Read more…]
Imam ili nemam mira? To me zaista muči. Ne prođe dan a da ne maknem nekoga sa mog Facebook zida. Ima dana kada ih ”pobrišem” više. Em konstatiram da je netko lajkao neki fašistički portal tipa Dnevno, em relativno miran i ne aktivan subjekt odjednom stane psovati mene jer ”mrzim državu i sve što je hrvatsko”, pa se pitam što je dotični uopće radio na mome zidu, em se agresija pojavljuje među komentatorima, pa se nakon oštrog starta i prema dobrim nogometnim uzusima odmah hvatam za crveni karton… [Read more…]
Ja ne mrzim – na tako imenovanom Facebook profilu podrške Bojanu Glavaševiću, kreiranom neposredno nakon njegova nedjeljnog intervjua HTV-u, roje se tisuće lajkova i pohvala. Mladi pomoćnik ministra branitelja postao je točka okupljanja svih koji se “zalažu za toleranciju, dijalog i konstruktivnu budućnost”. Lice Hrvatske koja ne mrzi. A i tata bi se imao razloga ponositi.
Sin legendarnog Siniše Glavaševića ima sve predispozicije da ga braniteljska populacija smatra svojim. Otac heroj Domovinskog rata, smaknut na Ovčari. Glas koji je u najtežim danima bio spona između Vukovara i ostatka Hrvatske. Mladi Glavašević puno poštovanje zaslužuje i načinom na koji se nosio sa svojom obiteljskom tragedijom. Izrastao je u obrazovanog i u akademskim krugovima cijenjenog mladog čovjeka.
Djeluje otvoreno, iskreno i toplo. Iako je u posljednjih mjesec dana izvrgnut strašnoj difamaciji i hajci, iako mu braniteljski prosvjedi pripisuju monstruoznu namjeru o izjednačavanju Domovinskog rata i velikosrpske agresije, nazivaju ga četnikom i traže njegovu smjenu, on svejedno veli: “Ljudi koji prosvjeduju, zaslužuju svačije poštovanje”.
Učinit će sve, tvrdi, da im pomogne. Navodi sve što je uradio i što do kraja mandata još kani napraviti. Nepravedno ga napadaju, ali ako će im biti lakše, neka se, kaže, iskale.
Bojan Glavašević ipak ima jednu opaku, fatalnu falinku. Koju mu njegovi kritičari ne mogu oprostiti i koja je glavni razlog njihovih bjesova. Zbog koje su ga proglasili neprijateljem i četnikom. On, naime, ne mrzi. Premda bi imao mnogo razloga za to. Pred kamerama jednostavno kaže: “I ja sam žrtva rata… znam odakle dolazi moja bol”. No iz toga ne slijedi osvetnički poriv, nego empatija prema svakom ratnom stradalniku.
S javnošću je podijelio svoju priču o tome kako se oslobodio mržnje. To na neki način smatra i svojom obavezom prema ocu. Njegov bi ga tata, objašnjava, sigurno želio vidjeti sretnoga, a “nije sretan onaj tko živi u mržnji”. Nije lako, teško je, ali “svatko može naći put koji će ga odvesti dalje od mržnje”.Mnogi u Hrvatskoj – gledamo i ovih dana – taj put nisu uspjeli pronaći. Upravo suprotno, javno se overdoziraju netolerancijom, omrazama i pizmom.
Na žalost, mnogo je u Hrvatskoj onih koji se hrane mržnjom i gonjeni su negativnim emocijama. Zato se dvadeset godina po okončanju rata ponovno ovdje stvara ratno ozračje. Opet se maršira u vojnim uniformama i prijeti oružanim obračunima. Bojan Glavašević pledira da se prestanu voditi davno završeni ratovi, usto ratovi u kojima je Hrvatska pobijedila. Da, Hrvatska je pobijedila u ratu protiv velikosrpske agresije.
