Nepotrebno mistificiranje arhivske građe Saveza komunista Hrvatske

Ustrajno se podmeće javnosti da bivša jugoslavenska Služba državne sigurnosti (poznatija po nazivu Udba) punih 27 godina nakon što je ukinuta i dalje kontrolira(ne)dostupnost građe u Hrvatskom državnom arhivu, osobito građe o Savezu komunista Hrvatske.

Osobno sam punih osam mjeseci tražio i čekao da mi Hrvatski državni arhiv odobri uvid u dokumente o događaju u Savezu komunista Hrvatske iz rujna 1977. godine.

Najprije su me pokušavali u Arhivu uvjeriti da tog događaja nije ni bilo, a kada sam im dao na uvid dokaze da se taj događaj stvarno ipak dogodio, uslijedio je neki nerazumljivi dugotrajni postupak odobravanja uvida u dokumente koji su, naknadno se pokazalo, o tome zaista pohranjeni u Arhivu.

Probleme nisam imao s arhivistima u Hrvatskom državnom arhivu, naprotiv, arhivisti su vrlo susretljivi. Probleme su stvarali Vlatka Lemić, tadašnja ravnateljica i, navodno, Zlatko Draganović, Lemićkin zamjenik, koji prema dostupnim informacijama nikako ne mogu biti udbaši.

Lažno obavještavanje javnosti o (ne)dostupnosti arhivske građe je u funkciji zastrašivanja ili nanošenja štete bilo onima kojima se ti podaci (zbog nečega dozirano ipak moraju) davati, bilo onima na koje se odnose.

U sprečavanju informiranja javnosti o arhivskoj građi (prošlosti) išlo se tako daleko da je odlukom Sabora 2007. godine novinarima oduzeta novinska arhiva (bivša Vjesnikova novinska dokumentacija) i nakon toga doslovno zatočena u dvorcu Kerestinec pokraj Zagreba (novinski isječci iz svih dnevnih novina i periodike s područja cijele Jugoslavije – 898 dužnih metara građe, 3945 uveza novina, 6156 s izrezanim člancima podijeljenim u tematske cjeline i dosjei za oko 60.000 javnih ličnosti).

Lažno obavještavanje javnosti o (ne)dostupnosti arhivske građe je u funkciji zastrašivanja ili nanošenja štete bilo onima kojima se ti podaci (zbog nečega dozirano ipak moraju) davati, bilo onima na koje se odnose

Monopol na informacije (i o arhivskoj građi) je preduvjet političkog monopola (i tiranije). I to je u biti osnovni uzrok manipulacijama s (ne)dostupnosti arhivske građe hrvatskoj javnosti.

Priče o Udbi, koja već 27 godina ni formalno ne postoji, priče su za malu djecu.

Svojedobno sam prisustvovao zanimljivoj sceni u kabinetu Marijana Cvetkovića, tada predsjednika Republičke konferencije Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske. Dok se vodio razgovor u kabinet je ušao usplahireni službenik i Marijanu Cvetkoviću u ruke gurnuo papire za koje je povjerljivo rekao da je to provjera Službe državne sigurnosti za kandidate za tajnike odbora.

Na to je Marijan Cvetković pobjesnio i počeo papire trgati na male komadiće koji su letjeli po cijelom kabinetu i vikao da neće njemu ”kadrovsku politiku voditi policija”.

Poslije sam čuo da je Marijan Cvetković bio dijabetičar i da je imao takvih nekontroliranih istupa i ranije. Ali sam i naučio da te tzv. sigurnosne provjere kadrova ne treba nekritički prihvaćati ni dopuštati ”policiji da vodi kadrovsku politiku”.

Te scene sam se prisjetio baveći se sprečavanjem informacija kada danas gledam postupke propisanog stjecanja ”certifikata za rukovanje štićenim podacima”. I nema tu nikakve Udbe osim ako se ne misli na stanje svijesti današnjih zakonodavaca koji u većini nisu ni mogli biti udbaši.

Hrvatska je u informativnoj blokadi, mediji su podvrgnuti subvencijskim i sponzorskim financijskim ograničenjima i nadzoru, doslovce svi zaposleni medijski djelatnici su se morali lišiti autorskih prava iskorištavanja novinarskih autorskih priloga i ugovorima o radu ta prava prenijeti na (nadzirane) poslodavce.

Neovisno djeluje, uglavnom prekarnim radom, tek malobrojna ”novinarska gerila”, raštrkana po portalima i malim neprofitnim medijima izvan sustava subvencioniranog i sponzoriranog plaćeničkog hrvatskog novinarstva.

