Mjesto ”mučenice Rijeke” u Orbanovom nacionalizmu

”Mučenica Rijeka” naslov je izložbe koja još uvijek traje u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja u Rijeci (autorica Tee Perinčić i Ana-Marije Miličić). Atribut ”mučenica” gradu Rijeci pripisao je pjesnik i protofašist Gabriele D’Annunzio, kojeg su talijanski niži časnici, nezadovoljni ishodom Prvog svjetskog rata i neostvarenim obećanjem da će Italiji za ulazak u rat pripasti Istra i Dalmacija, postavili na čelo pohoda na Rijeku, prve manifestacije fašizma u Europi dvadesetog stoljeća.

Taj se pokret nazvao ”arditizam” i pretendirao je, nakon marša na Rijeku, da će krenuti na Rim i osvojiti vlast tjerajući s nje talijansku liberalnu buržoaziju, a D’Annunzio je trebao svojom karizmom omogućiti da se taj plan ostvari i da se Rijeka inkorporira u talijanski teritorij, kada to već nije uspjelo provedbom Londonskog sporazuma o ulasku Italije u rat iz 1915. godine.

D’Annunzija su oduševljeno dočekali građani Rijeke koji su se osjećali Talijanima i koji su zagovarali ”talijansku dušu” grada na Rječini.

Rijeka je bila, početkom dvadesetog stoljeća, jedan čudan melting pot Europe, slično, ali i više od Trsta: bila je raskrižje Srednje Europe i Mediterana, mjesto gdje se Mediteran sreće s Mitteleuropom, zapad s istokom, Europa s Balkanom.

Današnji vladar Mađarske, nekadašnji liberal i demokrat Viktor Orban, u svojoj nacionalističkoj retorici i dalje podržava viziju Rijeke kao mađarskog grada, silujući time povijesnu istinu i raspirujući nacionalističke sentimente svojih podanika, igrajući na kartu nacionalističkog resentimana zbog gubitka jednog dijela teritorija na kojima su živjeli Mađari u doba Austro-Ugarske

Početkom dvadesetog stoljeća u Rijeci su izlazile četiri novine na četiri jezika: hrvatskom, mađarskom, njemačkom i talijanskom.

Hrvati su tvrdili da je Rijeka hrvatski grad, Mađari da je to nakon Austro-ugarske nagodbe mađarski grad zahvaljujući mađarskom stanovništvu koje se slilo u grad nakon 1867. godine, Talijani pak su tvrdili da je Rijeka grad s talijanskom većinom stanovništva, a popisi stanovništva su se mijenjali – čas su većinu imali Talijani, čas Hrvati, odnosno slavensko stanovništvu ako tu ubrojimo i Slovence, Srbe i druge Slavene koji su se naselili u grad koji je postao glavna luka Austro-Ugarske Monarhije.

Nakon Prvog svjetskog rata D’Annunzio je umarširao u grad i proglasio talijansko regentstvo nad Kvarnerom, a u gradu je uspostavio vlast ”ardita”, talijanskih veterana i nacionalista koji su, bez obzira na kozmopolitske tradicije grada na Rječini, zagovarali isključivu talijansku pripadnost grada.

Da nije u Italiji nastao suparnički pokret, koji je preoteo D’Annunziju skvadrističke metode i totalitarnu ideologiju, vjerojatno ne bismo danas govorili o fašizmu, već o ”arditizmu” kao autoritarnom i totalitarističkom pokretu, izniklom iz mistike talijanskog nacionalizma i teritorijalnih pretenzija jednog dijela vladajućeg establišmenta, uključujući i kralja i njegovu kamarilu.

Zahvaljujući jakom konkurentu koji mu je preoteo popularnost i karizmu, Benitu Mussoliniju, arditizam je otišao u povijesnu ropotarnicu povijesti, a mnogi arditi su se priključili fašističkom skvadrizmu i postali dio fašističke komparserije.

Hrvatsko stanovništvo je, pak, trijumfiralo nakon pada fašizma i nacizma i kroz antifašističku borbu izborilo se da grad postane dio Jugoslavije, priznate kao saveznice antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu.

Mađari koji su došli u Rijeku nakon 1867. godine počeli su se iseljavati iz Rijeke nakon dolaska D’Annunzija, a posebno nakon fašističkog puča iz 1922. godine, koji je prethodio Mussolinijevom maršu na Rim.

Talijanski su se stanovnici Rijeke, pak, nakon mirovnih ugovora što milom, što silom, iselili iz grada obilježeni grupnom etiketom fašizma i kolaboracije, a teror jugoslavenske komunističke tajne policije potrudio se da se s njima iseli i dio slavenskog stanovništva koji nije prihvaćao komunističku vlast, utemeljenu na konfiskacijama, nacionalizacijama i progonu neistomišljenika.

No današnji vladar Mađarske, nekadašnji liberal i demokrat Viktor Orban, u svojoj nacionalističkoj retorici i dalje podržava viziju Rijeke kao mađarskog grada, silujući time povijesnu istinu i raspirujući nacionalističke sentimente svojih podanika, igrajući na kartu nacionalističkog resentimana zbog gubitka jednog dijela teritorija na kojemu su živjeli Mađari u doba Austro-Ugarske.

Tako se dogodilo da se na spomeniku Mađarima koji su žrtve Trijanonskog mira nađe i Rijeka, i prigodni citat Lajosa Kossutha, koji je 1848. pozvao Mađare da krenu na more – na Rijeku.

