novinarstvo s potpisom
Tomislav Jakić
Dvadesetoga dana sedmoga mjeseca u godini Njemačka se neizostavno sjeti ljudi koji su potkraj Drugoga svjetskog rata pokušali atentatom na Hitlera i državnim udarom prekinuti sve veća razaranja i zaustaviti dalje ubijanje. Claus von Stauffenberg, oficir Wehrmachta s crnim povezom preko oka, poznat je od prije nekoliko godina i najširoj publici u svijetu, otkako ga je u holivudskoj verziji zavjere od 20. srpnja utjelovio Tom Cruise. [Read more…]
Bio sam u Beogradu radi ispraćaja drage nam Borke Pavićević, čuli su to kolege sa RTS-a i pozvali me da, još jednom, nastupim u vrlo gledanoj emisiji ”OKO”. Dok sam govorio u studiju, dobio sam priliku kazati nekoliko riječi o tome zašto je Borka bila važna nama u Hrvatskoj. Pošto se razgovor približavao kraju, naveo sam samo jednu stvar od mnogih o kojima ćemo (budete li mogli, dođite!) ove srijede 10. srpnja u 19 sati čuti na komemoraciji u Novinarskom domu u Zagrebu: [Read more…]
Danas, na dan kad pišem tekst, ubijen je Josip Reihl-Kir. Usmrćen je policajac koji je samo želio mir u ratom inficiranoj Hrvatskoj. Na mjesto njegova ubojstva ne odlaze državne delegacije, ne posjećuje ga skrušena Predsjednica u crnini s buketom u ruci dan prije drugih, jer drugih nema i neće ih ni biti. [Read more…]
Borka Pavičević
U korijenu njezinog imena sadržana je borba. Pratila ju je cijelog života, uklesana u onom ponosnom čelu, zakačena o nabore njezinih izvanvremenskih haljina. [Read more…]
Foto: Wikipedia
”Izvršitelj tog ubojstva služi svoju zatvorsku kaznu, ali pravda neće biti zadovoljena dok joj ne bude priveden i naručitelj”, rekao je osječki gradonačelnik Ivan Vrkić na ”Akademiji” održanoj u srijedu 1. srpnja u znak sjećanja na Josipa Reihla-Kira, ubijenog načelnika osječke policije na ulazu u prigradsko naselje Tenja, na jučerašnji dan 1991. godine te za iduću godinu najavio i uključenje Grada u obilježavanje 25. obljetnice tog tragičnog događaja. [Read more…]
I Zagreb ima svoje tajne. Evo jedne od njih, kao stvorene da po njoj neki od zagrebačkih književnika napiše priču koja će ući u čitanke za sedme razrede osnovnih škola: kada navrše dvanaestu, sve zagrebačke frajlice na godinu dana ponesu isto ime i prezime. Ono ime s kojim su ih roditelji poslali u svijet, kao i prezime što su ga naslijedile od svojih djedova i pradjedova, rjeđe od baka i prabaka, čekat će ih sljedećih 365 dana i bit će im vraćeno tek kada navrše trinaestu.
Dok god im je dvanaest, što je doba kada zagrebačke frajlice, obično, idu u sedmi razred, dobivaju prve mjesečnice, zaljubljuju se u starije dečke i hvata ih ona rana pubertetska religioznost, pa se rastaju od Barbi i Kena i spoznaju Isusa i njegovu majku, njihovi očevi svaku noć sanjaju isti san.
Svaki otac zagrebačke dvanaestogodišnje frajlice sanja kako mu na Sljemenu, u šumi blizu planinarskoga doma Adolfovac, ubijaju dijete. Ujutro se, međutim, ne sjeća svoga sna. Samo je umoran, zabrinut i nesretan, samo ne zna šta mu je. Ni župnik ni psihijatar ne znaju što mu je. Nitko ne zna što je to s očevima zagrebačkih dvanaestogodišnjakinja, zašto je tako velika i strašna njihova muka, što ih to razlikuje od očeva pulskih, riječkih, bečkih ili kijevskih frajlica.
