Mirotvorci će umrijeti prvi

Danas, na dan kad pišem tekst, ubijen je Josip Reihl-Kir. Usmrćen je policajac koji je samo želio mir u ratom inficiranoj Hrvatskoj. Na mjesto njegova ubojstva ne odlaze državne delegacije, ne posjećuje ga skrušena Predsjednica u crnini s buketom u ruci dan prije drugih, jer drugih nema i neće ih ni biti.

Po njemu se ništa ne zove i neće zvati. On je bio od kova onih krajnje nepoželjnih i pred rat, i u ratu, a ovakvoj Hrvatskoj i u miru. Mirotvorci umiru prvi.

Reihl-Kir je umro dva puta. Na dan kad je ubijen, a onda drugi puta kada su zatrta sva sjećanja na njega. Nerazjašnjen je, da li slučajno, taj zločin nad njim kao i onaj nekoliko godina kasnije, u Gospiću, kad je ubijen Milan Levar. S njima je u grob otišla i istina. Ako ih spominjete danas propitujući situacije što su ratu prethodile, čekaju vas sankcije.

Na mjesto ubojstva Josipa Reihl-Kira ne dolaze državne delegacije, ne posjećuje ga skrušena Predsjednica u crnini, s buketom u ruci, dan prije drugih, jer drugih  nema i neće ih ni biti … Po njemu se ništa ne zove i neće zvati. On je bio od kova onih krajnje nepoželjnih i pred rat, i u ratu, a ovakvoj Hrvatskoj i u miru. Mirotvorci umiru prvi

Svjedoči uostalom o tome i primjer zagrebačkoga profesora informatike Marka Šolića iz Osnovne škole ”Matija Gubec”. Šolić je zaradio opomenu pred otkaz jer je na društvenim mrežama kritizirao, što bi rekao predsjednički kandidat Miroslav Škoro – svetinje. Formalno mu je opomena dana jer u autobusu nije pazio na djecu, već pisao post. Nije nego!

Na povratku sa izleta u Vukovar, koji je obavezna destinacija osmih razreda u Hrvatskoj (mi, riječka djeca socijalizma, nismo imali obavezne ratne destinacije; nas je vodilo na Plitvice, u Trakošćan, na Rab, Zeleni vir …) drznuo se mlađahni profa kritizirati “vodiče” kroz Vukovar koji klincima jednostrano tumače zbivanja iz ranih devedesetih. Ljude koji djeci u pubertetu potpuno nekritički govore o ratu uopće i ratnome Vukovaru.

Uvjeren kako je famozni članak 133. Krivičnoga zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavija otišao u grob s pokojnom zemljom, profesor informatike slavljen zbog, njegovom zaslugom vanserijski opremljenog informatičkoga kabineta u spomenutoj školi, samoubilački se raspisao po povratku iz Vukovara na Faceu i preko noći od slavljenog učitelja, člana Mense, postao persona non grata u svojoj sredini.

Kritičan pristup priučenih vodiča hrvatskih osnovnoškolaca tumačenju rata, ali i spominjanje 1. srpnja 1991. ubijenog Josipa Reihl-Kira umalo su ga stajali posla, usprkos tome što svi znamo kako su dobri učitelji informatike u nas deficitaran kadar. Onih koji žive na kapitaliziranju učešća u ratu imamo, nažalost, viška. Njihov broj, blago nama, iz dana u dan raste i četvrt stoljeća od okončanja svih sukoba. Proizvodnja branitelja ni iz čega najslavniji je naš izum, gotovo hrvatski perpetuum mobile.

Profesora koji se drznuo kritizirati cinkao je portal Narod.hr. Ravnateljica škole pravdala je Narodu “blagu” kaznu profi time što joj, eto, formalno pravna procedura daje samo tu mogućnost. Odlučila ga je kazniti zato što je pisao i dizao post na Facebook u autobusu, pa nije bio usredotočen na djecu i skrbio o njihovoj sigurnosti po povratku s terenske nastave.

