Još se jednom vraćam (moram!) govoru predsjedničkog kandidata Milana Kujundžića održanog prilikom predstavljanja njegova programa u nedjelju 30. studenog u Maloj dvorani KD Vatroslav Lisinski.

 

Poslužit ću se člankom Krune Kartusa objavljenog 1. prosinca na tportalu: ”Između fraza Milana Kujundžića na predstavljanju njegova predizbornog programa u nedjelju u Maloj dvorani Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski čulo se i nešto konkretno, a to je izbacivanje svega osim Domovinskog rata kao temelja hrvatske državnosti.

 

Stručnjaci za tportal pojašnjavaju da je Kujundžićeva ideja loša za demokraciju, povijest, državu i građane. Idejom o, što Kujundžić naziva ”jednom od središnjih točaka programa”, tome da pokrene ”stvaranje novog hrvatskog Ustava, u kojem će pisati da je Hrvatska domovina Hrvata i svih njezinih građana, a da je temelj hrvatske države ”isključivo Domovinski rat”, ovaj predsjednički kandidat građanima nudi brisanje hrvatske povijesti unazad od 1991, kao svojevrsne nove ere.

 

Program je tako i stilizirao, pa su tu ‘novi izborni sustav’, ‘nova javna uprava i regionalni ustroj’, ‘nova gospodarska i socijalna politika’, ‘nova energetska politika’, sve ‘novo’, bez obzira na činjenicu da predsjednik Republike nema ovlasti iz tih područja, osim predstavljanja države u zemlji i inozemstvu, vojnih i sigurnosnih te protokolarne ovlasti.

Izbrisati sve osim Domovinskog rata – na načelnoj je razini neprihvatljivo, jer je nasljednik pogrešnih stajališta da država, pravni poredak i društvo nastaju od jednog trenutka u vremenu, a da sve što je bilo prije nije pravno relevantno i ne utječe na ono što će biti poslije. To je stajalište ”sa mnom, s ovom povijesnom činjenicom, počinje povijest naše države”, bez obzira o kojoj se činjenici radilo. Dakle načelno je pogrešan stav

 

Udarna je ideja o novom Ustavu u kojem bi, prema Kujundžiću, samo Domovinski rat bio temelj hrvatske države, a izbačeno sve ovo: srednjevjekovno kraljevstvo, pragmatična sankcija, Hrvatsko-ugarska nagodba, Država SHS i ZAVNOH. Što je rekao u Maloj dvorani, pred oko tristo sljedbenika, to je Kujundžić točno tako nabrojao i u pisanom programu dajući do znanja da povijest od 7. stoljeća ne smatra važnim za državnost Hrvatske.”

 

Stručnjaci s kojima je razgovarao novinar tportala kažu da je takvo ponašanje loše, a ideja neprihvatljiva. Prof. dr. sc. Sanja Barić, predstojnica Katedre za ustavno pravo Pravnog fakulteta u Rijeci, objašnjava da postoje tri razloga zbog kojih je pogrešan Kujundžićev prijedlog.

 

”Prvo i temeljno, ovakav pristup – izbrisati sve osim Domovinskog rata – na načelnoj je razini neprihvatljiv, jer je nasljednik pogrešnih stajališta da država, pravni poredak i društvo nastaju od jednog trenutka u vremenu, a da sve što je bilo prije nije pravno relevantno i ne utječe na ono što će biti poslije. To je stajalište ‘sa mnom, s ovom povijesnom činjenicom, počinje povijest naše države’, bez obzira o kojoj se činjenici radilo. Dakle načelno je pogrešan stav.

 

Drugo, to je pravno, pa i pravno-povijesno, neprihvatljivo jer hrvatska državnost nije utemeljena isključivo na Domovinskom ratu, nego i na nizu prethodnih državnopravnih zbivanja, prava, okolnosti.

 

No ako odlučujemo ne nabrajati druga zbivanja, svakako moramo navesti pravne i vrijednosne temelje hrvatske države, a antifašizam, europski vrijednosni krug, vladavina prava i slično, to inherentno jesu.

