Rječnik nove austrijske vlade je rječnik nacista!

Krajem prosinca 2017. godine u Austriji je koalicija Narodnjaka (ŐVP) i Slobodarske stranke (FPŐ) preuzela vladu. Pool iz kojeg su slobodarci ”crpili” svoje glasače bio je – socijaldemokracija, stranka koja je utemeljena krajem 19. stoljeća kao ”braniteljica” obespravljenih, siromašnih, fizičkih industrijskih radnika. Uspjela je osvježiti svoj profil ”radničke partije” i nakon Drugoga svjetskog rata, kada se u industriji već odražava trend rasterećivanja proizvodnje od ljudskog rada u pravcu ”pametnih industrija”.

No, taj razvitak socijaldemokracija ipak nije preživjela – kao ”radnička partija” nije se snalazila s novim žrtvama toga razvitka, s nezaposlenima, posebice s onima koji, unatoč prekvalifikaciji, ne mogu naći novi posao.

Gospodarske  krize od 2008. godine nadalje poticale su porast nezaposlenosti i prijelaz iz ugroženih radnih odnosa (prekarijata) u nezaposlenost.

Treba pročitati program – naježite se, jer je rječnik i predobro poznat i svakoj povijesno donekle educiranoj osobi. Rječnik je to nacista, rječnik osmišljen da ocrni, nesmiljeno izolira umjesto da solidarizira: rastakanje socijalne sigurnosti bolno pogađa dugoročno nezaposlene, nekvalificirane, starije osobe s minimalnim rentama, kronične bolesnike i žene, koje sačinjavaju najveći broj u kategoriji samohranih roditelja

Oni su našli novog Mesiju koji ih je uvjerio da će ih izbaviti: slobodarci su na jesenskim izborima 2016. godine uspjeli polučiti rezultat dovoljan za treću snagu u zemlju, tik iza socijaldemokrata (koji su taj rezultat smatrali ravnim porazu i odlučili se na oporbu).

Baš slobodarci, koji su jedan od najboljih izbornih rezultata u povijesti Druge Austrijske Republike postigli svojim naglašenim socijalnim darvinizmom – podjednako žustro bili su protiv imigranata, azilanata i drugih stranaca kao i protiv ”socijalnih parazita”.

Tako su vodili predizbornu borbu – nitko ne može reći da to nije znao prije izbora. Znalo se i to da slobodarska gospodarska politika nipošto nije fokusirana na održavanje socijalne stabilnosti i balansiranje velikih odstupanja u imovinskom i dohodovnom stanju između ”gornjih deset tisuća”, tj. bogatih, i onih ispod crte siromaštva ili tek malo iznad nje.

Naprotiv, gospodarski program slobodarcima su radili njima bliski poduzetnici (a poduzetnici su uglavnom slobodarski ”obojeni”), pa zato program ide u prilog poduzetnicima i imućnima.

Europa se suzdržala od ishitrenih osuda (godine 2000., kad je Austrija prvi put dobila narodnjačko-slobodarsku koaliciju, svojim se nepromišljenim bojkotom službenih odnosa s Austrijom više osramotila nego što je bojkot ikoga impresionirao).

Savezni predsjednik Alexander Van der Bellen pokazao je da s tom vladom namjerava surađivati. Katolička Crkva je, štoviše, bila ne suzdržana, nego upravo naglašeno zadovoljna.

Gotovo istim blagim riječima predsjednik države kao i primas Austrije kardinal Schönborn ”podsjećali” su novu vladu na potrebu da vodi računa o socijalno ugroženim slojevima stanovništva i na dužnost da ih štiti protiv financijski jačih. Obojica su ipak upozoravala da vlada ne smije dopustiti govor mržnje, ni protiv koga.

Tri tjedna nakon stupanja na vlast vidimo da je vlak krenuo pravcem suprotnim od onoga socijalnog stabiliziranja i zaštite slabijih: u Koalicijskom programu vrvi od ”promjene”, tako da se čovjek ne može otarasiti dojma da je to sinonim za ”action” – nije definirano koju i u koju svrhu, važno je tek da se nešto događa. ”Promjene” se  obećavaju ”u pogledu islamizacije“ i ”zloporabe socijalnog sustava onih koji su se ‘uvukli u naš socijalni sustav’.”

