Gradimir Gojer
Bilo je tiho proljetno predvečerje 1992. godine, sa dr. Zlatkom Lagumdžijom dogovorio sam da odemo pogledati izložbu političke karikature u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine. Vernisaž od kojeg obojica nismo očekivali mnogo, ipak je bio znatno interesantniji od naših nadanja…
Među posjetiteljima bio je i tadašnji potpredsjednik Vlade Republike Bosne i Hercegovine Muhamed Čengić, koji nam je prišao nakon ceremonije otvaranja i značajno naglašavajući svaku riječ sugerirao: ”Idite odmah kući, mladi ste, ne bi trebalo da ovu noć provedete izvan svojih domova”.
Čengine riječi i danas, toliko godina kasnije, odjekuju mi u ušima…
Na ulasku u Ulicu Radojke Lakić, čijim sam stanovnikom tada bio, presreo me je poznanik, inače televizijski djelatnik, i upitao da li ću spavati ove noći u svom stanu…
Ova dva upozorenja upućena su od ljudi različitog nacionalnog i političkog usmjerenja…
Noć je bila besana jer na televiziji sam cijelo vrijeme pratio dramatične razgovore između Radovana Karadžića i Alije Izetbegovića. Nakon uzbudljive noći došlo je mirno, sunčano, aprilsko, sarajevsko jutro.
Otišao sam na obvezatnu subotnju, jutarnju kavu u tadašnji hotel ”Beograd”. Nisam uspio ispiti niti prvu šalicu, a u gradu se začula rafalna pucnjava, koja je dolazila iz pravca Doma Armije.
Sa kompletnim hotelskim osobljem pretrčao sam Kulovićevu ulicu i spas potražio u podrumskim prostorima, odnosno kabareu Pozorišta mladih.
Sinoćnja upozorenja dobila su potvrdu u snajperskoj vatri sa okolnih brda, a počelo je i granatiranje. Ni u snu nisam mogao pretpostaviti da ću u tom podrumskom prostoru provesti veći dio vremena do kraja agresije na Bosnu i Hercegovinu…
A upravo to se desilo. Stalna granatiranja i snajperisanja od odrođene i poetničene JNA vezala su mene, ali i još izvjestan broj teatarskih djelatnika, za ovaj prostor, u kojem smo spavali, objedovali kad smo imali što…
Tu je rođena ideja da napravimo Sarajevski ratni teatar – SARTR, a da ansambl čine glumci svih triju sarajevskih kazališta. Ideja za stvaranje Sarajevskog ratnog teatra bila je opečaćena razmišljanjima i vizijama pjesnika i dramatičara Safeta Plakala, direktora Pozorišta mladih, inženjera Đorđa Mačkića, redatelja Dubravka Bibanovića i moje malenkosti.
Prva predstava ”Sklonište” bila je samo čisti preslik našega života u ovom skloništu.
Zanimljivi su profili osoba koje su boravile u kabareu Pozorišta mladih. Najzanimljivijim mi se čini Zlaja Smajlović, koji je sa gitaristom Hidom Đidićem smišljao rečenice humora i vedrine koje će kasnije ući i u tekst drame ”Sklonište”, pa onda Velig i Nešo, koji će u poraću otvoriti kultni kafe u prostorima Akademije likovnih umjetnosti…
Vrlo brzo po opkoljenom Sarajevu pronijela se vijest o neobičnoj svakodnevnoj vedrini što je ispunjavala prostor našega bivstvovanja.
Nakon toga naše sklonište hodočastili su brojni komandanti postrojbi Armije Republike BiH, ali i najistaknutiji branitelji, koji su ulazili i u verse pjesama o obrambenom ratu.
Tako je jednom prigodom nakon krvave bitke sa raspomamljenim četnicima heroj te bitke na stadionu Grbavici došao da malo odmori. Nije razmijenio ni nekoliko rečenica sa nama o odbijenim četničkim atacima, kad javljaju iz obližnje jedinice da se heroj prethodne bitke mora vratiti na Grbavicu, jer ”linija je ponovo pala u četničke ruke”…
Naravno naš junak obrane Grbavice ekspresno se vratio i četnici su, uz goleme gubitke, istjerani iz rovova koje su bili ”vratili”.
Drugom prilikom, do dugo u noć, nakon početka policijskoga sata, u našem skloništu nije bilo redatelja Dubravka Bibanovića. Svi smo se mnogo zabrinuli i strahovali smo.
Oko četiri sata ujutru, uz pratnju trojice boraca Armije RBiH i, ni manje ni više, generala Jovana Divjaka, pojavio se naš Biban. Iskoristio je vrijeme našeg strahovanja da sa generalom posjeti brdo Žuč, gdje su se vodile teške borbe za jedan dio Sarajeva…
Povremeno je naše sklonište posjećivala diva narodne glazbe Beba Selimović. Uz gitaru legendarnog Hidana ”prosula” bi se sevdalinka, stara, tihana, uhu ugodna…
Sklonište je ponajviše štitila postrojba interventne policije Dževada Topića Tope, čijim prvim akcijama na početku opsade grada sam nazočio.
