Ustav je mrtvo slovo na papiru. Napisan je nerazumljivo i nejasno, svatko ga tumači kako želi, a njime se bavi samo šačica profesora (vjerojatno akademskih uhljeba?) kojima je proučavanje takvog teksta okultni i intelektualno-onanirajući posao.
Dobro, možda bi trebalo biti drugačije, ali Ustav doista nema nikakve veze sa stvarnim životom. Ustav trebaju poznavati i primjenjivati samo državna tijela, mene se to ne tiče. (…)
Ovo su neki od stavova koje smo dobili tijekom pilot-istraživanja ustavne pismenosti nastavnika visokoobrazovnih institucija u gradu Rijeci (cjeloviti rezultati istraživanja bit će objavljeni u ožujskom izdanju Zbornika Pravnog fakulteta u Rijeci).
Dijelite li i vi barem poneko od ovih mišljenja? Smatrate li da većina naših sugrađana misli nešto slično? Uostalom, zašto i ne bi, gdje su, kada i kako mogli (sustavno) saznati ili naučiti nešto drugo?
Problem suvremenih – a posebno post-tranzicijskih – demokracija jest ležerna pasivnost građana uljuljkanih u samoispunjavajuće uvjerenje da se Ustav događa, ostvaruje i ispunjava sam po sebi, odnosno isključivo u djelovanju državnih tijela.
Vlastita nemoć i prateći osjećaj besmislenosti/nekorisnosti poznavanja osnovnih ustavnih koncepcija savršeno podržava mračnu stranu maksime ”neka institucije rade svoj posao” odnosno uvjerenje da nije potrebno, niti je moguće išta poduzeti ”odozdo”.
Ustavna demokracija, međutim, počiva na dijametralno suprotnim osnovama: ona podrazumijeva obrazovanog, zainteresiranog i aktivnog građanina.
Problem suvremenih – a posebno post-tranzicijskih – demokracija jest ležerna pasivnost građana uljuljkanih u samoispunjavajuće uvjerenje da se Ustav događa, ostvaruje i ispunjava sam po sebi, odnosno isključivo u djelovanju državnih tijela
Ona ocrtava i pruža niz mehanizama za djelovanje i ”zahtijeva” osobni angažman kojeg, u odnosu na ideju ustavnosti, uglavnom nismo spremni pružiti.
I onda se dogodi pandemija. I katastrofalni potresi. Tada pokažemo i dokažemo (sami sebi?) koliko sami možemo učiniti.
Još uvijek većini nije jasno kakve to veze ima s temeljnim pravnim aktom naše države, što nam tu Ustav RH može reći.
Uzmimo jedan noviji primjer. Pogledajmo temeljne ustavne vrednote kako ih navodi čl. 3. našeg Ustava i držimo na umu kontekst zakonskih prijedloga o organiziranju i financiranju obnove na potresom pogođenim područjima.
Tih jedanaest najviših ustavnih vrednota redom su: ”sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i višestranački demokratski sustav”.
U našem se primjeru ističu vrednote ”jednakost” i ”socijalna pravda”.
Što u ustavnopravnom smislu znači ”jednakost”?
Aristotelu dugujemo osnovnu maksimu: ”Jednake treba tretirati jednako, a različite različito”. Za njega su jednakost i pravednost sinonimi.
Značaj koje pravno načelo jednakosti ima u suvremenim ustavnim demokracijama nacionalne, supranacionalne (EU) ili međunarodne razine (primjerice, UN, VE) nije potrebno posebno dokazivati.
Neki od najznačajnijih moralnih križarskih ratova u povijesti izborili su pobjedu upravo u ime ”jednakosti”: ukidanje ropstva, ukidanje feudalnih privilegija, širenje općeg biračkog prava, stavljanje rasne diskriminacije izvan zakona, emancipacija žena itd.
Sama riječ ”jednakost” ima prilično snažnu i uvjerljivu retoričku snagu i to ne samo zbog stvari na koje se odnosi, nego i s obzirom na vrstu riječi.
