Ivica Ivanišević
U regiji koja je platila najvišu cijenu HDZ-ova upravljanja državom, SDP-ov kandidat za župana nije uspio skupiti dovoljan broj pravovaljanih potpisa. Na papiru, podržalo ga je 3897 građana, ali se naknadnim provjerama ustanovilo kako 878 potpisa ne vrijedi, što će reći da je lista ove stranke ostala kratka za 181 glas.
I kao da slavonsko-baranjski fijasko socijaldemokrata nije sam po sebi grozan, partijski ga je povjerenik još proglasio uspjehom, jer su potpisi prikupljeni u samo tri dana.
Gospodin je, eto, lijepo objasnio zašto je stranka osramoćena na povijesno nezabilježen način, i nikom ništa. On nije kriv, nije kriva ni stranačka središnjica, krivi su interesno umreženi članovi poražene partijske frakcije, takozvani bernardinci.
Što to, međutim, znači simpatizerima socijaldemokrata?
Tek potvrdu stare slutnje da debakl na parlamentarnim izborima nije označio kraj SDP-ove propasti, nego samo početak.
Koga je briga je li Peđa Grbin u međuvremenu uspio ovladati strankom ili nije, pa većinu svoje energije i vremena mora trošiti na hrvanje s unutarpartijskim saboterima.
Ta je stranka sav svoj kapital izvodila iz straha dijela javnosti od nacionalističkog orgijanja, izvlačila profit od zebnje i panike, ne učinivši pritom ama baš ništa, ni u dva navrata kad je bila na vlasti, ni kao oporbena snaga, da bi ova sirota zemlja konačno postala pristojno mjesto u kojemu ritam života ne diktiraju šovinisti
Ako do sada nije uspio izgraditi mrežu svojih pouzdanika koji će marginalizirati Bernardićeve kadrove i preuzeti konce vladanja na svim razinama, onda mu je bolje da se okane ćorava posla, odustane od ambicije kojoj, očito, nije dorastao, i nastavi se baviti samo onim u čemu je relativno dobar (Grbin je, mora se priznati, potkovan i marljiv parlamentarac).
Ako, pak, problem nije u tome, ako je on zaista neupitni partijski šef kojemu nitko živ niti želi niti smije oponirati, stvari ne stoje ništa bolje.
Kako god okreneš, SDP je u velikom škripcu. Toliko velikom da više nitko pametan ne može biti optimističan oko pitanja može li se ova stranka oporaviti.
Bojim se da ne može.
A to su neizravno i nehotice, doduše, samo na simboličkoj razini, potvrdili svi njegovi konkurenti, u rasponu od arhineprijatelja iz HDZ-a, pa do onih koji bi im rado čoknuli glasove lijevih birača.
Naime, nitko se od njih nije šegačio i naslađivao zbog detoniranja milenijske sramote s epicentrom u Osijeku, a čija se uznemirujuća trešnja osjetila diljem zemlje. Bogom danu priliku za zlurado ponižavanje protivnika koji je pao na koljena, nitko nije iskoristio.
I to, bojim se, ne zato što su zrelo procijenili kako je nedostojno, neviteški i nesportski obračunavati se s protivnikom koji je već u teškom nokdaunu.
Jer, našem je čovjeku nadraže udariti na slabijeg, nemoćnog, onoga tko ti ne može uzvratiti.
Nema, međutim, nikakvoga smisla – i to su svi ispravno procijenili – udarati po onome koji je samog sebe već zatukao.
Da je eutanazija u ovoj zemlji dopuštena, netko milosrdan ištekao bi SDP s aparata i time prikratio muke ne samo te uboge partije i njezinih članova, nego, još važnije, njezinih simpatizera i birača.
Naime, koliko god razmjeri propadanja ove stranke bili golemi i vidljivi, ozbiljan broj građana ipak će ih ignorirati, grijan nadom da situacija možda ipak nije tako beznadna. Ali je.
Ne postoji nijedan razlog zbog kojeg bi itko pametan mogao povjerovati da će SDP jednom čudesno ozdraviti.
A davati glasove pokojniku, besmisleno je rasipništvo, koje će se, slutim, ipak dogoditi, mrveći snagu ljevice i njezinih birača.
Svima kojima je SDP nekoć nešto značio, valja poručiti sljedeće: dotična pravna osoba više ne vrijedi vaših simpatija, strasti i živaca. Za to postoje barem dva važna razloga.
Kako god okreneš, SDP je u velikom škripcu. Toliko velikom da više nitko pametan ne može biti optimističan oko pitanja može li se ova stranka oporaviti. Bojim se da ne može
Prvo, proces propadanja traje već dugi niz godina, počeo je još s Milanovićem, što znači da je trulež prožela i duboko nagrizla sve pore stranke.
Drugo, još važnije, u SDP-u nikad nije ni postojalo ništa vrijedno spašavanja, samo što smo se mi, lijevo raspoloženi, pokušavali uvjeriti da jest.
Ta je stranka sav svoj kapital izvodila iz straha dijela javnosti od nacionalističkog orgijanja, izvlačila profit od zebnje i panike, ne učinivši pritom ama baš ništa, ni u dva navrata kad je bila na vlasti, ni kao oporbena snaga, da bi ova sirota zemlja konačno postala pristojno mjesto u kojemu ritam života ne diktiraju šovinisti.
Umjesto SDP-a, taj su posao pokušavali odraditi jedini autentični opozicionari u ovoj zemlji, građanski aktivisti i bolji dio medija. Socijaldemokrati su bili uglavnom zaokupljeni zbrinjavanjem i kadrovskim preživljavanjem svojih viđenijih članova.
Stoga nema smisla previše žaliti zbog slavonske sramote koja je zakucala zadnji čavao u lijes jedne posrnule partije.
Dapače, možda tu skandaloznu epizodu valja i pozdraviti, jer je nekima konačno otvorila oči, dokazavši im da je glas za SDP bačen u vjetar.
(Prenosimo sa portala Slobodne Dalmacije).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Alem Ćurin, junak od papira i novinske boje
- HDZ je razbucao ustašofil koji seks plaća kokainom
- Hrvatska bi trebala autsorsati predsjednika
- Razmišljajte o svojim testisima, a ne o nama u publici
- Onima koji su izabrali živjeti izvan RH nije mjesto u Saboru
- Oni koji govore kako žele služiti narodu, vrlo su opasni
- Zadnja stvar koja zanima KGK jest dosljednost
- Bozanićevo oftalmološko evanđelje: žmiriti na zlo
- Ako je bivša Juga oko nas, gdje se nalazi aktualna Jugoslavija
- Programska bijeda HTV-a
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.