Ustrajno se podmeće javnosti da bivša jugoslavenska Služba državne sigurnosti (poznatija po nazivu Udba) punih 27 godina nakon što je ukinuta i dalje kontrolira(ne)dostupnost građe u Hrvatskom državnom arhivu, osobito građe o Savezu komunista Hrvatske. [Read more…]
Neviđen broj idiota
Građani, izgleda, ipak nisu budale s OIB-om, iako ne nedostaje onih što upravo s tim računaju. Dobro, uvijek se nađu spremni da im, tim što računaju, pokažu kako nisu skroz pogriješili u procjeni, ali ih, eto, nekim čudom i na svu sreću, nema dovoljno da pokrenu masovnu prodaju one stvari pod bubrege ili ambicije pod krinkom navodno veće demokratizacije društva.
U one što računaju s kolektivnim sljepilom i usputnim nerazmišljanjem spada Željka Markić, jedna neviđeno aktivna, uporna žena i živi dokaz da se za samopouzdanje treba izdavati oružani list ili kakva slična potvrda nadležnog organa.
Zapela je, dokazujući kako upornost nije uvijek vrlina, već često i oblik dosađivanja, Željka Markić da promijeni izborni sustav u Hrvatskoj, pa zbog toga krenula u prikupljanje potpisa za referendum. Nakupila ih je, nije da nije: više je imena na Markićkinim listama, nego stanovnika Zagrebačke županije, no, kažu, nije joj dovoljno. Da ima potporu cijele Splitsko-dalmatinske, e to bi već bilo nešto drugo, normalno gore.
U Majci Domovini Svih Svjetskih Apsurda, nitko se, naravno, nije ni počešao zbog pokušaja ”obiteljaša“ (ili se kaže obiteljlija; možda i obiteljaca, obiteljana…jezik je čudo, je li tako, tako je) da uvedu takozvano preferencijalno glasanje i smanje izborni prag na tri posto. A nije, jer nema razloga: sve za što se zalaže Željka Markić je, manje – više, više nego manje, prepisano iz izbornih zakona i pravila u Bosni i Hercegovini u kojoj pripadnici tri konstitutivna naroda i nacionalnih manjina, vrsta raznih, komada nepoznato, na biračkim mjestima ne dobivaju listiće, već cijele bilježnice
Dok se ”U ime obitelji“ bavilo poslovima u ime izbora, tu blizu, u Bosni i Hercegovina, izborna kampanja se približila svome kraju. Za koji dan, dvanaestog listopada, će i izbori, opći, za oko dvanaest – trinaest razina vlasti, trideset osam parlamenata, tri člana Predsjedništva i, valjda, nije nemoguće, Bosna je to, zamjene za povrijeđene nogometne reprezentativce – Seada Kolašinca, Sejada Salihovića i Ermina Bičakčića.
U Majci Domovini Svih Svjetskih Apsurda, nitko se, naravno, nije ni počešao zbog pokušaja ”obiteljaša“ (ili se kaže obiteljlija; možda i obiteljaca, obiteljana…jezik je čudo, je li tako, tako je) da uvedu takozvano preferencijalno glasanje i smanje izborni prag na tri posto. A nije, jer nema razloga: sve za što se zalaže Željka Markić je, manje – više, više nego manje, prepisano iz izbornih zakona i pravila u Bosni i Hercegovini u kojoj pripadnici tri konstitutivna naroda i nacionalnih manjina, vrsta raznih, komada nepoznato, na biračkim mjestima ne dobivaju listiće, već cijele bilježnice.
Razina vlasti je, rekosmo prije nekoliko stotina znakova sa proredom, kao da je BiH veličine Indije, parlamenata i zastupnika bezbroj, a liste su otvorene i građani, kao, glasaju za kandidate, ne za stranke, preuzimaju odgovornost za birane zastupnike i dužnosnike i onda, nedjelja je, jebi ga, idu prati automobile proizvedene dok je Hristo Stoičkov vodio Bugarsku ka polufinalu Svjetskog prvenstva u nogometu, a ključno pitanje u bosanskohercegovačkom društvu bilo može li se četveročlana obitelj najesti od jedne konzerve ribe iz humanitarne pomoći i, naravno, kako.
