Jacqueline Bat
Ne sjećam se točno dana kad sam na Facebooku upoznala Edit Glavurtić. Sjećam se samo da su akvarelne latice božura i perunika s njenih slika dugo obavijale moju dušu mekoćom, paperjastom, kao i osmijeh i svilenkasta kosa njenih prozračnih anđela. Bile su mi bliske njene slike, nekako su se moj i njen unutarnji svijet dodirivali.
Moja draga prijateljica i učiteljica, književnica Božica Jelušić jednom je zgodom rekla da učiti trebamo od onog što prepoznajemo, što je blisko našoj duši, a toga najčešće nema u sustavu.
Tako sam i ja, svoje slobodno vrijeme, van studija, koristila da čitam, odlazim na izložbe, slušam, i družim se s ljudima koje sam sama birala, koji su bili bliski, svojom osobnošću i izričajem, mojoj duši, a koji su bili posvećeni, marljivi, samoprijegorni u onom što su radili.
Ljudi s kojima sam provela mnogo sati u razgovorima, u bilježenju kistom nadahnjujuće prirode na likovnim kolonijama, na njihovim koncertima, jer neki su i predani glazbenici, kao uzvanik na predavanjima, jer neki od njih su posvećeni znanstvenom radu.
Uvijek sam pomno birala, ljude iz užeg i šireg kruga, uvijek nastojala da to budu oni uz koje ću rasti i koji će uz mene, bar u nekim dimenzijama rasti, dobiti odjek kakav im je potreban.
Tako smo se, nekako, na bespućima interneta pronašle Edit i ja. Postavši joj fb prijateljicom, osim svijeta njenih slika, otkrila sam i čaroban svijet boja i mirisa njenog djetinjstva, njene svjetove života i odrastanja onaj otočki, zagrebački i bečki, jednakom ljubavlju i minucioznošću opisivane.
Shvatih, Edit je, osim s kistom, vješta i s perom. Kroz svoje postove, Edit mi je dočarala zamišljene svjetove koje sam u djetinjstvu iz prikrajka promatrala, slušala priče mojih kolegica iz razreda kako su putovale vlakom na more, cijelu noć. Bile su pune doživljaja, boja, gužve na peronima, razmotanih sendviča koji te u kupeu bude iz sna.
Tegobnost dugotrajnog kloparanja vlaka po tračnicama, nisu nikad spominjale, a meni, obrtničkom djetetu koje je uvijek tata vozio na Rab, i stigla bih baki za četiri sata, taj se svijet putovanja vlakom u kupeu s drugim nepoznatim ljudima, činio čarobnim i nedostižnim.
Uvijek sam voljela promatrati ljude, još od ranog djetinjstva, kad smo ponekad išli baka, deda i ja autobusom ili vlakom do nekog bližeg odredišta, krišom bih promatrala suputnike, zamišljala njihove kuće, izmislila bih im djecu ili unuke, najdraža jela.
Bila sam sasvim sigurna da mogu znati koji moj slučajni suputnik voli kartati preferans, koji je odrastao na jugu i kad dođe u Zagreb, petkom ide na papaline ili bevandu na Dolac, a koji voli finu pečenku s mladim krumpirom i domaći kruh.
Na Rabu sam promatrala nonice u crnom, na staroj pijaci, i bila bih jako sretna kad mi je koja rekla da joj autobusom dolaze unuk ili unuka iz Zagreba, od sreće nas darivala smokvama i grožđem.
Editine priče o njenoj babi Viktoriji, zgusnule su u meni svaku rapsku nonicu, mogla sam kroz njezine riječi ući u taj za mene čeznutljiv i tajanstven svijet susreta nakon duge i puste, škrte zime na otoku koji puni dušu jedne starice, poput slatkog nektara koji curi iz netom ubrane smokve.
Postajala mi je Edit kroz svoje postove i riječi još bliža nego kroz slike, i kad nam je najavila skori izlazak svoje prve knjige priča, sve je u meni zatreperilo od radosnog iščekivanja.
Nisam joj to rekla, bar ne tim riječima, jer sam na društvenim mrežama znatno suzdržanija nego u stvarnom životu, čekala sam da ”Jagode i papar” izađu da knjigu primim u ruke, pomirišem listove i onaj još svježi miris tiskarske boje kojim odišu nove knjige, i da se udubim u priče koje nam je autorica pripremila.
O ljubavi je teško pisati, jer iako sastavljena od emocija, ona je puno više od emocije – ona je duhovno stanje, koje je usko vezano sa slobodom i rastom, i koje apsolutno izmiče svim definicijama.
Na mitove o ljubavi značajno je utjecao i romantizam, filmska i kazališna uprizorenja sa svojom scenografijom i dramom, pa su često i očekivanja od one vrste ljubavi koju nazivamo romantičnom, muško-ženskom, podložna tim mitovima.
Kako sama autorica kaže, ”u ljubavi je najljepše to što biva uvijek iznova, i uvijek drugačije, i ne postoji pojam koji bi je objasnio, a da vrijedi više od osobnog viđenja. Ljubav svakom pokazuje drugačije lice i za svakog predstavlja nešto drugo, koliko je na svijetu ljudi, toliko je i načina da se nekoga voli”.
