Rade Šerbedžija
Foto: Jovica Drobnjak
U posljednje vrijeme provodim više vremena u Zagrebu nego što sam to činio zadnjih dvadesetak godina. Uglavnom obilazim Danila i Anu, Luciju i svoje unuke Sergeja, Ivana, Anastasju, Pavla i Kalu.
I naravno svoga prijatelja Peru Močiboba. Igramo mi tako belot s njegovim sinom Tvrtkom, s mojim kumom Sinišom Kukićem i s našim Mucekom, odnosno s gospodinom Aleksandrom Širom, uz kojega me vežu najranije uspomene na HNK Zagreb, gdje je on sa svojom obaveznom leptir mašnom popravljao socrealistički imidž, koji nikako nije pristajao jednom otmjenom austro-ugarskom kazalištu.
Mucekov otac, gospodin Zlatko Šir bio je prije rata popularan i znamenit operni pjevač, a nakon rata je bio čuveni profesor pjevanja koji je obrazovao mnoge slavne pjevače i pjevačice. Od njega je naš Mucek naslijedio sve te lijepe gospodske manire.
Hodam tako ulicama svojega grada i još uvijek mi neka zebnja prolazi venama i teško se mogu potpuno opustiti, iako me uistinu ohrabruju osmijesi i pozdravi nepoznatih mi građana, koji bi masovno da se slikaju s Hamletom, Matanom ili Ivicom Kičmanovićem…
Neku večer u osvijetljenoj Ilici, baš ispred Nebodera, odnosno pored izloga legendarnog kafića Moka, ugledah lijepo lice jedne starije gospođe. Pogledi su nam se zadržali duže no obično. Imala je oči boje badema i ja sam pomislio, nije li to ona nepoznata djevojka s kojom sam slučajno proveo novogodišnju noć 1966. godine.
Nasmiješila mi se i ja bih joj se bio sigurno obratio da nije pod ruku držala starijeg gospodina, vjerojatno svoga muža. Namignuo sam joj i produžio niz Ilicu prema kazalištu Kerempuh da se nađem sa svojim Duškom Ljuštinom.
Da. To mora da je ona, uvjeravao sam sama sebe prisjećajući se te davne zime u gradu Zagrebu, kada je snijeg dosizao visinu metar i pol bijelih zidova na zagrebačkim ulicama, kao one snježne ulice iz Felinijevog filma ”Amarcord”.
Moj kolega Vjenceslav Kapular je bio glumac s kojim se moglo razgovarati o literaturi, a ne samo ispijati gorke pelinkovce, koji su bili naročito u modi te jeseni u zagrebačkom teatarsko-filmsko-književničkom podzemlju.
Imao je kartu više za doček Nove godine u Klubu prosvjetnih radnika na Mažuranićevu trgu. Pozvao me da s njim i njegovim društvom provedem tu najluđu noć. Uostalom, bio sam mladi glumac koji je već dobivao glavne uloge u TV dramama i o kojem se pričalo u kazališnim i filmskim krugovima.
Bilo je dozlaboga dosadno i već sam razmišljao kako da se neopaženo izvučem iz te gužve u kojoj su se oznojena tijela drmusala i pocupkivala i stiskala uz muziku s gramofona, u kojoj su dominirali hitovi kvarteta 4M, Marka Novosela i Gabi Novak: ”Kad si kupim mali motorin”, ”Platno, boje, kist i twist”, ”Ljubav ili šala”…
A onda sam odjednom nabasao na isto tako osamljenu dušu, koja je tumarala kroz dimnu zavjesu Kluba prosvjetara…
Nisam je upitao za ime, i nije me pitala kako se zovem.
Gledali smo se nekoliko trenutaka.
– Plešeš? – upitala je.
– Plešem – odgovorio sam.
Bila je najmršavija djevojka koju sam obuhvatio oko struka i nije na njoj bilo mnogo toga što bi raspaljivalo moju erotsku maštu.
Ali imala je neke posebne i tužne oči i tako mekani, nježni i duboki alt, te sam se s razlogom primicao sve bliže njenome licu, gotovo joj uvlačeći glavu ispod dugačke kestenjaste kose, sve dok se nismo posve priljubljeni i zaštićeni dimom i njezinom šumom od kose izgubili u nekim drhtavim nježnostima te vrelim dahom i oznojenim usnama zasuli poljupcima.