 

Treće, i možda najapsurdnije u navedenom prijedlogu, jest to da on implicira kako su antifašizam i Domovinski rat nešto različito. Naime hrvatska je država utemeljena na borbi protiv svih totalitarnih režima, i fašističkih, i komunističkih, i nacionalističkih. Domovinski rat i antifašizam su međusobno komplementarni, dijelom preklapajući pojmovi, a zajedno čine dio većeg opsega vrijednosti koje zajedno možemo nazvati ‘suprotstavljanje i odricanje od svih totalitarnih sustava’.

 

Domovinski rat je neposredno važan za ostvarenje državnosti, ali jednako tako je i antifašizam, koji je zbacio protunarodni režim NDH i koji je doveo do ZAVNOH-ovskih granica koje smo uspješno obranili u Domovinskom ratu te koje su međunarodno priznate i dan danas, uz onih nekoliko spornih područja i neriješenih pitanja, o čemu ovdje nije riječ”, objasnila je profesorica Barić.

Hrvatska je država utemeljena na borbi protiv svih totalitarnih režima, i fašističkih, i komunističkih, i nacionalističkih. Domovinski rat i antifašizam su međusobno komplementarni, dijelom preklapajući pojmovi, a zajedno čine dio većeg opsega vrijednosti koje zajedno možemo nazvati ”suprotstavljanje i odricanje od svih totalitarnih sustava”

 

Kujundžić ne prolazi ni na ispitu povjesničara, dodaje kolega s tportala. Dr. sc. Hrvoje Klasić, docent na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, podsjeća da hrvatska povijest nije počela 1991., a da je i inače potpuno pogrešno procesima davati nulte godine jer je nastanak države proces.

 

”Žao mi je što neki kandidati ne uče iz prošlosti i što ne znaju što su i zašto za Hrvatsku značile 1918, 1939, 1945. i druge važne godine. Hrvati su se stoljećima borili za svoju državnost pa je potpuno pogrešno proglašavati temeljem samo jedan povijesni period. Očito neki pojedinci i dalje povezuju antifašizam s komunizmom iako bi trebali znati da svi antifašisti nisu bili komunisti, ali svi komunisti jesu bili antifašisti.

 

Zahvaljujući tome činjenica je da se 1945. Hrvatska našla na pravoj strani povijesti, a velika zasluga u tome je Komunističke partije – ona je ta koja je pozvala i vodila ustanak. To ne znači da se sve kasnije ne treba analizirati. Isto tako, ne znači da se one koji su se 1941. podigli protiv fašizma može šikanirati.

 

No kod nas se ova pitanja, a to je očigledno, koriste u dnevnopolitičkoj funkciji, bolje rečeno dnevnopolitikantskim, pa onda valja pitati ovakve predlagatelje što bi na njihovu ideju rekao Franjo Tuđman, koji se kao 20-godišnji antifašist i partizan pridružio obrani zemlje od fašizma?”, istakao je prof. Klasić.

 

Profesor povijesti Zdenko Samaržija pojašnjava Kujundžiću da je ovo pitanje najlakše shvatiti kao odnos dobra i zla i to je treći prilog u članku tportala.

 

”Tko ne razlikuje dobro od zla, nije dobro odgojen ili ima drugih razloga da relativizira dobro, pa čak i opravdava zlo. Antifašizam je putokaz dobrote u grdim vremenima, snaga hrvatskoga naroda kojeg fašizam i nacizam nisu uspjeli privući na svoju stranu premda su nositelji novoga poretka u Europi mahali primamljivim darom, što je bilo oslobađanje od velikosrpske hegemonije i objedinjavanja dijela hrvatskoga korpusa u jedinstvenu nacionalnu državu.

 

Međutim neulazak Međimurja, Baranje i Bačke u nacionalnu državu Hrvata te ostajanje Istre, kvarnerskih otoka i dijela Dalmacije u monarhističkoj Italiji, a odmah zatim nedobronamjerni potezi vlasti prema političkim neistomišljenicima i surovi postupci prema nacionalnim zajednicama usmjerili su hrvatski narod u borbu protiv nedemokratskog i zlonamjernog sustava, kojem je navodna hrvatska državna nezavisnost bila izlika za provođenje terora.”