Tajna je, kao i sve tajne, vrlo jednostavna: sve one nose isto ime. Tek ako dožive trinaestu, bit će im vraćena njihova rođena i naslijeđena imena. Tako je to kada se rodiš i odrastaš u Zagrebu. Tako je to kada ti se u Zagrebu rađaju i odrastaju ženska djeca.
”Inicijativa mladih za ljudska prava” predlaže da se jedan mali, ali vrlo vidljivi park na Trešnjevci nazove imenom Aleksandre Zec i njezine pobijene i etnički počišćene porodice. Ime Aleksandre Zec veliko je, vrlo obuhvatno ime.
Prvu zagrebačku frajlicu koja ga je ponosno nosila (kako su je zvali u školi? Saša? Zečica? Aleksandra?) ubili su na Sljemenu, na tom zagrebačkom ljupkom Adolfovcu, ljudi čija imena ne smijemo spominjati dok su živi jer bismo po hrvatskim zakonima bili kažnjeni kada bismo napisali ili javno izjavili da su oni ubili Aleksandru Zec.
A jesu je ubili, to su i priznali, i nakon priznanja su neki od njih bili odlikovani za ”junački čin u ratu”, proizvedeni u tjelesne čuvare jednoga hrvatskog predsjednika (samim tim i svih hrvatskih predsjednika), unaprijeđeni u vojne činove, umirovljeni kao junaci koji su bili na pravoj strani u jednome ratu… Može li se, međutim, jedan sasvim mali zagrebački park nazvati imenom Aleksandre Zec?
Milan Levar nije pobjegao iz Gospića kada je njegov grad napala JNA. Nije bježao ni kada su ga opsadili Srbi iz okolice, opijeni vojnom snagom svojih pokrovitelja, ali nije bježao ni kada je Gospić stao da brani general koji je generalu Petru Stipetiću u lice rekao da priznaje samo jednog hrvatskog generala, onoga koji je nosio pseudonim Drinjanin, generala Vjekoslava Maksa Luburića, dakle. I doista, taj je gospićki general, onako luburićevski, svojeručno ubijao civile.
Umjesto da bježi, Milan Levar je branio svoje pravo da živi u Gospiću, u Lici i u Hrvatskoj, ali i svoje pravo da ne bude suučesnik u zločinu. Protiv zločinaca je svjedočio u Haagu, te su ga poslije rata, za vrijeme vladavine Stipe Mesića i Ivice Račana, ubili u njegovu dvorištu, pred očima rođenog sina. Ubojice Milana Levara strateški su zatajene, navodno nisu pronađene.
Njihova imena su nacionalna tajna, kao što tajnom jesu i imena ubojica Aleksandre Zec. Može li se ijedna ulica u Zagrebu zvati imenom Milana Levara, kao što je predložila ”Inicijativa mladih za ljudska prava”?
Josip Reihl-Kir bio je nevjerojatno hrabar čovjek, spreman dati život da spriječi rat. Njegov ubojica htio je rat. Rat su htjeli oni koji su ubojici Reihl-Kira odbijali suditi ili su ga odbijali uhititi i tisuću i prvi put bi ga pomilovali nakon što bi bio tisuću puta osuđen. Za Josipa Reihl-Kira se, kao u nekoj antičkoj tragediji ili kao u lijepoj hrvatskoj priči, koja bi svakako trebala ući u čitanke, napisana perom nekoga od značajnih hrvatskih književnika, borila lavovski njegova žena Jadranka. Može li se ijedna ulica u Zagrebu zvati imenom Josipa Reihl-Kira?
Slobodan Budak bio je odvjetnik. Zagreb je grad nekih velikih odvjetnika, ali Budak je i među njima bio poseban: 1972. je kao tužitelj dao ostavku, demonstrativno odbivši da sudjeluje u progonu studenata i nabijeđenih neprijatelja tekovina revolucije, bratstva i jedinstva, Jugoslavije i koječega što je u to vrijeme bilo sveto. Ako ćete koga linčovati, možete, evo, mene. Tako im je, otprilike, poručio.