Nepotrebno mistificiranje arhivske građe Saveza komunista Hrvatske služi sprečavanju informacija i umišljanju važnosti nekompetentnih dužnosnika i službenika u tijelima vlasti i političkih udruga i organizacija.

Monopol na informacije (i o arhivskoj građi) je preduvjet političkog monopola (i tiranije). I to je u biti osnovni uzrok manipulacijama s (ne)dostupnosti arhivske građe hrvatskoj javnosti

Činjenice nisu mistične kao što se nastoje prikazati.

Josip Kolanović (od 1991. ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva, diplomirao 1964. godine na Bogosloviji u Zagrebu) i Ivica Račan, tadašnji predsjednik SDP-a, potpisali su sporazum o preuzimanju arhivske građe Saveza komunista Hrvatske.

U tom su sporazumu i pravno dvojbene odredbe o ograničenjima pristupa toj arhivskoj građi koje je tadašnja Vlada 1997. godine nekritički predložila Saboru na usvajanje. I do danas se u Arhivu te ograničavajuće odredbe selektivno primjenjuju, tako da podatke iz građe povlaštene službe i dužnosnici koriste nesmetano, a ostali korisnici otežano ili samo ograničeno.

Donekle se mogu razumjeti motivi Kolanovića kojemu je, kao arhivistu i ravnatelju Arhiva, bilo jako stalo da se arhivska građa Saveza komunista Hrvatske smjesti napokon tamo kamo i pripada, pa je (su)potpisao sporazum unatoč dvojbenim odredbama.

Nikako se ne može prihvatiti postupak Ivice Račana koji je uzurpirao pravo raspolaganja arhivskom građom Saveza komunista Hrvatske.

Upitni su postupci Vlade i u Saboru kojima su 1997. godine ”ozakonjene” pravno dvojbene odredbe o ograničavanju pristupa arhivskoj građi Saveza komunista Hrvatske.

U kolumni ”Dokle teror aparatčika u Državnom arhivu”, objavljenoj 21. kolovoza 2015. godine, opisao sam osam mjeseci čekanja uvida u dokumente o zatvorenoj sjednici političkog aktiva Hrvatske održanoj 27. rujna 1977. u Zagrebu, na kojoj je Stane Dolanc, tada drugi čovjek Saveza komunista Jugoslavije, govorio o američkim doktrinama ”namjernog prezaduživanja nerazvijenih zemalja i analitičkim procjenama stručnjaka NATO pakta o ‘scenariju’ dugo očekivanog raspada tadašnje SFR Jugoslavije”.

I meni su u Hrvatskom državnom arhivu rekli da su zatražili dopusnicu da mi kao novinaru SDP odobri uvid u arhivsku građu Saveza komunista Hrvatske pohranjenu u Hrvatskom državnom arhivu!?

Bilo mi je to nelogično do mjere da sam otišao u SDP provjeriti o čemu se tu točno radi.

U SDP-u sam razgovarao s Marijom Dasović, zaduženom za SDP-ovu arhivu (ne i arhivsko gradivo SKH).

I doznao sam da je dan ranije tajnik SDP-a poslao pisani odgovor ravnateljici Vlatki Lemić na njezin dopis u kojemu je odgovoreno da ravnateljica radi svoj posao i da prestane svaljivati na SDP odgovornost zbog (ne)dostupnosti arhivskog gradiva.

Hrvatska je u informativnoj blokadi, mediji su podvrgnuti subvencijskim i sponzorskim financijskim ograničenjima i nadzoru, doslovce svi zaposleni medijski djelatnici su se morali lišiti autorskih prava iskorištavanja novinarskih autorskih priloga i ugovorima o radu ta prava prenijeti na (nadzirane) poslodavce

Sudjelovao sam i na Okruglom stolu u Hrvatskom državnom arhivu o dostupnosti građe Hrvatskog državnog arhiva. U raspravi je sudjelovao i gost istraživač u Hrvatskoj Christian Axboe Nielsen, povjesničar sa Sveučilišta Aarhus u Danskoj, koji je izrazio čuđenje zbog toga što je dokumente koji se odnose na Ministarstvo unutarnjih poslova Hrvatske dobivao na uvid u arhivima Vojvodine, u Banja Luci i Sarajevu, ali ne i u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu.

I osobno sam nakon osam mjeseci trajanja ”Lemićkinog postupka odobravanja uvida u arhivsko gradivo” otputovao u Beograd i u Arhivu Jugoslavije dobio fotokopije dijela traženih dokumenta.