Najteži dan pamtim kad je granata doletjela sa Trebevića i u centru Sarajeva ranila nekoliko naših sugrađana, među kojima i potpredsjednika Vlade RBiH dr. Zlatka Lagumdžiju.
Te večeri otkazali smo predstavu ”Sklonište”.
Osnivanje teatra u opsjednutom gradu bila je prvorazredna senzacija. Poslije ”Skloništa” nastale su i predstave ”Memoari Mine Hauzen”, pa ”Kako Musa dere jarca” Zlatka Topčića…
Jedno vrijeme SARTR je djelovao kao dio kulturnih djelatnosti Prvog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, a nakon prekida ratnih dejstava Grad Sarajevo i Kanton Sarajevo uvrštavaju ga na listu oficijelnih i od države alimentiranih kazališta.
”Sklonište”, ta prva i amblematska predstava SARTR-a, nakon prekida ratnih dejstava i Dejtonskog mirovnog sporazuma imala je bogat internacionalni život, a brojni poznati europski teatri pozivali su ansambl ove predstave da gostuje na njihovim pozornicama.
SARTR-ova umjetnička politika fundirana na najboljim tradicijama bh teatra doživjela je posebnu umjetničku valorizaciju u najznačajnijim medijima i na Istoku i na Zapadu, podjednako.
Zbog svoje ratne biografije, a posebno zbog svježe tragalačke koncepcije i otvorenosti, publika je prihvatala i danas, respektno, prihvata njegovu umjetničku koncepciju. To su potvrdila i gostovanja u inozemstvu.
Vrhunac u svom dosadašnjem tridesetogodišnjem kazališnom eksponiranju je doživio izvedbom teksta Španjolca Sinistere ”Ay Karmela”, gdje su redatelj Robert Raponja i glumci Dragan Jovičić i Selma Alispahić doživjeli krunske trenutke svoje karijere.
Neki mladi, a danas afirmirani umjetnici, poput Selme Spahić, redateljke vrlo suptilnog opusa promatranja današnjega svijeta, iskoristili su pruženu priliku od strane SARTR-a, koji upravo na novitetima i avangardnosti mladih mijenja okoštale, arhaične stavove u kazališnoj umjetnosti, ali i u filmu i slikarstvu…
Ovaj teatar je postavljao i postavlja i u našem recentnom dobu i najznačajnija djela bosanskohercegovačkih umjetnika dramatskoga pisma. Na bh teatarskim smotrama i festivalima je postao u posljednje tri decenije mjerom ozbiljnoga upliva u našu društvenu gamu, a posebno značajno je bilo gajenje sartrovskog autentičnoga stila, prepoznatljivog iz predstave u predstavu…
Kad danas sumiram utiske našeg teatarskog čeda nastalog pod ”granatnim” sarajevskim nebom ne mogu ne istaći da bez njega ne samo kazalište nego i kultura na ovim prostorima ne bi bili isti!
Mijenjajući prosedee kroz vremenski i društveni milje SARTR je na određeni način revolucionirao naše živote kraja dvadesetog i početka dvadeset prvog stoljeća.
Sjećajući se naših početaka ne mogu u ovom sasvim intimnom zapisu o SARTR-u ne pomenuti dva čovjeka bez čijeg samoprijegora, ali i društvenoga utjecaja ne bi stasao u jedno od vodećih kazališta u regionu…
Ratni ministar bosanske policije Jusuf Pušina i general Armije Republike Bosne i Hercegovine Jovan Divjak na različite načine pomagali su rad i razvoj Sarajevskog ratnog teatra. To vrijeme kad smo ga stvarali u nemogućim uvjetima, iz puno razloga, osobno nazivam teatarsko herojsko doba!
U poslijeratnom periodu Sarajevski ratni teatar je stanovitom proširenom medijskom djelatnošću okupljao sve nove i nove slojeve pretežito najmlađe publike.
Sudjelovao sam i u stvaranju Mostarskog teatra mladih, ali ovo SARTR-ovsko iskustvo iz sarajevskog ratnog pakla je, uistinu, nešto neponovljivo i nezaboravno.
Vivat SARTR!
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Stoljetna misija nogometnih velikana Željezničara i Veleža
- Kraljica od Dubrovnika
- Povijesno i politički dragocjeni Đilasovi dnevnički zapisi
- Sarajevo – via COVID – Mariopulj
- Dvodecenijska borba za ljudskost Svetlane Broz
- Stoljeće ”Kuće na Obali” upisano u kulturnu mapu svijeta
- Nadam se da će u BiH trijumfirati integralno bosanstvo
- Matvejević između azila i egzila, ali nikada savijene kičme
- ”Smeh pod vešalima” – Radovanovićev udžbenik antifašizma
- Djelom personaža velikana gradimo mlade stvaraoce