Da, ponovit ćemo, skratiti, pojasniti, pa citirati: u BiH je izborni sustav najbliži onome zbog čega je Željka Markić zapela da organizira još jedan referendum. Evo, uostalom, što kaže ”Vodič kroz opće izbore za 2014.”:
”Otvorene liste nude mogućnost biračima da izaberu jednog ili više željenog kandidata unutar stranačke liste. Dajući prednost određenim kandidatima sa liste za koju glasaju, birači mogu uticati na raspored kandidata, te na taj način odlučiti ko će biti izabran na određenu poziciju… U raspodjeli tzv. direktnih mandata učestvuju samo oni politički subjekti koji pređu izborni prag od 3% dobijenih glasova u datoj izbornoj jedinici. U raspodjeli kompenzacijskih mandata učestvuju stranke i koalicije koje su prešle prag od 3% na nivou entiteta bez obzira da li su dobili direktan mandat.”
Zahvaljujući takozvanom preferencijalnom glasanju i niskom izbornom pragu, ima po raznim parlamentima u BiH neviđenih idiota, pojava za koje nije sigurno da li bi prošli psiho test za prometnu dozvolu, kolosalnih neznalica i likova sigurnih kako je četvrto slovo abecede d. No, oni su zapravo nus pojava ovakvog sustava, često prolazna nepogoda, karikature koje su uskočile u prazan prostor dok se politika gadila pristojnom svijetu
Svašta su međunarodni dreseri bosanskohercegovačkih naroda donijeli u tu malu, nesretnu zemlju, pa i izborna pravila koja su, je li, trebala povećati demokratski kapacitet društva, onemogućiti stranačkim liderima da kontroliraju raspodjelu mandata, pružiti građanima priliku da izaberu nekompromitirane, ratnom prošlošću neopterećene, nekorumpirane, sve u svemu, najbolje kandidate, omogućiti ulazak u politički život onima koji nemaju bogate donatore i izgrađenu stranačku infastrukturu… I? I, normalno, opet se pokazalo kako ideje nisu krive za ono što ljudi od njih naprave.
Uglavnom, zahvaljujući takozvanom preferencijalnom glasanju i niskom izbornom pragu, ima po raznim parlamentima u BiH neviđenih idiota, pojava za koje nije sigurno da li bi prošli psiho test za prometnu dozvolu, kolosalnih neznalica i likova sigurnih kako je četvrto slovo abecede d. No, oni su zapravo nus pojava ovakvog sustava, često prolazna nepogoda, karikature koje su uskočile u prazan prostor dok se politika gadila pristojnom svijetu.
Za sve ove godine otkako se, kako se to kaže, preferencijalno glasa, nije se zapravo desilo ništa što se ne bi desilo da su izborne liste ostale zatvorene. Parlamentarni život u BiH je, kao i u Hrvatskoj, predstava za mase, dok se ključne političke odluke donose u stranačkim vrhovima i na međustranačkim dogovorima.
Pri tome, krajnje je jednostavno riješen mogući problem s izborom onih koji ne uživaju podršku partijskih lidera, ali nisu mrski puku: takvi se uopće ne stavljaju na liste. Umjesto njih, tu su spremni na trgovinu principima i simpatijama u ime mandata. Pozicijom se, naime, plaća odanost i spremnost da se na kongresima i stranačkim saborima, kuloarskim radnjama i primjenom istog sustava na nižim nivoima vlasti, osigura podrška aktualnom stranačkom vodstvu.
Jednostavno kazano: kada se interesi isprepletu, nema tog izbornog pravila koje ne može poslužiti njihovom ostvarivanju. Tako i zato se, dakle, kroz privid mogućnosti da građani biraju zastupnike koje žele, zapravo nastavlja stara, u Hrvatskoj uobičajena praksa…
Jednostavno kazano: kada se interesi isprepletu, nema tog izbornog pravila koje ne može poslužiti njihovom ostvarivanju. Tako i zato se, dakle, kroz privid mogućnosti da građani biraju zastupnike koje žele, zapravo nastavlja stara, u Hrvatskoj uobičajena praksa, i to, ako ne istim, onda sličnim sredstvima. No, ako se, nekim čudom, ipak desi da neželjeni stranački kolega dobije neočekivano visok broj glasova tada bude – ništa.
