Nije vrijeme za bijeg već za rekonstrukciju i sebe i društva

Zahtjevna su ovo vremena, teško prohodna i pomalo okrutna. U neku ruku čine se teža i od onih ratnih.

Možda je neprimjereno uspoređivati jedno s drugim, ali u ratu se na određeni način zna šta te čeka, šta se može očekivati, za šta se boriš, prisutna je svojevrsna ratna izvjesnost i strah od nečega što se dade predočiti.

S druge strane virusna i potresna, nevidljiva stvarnost djeluje neizvjesnija, sveobuhvatnije nepredočiva.

Po zajednicu i društvo njihova posljedičnost tek se ima očitovati. Izgleda da će prvo čovjek-pojedinac, kao osoba, biti na kušnji.

Mislim da se i inače u životu previše oslanjamo na vidljivo pa kada nešto što izmiče oku zaprijeti našem opstanku utoliko se i strah u nama pojača. Svakako je lakše nositi se sa strahom kada ga ukalupiš u kakav-takav lik, jer time strahu dajemo nekakvu prepoznatljivost, nešto poznato za razliku od ”strašnog” nepoznatog.

Međutim, mi ovdje imamo posla samo s djelom, bez lika. A djelo, kao što svjedočimo, nije nam drug.

Samo, ne može se živjeti s vjerom u strah. Strah čovjeka tjera u nemir. Strah hrani ludost.

Kada kažem naše, onda mislim na cijeli jugoslavenski prostor, jer još se mi, i dušom i tijelom, ravnamo prema svemu što jest i što nije ostalo od Jugoslavije. Sve je u odnosu na prije – bilo da je to jezik, povijest, nacionalni doživljaj, ekonomija i gospodarstvo, obrazovanje, budućnost, pa čak i ovaj nesretni potres

Kolega mi kaže da živimo u distopijskim vremenima. Ne bih se složio.

Naime, distopijsko je nešto uređeno, organizirano do bola, nedvosmisleno strukturirano, efikasno, kao nekakav savršeno uhodani birokratski aparat, nekakva apersonalna mašinerija, u konačnici, to je uređenje unutar kojega članovi društva žele činiti ono što društvo od njih očekuje ili čak zahtijeva da čine, a da još pri tom imaju osjećaj samoispunjenja – e to je konačni trijumf distopijskog.

Daleko smo mi od toga.

Naše društvo nije toliko disciplinirano da bi ga se moglo zvati distopijskim. Gore je od toga.

Kada kažem naše, onda mislim na cijeli jugoslavenski prostor, jer još se mi, i dušom i tijelom, ravnamo prema svemu što jest i što nije ostalo od Jugoslavije. Sve je u odnosu na prije – bilo da je to jezik, povijest, nacionalni doživljaj, ekonomija i gospodarstvo, obrazovanje, budućnost, pa čak i ovaj nesretni potres.

Da se ljubav prema Hrvatskoj mjeri mržnjom prema Jugoslaviji, to smo znali od prije, ali da će potres na Baniji biti korišten kao dokaz te ljubavi ili te mržnje, to se mislim nije moglo predvidjeti.

Zamislite, u svoj toj muci i traumi, gdje su i životi ugašeni, a preživjelima u velikoj mjeri egzistencije onemogućene, hadezeovi prvaci i prvakinje smatrali su kako je iznimno važno na zatvorenoj sjednici visokih tijela partije raspravljati o tome tko su ti koji kažu Banija, a ne Banovina, jer hrvatski je Banovina, a Banija srpski, jugoslavenski.

Samim time mi koji kažemo Banija ugrožavamo pravni poredak Lijepe Njihove i prijetnja smo, valjda veća od potresa i virusa zajedno.

U našoj zbilji nekada se zaista čini teškim razlikovati stvarnost od fikcije. Kao da živimo u svijetu u kojemu je gotovo nemoguće prepoznati parodiju budući je ista oduzela mjesto stvarnosti.

Baš znaju biti građevine ti hadezeovi prvaci i prvakinje. Samo što izgleda kako njihovu statiku nikakav potres ne može narušiti. Za razliku od kuća na Baniji obnovljenih iza rata, oni su na svojim položajima armirani.

Eto. Tako je potres opet iznjedrio jugoslavensku (možda je Jugoslavija naša sudbina), srpsko-hrvatsku perspektivu: Banija ili Banovina, dijeli li se pomoć prema etničkom ključu, dobivaju li više Hrvati ili Srbi, jesu li neki povlašteni, zašto se na kriminalan način odvijala obnova ratom uništenih kuća, u kojim kućama ima više željeza, tko je štedio na željezu…

Ali, dosta više o tome!

Sada kada je strah već pustio korijenje i počeo se hvatati za ljude poput bršljana, bojim se da nakon određenog vremena naprosto više neće biti dovoljna samo materijalna pomoć.

Morat će zasukati rukave i sve one državne službe i institucije koje vode brigu o nematerijalnim stanjima pojedinca – o osobnim nagnućima i sukladnim očekivanjima, o osjećaju zajedništva i pripadnosti, o željama i mogućnostima, o smislu i pogledu prema naprijed, o nadi, o osjećaju nezadovoljstva, o osjećaju samoispunjenja…

Svi znamo da je daleko lakše udovoljiti materijalnim negoli nematerijalnim potrebama.