Četvrt stoljeća kasnije kao da mu je želju ispunio jedan od hrvatskih heroja iz Hercegovine, duhovni pokrovitelj intelektualnog društva iz ”Petoga dana” HTV-a, koji je u hotelu Intercontinental tukao Slobodana Budaka. I zbilja ga je imao zašto tući: braneći tokom devedesetih sve ugrožene i napadnute, odvjetnik Budak je već drugoj državi nudio sebe ako joj već trebaju otkinute ljudske glave.
Takav je posao advokata pred komunističkim ili fašističkim režimom. Budak ga je shvatio vrlo ozbiljno i bio je među onim vrlo rijetkim ljudima iz Hrvatske i iz cijele bivše Jugoslavije čija se imena mogu spomenuti u istoj knjizi, istom odlomku i rečenici s imenima Andreja Saharova, Vaclava Havela. Adama Michnika… Može li se ijedna ulica u Zagrebu zvati imenom Slobodana Budaka?
Vladimir Primorac, sudac Okružnog suda u Zagrebu, 1972. odbio je osuditi Vladu Gotovca jer je smatrao da pjesnik Gotovac nije prekršio nijedan zakon tadašnje SFRJ. Zakoni su, naime, u svakoj ili skoro svakoj državi takvi da po zakonu nevini nikako ne mogu biti krivi. Krivim ih čine režimu podložni suci, a Primorac je to odbio biti, pa je istjeran s posla i završio kao disident.
Jedan hrvatski predsjednik, a s njim i svi budući hrvatski predsjednici, dok god hrvatsko sudstvo ne prizna vlastiti krimen, mislio je da će Vladimir Primorac usklađivati za njega zle nakane s dobrim zakonima, nakon što je to 1972. odbio raditi za Tita. Primorac ga je odbio i godinama je u novinskim člancima branio Hrvatsku od loših hrvatskih sudaca i njihovih mračnih pokrovitelja. Može li se ijedna ulica u Zagrebu zvati imenom Vladimira Primorca?
Ne može, ne može, ne može, ne može i ne može. Oni koji imaju pravo imenovanja na ovaj su ili onaj način solidarni s onima protiv kojih su govorili i djelovali Vladimir Primorac, Slobodan Budak, Josip Reihl-Kir, Milan Levar. Zbog njih imena ubojica Aleksandre Zec u Hrvatskoj se ne smiju spominjati, dok god su ubojice žive. Tek kada neki od njih umre, ime mu postaje javno.
Ali to ne znači da i mi nemamo pravo na svoje snove. Negdje postoji i Zagreb u kojem Aleksandra Zec ima svoj park, grad u kojem se ulice drukčije zovu i u kojem zidovi ne viču protiv Srba i Cigana (Mamiću Srbine! Mamiću Cigane!). U tom Zagrebu može se živjeti samo ako se u svakom trenutku zna koliko se ovaj Zagreb od tog Zagreba razlikuje. U tome je smisao ovakvog imenovanja.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
Nasuprot onima koji ‘‘ne vole ni h od Hrvatske“ postoje, srećom, i oni koji obožavaju h od bilo čega. Spremni su podmetnuti drago slovo gdje god se za to ukaže prilika, pa se tako valjda i davno obećana hrvatska bajka preobrazila u hrvatsku hajku, više-manje kontinuiranu formu društvenih zapleta na ovim prostorima, a u njenom zadnjem uprizorenju umjesto Snjeguljice i sedam patuljaka u nosećim rolama nastupaju Stožer i devet registara.