Upućeni jedno na drugo, i ne zamjećujući ostale, kao dva brodolomca, plesali smo cijelu noć. Pili smo Bakarsku vodicu, palili cigaretu na cigaretu, dok se moja bijela najlonska košulja, koju sam obukao na golo tijelo, potpuno mokra slijepila s tijelom postajući tako dio kože. Samo je nemarno raspuštena kravata s plavim i bijelim prugama zadržavala košulju na meni.
Oko pet ujutro krenuli smo iz Kluba da uhvatimo prve jutarnje tramvaje koji su vodili na Staru Savu. Ona je stanovala u studentskom domu u Šarengradskoj gdje je dijelila sobu sa svojom cimericom, a ja sam te noći i jutra bio sam u Mustafinoj i Vinkovoj studentskoj sobi, u kojoj sam inače već mjesec dana ilegalčio.
Krupne pahulje snijega padale su po Zagrebu čitave noći i kazališni trg je, škrto osvijetljen žutim svjetlima, dočekivao prve tragove zore kroz koju su se pomaljali snijegom zatrpani malobrojni automobili, koji su trubeći potiho zvučnim signalima jedni drugima čestitali Novu godinu.
Smijala se kako sam navukao svoj jesenjinovski pulover ispod sakoa maturalnog odijela i pokušavala me zaogrnuti svojim velikim, sivim, krombi kaputom, ispod kojega je, zbog njena izuzetno tanana tijela, bilo dosta mjesta i za mene kada se odveže remen.
Čekali smo tako, uvijeni u njezin zimski kaput, četvorku da nas odveze do Stare Save. Dijelili smo cigaretu kojom smo se grijali i otpuhivali kolutiće dima, priljubljenih lica i zasanjanih pogleda.
Jutro je već sijalo kroz prozore studentske sobe i obasjavalo sve ono što je još do prije nekoliko trenutaka bilo skriveno. Njeno krhko tijelo, uvijeno u nekoliko deka i tako priljubljeno uz mene, još je podrhtavalo, a pogled je nekako, gotovo zatvarajući oči, skrivala od mene, pretvarajući se da tako radije govori o poeziji Tina Ujevića, koju smo oboje obožavali.
Pored kreveta je stajala do pola ispijena boca travarice, a na stolu izmrvljeni komadići kruha, ostaci slavonske kobasice i ajvara, koje su svi studenti držali u studentskome frižideru, na prozorima soba na kojima su visjele najlonske vrećice iz roditeljskih paketa što su stizali iz provincije. Iznio sam pred svoju gošću jelo i piće kad smo ušli onako smrznuti u sobu, odgađajući ljubavne zagrljaje i grijući promrzle prste na polutoplim radijatorima.
Nisam je pitao kako se zove i nije me pitala kako mi je ime. Prešutno smo se dogovorili da su se to samo naše duše te noći na Silvestrovo družile i pobratimile uz Ujevićeve stihove i travaricu s Korčule.
Mnogo godina kasnije, dok sam se klanjao pred publikom u Gavelli, u crnom boemskom kaputu Leona Glembaja, spazio sam je u trećem redu. Držala se za ruke s nekim mladićem. Iste oči boje badema i ista dugačka kestenjasta kosa pod kojom sam se jedne davne silvestarske noći skrivao od svojih nemira. Još uvijek tako lijepa i zagonetna…
Ali u licu se izgleda malo popunila. Mora da ni u struku nije više tako neprilično tanana, pomislio sam.
Nasmiješio sam joj se. Nasmiješila mi se.
I namignula.
Znala je da je te večeri iz mene i iz toga tužnog i osamljenog Leona Glembaja, progovarao i dio njezine duše utopljene u mojim venama jedne davne silvestarske noći, u kojoj smo svojim posebnim i elegantnim nježnostima postali braća u svemiru.
(KRAJ)
Još tekstova ovog autora:
- Mala božićna priča o našem mačku Marku
- Stalna na tom svijetu samo mijena jest
- Moj Zagreb, tak imam te rad
- Radko Polič – Naš Rac je bio Car
- Hamlet mašina – jedna stara proširena pjesma
- Moj vulkanizer Oto sve zna o Novaku Đokoviću
- Pismo Borisu Dežuloviću
- Ah, da… Nema benzina u Londonu!
- Ja sam sa suzama u očima mahnuo rukom i otišao sa scene
- Iz voleja u rašlje, važnije od svih glumačkih nagrada