 

Na kraju članka novinar tportala podsjeća na ono što bi bilo ”viškom” u Kujundžićevom ustavu:

Dok sam slušao dr. Kujundžića, meni je u glavi bila riječ ”nacionalna revolucija” i to na jedan po meni ružno asocijativan način. Riječ ”revolucija“ se godine 1941. koristila vrlo često. Dublji razlog zbog kojeg je to činjeno je činjenica da to vrijeme ni za koga nije bilo stanje normalnosti ili da nitko nije očekivao da to bude stanje normalnosti. To čak nije bilo ni stanje prividne normalnosti, a nitko se nije ni trudio da to tako bude

 

Ustav Republike Hrvatske temeljima državnosti proglašava ove događaje koje bi Kujundžić izbrisao: hrvatske kneževine u VII. stoljeću; srednjovjekovna samostalna država u IX. stoljeću; Kraljevstvo Hrvata u X. stoljeću; održanje hrvatskog državnog subjektiviteta u hrvatsko-ugarskoj personalnoj uniji; odluka Hrvatskoga sabora 1527. o izboru kralja iz habsburške dinastije; odluka Hrvatskoga sabora o pragmatičnoj sankciji iz godine 1712.; zaključci Hrvatskoga sabora iz 1848. o obnovi cjelovitosti Trojedne Kraljevine Hrvatske pod banskom vlašću, na temelju povijesnoga, državnoga i prirodnoga prava hrvatskoga naroda; Hrvatsko-ugarska nagodba 1868.; odluka Hrvatskoga sabora 1918. o raskidanju državnopravnih odnosa Hrvatske s Austro-Ugarskom te o istodobnu pristupanju samostalne Hrvatske, s pozivom na povijesno i prirodno nacionalno pravo, Državi Slovenaca, Hrvata i Srba; činjenica da odluku Narodnoga vijeća Države SHS o ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1. prosinca 1918.), poslije (3. listopada 1929.) proglašenoj Kraljevinom Jugoslavijom, Hrvatski sabor nikada nije sankcionirao; Banovina Hrvatska 1939.; uspostava temelja državne suverenosti u razdoblju Drugog svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Državne Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963.-1990.).

 

Čak i nakon toga naš Ustav ističe da su jedan od temelja državnosti i demokratski izbori 1990., novi Ustav te godine i tek onda pobjeda u Domovinskom ratu.

 

Sve što prethodi ratu, smatra Kujundžić, dakle i godina donošenja Ustava i demokratski izbori, sve treba izbaciti!?

 

Zašto kažem da sam se ”morao” vratiti tom Kujundžićevom govoru, njegovoj inicijativi da se ”počisti” preambula Ustava?

 

Mislim da je važno naglasiti da je doktor medicine Milan Kujundžić ušao u politički i ideološki prostor koji ne razumije, a koji je iznimno opasan. Jer je to uvod u fašizam. Ili još gore od toga.

 

Nacistički Neue Ordnung, najava svih nacifašističkih stranaka da će se njihovim dolaskom na vlast dogoditi temeljite promjene, da će doći nešto “novo”, sličnost je koja se sama po sebi nameće.

 

Dok sam slušao dr. Kujundžića, meni je u glavi bila riječ ”nacionalna revolucija” i to na jedan po meni ružno asocijativan način. Riječ ”revolucija“ se godine 1941. koristila vrlo često. Dublji razlog zbog kojeg je to činjeno je činjenica da to vrijeme ni za koga nije bilo stanje normalnosti ili da nitko nije očekivao da to bude stanje normalnosti. To čak nije bilo ni stanje prividne normalnosti, a nitko se nije ni trudio da to tako bude.

 

Komunisti su se spremali na ustanak – ”na dizanje revolucije“, te su taj ustanak ubrzo i podigli. Ustaše, pak, a o njima je u prvome redu riječ, po svojim su vlastitim riječima izvodili ”revoluciju“.

Valjalo je stvoriti i novog čovjeka: nepotpisani tekst iz 1942. godine, objavljen u Ustaši, govori o ”vanjskoj revoluciji u Hrvatskoj“ koja se već ”provodi“. Vjerojatno se misli na ”čišćenje hrvatskog tijela od stranog utjecaja“, odnosno na sustav terora koji je ustrojio ustaški režim i poveo rat protiv svih svojih neprijatelja. No, Ustaša traži da se provede ”i unutarnja revolucija, revolucija čovjeka, i stvaranje novoga Hrvata, onakvoga čovjeka, kakovoga traži današnje veliko vrijeme“, a to je, najkraće rečeno – ”preobraćaj hrvatskog čovjeka, koji će biti prožet krajnjom požrtvovnošću i fanatičkim hrvatstvom…” (Ustaša 7/1942.)