Kome nije jasno, neka se sjeti posljednjih izbora za Europski parlament i Tonina Picule, upisanog nisko na listu Kukuriku koalicije. Taj je Šibenčanin, podsjetimo, dobio najviše glasova, odmah zatim dao pet – šest velikih intervjua o situaciji u SDP-u, popio više kava s kolegama, jednako nezadovoljnim načinom na koji Zoran Milanović vodi stranku i otišao među onih sedamsto i nešto deputata što brinu o boljem sutra svih nas u Uniji. Zoran Milanović je, ako netko pita, dobro i tamo je gdje je i bio. Piculi je, u najkraćem, direktna podrška osigurala lijepu plaću i dug mandat u inozemstvu, a njegovim biračima ništa. Baš ništa.
Shvatilo je to, očito, devedesetak posto građana Hrvatska koje je Željka Markić pokušala uvjeriti da trebaju prvo vjerovati njoj, pa svojim očima ili iskustvima iz susjedstva, iz zemlje u kojoj se u praksi više puta potvrdilo da nikada nije do sustava, već je uvijek do ljudi. Kako onih najgorih, tako i pristojnih. Jer, dok se drugi premišljaju, prvi koriste prilike bukvalno shvaćajući pravo svih da biraju i budu birani. Naročito ovo drugo.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Naprijed naši!
Hrvoje Prpić, osnivač i bivši vlasnik HG Spota, te pokretač Trilleniuma, najavio je da seli svoje poslovanje u inozemstvo, i to u Veliku Britaniju.
Čini to revoltiran sudskim rješenjem vezanim za navodne porezne nepravilnosti u Trilleniumu.
Trillenium je projekt koji je Hrvoje Prpić pokrenuo prije tri godina. Riječ je o online 3D trgovačkom centru.
Svoju odluku je objavio na Facebooku, koju prenosimo u cijelosti.
Evo, to je to, prestajem s radom u Hrvatskoj. Ovo što imam ovdje, to ću polako rasprodati i svaku novu firmu koju ću otvoriti otvorit ću vani. Svakog investitora ću savjetovati da ne ulaže u Hrvatsku, a sve to ću zahvaliti g. Liniću (g. Linić, zahvaljujem na otvaranju očiju)
“Evo to je to, prestajem s radom u Hrvatskoj. Ovo što imam ovdje to ću polako rasprodati i svaka nova firma koju ću otvarati, otvorit ću je vani. Svakog investitora ću savjetovati da ne ulaže u Hrvatsku, a sve to ću zahvaliti g. Liniću (g. Linić zahvaljujem na otvaranju očiju). Oleg, bio si u pravu. Isprike na svim mojim izjavama da ovdje ima nade.
Ja sam oduvijek vjerovao da su državni službenici jadnici koji će napraviti sve samo da zadrže posao, ali sam imao povjerenje u sudstvo da sve to ispravi.
Tako je i prije dvije godine došao porezni inspektor u Trillenium, mjesec dana sjedio i kad nije našao ništa rekao nam ‘Ja na žalost nešto moram pronaći, tako mi je rekla šefica da se ne vraćam dok nešto ne nađem’ i onda se odlučio na račune našeg dizajnera da su neispravni jer kako on kaže nemaju JMBG (imaju OIB i zakon kaže da je dovoljan OIB, ali on je rekao da moraju imati i JMBG).
Na našu izjavu da je to glupost i da što to radi odgovorio nam je ‘Znam, ali ja moram nešto naći. Gledajte, vi se žalite na presudu, a ja se neću žaliti na žalbu pa ćete to riješiti na sudu.’
Ukoliko sve bude u redu s Trilleniumom, očekujemo ulaganje od 2 milijuna eura i vjerujte mi da ću učiniti sve da ni jedna kuna ne dođe na ovo tržište. Ako i bude programera iz ove male, korumpirane državice, morat će se preseliti u neku drugu jer ja ovdje više ne radim
Iako sam bio ljut rekao sam sam sebi ‘Državni službenici su bijednici, ali zato postoji sud da to ispravi’ i naravno uložili smo žalbu i čekali na rješenje. Porezna je naravno u međuvremenu zablokirala sredstva u visini PDV-a tih računa (60-tak tisuća kuna).