No jesmo li i koliko voljeli, brkajući emotivnu ovisnost s ljubavlju, ustrajući u ostancima koji su bili ispunjena dužnost, a srce je svoje da reklo negdje drugdje i nekom drugom, iako za to nismo imali hrabrosti, jesmo li svoju stvarnu ljubav u sebi imenovali i prepoznali prekasno, hlepeći za nedostižnim, sve su to pitanja pred kojima smo se često skloni skrivati i sami pred sobom, a kamoli pred okolinom.
Upravo sam zato s nestrpljenjem čekala knjigu, sastavljenu od osam priča o ljubavi, u kojima se riječ ljubav gotovo i ne spominje. Priče su to, inspirirane predlošcima iz stvarnog života, koje zapravo potiču čitatelja da sam potraži u sebi odgovor što je za njega ljubav i koliko je autentično živi.
Autorica u predgovoru, temeljem osobnog iskustva kaže da ljubav najslabije vidimo onda kad smo joj najbliže, jer čovjek ono što mu je u svakodnevnom vidokrugu najčešće ne primjećuje, pogotovo ako se nešto ne uklapa u opću predodžbu. Osim toga, dodaje, ljubav se u stvarnom životu najčešće pojavljuje u obliku različitom od onog koji je nametnut kao prepoznatljiv.
Lakoća kojom Edit opisuje najintimnije životne trenutke nepoznatih, a bliskih ljudi, poput skrivenog promatrača njihovih domova i rutina, iznimno me brzo ”usisala” u vrtlog njihovih sudbina, upravo zbog moje sklonosti da odmalena promatram ljude, zamišljam njihove rutine, dnevne boravke, i njihove najmilije, da čitam s njihovog lica brige skrivene iza osmijeha, proplakane noći ili radosti zbog dugo očekivanog susreta.
Nepoznati, a tako bliski su i meni bili ljudi s čijih sam lica pokušavala dokučiti čemu se raduju, koga vole i koje su njihove najdublje tuge.
Prema ljudima koje sam promatrala, mojim slučajnim suputnicima, sugrađanima, otočanima, osjećala sam duboku nježnost i naklonost, razmišljajući o tome, zamišljajući scene iz njihovih života, postavljajući scenografije njihovih blagovaonica i spavaćih soba.
Kako sam napisala na početku, Edit je uvijek u svom narativu, i slikarskom i literarnom, bila bliska mojoj duši.
Čitajući, otkrila sam kako je blagonaklona i nježna, puna razumijevanja i ljubavi prema likovima koje u pričama donosi, bez pokušaja da tumači njihove postupke, bez racionalnih i moralnih implikacija, samo podastire njihove priče, suosjeća s njima i razumije, a čitatelju ostavlja da sam stupi u neopterećen dijalog sa sadržajem i likovima, i možda krene u vlastitu potragu za onim što za njega, osobno ljubav jest.
Većina priča ne nudi predložak za kraj, već on ostaje otvoren, i čitatelj ga, u skladu s vlastitom potragom i vlastitom imaginacijom može ”ispisati” u mislima sukladno vlastitom poimanju ljubavi i odnosa i doživljaju likova.
Što s ranama koje zadobijemo živeći, voleći, koje nanosimo sami sebi inzistirajući na nekome kad je očito od početka da smo mi strana koja voli više, ustrajući u odnosima zbog drugih i iz straha od osude, ili zato što nam je to jedino prihvatljivo, jer je koliko-toliko sigurno, a imamo i djecu?
Što je s našim osobnim točkama boli, dolazi li se do njih izvana, ili naša bol koju ne znamo iscijeliti postaje centralna točka našeg bića i našeg djelovanja?
Sve su to pitanja koja otvaraju ”Jagode i papar”, ne nudeći ni na koje gotov odgovor. Čitanje će vas svakako odvesti na putovanje u središte sebe, i zato je knjiga iznimno vrijedna, i zaslužuje pomno čitanje.
Završavam riječima završnog ulomka priče pod naslovom ”Spirala”:
”Ona još uvijek nije pronašla centralnu točku, točku bola. I još uvijek nije znala stiže li se prema njoj odnekud izvana, ili je ona žarište iz kojeg sve izvire, i širi se u prostor. Ili se, s vremenom, svaka točka boli neprimjetno preoblikuje u točku ravnodušnosti, a ponekad i prezira. Odgovor nije znala, niti je bila sigurna je li on, poslije svih tih godina, uopće važan.”
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Koliko dobro HRT ispunjava svoju ulogu javnog servisa?
- ”Priče od porculana” su divan vez misli i osjećaja
- Valjda smijem sanjati rijeke praštanja kako teku našim srcima
- Za izvornu radost Božića treba otvoreno Nebo u nečijim očima
- Ima li mjesta za Dubrovačku Republiku u našim narativima?
- Zagrepčani, vaši i naši, svoj grad ljube zauvijek
- Oda ljubavi jednom otoku
- Do kada će Hrvatima uvijek drugi biti za sve krivi?
- Bastl – arhitekt koji majstorski oblikovao centar Zagreba
- Vodič kroz emotivnu kartografiju Zagreba koji polako nestaje