Tri tjedna nakon stupanja na vlast vidimo da je vlak krenuo pravcem suprotnim od onoga socijalnog stabiliziranja i zaštite slabijih: u Koalicijskom programu vrvi od ”promjene”, tako da se čovjek ne može otarasiti dojma da je to sinonim za ”action” – nije definirano koju i u koju svrhu, važno je tek da se nešto događa. ”Promjene” se  obećavaju ”u pogledu islamizacije“ i ”zloporabe socijalnog sustava onih koji su se ‘uvukli u naš socijalni sustav’.”

Promjene se najavljuju  kao ”borba protiv socijalnih parazita” – autori programa takve pronalaze ne samo među strancima, imigrantima, azilantima nego i među domaćim nezaposlenima koji se ne trude zaposliti, nego se radije prepuštaju ”dolce far niente”.

Treba pročitati program – naježite se, jer je rječnik i predobro poznat i svakoj povijesno donekle educiranoj osobi. Rječnik je to nacista, rječnik osmišljen da ocrni, nesmiljeno izolira umjesto da solidarizira: Rastakanje socijalne sigurnost bolno pogađa dugoročno nezaposlene, nekvalificirane, starije osobe s minimalnim rentama, kronične bolesnike i žene, koje sačinjavaju najveći broj u kategoriji samohranih roditelja.

Nova vlada hvali žene-majke, da bi ih ostavila na cjedilu kad im treba financijski pomagati. 1500 eura neoporezivog prihoda za svako dijete – kad pogledate tko može ostvariti tu povlasticu, čini vam se to neslanom šalom. Da biste se njom okoristili, morate se nalaziti u poreznoj kategoriji iznad 1500 eura poreza mjesečno – a 1500 eura mjesečno je prosječni prihod u domaćinstvima samohranih roditelja!

(Nije naravno vic, nego izborni bombon za regionalne izbore u veljači i ožujku kojima savezni kancelar namjerava učvrstiti olabavljeni front potpore u saveznim pokrajinama).

U svojoj političkoj biografiji – od narodnjaka – stranačkog tinejdžera do sadašnjeg položaja – mogao je naučiti na više primjera kako je mudro svoj hladnokrvni odnos prema socijalnim temama zakamuflirati doziranim prigodnim darovima.

Mrkvu i bič – mrkvu za obitelj srednje klase, a bič za nezaposlene, koji se paušalno sumnjiče da se ”švercaju” kroz socijalni sustav – to je dvolična poruka kojom nova vlada pokušava preduhitriti izbijanje već tinjajućeg nezadovoljstva unutar vlade i unutar glasačkog tijela, onoga koji su slobodarci oduzeli socijaldemokratima

Mrkvu i bič – mrkvu za obitelj srednje klase, a bič za nezaposlene, koji se paušalno sumnjiče da se ”švercaju” kroz socijalni sustav – to je dvolična poruka kojom nova vlada pokušava preduhitriti izbijanje već tinjajućeg nezadovoljstva unutar vlade i unutar glasačkog tijela, onoga koji su slobodarci oduzeli socijaldemokratima.

Sada vide i oni da neće biti pošteđeni smanjenjem visine naknade na nezaposlenost i skraćivanja roka unutar kojeg uopće smiju dobivati naknadu – nakon isteka roka moraju se zaposliti.

Kako će se zaposliti pedesetogodišnjaci, višegodišnji nezaposleni, oni bez dokvalifikacija od kojih su gotovo 60% stariji od 50 godina, kronični bolesnici, a svaki četvrti je invalid – to za sada ostaje enigma te vlade.

Primatelji socijalne pomoći moraju računati s time da će država regresirati svoja davanja i zaplijeniti im kuću, stan, štednju knjižnicu.

Mladi iz strukturno nerazvijenih područja, iz radničkih i seljačkih obitelji, koji su od 60-ih godina mogli studirati zahvaljujući tome što studij nisu plaćali i zahvaljujući učinkovitom sustavu dodjele i kontrole stipendija, osjećat će se kao u doba kad je sveučilišni studij bio privilegija visokog građanstva i gradskih slojeva, dok Koalicijski program obećava: Austrija – zemlja znanja.