 

O kakvoj je ”revoluciji“ riječ nije posve jasno ni nakon iscrpnog iščitavanja raznovrsnih izvora, jer je taj pojam za razne osobe u različitim prilikama značio i različite stvari. No, bez obzira na sve razlike nema sumnje da svi oni koji su o ”revoluciji“ govorili mislili su da se treba dogoditi temeljita promjena u društvu.

 

To proizlazi iz jednog od osnovnih postulata ustaške ideologije – sveobuhvatno stvaranje nove Hrvatske. I zato me taj Kujundžićev govor uplašio, ne samo zato što mu je svaka druga riječ bila ”hrvatski narod”, o čemu sam pisao prije tjedan dana.

 

Neki su, oni ideološki potkovaniji, smatrali da će se ”revolucija“ odvijati i na kulturnom planu ili prvenstveno na kulturnom planu, pa je Vinko Nikolić tražio i da se stvara ”nova književnost”, jer ”novi duh u hrvatskom životu ne može zastupati stari tip književnosti” (Nikolić, Za novu Hrvatsku, 193).

 

Nikolić je pojasnio na što misli: usprotivio se da ”tipovi novoga vremena” budu ”Krležini degenerici, bludnici i pijanice (…) junaci raznih djela, koja ubijaju volju za život, ruše polet, misaono odvode u duševna i fizička samoubijstva” Potom napada Gjalskoga, Leskovara i mnoge druge.

 

Upravo je rad na kulturnome polju trebao biti najvažnija karika u stvaranju i realizaciji ideologije koja je trebala povezati osobu Poglavnika, ustaški pokret i hrvatski narod/državu u jednu cjelinu. Za stvaranje takve ideologije bili su potrebni intelektualci, od kojih će se određeni broj, poput Vinka Nikolića, angažirati na tom poslu. Upravo među onima okupljenima oko Matice hrvatske.

 

Neki su smatrali da su navedene promjene (od ukidanja srpskog pravoslavlja nadalje) tek uvod u mnogo groznija događanja – naime, neki su mislili na pljačku, a neki na ubojstva. Dido Kvaternik “je smatrao, odnosno imao luđačka shvaćanja o revoluciji koju treba provesti.” (Vidi, HDA, fond MUP SRH, 013.0.56, V. Židovec, Moje sudjelovanje u političkom životu, 30, 138, 139).

 

I umjereni Vladimir Židovec govorio je o “ustaškoj revoluciji” (HDA, fond MUP SRH, 0.13.0.56, V. Židovec, Moje sudjelovanje u političkom životu, 139-140). Kada 1942. Danijel Crljen komentira Načela ustaškog pokreta, tvrdi da je “s leđa hrvatskog naroda trebalo skinuti dva jarma, dva gospodstva. Na političkom, nacionalnom polju trebalo je uništiti srpsku državnu vlast nad hrvatskom zemljom. Na gospodarskom polju trebalo je izbrisati kobni i svemoćni utjecaj židovstva” (”Načela“, u: Ustaša, Dokumenti, 75).

 

Ponovo se referirajući na akcije protiv Židova, Crljen govori o ”brzom i energičnom čišćenju s hrvatskog narodnog tijela. To je bio jedini pravi način uklanjanja njihovog pogubnog utjecaja na sav naš javni život i njihovog gospodovanja u našem gospodarstvu i priradu” (”Načela“, u: Ustaša, Dokumenti, 76-77).

S obzirom na to da je još uvijek ostalo nejasno je li dr. Milan Kujundžić u listopadu 2003. tijekom kongresa gastroenterologa u Madridu slučajno naletio na grob Ante Pavelića dok je šetao grobljem San Isidro, je li tamo otišao ”iz znatiželje” ili je istina nešto treće, a to je da je neke lječnike kolege vukao za rukav, kako su neki u anonimnom pismu javili tjedniku Feral Tribuneu (članak je objavljen 12. veljače 2004. iz pera Vladimira Matijanića), mislio sam da je potrebno upozoriti javnost na opasnost Kujundžićevih političkih ideja jer sam ih ja, a i mnogim drugima se to dogodilo, doživio kao opako prizivanje nacističkog ”Neue Ordnunga” ili ustaškog ”nacionalističkog čovjeka”

 

Stepinčev Katolički list u lipnju 1941., govoreći o uspostavi države, tvrdi da se radi o ”iznenadnom orkanu”, pa da taj orkan ”odnosi sav talog i prašinu, koji ruši sve što nije bilo na dobrom temelju građeno” (Katolički list, 23/1941, 262).