Ali, ovdje više nije riječ o tom ratu. U tom se pogledu mladi pomoćnik ministra branitelja jako vara. Više se ne radi o ratu protiv vanjske agresije. Ovdje se danas pokušava zametnuti rat protiv takozvanih unutarnjih neprijatelja. Danima već gledamo transparent pod kojim se prosvjed branitelja u Savskoj odvija: “1991. protiv JNA, 2014. protiv Jugoslavena”. Protiv Jugoslavena? U kojoj su ih to mišjoj rupi prosvjednici uspjeli pronaći!
Potpuno blesavu i bezobraznu optužbu da aktualna vlast izjednačava Domovinski rat s velikosrpskom agresijom zajedničkim snagama rabe kolovođe braniteljske pobune i šef HDZ-a Tomislav Karamarko. Lokalne mu uzdanice – nove snage HDZ-a? – prizivaju Bljesak i Oluju. Protiv koga bi se ta nova Oluja vodila? Nema više srpske pobune ni okupacije Knina. “Protiv koga bi se vodila?! Pa, protiv nas, hrvatskih građana, Hrvat na Hrvata”, komentira mi ovih dana jedan zagrebački taksist.
Srbi u Hrvatskoj objektivno više ne mogu predstavljati problem. Od mogućnosti da funkcioniraju kao remetilački faktor ni kamen na kamenu nije ostao. Hrvatska je danas jedna od etnički najhomogenijih država. Na braniteljsku populaciju iz državnog se budžeta izdvaja oko šest milijardi kuna.
Ali, legije onih koji bez neprijatelja ne mogu funkcionirati ubrzano traže nove kandidate za tu ulogu. Zato se Bojana Glavaševića, sina heroja Domovinskog rata i čovjeka koji je sve svoje snage stavio u službu branitelja, odjednom naziva četnikom. Cijela se aktualna vlast, kao i njeno biračko tijelo, sumnjiče kao nedomoljubni, izdajnički i antihrvatski. Ukupna se drugačije misleća Hrvatska proglašava neprijateljskom.
Iz takve perspektive zaista se protekli Domovinski rat može smatrati nezavršenim, kako neki glasovi iz braniteljskih redova uporno tvrde. Nezavršen im je zato jer je devedesetih napad Beograda na Hrvatsku onemogućio unutarhrvatski obračun. Recentna grozničava potraga za unutarnjim neprijateljem implicira da je velikosrpska agresija spasila Hrvatsku od građanskog rata. Da je nije bilo, Hrvati bi se tukli između sebe.
Kao što se sada, kad vanjske ugroze više nema, otvara unutarhrvatska fronta. Samo se iz tih, zbog povijesnih okolnosti neostvarenih namjera, Domovinski rat može smatrati nezatvorenim i nezaključenim. Odnosno, aktualni se događaji, koji dijele naciju i njene dijelove maksimalno, na posve izmišljenim temama nepodnošljivo antagoniziraju, vide kao nastavak proteklog rata.
Nastup Bojana Glavaševića i ohrabrujuća podrška koja ga prati znak su da za Hrvatsku ipak ima nade. Dileri mržnje vrlo su moćni, ali ni graditelji društva tolerancije i uvažavanja različitosti nisu slabi. To je danas glavna razdjelnica Hrvatske. Koja dolazi prije svjetonazorskih i političkih razlika, prije razvrstavanja na ljevicu i desnicu.
Nema za naciju važnijeg pitanja od onog hoće li je voditi snage kojima je mržnja jedino pogonsko gorivo ili oni kojima Hrvatska nije država divlje i razarajuće mržnje, nego – upravo suprotno – uređeni prostor civiliziranosti, pristojnosti i demokratskih sloboda.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Uprkos opšteprihvaćenoj zabludi da je lako prepoznati psihopate, doktor Robert Her u svojoj studiji sa krakterističnim naslovom ‘‘Bez savesti“ iznosi zastrašujuće podatke kako psihopate često izgledaju i ponašaju se kao sasvim normalne osobe. Psihopate su sasvim dobro prilagođene sredini u kojoj žive, sa savršenom mimikrijom ponašanja, prihvaćeni kao uzorni građani, uspešni biznismeni, porodični ljudi, sve do onog časa, kada u određenim okolnostima ne otkriju svoju pravu prirodu, nasilničku, bezdušnu, kada se ne otkrije krupan nedostatak koji je deo njihove konstitucije – da su ljudi ‘‘bez savesti“.