Svakako moramo voditi računa o društvenoj strukturi jer društvena struktura se izgrađuje sve dok potrebe koje se razvijaju u karakternoj strukturi pojedinca bivaju psihološki zadovoljene i materijalno realizirane.

Nema sumnje, izazovna i neizvjesna stvarnost stoji pred nama. Ali, kao takva, ona je prisutna već neko vrijeme.

Virusna stvarnost sad već ima određeni kontinuitet. Potresna stvarnost isto tako.

I jedna i druga prodrle su i okupirale svakodnevnicu koja, promatrana iz one naše prethodne svakodnevnice, djeluje zastrašujuće, mada je ta prethodna, predvirusna i predpotresna svakodnevnica po naše društvo i čovjeka bila poražavajuća, beznadna, kriminalna, kvarna u gotovo svakom pogledu.

Međutim, ta naša institucionalna, politička, obrazovna, ekonomsko-gospodarska, premalo solidarna, naizgled ljudska, nedovoljno suosjećajuća svakodnevnica ionako je takva, riječju, nepoželjna.

Iako je država takva, ipak su ljudi svojom spontanom, bezuvjetnom, velikodušnom i altruističnom reakcijom pokazali da možemo i znamo drugačije.

Nesreće koje su nas zatekle i, kako sada stvari stoje nemaju skoru namjeru odstupiti nego se umnažaju kao da nam ih sam crni đavo šalje, čine nas savitljivima u svakom pogledu, ljudskom i egzistencijalnom ponajviše.

Distopijsko je nešto uređeno, organizirano do bola, nedvosmisleno strukturirano, efikasno, kao nekakav savršeno uhodani birokratski aparat, nekakva apersonalna mašinerija, u konačnici, to je uređenje unutar kojega članovi društva žele činiti ono što društvo od njih očekuje ili čak zahtijeva da čine, a da još pri tom imaju osjećaj samoispunjenja – e to je konačni trijumf distopijskog

Biti ugrožen od stvari koje ne vidiš golim okom, ali u čijem vidnom polju svejedno nestaje to što gledaš – sin, baka, majka, sestra, kuća, škola, bolnica, vrtić, starački dom – neobično je jak okidač za veliku većinu ljudi da se prihvati i čini ono i šta se mora i ne mora.

Nitko pametan ne želi ono prije, još manje se želi ovo novo jer u novome, pored prethodne, neprevladane muke sadržana je opet nova neizvjesnost, neka pesimistična slutnja za čovjeka.

Obje su stvarnosti za čovjeka postale nepodnošljive. To ne znači i bezizlazne.

Lewis Mumford piše kako čovjek živi u dvama svjetovima: unutarnjem i vanjskom.

Unutarnji svijet temelj je vanjskog svijeta. To je neka vrsta utočišta u koje bježimo kada naš dodir s čvrstim činjenicama postane suviše kompleksan ili prenaporan da bismo se s njima suočili.

S druge strane pomoću unutarnjeg svijeta prikupljamo, sortiramo i filtriramo činjenice vanjskog svijeta. Natrag u vanjski svijet projiciramo jednu novu vrstu stvarnosti.

Prva funkcija jest svojevrsna kompenzacija – cilj je trenutno izbavljenje od teškoća ili životnih frustracija. Druga je funkcija stvaranje uvjeta za izbavljenje u budućnosti. Prva označava bijeg, druga rekonstrukciju.

I virusna i potresna stvarnost ljudima nude izbor između dviju mogućih odluka: bijeg od stvarnosti ili intervenciju u stvarnost. Uostalom, čini se kako su to jedina dva moguća puta u svim životnim okolnostima.

Prema Mumfordovim riječima, na koncu to su dva načina putem kojih se pojedinac suočava sa samim sobom, a onda i s drugim. Možda prije svega sa strahom u sebi. A svako suočavanje, nadilaženje straha sa sobom nosi oslobađajuću, katarzičnu procesualnost.

Virusna i potresna stvarnost uzdrmale su oba čovjekova svijeta, i unutarnji i vanjski. Nije sada vrijeme za bijeg. Vrijeme je za rekonstrukciju i sebe i društva.

Zapravo, uvijek je vrijeme za to, ali sada eto imamo i dobar razlog.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Odrekao bih se nacionalnosti zarad čovjeka
• Srebrenica – između zahtjeva politike i vlastite savjesti
• Gdje mi je identitet?
• Anja Šimpraga – korak naprijed za kninsku građansku kulturu
• Profit je slijep za sadržaj i opseg dostojanstvenog društva
• Zar HDZ stvarno nema boljeg kandidata od Davora Filipovića?
• Od fizičkog distanciranja do socijalnog izopćavanja
• Diego – velemajstor s loptom predriblao je okove
• Remembering the Silence – 25th Anniversary of the Erdut Agreement
• Oživotvorenje hrvatske mitomanije dolazi na naplatu

» Svi tekstovi ovog autora