Aktivisti ‘‘Stožera za obranu hrvatskog Vukovara“ od srijede ordiniraju pred zgradom Sabora i prikupljaju potpise uvaženih zastupnika ne bi li najviše političko tijelo donijelo odluku o objavi ‘‘devet registara“, dosad (izgleda) strogo čuvanih lista s imenima domaćih izdajnika, udbaša, agresora i dezertera. ‘‘To je prvi korak prema lustraciji“, naglasio je predsjednik Stožera Tomislav Josić dodajući kako cjelokupna operacija, između ostaloga, ima za cilj podignuti poljoprivredni potencijal domovine, naime – ‘‘razdvojiti žito od kukolja“.
Kakve će mjere ‘‘lustracije“ biti provedene nad ‘‘kukoljem“ zasad nije precizirano, no pretpostaviti je da prvaci iz Stožera, koji tako zdušno prizivaju povratak slavnih devedesetih, kane slijediti tradiciju tadašnjeg odnosa prema službeno verificiranim nitkovima: jedni će vjerojatno biti posipani katranom, perjem i krupnijim kamenicama, drugima će se uskratiti mogućnost bilo kakvog javnog djelovanja, dok će treći, radi dugoročnih interesa zajednice, možda biti lustrirani poput Milana Levara ili Josipa Reihl-Kira.
U svakom slučaju, domoljubi iz Stožera zahtijevaju da se, uz popise udbaša, komunista, ratnih zločinaca i hulja slične vrste, hitno objave registri ‘‘svih državljana RH koji su bili pripadnici agresorske vojske“, zatim ‘‘svih političara i državnih dužnosnika od 1991. do 2013. koji su mogli, a nisu se uključili u obranu Hrvatske“, te naposljetku i ‘‘svih koji se nisu odazvali mobilizaciji u obrani Hrvatske u Domovinskom ratu“.
Taj sam! – sijevnulo mi je kroz glavu na spomen zadnje kategorije. A istoga trena u meni se razbudio odgovoran građanin, duboko odan načelima transparentnog društva. Nije li, vodeći računa o dobrobiti žita, primjerenije samoinicijativno se deklarirati kao dezerter, nego čekati okončanje zakučaste demokratske procedure nakon koje će moje ime – bez sumnje zasluženo – osvanuti na listi srama? Uostalom, u tolerantnom društvu i kukolj treba naći svoje mjesto pod mlatom.
Istini za volju, odmah sam počeo premišljati i o implikacijama takvog čina na moju intimu. No tada me netko s leđa odlučno kucnuo po ramenu.
‘‘Radije to učini sam, momče“, rekla je meni nepoznata ženska osoba raščupane frizure, hipnotizirajući me mrzloplavim pogledom. ‘‘Bolje se među dezertere javiti kao dragovoljac, nego čekati prisilnu mobilizaciju.“
‘‘A vi ste…?“, upitao sam zbunjeno.
‘‘Ne nastupam javno pod punim imenom“, rekla je. ‘‘Možeš me zvati gospođa Savjest.“
‘‘Vi ste također iz Stožera?“
‘‘Dopisni član, recimo“, osmjehnula se. ‘‘Samo hrabro, momče! Možda će tvoj primjer slijediti i ostali hrvatski kukolj, pa nam potpisi saborskih zastupnika neće ni trebati.“
Sjećam se kao da je bilo danas, dezertirao sam 31. prosinca 1993., kukavički zbrisavši pred dvojicom vojnih policajaca, koji su me bezuspješno jurili kolima nekih pedesetak kilometara, što je gospođi Savjest, jasno sam uočio, bilo do detalja poznato. Uhapsili su me pet dana kasnije – doduše, nakon što sam im javio gdje se nalazim i poručio da ne kanim dobrovoljno doći u vojarnu – a zatim pospremili na neko vrijeme u zatvor, te ispratili u toplo okrilje jedne gardijske brigade.
‘‘Strogo uzevši“, ipak sam vrdao pred sugovornicom, ‘‘to nije bila normalna mobilizacija. Mislim, išli su me strpati u uniformu zbog one slike Vrhovnoga komandanta koji se valja u krevetu s Vrhovnim komandantom agresorske vojske…“
‘‘Što tu ima nenormalno?“, čudila se.