”Kad izbije rat, prva žrtva je istina”, napisao je još davne 1917. godine američki senator Hiram Johnson, a u nas se ona, da bi se valjda djeca pripremala za neke nove sukobe i ratove, sistematski potire i ubija i danas ogromnom količinom laži o prošlome sustavu i neshvatljivim prešućivanjima dijelova Domovinskoga rata koji ne ide u prilog pobjedničkom narativu

Trebao joj je odgovoriti da je po povratku s terenske nastave radio. Imao oglednu nastavu u autobusu o tome kako informatičko znanje praktično upotrijebiti ne bi li razvio kritičko mišljenje učenika

Važeći propisi i procedura ničim ne priječe profesora da kritički promišlja terensku nastavu i na svom Facebook zidu objavi stav, pa se sirota ravnateljica morala dovijati izmišljenim razlozima za kaznu. Kakvu poruku djeci šalje ravnateljica škole? Što drugo nego da je u redu lagati i izmišljati kad se štite “svetinje”.

Pedagoški opravdano, nema što! Tko je vidio djecu upozoriti na to da HOS-ovci i nisu baš bili regularna vojska i heroji i da je Josip Reihl-Kir moguće stradao zbog svog mirotvorstva koje nije odgovaralo hrvatskoj strani.

”Kad izbije rat, prva žrtva je istina”, napisao je još davne 1917. godine američki senator Hiram Johnson, a u nas se ona, da bi se valjda djeca pripremala za neke nove sukobe i ratove, sistematski potire i ubija i danas. Čini se to ogromnom količinom laži o prošlome sustavu i neshvatljivim prešućivanjima dijelova Domovinskoga rata koji ne ide u prilog pobjedničkom narativu.

Primjer profesora Marka Šolića, o čijem se slučaju ni ministrica znanosti i obrazovanja u nedavnom televizijskom gostovanju kod Stankovića nije usudila decidirano odrediti, najbolje govori o tome.

Smrti Levara i Reihl-Kira ostat će prekrivene velom tajne, narod (ne samo onaj koji čita Narod.hr), već je dobrano prepariran tokom tri desetljeća, navijačke skupine istrenirane za agresivnost nad drugačijima, Europa nam sve više miriše na Weimar, a Hrvatska ponovo na krivoj strani (”Loše sluge loših gospodara”, rekao bi loš predsjednički kandidat). Sve može ispočetka. Spremni smo. Mirotvorci će umrijeti prvi

Zato je valjda bez ikakve opomene prošao trener koji je vodio splitske dječake (od deset do trinaest godina) na nogometni turnir u Barcelonu i tamo ih, nakon što su pobijedili srpsku momčad istoga uzrasta, poticao da skandiraju ustaški pozdrav “Za dom spremi”.

Portal Narod.hr u tom činu ne vidi vjerojatno ništa sporno, pa i ne traži obrazloženje od rukovodstva kluba! To su, nakon što je Peđa Grbin iz SDP-a podigao kratki video sa strašnim skandiranjem splitskih mališana nakon finala, zatražili drugi novinari. Iz uprave kluba “Poljičanin” Nikola Mužinić poručio je: Da za dom nismo bili spremni, doma imali ne bi!” I nikome ništa!

Štoviše, Predsjednica je za prijem na Dan državnosti, valjda da parira Škori i “njegovim svetinjama koje po njemu zakonom treba propisati”, goste dočekala Thompsonovom pjesmom u kojoj se tuđi teritorij svojata kao naš.

Smrti Levara i Reihl- Kira ostat će prekrivene velom tajne, narod (ne samo onaj koji čita Narod.hr) je već dobrano prepariran tokom tri desetljeća, navijačke skupine istrenirane za agresivnost nad drugačijima, Europa sve više miriše na Weimar, Hrvatska ponovo na krivoj strani (”Loše sluge loših gospodara”, rekao bi loš predsjednički kandidat). Sve može ispočetka. Spremni smo. Mirotvorci će umrijeti prvi.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ ŽIRO RAČUN: HR8923600001102715720, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA O RAČUNU KLIKNITE OVDJE.

 

Još tekstova ovog autora:

• Mali, a veliki Kostelići
• Kako rimovati ”mati” s ”klati”?
• Uporna reciklaža ustašluka uzetog sa smetlišta povijesti
• Smrt u skladu s protokolom?
• Cijepim se, dakle postojim?
• Koja je jačina udarca primjerena djetetu?
• Brutti, sporchi e cattivi kontra ”političkoga divljaka”
• Moralna poduka bjegunca Mamića i negativca Sesse
• Ministarske šume, najljepša vam hvala…
• Stručnjak za pobačaj “zalutao” u osnovnu školu?

» Svi tekstovi ovog autora