Vlak, dakle, vozi u pravcu netrpeljivosti između zaposlenih i nezaposlenih – svi su izloženi paušalnoj sumnji da se hrane o trošku socijalnog sustava – kao da netko namjerno želi raspaliti iskru građanskog rata i iznuditi restrukturiranje političkog i socijalnog sustava u pravcu neliberalne, autoritarne demokracije zakamuflirane formalnim izborima.

Ta spoznaja natjerala je na ulicu srednji sloj, ljude iz svih područja društva. U subotu 13.  siječnja 2018. godine organizirani i neorganizirani, u grupicama ili sami, okupljali su se na veliku demonstraciju (policija je procijenila broj sudionika na najmanje 20.000, organizatori smatraju da ih je bilo mnogo više). Poziv na demonstraciju krenuo je društvenim mrežama i alternativnim medijima, a bilo je i neovisnih dnevnih listova koji su se pridružili pozivu na protest: ”Nismo glasovali za politiku koja pogoduje imovinskim elitama i to preko leđa svih drugih“, ”Nismo dali glasove populizmu, nesolidarnosti, nacionalizmu, ksenofobiji!“

Bilo je to impresivna demonstracija ”Protiv rasizma, nacionalizma, rastakanja socijalne sigurnosti”. Organizirale su je Platforma za humanu politiku azila, Ofenziva protiv desnice i Platforma Radikalna ljevica.

Kad u Parlamentu nema ili ima samo slabašnu oporbu, civilno društvo mora uskočiti i presjeći zlo u začetku. Nehumana politika i nehumana komunikacija – znak neoliberalističkog sustava, u kojem dobitnici gubitnicima nakon njihova pada još zadaju udarac više.

Vlak, dakle, vozi u pravcu netrpeljivosti između zaposlenih i nezaposlenih – svi su izloženi paušalnoj sumnji da se hrane o trošku socijalnog sustava – kao da netko namjerno želi raspaliti iskru građanskog rata i iznuditi restrukturiranje političkog i socijalnog sustava u pravcu neliberalne, autoritarne demokracije zakamuflirane formalnim izborima

A gdje je glas Crkve? Kad je humanost ugrožena, što više ljudi mora prosvjedovati što glasnije i jasnije.

Diplomatska floskula ”upozoravamo” (kojom je kardinal Schönborn reagirao na vladine najave) nije dovoljna opominje bečkog nadbiskupa jednoglasno civilno društvo.

Građansko društvo ne može stalno zamjenjivati parlamentarnu oporbu, no Crkva može stvoriti kritičku javnost i stalno podsjećati vladu da nije Bogom dana, nego da se može skinuti i prije isteka mandata.

To je Crkva koja u današnje vrijeme više ne teži za izravnim sudjelovanjem u vlasti; ona bi bila pravi partner civilnom društvu.

U Austriji je opet došao trenutak da civilni sektor mora upozoriti i Crkvu da u javnosti imati ulogu ne samo kad je ”lijepo vrijeme” nego i kad ”grmi”. Za profinjenu šutnju danas nije vrijeme.

Sloboda Crkve je u otporu, ona nije sluga pokoran ni jednoj vladi. Njezine organizacije katoličkih profesionalaca pozivaju je na to – i potiču je da se ljudi Crkve i ljudi izvan Crkve, vjernici, neopredijeljeni, agnostici i ateisti udruže sada, od prvog sata rada nove vlade. Tada nesolidarnost neće imati zadnju riječ.

Još tekstova ovog autora:

• Što veže katolike i Židove i zašto Crkva mora učiti od njih
• Sinoda o Amazoniji: još jedno poglavlje iznevjerenih nada?
• Nisu svi vjernici ”desničarske orijentacije”
• Zastarjeli diskurs Crkve i rodna perspektiva
• Pomiješane emocije nakon austrijskih parlamentarnih izbora
• Crkva zvana čežnja: nadbiskupe Devčiću, a da pozovemo Kineze?
• O ustaštvu je riječ: valja presjeći zlo u korijenima
• Biskupi pojma nemaju: Marija nije ništa drugo doli revolucionarka
• Umjesto trijumfalizma Velike Gospe biram pouke Edithe Stein
• Diana Budisavljević, uzorita humanitarka!

» Svi tekstovi ovog autora