Lako vas mogu prevariti pri prvom susretu. Neki od njih deluju šarmantno, inteligentno, njihova patologija ostaje sakrivena. Šizofreničari se mnogo lakše odaju, dobijaju status bolesnika, prihvataju lečenje. Ljudi bez savesti su nevidljivi, neprepoznatljivi u mnoštvu, dok ih ne potkaže njihova sujeta, ambicioznost, nedostatak saosećanja za druge, potpuno odsustvo empatije, nesputana agresivnost.
Po nekim procenama, za koje se može reći da su verodostojne, blizu deset procenata stanovništva ima ovu vrstu skrivenog poremećaja ponašanja, onu vrstu patologije koja, pre ili kasnije, izbije na površinu u nekim manje ili više dramatičnim situacijama.
Biti osoba bez savesti nije samo metafora za pojedine oblike asocijalnog ili neprilagođenog ponašanja. To je ona vrsta prikrivenog odnosa prema drugima koja predstavlja pravu tempiranu bombu za sredinu u kojoj ličnost bez savesti živi, opasnost za porodicu, prijatelje, za politički i socijalni sistem. Ljudi bez savesti, upravo zato što su važne osobine njihovog karaktera beskrupuloznost i bezobzirnost, uspevaju u političkim karijerama, uspinju se nezaustavljivo, uporno i bez milosti do samog vrha vlasti.
A kada zasednu na vrhu, čitav politički sistem biva korumpiran patologijom. Jednom se domogavši vlasti, oni postaju opasnost za sve čega se dotaknu. Njihova vladavina se najčešće završava opštom tragedijom jer vlast dragovoljno ne napuštaju ako su je već jednom osvojili, ne napuštaju je bez velikih žrtava i stradanja, ponekad i planetarnih razmera.
O psihopatologiji koja dolazi sa najvišeg nivoa vlasti mogli smo se uveriti u ratnim devedesetim godinama. Takva psihopatija povremeno je dostizala razmere kakve znamo iz kinotečkih filmova i udžbenika istorije o Nemačkoj sredinom tridesetih i početkom četrdesetih godina. Naša, srpska psihopatija sa početka devedesetih potvrđuje kako čitava društva postaju psihopatska pod uticajem svakodnevne propagande, kontrolisanih medija i kvazipatriotizma, kada se psihopatija pretvara u državni projekat, podržan od uticajnih itelektualaca, crkvenih krugova i svemoćne vlasti.
Naravno, psihopatije je bilo i u srpskom okruženju, ali masovne mitinge, podrške Vođi koji je na izborima pobeđivao sa 103 procenata glasača, paravojne formacije koje su predvodile osvedočene psihopate, to je ipak najvažnije obeležje tadašnje srpske politike na početku raspada Jugoslavije.
Kriminalna psihopatska politika spuštena sa vrha političke vlasti u narod, u mase, pravi je primer kako pojedinci delujući u ime svog naroda svaljuju na čitavu zajednicu kolektivnu krivicu, kako je uvaljuju u zločinačke poduhvate koji će na žalostan način obeležiti njenu noviju istoriju. To je poučna slika do čega psihopate, ljudi bez savesti, kako se psihijatrijski definišu, mogu dovesti čitave države, obeležiti ih kao parije među narodima i privesti do ivice moralne, političke i ekonomske kataklizme.