Danas stiže rješenje suda u kojem kažu da se žalba odbija i da PDV koji je dizajner UPLATIO u proračun ostaje u proračunu, ali da ga mi ne možemo koristiti jer dizajner nije ispravno napisao račun.
Nije bitno niti to što je on ispravio račun da odgovara nekom službeniku (ne i zakonu jer je zakonu odgovarao otpočetka). I ne samo to, nego mi zaračunavaju kamate na PDV koji su držali kod sebe pa sve do današnjeg dana. Kamate na novac koji su čuvali da mi ga netko ne ukrade?
Ukoliko sve bude u redu s Trilleniumom, očekujemo ulaganje od 2 milijuna eura i vjerujte mi da ću učiniti sve da niti jedna kuna ne dođe na ovo tržište. Ako će i biti programera iz ove male, korumpirane državice morat će se preseliti u neku drugu jer ja ovdje više ne radim.
Svim novinarima, otvoren sam za razgovor, a sken presude mogu dobiti na mail.”
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
Bez mirovina gotovo 50 000 umirovljenika
”Nikome se neće obustaviti mirovine ako nam se dostave traženi dokumenti, ponajprije osobni identifikacijski broj (OIB). Vlada Hrvatske uvodi red i zakonitost u sustav mirovina i ne provodi udar na umirovljenike, kako to neki tvrde. Ponajprije na 2800 hrvatskih umirovljenika i državljana koji nam još nisu dostavili traženu dokumentaciju, a rok za to istekao je 31. listopada. Ni 46 000 umirovljenika izvan Hrvatske nije nam proslijedilo tražene potvrde. Kada ih dobijemo, novac će im se isplatiti sa zaostatcima, ali bez kamata”, izjavio je to za autograf.hr dr. Mirando Mrsić, ministar rada i mirovinskog sustava, komentirajući napade na uvođenje reda u mirovinski sustav.
To više jer je Blok umirovljenika zajedno (BUZ) poduzete mjere Ministarstva nazvao iživljavanjem vlasti nad umirovljenicima koji zbog nedostavljenog OIB-a neće dobiti mirovinu za studeni. BUZ smatra kako se traženi OIB mogao dostaviti automatski samo da se Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO) obratio Poreznoj upravi, koja je i službeno građanima dodjeljivala OIB. Smatra da država trenira strogoću na najugroženijoj socijalnoj kategoriji.
Ministar Mrsić rekao nam je kako špekulacije u javnosti o tome nisu utemeljene, jednako kao i one na koji će način svoje mirovine dobiti stare, nemoćne, pa i nepismene osobe jer se neisplata mirovina odnosi na one koji ih primaju preko banke. Umirovljenike se opetovano podsjećalo i upozoravalo na pravodobnu dostavu dokumentacije, podsjetio je ministar, i izrazio sumnju kako je moguće da su mirovine primali i oni koji na to nisu imali pravo. Moguće je, kazao je, da je riječ i o ljudima kojima su se mirovine isplaćivale na račune u bankama, ali ih je nakon njihove smrti primao netko drugi.
Prema riječima Željka Šempera, saborskog zastupnika Hrvatske stranke umirovljenika (HSU), reda u mirovinskom sustavu treba biti, a umirovljenici koji su stalno i medijski pozivani da na vrijeme dostave OIB, to su trebali i učiniti. Ako iz nekog razloga to nisu mogli sami (bolest, nemoć), trebali su nekoga opunomoćiti. Način uvijek postoji, kazao je Šemper te istaknuo kako ”ljudi bez mirovine neće ostati usprkos ovoj krajnjoj i nepopularnoj mjeri”.
Inozemni su umirovljenici, a pitanje je i koliko ih je živih, trebali dostaviti potvrdu da su živi, koja u mirovinskom sustavu drugih zemalja nije ništa novo. Kada dostave potrebnu dokumentaciju, oni koji nisu dobili mirovinu trebaju se javiti Poreznoj upravi, koja će informacije proslijediti HZMO-u.
Hrvatska, koja ima 1 219 000 umirovljenika, od kojih 140 000 prima mirovinu prema međunarodnim ugovorima, uvodi red u mirovinski sustav, što svakako treba provesti, smatra Šemper.