Ona objedinjuje dvije paradoksalne značajke: čini se da je jedna stvar svim ljudima, a ipak različita za različite ljude. Čini se da se odnosi na određeno stanje stvari, kao nešto što je unaprijed definirano u odnosu na promjenjivog promatrača.
Ipak, ljudi imaju proturječna poimanja jednakosti, jedni ga koriste kao argument za, a drugi kao argument protiv iste stvari: primjerice, u pitanjima davanja rodiljnog dopusta (samo) ženama ili priznavanja homoseksualnih (istospolnih) brakova.
Također, jednakost je ”moćna riječ” i argumenti u ime jednakosti stavljaju protivnika ”u defenzivu”. Nitko načelno nije protiv jednakosti, baš kao što se nitko izrijekom ne suprotstavlja pravednosti.
Istodobno, kad kažemo da je nešto jednako ne znači ujedno da je to ispravno i dobro. Jednakost se može osuditi bez upadanja u zamku kontradikcije (npr. Židovi i Romi su bili jednako tretirani u Hitlerovim koncentracijskim logorima, ali ipak nevjerojatno okrutno i nečovječno).
I upravo zbog toga što svatko misli da zna što je jednakost, čini se da je teško točno objasniti što ona doista jest.
Sasvim konkretno, vraćajući se na Aristotela, osnovno je pitanje (uvijek pa i danas) kako određujemo tko se nalazi u jednakom položaju odnosno tko je jednak pa ga posljedično treba jednako tretirati?
I opet nam priskače u pomoć sam Ustav, ovoga puta čl. 14/1, koji navodi osobine temeljem kojih ne smije biti razlikovanja u pravima i slobodama.
Zabranjen je različiti tretman koji bi se temeljio na rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.
Vlastita nemoć i prateći osjećaj besmislenosti/nekorisnosti poznavanja osnovnih ustavnih koncepcija savršeno podržava mračnu stranu maksime ”neka institucije rade svoj posao” odnosno uvjerenje da nije potrebno, niti je moguće išta poduzeti ”odozdo”
”Druge osobine” dopunjene su Zakonom o suzbijanju diskriminacije i uključuju niz daljnjih karakteristika poput bračnog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, genetskog nasljeđa ili spolne orijentacije.
Time je rečeno što ne smijemo uzimati u obzir prilikom regulacije ustavnih prava i sloboda.
Ostaje pitanje je li skrb za stradalnike prirodne nepogode ujedno i obveza države? Naravno da jest, radi se o temeljnom ”predustavnom” načelu, samom raciju postojanja organizirane zajednice zvane država.
A koje kriterije određuje Ustav za pružanje takve skrbi?
Premda nam svakako nedostaje izrijekom navođenje ”solidarnosti” kao temeljne ustavne vrednote, prethodno objašnjenja ”jednakosti” i posebno vrednota ”socijalne pravde” ipak daju jasnije smjernice.
Tko je u jednakoj situaciji stvar je činjenice, fakta, usporedivosti nastale štete (primjerice, područje posebne državne skrbi ili ne, proglašena katastrofa ili ne i sl.).
Kako bilo i ne ulazeći u detalje predloženih/usvojenih zakonskih rješenja, svi zajedno – a ne samo oni koji su u poziciji odlučivanja – moramo biti svjesni da ovdje nema govora o arbitrarnosti, o slobodnoj volji ili nekakvoj ”milosti” države.
U slučaju da smo detaljnije zainteresirani, važno je znati da smo pod zaštitom ustavnih kriterija koji se mogu učinkovito prizivati pred sudovima i, u konačnici, pred Ustavnim sudom RH.
Drugim riječima, niti smo nemoćni, niti smo ostavljeni na milost i nemilost obnašatelja vlasti.
Pitanje je samo jesmo li budni i spremni nadzirati njihovo djelovanje.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Što zapravo znači slaviti i voljeti svoju državu?
- Hrvatska mora konstitucionalizirati ljudsko pravo na vodu
- O stvarnom problemu Sveučilišta u Zagrebu
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.