Još uvek nedostaju stručne, detaljne analize ovog perioda, koje se neće baviti samo analizom jedne štetne i opasne politike nego i njenom psihopatološkom suštinom. Nama takva analiza nedostaje, a bila bi važna, jer bi objasnila na pravi način mnoge nerazumne postupke, mnoge strašne zločine, za koje se često, bez pravog pokrića, govori i piše kako su ‘‘iracionalni“.
Priča o opasnostima pojedinačne i kolektivne patologije nije do kraja i sasvim uverljivo ispričana. Ljudi bez savesti, patološke moralne konstitucije, svuda su oko nas. Obično ih ne prepoznajemo jer oni uspešno prikrivaju svoju psihičku deformaciju, svoju opasnu paranoju.
Ali u konfliktnim situacijama, a takve su na ovim balkanskim prostorima česte, ovi defektni tipovi se razotkrivaju, stupaju u prve borbene redove, pretvaraju se u pse rata puštene sa lanca, postaju izvršioci najtežih ratnih zločina. Svuda su tamo gde se bez milosti ubijaju civili, likvidiraju ratni zarobljenici, spaljuju do temelja čitavi gradovi i sela. Ljudi bez savesti su po prirodi stvari patološki zločinci.
Mnogi od njih izbegnu suđenja i kazne koje su zaslužili. Povlače se u anonimnost civilnog života. Ali oni su tu. Čekaju novu priliku. I stalno valja imati na umu, nikako se ne sme zaboraviti, kako deset procenata stanovništa čine upravo ljudi bez savesti, patološki tipovi. Opreznost nam je neophodna. Ali ni opreznost najčešće ne pomaže. U vremenima kada nadvladaju mržnja i sila, kada se zločin proglašava za herojstvo, a nedostatak savesti za vrlinu, oni su ti koji određuju poredak stvari. Vremena u kojima odlučuju i deluju ljudi bez savesti su mračna vremena bez stida i kajanja.
Gospićko-senjski biskup Mile Bogović izjavio je kako se osobno zauzima za zaštitu ćirilice kao kulturnoga dobra, ali ne na način da ”bude sredstvo za nastavak agresije na Hrvatsku”, a katoličke i pravoslavne vjernike pozvao je da ničim ne pridonose ”trovanju” međunacionalnih i međuvjerskih odnosa.
”Neki svjesno nastavljaju agresiju na Hrvatsku protiv želje većine srbijanskog naroda u Hrvatskoj”, stoji u izjavi za Hinu biskupa Bogovića.
Reagirao je time na tvrdnje predsjednika Srpskog narodnog vijeća i SDSS-ovog saborskog zastupnika Milorada Pupovca da se uništavanje dvojezičnih ploča u Vukovaru, Krnjaku i Udbini događa ”voljom pojedinih političkih centara u suradnji s pojedincima iz Katoličke crkve jer su odlučili vratiti Hrvatsku unatrag i upropastiti ono što je stvarano godinama”.
”Nemam nikakve veze s razbijanjem dvopismenih ploča na Udbini, kao što nisam imao nikakve veze s njihovim postavljanjem. Ne trebam s time ni imati veze, ali treba to reći kao odgovor onima kojima nisu potrebni nikakvi dokazi da drugoga optuže”, rekao je Bogović.
Ističući kako je današnjica ”vrijeme dirigiranih provokacija”, biskup je preporučio svima kojima je stalo do hrvatske države ”da vode računa kako su i dalje njihovi saveznici oni koji su se pod svojim znakovima i simbolima borili za tu državu, a ne oni koji su je, opet pod svojim znakovima i simbolima, napadali i rušili”.
”Ako hrvatskoj Vladi to nije važno, onda sama potiče stvaranje udruga za zaštitu Hrvatske od njezine Vlade. To je najgore što bi nam se moglo dogoditi, a ipak se događa. Tome služe i svagdanje provokacije, navodno za zaštitu ćirilice”, zaključuje Bogović.
HINA/AUTOGRAF