I napokon sam objavio kolumne na osnovu dokumenata iz 1977. godine o američkim doktrinama ”namjernog prezaduživanja” zemalja po razini gospodarskog razvoja sličnih Hrvatskoj (pogledati ”Nacionalni suverenitet više ne postoji’‘, objavljeno 6. listopada 2015. godine).

Značajno je da usporedo s ograničenjima pristupa podacima iz arhivske građe Hrvatskog državnog arhiva hrvatske vlasti dopuštaju (i nezakonito) uzimanje osobnih podataka građana, osobito povlaštenim institucijama kao što su poslovne banke, komunalne tvrtke i ostalima.

Tako čitateljica (podaci poznati redakciji) piše: ”Ovih dana Zagrebački holding d.o.o. podružnica Čistoća, sektor za komercijalne poslove – služba prodaje i naplate, uputila je zahtjev za aktivaciju stanja mirovanja za javnu uslugu prikupljanja miješanog komunalnog otpada zbog privremenog nekorištenja objekta (duže od 3 mjeseca u kontinuitetu – traže se podaci: ime, prezime, adresa, OIB, broj osobne iskaznice, sistemski broj obveznika, sistemski broj objekta, kont. broj telefona).

A pod napomena se naglašava: ‘OBAVEZAN PODATAK: ukoliko svi traženi podaci nisu upisani,Vaš Zahtjev neće biti uvažen. Nisu tražili samo broj računa u banci i PIN”, napisala je čitateljica.

Lipnja 2015. sam objavio i članak ”Bankarska Udba” , jer mi se javljalo puno čitatelja izražavajući zabrinutost zbog ”Udbaških saslušavanja” u poslovnim bankama.

I povodom sve glasnijih (uzaludnih) prosvjeda klijenta ”hrvatskih poslovnih banki u stranom vlasništvu” zbog prikupljanja osobnih podataka oglasila se i Branka Bet-Radelić, načelnica Agencije za zaštitu osobnih podataka, u vijestima na HRT-u 20. lipnja 2015. godine i rekla da se u bankarskim obrascima traže podaci koje građani ne moraju davati, primjerice, broj mobilnog telefona, broj telefona na poslu, o uzdržavanim članovima obitelji, itd.

Josip Kolanović (od 1991. ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva, diplomirao 1964. godine na Bogosloviji u Zagrebu) i Ivica Račan, tadašnji predsjednik SDP-a, potpisali su sporazum o preuzimanju arhivske građe Saveza komunista Hrvatske. U tom su sporazumu i pravno dvojbene odredbe o ograničenjima pristupa toj arhivskoj građi koje je tadašnja Vlada 1997. godine nekritički predložila Saboru na usvajanje

Načelnica je izjavila da ”Banke takvim i sličnim pitanjima, te nejasnim razdvajanjem obveznih od dobrovoljnih podataka, krše Zakon o zaštiti osobnih podataka”.

I Agencija za zaštitu osobnih podataka nije poduzela ništa.

U međuvremenu je i do Hrvatske stigao prijepor EU i SAD-a o obvezi davanja FATCA (Foreign Account Tax Compliance Act), podataka o klijentima europskih banaka.

I sada se u toj Agenciji prijete strogim kaznama anonimnim poduzetnicima zbog pogreške u vođenju evidencija o zaposlenicima, a o poslovnim bankama iz Agencije i dalje ni riječi.

A i Most priprema novi zakon kojim će se propisati dostupnost arhivske građe (pa i Saveza komunista Hrvatske); po čijim mjerilima?

Stručna arhivistička mjerila se zaobilaze i ovaj put, što se vidi iz otvorenog pisma arhivista upućenog Mostu.

***

Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.

Pišite na [email protected], odnosno na [email protected] ili nazovite broj ++ 385 (0)98 484 355

***

Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici ”Autografova pučkobranitelja” odgovara autor.

Još tekstova ovog autora:

• Djecu od dvije i pet godina soc-skrbitelji vratili majci
• Četrdeset godina od ”unapređenja” urednika za kurira
• Državne i sudbene vlasti krše prava djece (2)
• Pretjerano pohvalna priopćenja Vrhovnog suda bez pokrića
• Tajna vršnjačka nasilja u domu za nezbrinutu djecu
• Sprdnja s dignitetom sudaca i službenika u pravosuđu
• Imamo Hrvatsku bez sudbene vlasti
• Oportunistički žurnalisti i mediji Ministarstva istine
• Faraonov edikt za dimnjačarski reket u Zagrebu
• Etički i zakonski upitne presude o štrajku u pravosuđu

» Svi tekstovi ovog autora