‘‘Zašto bi dužnost prema domovini bila isporučena kao kazna?“, trsio sam se.
‘‘Hajde, hajde, to su jeftine izlike“, obrecnula se gospođa Savjest. ‘‘Istina je da te nije bilo briga. Pošteno je priznati da ti je do Hrvatske bilo stalo koliko i do lanjskog snijega.“
‘‘Oprostite, gospođo“, primijetio sam, ‘‘u mome kraju snijeg skoro nikad ne pada. A i kad padne, mi mu se iskreno radujemo, makar bio lanjski.“
‘‘Nemoj retoričkim trikovima bježati od suštine“, rekla je.
‘‘U suštini sam ja tu vojnu obavezu ipak odradio“, meškoljio sam se. ‘‘A nisu me ni upisali u registar branitelja! Što ako sutra osvanem na drugome popisu, a onda me netko prokaže kao lažnog dezertera?“
‘‘A što je ovo, momče?!“, uzviknula je gospođa Savjest i, trznuvši rukom kao da izvlači revolver, pružila mi požutjelu novinsku stranicu. Jedan pogled na pohabanu tiskanu građu bio je dovoljan da mi se zaljulja pred očima.
‘‘U pičku materinu!“, zgrozio sam se.
Novinski corpus delicti nosio je u zaglavlju davni datum, 24. srpnja 1991. Pa ispod toga masni nadnaslov: ‘‘Pjesma u dezertercu“. Pa ispod još masniji naslov: ‘‘Dezerteri svih zemalja, ujedinite se!“ Pa ispod stihotvorina otisnuta krupnim slovima, preko čitave stranice, sve uz crtež prokletog Švejka.
‘‘Ne samo da si pribjegao sramotnome dezerterstvu“, siktala je gospođa Savjest, ‘‘nego si još pozivao i druge da to čine! Bio si dezert-agitator, gade!“
Stropoštao sam se na koljena, pao za domovinu, takoreći, obgrlio gležnjeve gospođe Savjest i prepustio se katarzičnim jecajima. Bile su to suze olakšanja, čitaoče. Gmižući kao okorjela pobjegulja, mislio sam na čeličnu riješenost žitobrana iz Stožera, formacije koja će – kako joj sam naziv kaže – učiniti sve da dane mira proživimo u ratnom stanju i tako nacionalnom biću vratimo dostojanstvo. Najmanje što ti vrijedni ljudi zaslužuju je da znaju s kim ne mogu računati. Oslobođenom, očišćenom, polulustriranom ostaje mi jedino da, pretiskujući svoje staro rimovano nedjelo, pozovem hrvatski kukolj na kolektivno autanje.
Ja sem dezerterec, dezerterec,
domovine sin!
Imel jesem jen šinjel,
al ga više nisem štel.
Ja sem dezerterec, dezerterec,
domovine sin!
Imel jesem jen pištol,
ak ga najdeš, bil bu tvoj.
Ja sem dezerterec, dezerterec,
domovine sin!
Imel jesem avtomat,
ni mi trebal takšen svat.
Ja sem dezerterec, dezerterec,
domovine sin!
Imel jesem tromblon drag,
hitil sem ga, zel ga vrag.
Ja sem dezerterec, dezerterec,
domovine sin!
Imel jesem min-bacač,
dal ga za sto jezerač.
Ja sem dezerterec, dezerterec,
domovine sin!
Imel jesem bombi pet,
naj bo z njima rušil klet.
Ja sem dezerterec, dezerterec,
domovine sin!
Z kmicom sem napustil puk,
tražiju me, svugde muk.
Ja sem dezerterec, dezerterec,
domovine sin!
Dojdi mreti, čujem glas,
morti budem – posle vas.
Ja sem dezerterec, dezerterec,
domovine sin!