 

General Glaise von Horstenau, praktički od stvaranja NDH izrazito kritičan prema ustaškoj vlasti, u srpnju 1941. je ”revoluciju” shvaćao na posve drugačiji način: tada je označio ”ustašku revoluciju” kao ”najkrvaviju i najužasniju” (Jelić-Butić, Ustaše i NDH, 188-189).

 

Kada se vidjelo da revolucija neće biti moguća bez krvi, krenulo se u rat protiv svih ”neprijatelja hrvatskoga naroda”. Konspirativna veza između Srba, Židova, komunista i masona bila je omiljena tema ustaških propagandista od stvaranja NDH. Ta je tobožnja veza morala stvoriti atmosferu u kojoj je javnost shvatila kako je obračun s tim neprijateljima jedino moguće rješenje i kako ”revolucija“ koja se najavljivala znači upravo to i samo to.

 

U konačnici, valjalo je stvoriti i novog čovjeka: nepotpisani tekst iz 1942. godine, objavljen u Ustaši, govori o ”vanjskoj revoluciji u Hrvatskoj“ koja se već ”provodi“. Vjerojatno se misli na ”čišćenje hrvatskog tijela od stranog utjecaja“, odnosno na sustav terora koji je ustrojio ustaški režim i poveo rat protiv svih svojih neprijatelja. No, Ustaša traži da se provede ”i unutarnja revolucija, revolucija čovjeka, i stvaranje novoga Hrvata, onakvoga čovjeka, kakovoga traži današnje veliko vrijeme“, a to je, najkraće rečeno – ”preobraćaj hrvatskog čovjeka, koji će biti prožet krajnjom požrtvovnošću i fanatičkim hrvatstvom…” (Ustaša 7/1942.).

 

Hrvatska mladost, list za srednjoškolsku mladež, objavljuje pjesmu koja završava kiticom: ”Hrvati mladi, svet zove zov: na život nov! na život nov!” (Hrvatska mladost 1-2/1941, str. 5).

 

Vinko Nikolić samo varira ove misli: ”Nova Hrvatska treba i novog čovjeka. Nacionalistička Hrvatska treba nacionalističkog čovjeka. Ustaška Hrvatska treba i ustaškog čovjeka” (Nikolić, Za novu Hrvatsku, 191).

 

Pošto je zacrtano stvaranje ”novog čovjeka“, logična je posljedica bila da se trebalo nametnuti javnosti mišljenje kao da je uistinu došlo novo doba.

 

S obzirom na to da je još uvijek ostalo nejasno je li dr. Milan Kujundžić u listopadu 2003. tijekom kongresa gastroenterologa u Madridu slučajno naletio na grob Ante Pavelića dok je šetao grobljem San Isidro, je li tamo otišao ”iz znatiželje” ili je istina nešto treće, a to je da je neke lječnike kolege vukao za rukav da sa njim odu do poglavnikova groba, kako su neki u anonimnom pismu javili tjedniku Feral Tribuneu (članak je objavljen 12. veljače 2004. iz pera Vladimira Matijanića), mislio sam da je potrebno upozoriti javnost na opasnost Kujundžićevih političkih ideja jer sam ih ja, a i mnogim drugima se to dogodilo, doživio kao opako prizivanje nacističkog ”Neue Ordnunga” ili ustaškog ”nacionalističkog čovjeka”.

 

Kao što je ignorirao moje prethodno pitanje o tome jesam li ja čovjek ili ”smeće” i hoćemo li svi mi koji politički drugačije mislimo od njega morati strepiti od njegove ”Nove Hrvatske”, pretpostavljam da će i ovo pitanje zanemariti, ali ga, zbog zdravlja sviju, treba postaviti: doktore Kujundžiću, jeste li svjesni da ste progovorili riječnikom fašista?!