Miješajući populizam – političku demagogiju, suverenizam i nacionalizam, Orban se kreće, korak po korak, prema uvođenju diktature konzervativne desnice, što su nakon dugo vremena priznali i vrhovi Europske pučke stranke, suspendirajući ga iz tog europskog stranačkog konglomerata prošle godine

Viktor Orban je ne samo nazočio ovom događaju, već je dodatno raspirio nacionalne osjećaje mađarske javnosti, prikazujući Mađarsku kao žrtvu međunarodne zavjere koja im je, od kraja Prvog svjetskog rata, oduzela teritorije i stanovništvo te ih svela u današnje razmjere.

Tako je Mađarska ispala ”holokausta” – ekstremna žrtva moderne Europe, isto kao što je i D’Annunzio prozvao takvim imenom i Rijeku nakon Prvog svjetskog rata.

Time je Orban samo potvrdio svoju populističku retoriku, koja je uostalom i pridonijela zaustavljanju i nazatku demokracije u Mađarskoj, gurajući je prema autoritarizmu kao obliku državnog uređenja.

U tijeku svojeg pohoda na vlast Orban je, krenuvši s antikomunističkih pozicija, postupno prešao iz deklarativnih liberalnih pozicija na radikalne nacionalističke i autoritarne pozicije, tako da je doveo u pitanje i zapadni model liberalne demokracije.

Upoznao sam Viktora Orbana 1992. godine na jednoj od konferencija, pod egidom Soroseve zaklade ”Otvoreno društvo”, održanoj na rumunjsko-mađarskoj granici, u dvorcu Vlada Drakule, u mjestu Ilieni – Iliefalva, s dvostrukim rumunjsko-mađarskim imenom.

Već je tada Orban govorio o potrebi korištenja nacionalističkih ideja protiv ”socijaldemokratske opasnosti”, što su mu tada prigovorili njegovi prisutni sunarodnjaci, pisac György Konrad i Miklos Vasarhelyi, inače Riječanin po rođenju, desna ruka Imre Nagyja u mađarskom ustanku 1956.

Otada se Orban razvio ne samo u protivnika socijaldemokracije, već i demokracije uopće, zagovarajući ono što on sam definira kao ”iliberalna demokracija”. Ta iliberalna demokracija protivi se ideji ujedinjene Europe, gradi zidove prema susjedima, zagovara ponovno uvođenje smrtne kazne i povratak svih Mađara u granice domovine – velike Mađarske.

Miješajući populizam – političku demagogiju, suverenizam i nacionalizam, Orban se kreće, korak po korak, prema uvođenju diktature konzervativne desnice, što su nakon dugo vremena priznali i vrhovi Europske pučke stranke, suspendirajući ga iz tog europskog stranačkog konglomerata prošle godine.

Razumljivo je da se Orbanove političke ideje alimentiraju jakim nacionalističkim sentimentima, pa tako ni slučaj Rijeke kao mađarskog cilja teritorijalnog izbijanja na more nije slučajan.

Ustavne promjene kojim je centralizirao zakonodavnu i izvršnu vlast i ograničenje građanskih sloboda, slobode medija i opozicije bile su moguće samo proizvodnjom konsenzusa u mađarskom političkom tijelu, a taj se konsenzus napaja baš na klasičnom mađarskom iredentizmu i nacionalizmu.

Ono što je najopasnije, nisu samo teritorijalne revandikacije koje su zamotane u celofan nacionalne nostalgije za teritorijima koji su nekad bili dio krune svetog Stjepana, već reakcija susjeda koja izostaje u demaskiranju svih njegovih nepodopština

Takvu je mješavinu klasičnih sastojaka ”vječnog fašizma” prepoznala i nedavno preminula filozofkinja Agnes Heller, jedno od najvećih imena mađarske kulture. U svojoj knjizi pod naslovom ”Orbanizam” ona je ocrtala glavne konture ponovnog rađanja autoritarizma na tlu suvremene Europe.

Ono što je najopasnije, nisu samo teritorijalne revandikacije koje su zamotane u celofan nacionalne nostalgije za teritorijima koji su nekad bili dio krune svetog Stjepana, već reakcija susjeda koja izostaje u demaskiranju svih njegovih nepodopština – od eurofobičnih stavova, preko ograničavanja demokracije u vlastitoj zemlji, do prešutnog suučesništva njegovih susjeda i muka među njegovim sličnomišljenicima u zapadnim demokracijama – koji tako testiraju i vlastito javno mnijenje za eventualne nedemokratske udare.

Da su europske klasične demokracije na vrijeme raskrinkale narav politike koju su u svojim zemljama provodili Benito Mussolini i Adolf Hitler, ni fašizam niti nacizam ne bi uspjeli ostvariti globalni kaos u koji su bacili cijeli svijet.

Svaka šutnja je, u ovom kao i sličnim slučajevima, ravna suučesništvu i sukrivnji za ono što bi se moglo dogoditi i nama, jednog lijepog dana, a možda i prije.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Obilježavanje ”Oluje”: prekretnica ili nastavak hipokrizije
• Glavno pitanje: što da se radi?
• Europski poraz suverenista, populista i euroskeptika
• Idejna kriza hrvatske politike
• Pobjeda klijentelizma na hrvatskim izborima 2020.
• Grosse Koalition ili desničarska diktatura
• Srbija i Hrvatska: poučak izbornih makinacija i manipulacija
• Izborne kalkulacije u polukonsolidiranoj Hrvatskoj
• Banalnost hrvatskog korupcijskog zla
• Uskrsnuće EU-a i izazovi pred Hrvatskom

» Svi tekstovi ovog autora